Potresi i vulkanske erupcije oduvijek su dio prirodnih pojava na planeti. Tragedije koje pritom prate ljude veće su ili manje, od čega je limitiranije tek većinsko razumijevanje tih pojava. Da ne govorimo o analogiji (ograničenog obima) ovih prirodnih sa srodnim društvenim fenomenima. Fizikalna osnova u suštini spomenutih pojava leži u postepenom nakupljanju energije, koja se – bitno je za daljnje shvaćanje sličnih socijalnih manifestacija – nakon sitnijih izbijanja, kataklizmički oslobađa u jednom jedinom trenutku. U kolikoj mjeri i kada – to znanost (još) ne zna, a slično možemo reći i za njihove društvene analogone. Fizički sukobi ljudskih zajednica postoje otkad i povijest, no - bitno je shvatiti njihove uzroke i (ne)opravdanosti. S etičkog stajališta neki od njih su moralniji, a drugi već na prvi pogled sasvim amoralni. Zajednički im je osnovni uzrok – (pre)raspodjela materijalnih bogatstava, uz sijaset mrtvih koje jagma za njima uzrokuje. Kao što postoje potreščići, potresi i globalne katastrofe, kao što postoje svakodnevna izbacivanja vulkanske lave na koje su obližnji stanovnici odavno oguglali, jednako tako postoje snažna pražnjena energije koja su uništila mitsku(?) Atlantidu i razorila Krakatoa. Podjednako, u društvenoj sferi svakodnevno se odvijaju sukobi manjeg ili većeg intenziteta, dok oni najkatastrofalniji koji mijenjaju u temeljima društvenu strukturu, uzrokujući ne samo preraspodjelu vlasti već i vladajućih etičkih principa – revolucije – su izuzetno rijetki, ali neizbježni. I, kao što rekosmo za prirodne pojave, podjednako nepredvidljivog trenutka izbijanja i opsega. Prisjetimo se onako usput, da vulkanski pepeo spada među najplodnija tla za uzgoj kulturnog bilja.
U Hrvatskoj i susjednim fragmentima razbucane države (ali i mnogo šire), svakodnevno se gomila nemoćni bijes građana nad postupcima desničarskih vladajućih elita, eksponenata kapitala kojeg podupiru. Biva prigušivan pozivanjem na domoljublje (još uvijek) većine, kojoj biti Hrvat ili ma koji Koještarac još uvijek više znači od bivanja ljudskim bićem, a naročito Čovjekom. Unatoč toga, sitnija oslobađanja energije otpora, gomilane u ljudima, tu i tamo se oslobađaju potpisima kojekakvih peticija (koje naizgled ništa ne mijenjaju, ali nepobitno pokazuju raspoloženje građana), javnim protestnim okupljanjima ili još rjeđim „tuzlanskim događajima“. Hrvatska profašistička i ina ekstremna desnica – praćena podrškama pseudoliberala, pseudosocijaldemokrata, „crkve u Hrvata“ i gomile potrošnih jataka (kakve je Pavelić prepustio na milost i nemilost sudbini, spašavajući svoje dupe) upravo se sprema promijeniti ime zagrebačkom trgu, koje nosi po najzaslužnijem čovjeku za egzistenciju države u današnjim granicama. Obična internetska anketa pokazuje aktualno, pravo stanje stvari u ovoj državi. Oko 2/3 naprednijih građana, koji u glavi ipak imaju više pameti nego „hrvatstva“, i svojevremeno je moralo u šume da skine s vlasti 1/3 ekstremnih desničara, čiji intelektualni i biološki potomci su zavladali radeći što im se sprdne - "demokratskim" metodama. Eksponirane i skrivene u pozadini, gnjide mnogo značajnije od zagrebačkog gradonačelnika, stvora koji je bježao s poprišta prometne nesreće, te se nakon toga iživljavao na policajcu koji ga je prijavio, e da bi mu – nakon dospjeća svega u javnost – postao kumom(!), sasvim su prikladna nagrada građanima koji ih iznova biraju na izborima, apstinirajućih od barem polovice rezigniranih. Nije to tolika sramota vladajućih, koliko naroda koji ih je izabrao. Poput periodičkih ponavljanja plime i oseke, možemo ponoviti pitanje kojim se (ustvari, tvrdnjom) optuživalo Hrvate i Hrvatsku:
Dali je Hrvatska fašistička; jesu li Hrvati fašistički i genocidni narod?
U svijetlu aktualnih zbivanja u zemlji, valja ga iznova razmotriti. Primjerice, jeli hitlerovska Njemačka bila fašistička država, a Nijemci fašisti? Ukoliko smo spremni to tvrditi, onda slično možemo reći za Hrvatsku i Hrvate. Naime, jasno je da nisu svi Nijemci bili fašisti (nacisti) niti da su takvi svi Hrvati, plus toga još i genocidni. Ali, slične izjave se na daju u kontekstu pretpostavke o sto postotnoj fašistoidnosti i genocidnosti naroda, već u kontekstu vladajuće opcije. U tom smislu, nije bez vraga tvrdnja da je suvremena Hrvatska desničarska, klerikalna, neoustaška država! Na sramotu i onih koji nisu takvi, ali to dozvoljavaju. Sramotu vlasti nosi na svojim plećima cijeli narod, tu spora nema. Ipak, vrijeme suočenja osramoćenih sa svojim sramotiteljima sazrijeva, bez da su toga i svijesni.
Promjenom imena „Trga maršala Tita“, s evolucijskog, dinamičkog stajališta, ništa nije zauvijek riješeno. I ban Jelaćić se „vratio“, pa će doći vrijeme i Titova povratka, ne glede na perfidno (još neprovedeno) primenovanje prostora u „Trg republike Hrvatske“. Ta, tko bi se, naročito domoljubno izdresirane ovce, jednog dana usudio namjesto ovoga vratiti ime jugoslavenskog maršala? Ne živim u Zagrebu, pa ne dolazim na skupove u organizaciji poštenih intelektualaca (sintagma koja se nastojala dezavuirati kao ideološka, ali stvarnošću potvrđena: ne samo da nisu svi intelektualci koji se takvima smatraju, već je među njima većina nemoralnih, karijerističkih stvorova prikladno fleksibilnog svjetonazora, a tek manjina stameno etičkih gromada od ljudi). Jednom sam dolazio na skup koji se protivio ukidanju "Trga žrtava fašizma", i jednom – još za Tuđmanova života - u Kumrovec, odati Titu priznanje za sve što novovjekovna gamad (i mnogi mu bivši suborci) sistematski uništava, iako lično ne volim stvarati i poštivati ljudske ikone. Prisjetimo se Krležinog poetskog prikaza suštine jednog nesavršenog, ali od svojih kritičara i osporavatelja beskrajno značajnijeg čovjeka:
„Kada netko sa svojih šezdeset godina može da kaže: Borio sam se po crti svog moralnog uvjerenja četrdeset punih godina, vidio sam mnoge zemlje i gradove, vojske i ratove i civilizacije, društvene sisteme i revolucije, proživio sam život zarađujući hljeb svojim vlastitim rukama, bio sam robijaš i ratnik, političar i organizator velikog masovnog pokreta za oslobođenje proleterijata, digao sam ustanak protiv slijepe stihije, očistio sam zemlju od tuđinaca u teškom i krvavom ratu, vratio sam svojoj domovini oteto more, njene otoke i njene gradove, oslobodio sam svoj narod od klasnog izrabljivanja, položio sam temelje socijalizmu i danas dižem zemlju iz njene zaostalosti u red civiliziranih naroda, onda bi takav čovjek mogao s punim pravom da kaže: Izvršio sam svoju ljudsku i građansku dužnost… …Sahranjen je Tito, dostojanstveno, vojnički, ispraćen na vječni počinak. Dah zemlje je stao, ulice gradova i sela opustjele su. Ljudi su se okupili oko televizora da zajedno s najvećim državnicima svijeta, i svima onima koji su se našli uz odar, otprate Tita na njegov put ‘preko – preko Romanije… na daleke nedogledne poljane narodne pjesme…’“
Taj „idealni barjaktar kantovske zamisli Svjetskog Mira“ - uz uobičajeno poetsko pretjerivanje, ali kako je sve u životu relativno, istinita konstatacija u odnosu na aktualni državni vrh - vratit će se jednog dana. Jer put “preko Romanije“ nije put u zaborav, kakav se navješta putnicima sa ničim zasluženih i opravdanih funkcija u šest stopa ispod zemlje, već sasvim obrnuto. To je put u narodno sjećanje i legendu.
Ipak, frustrirajuća aktualna nemoć barem dvije trećine građana da se efikasnije suprotstave potezima vladajućih, kumulirat će se njihovoj već dobrano akumuliranoj zlovolji. Postoje povijesni trenuci kad se nezadovoljstvo naroda ne može kontrolirati, štogod vjerovali vjernici života u „najboljem od mogućih svjetova“. Tada erupcije njihovog nezadovoljstva počiste korov i šljam, stvarajući plodno tlo za razvoj mnogo širih slojeva negoli su dijelovi koji iskorištavaju cjelinu. Kad se u ljudima nakuplja bespomoćni gnjev nad postupcima vlasti i njenih jataka, poput vulkanske erupcije on jednom plane u nepredvidivom obimu s još nepredvidljivijim posljedicama. U tom smislu nije teško shvatiti (ne opravdati, već shvatiti!) što se dogodilo poslije drugog svjetskog rata na kojekakvim "bleiburzima". Još su stari Rimljani imali izreku, aktualnu do današnjih dana: „Vae victis!“ – jao pobijeđenima! Stari zavjet kaže: „Oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu, opeklina za opeklinu, rana za ranu, modrica za modricu“, (Izlazak, poglavlje 21), a čini se da je devedesetak posto hrvatskih katolika i ine bjelosvjetske kršćanske čeljadi, zalud sklopilo novi ugovor sa Stvoriteljem, kojim humanizira - što? Božju laž iz sastavnog dijela „knjige nad knjigama“, ili istinu kojoj se priklanjaju čim humani principi dođu u sukob s interesima pojedinaca i grupa? Naime, istraživanja s područja „teorije igara“ pokazuju:
„'U stategiji »milo za drago« prvi je potez suradnja, a daljnji potezi jednostavno ponavljaju protivnikov izbor u prethodnoj rundi. Ukoliko se protivnik odluči za izdaju u npr. trećoj rundi, u četvrtoj ga zato kažnjavate izdajom.' Ta strategija omogućuje svakome od igrača, da nakon višestrukog ponavljanja poteza shvati kako je uvijek kad izvrši “izdaju” kažnjen, te mu se stoga bolje držati suradnje koja je uvijek uzvraćena daljnjom suradnjom. Rekli bi, “sve se može, kad se bratska srca slože.” ,
što je potpuno u skladu sa starozavjetnom poukom i realnošću! Naravno, graknut će nedosljedni logici, povijesnim činjenicama i samima sebi, prizivajući humanizam - na koji se uvijek okomljuju u svojim komentarima - u pomoć da pobiju ove tvrdnje. Kao, čovjek je humano i racionalno biće (mada mu umjesto nomenklature „Homo sapiens“ bolje odgovara „Homo šćapiens“; šćapiti - zgrabiti), tvrdnja koju vlastitim postupcima ponajviše obaraju. Humanisti čovjekoljublje praktičnim radom pokazuju, a neprestanim pozivanjem na razum – uzalud, čini se - nastoje prevenirati nepravde, ratove i revolucije. Ni nasilja nisu jednoznačnog tipa (a ponajmanje moraju biti isključivo fizička), a ima ih razumljivih kao i sasvim neopravdanih. Postoje uzroci i posljedice, postoji akcija i reakcija, postoji pravda i nepravda, postoji humanizam i antihumanizam, postoje olakotne i otežavajuće okolnosti,…, postoje povijesne činjenice. Samouvjerenicima u vlastitu pamet, a prije svega u vječno održanje nepravednih i ničim utemeljenih interesa, onima koje se uzalud priziva na pouke povijesti, razuma i humanističke principe, preostaje jedino čekati. Erupciju! Katastrofalni potres. S jednakom sigurnošću kao onaj geofizički, i s podjednakom neizvjesnošću vremena nastanka. Neka buduća narodna i zbiljski demokratska vlast morat će dobro razmisliti o kazni ljudima – primjerenoj zlu što ga čine - koji pljačkaju i unazađuju društvo, koji krivotvore povijest misleći da se istina može mijenjati. Ni "dragi Bog" ne raspolaže tolikom moći!
Ne znam hoće li se vratiti Walter i hoće li „jebati mater“ onima koji smatraju da to nekažnjeno smiju činiti drugima, ali Tito će se svakako vratiti. Na isti trg kojim su 1945. marširale pobjedničke partizanske jedinice, na isti trg s kojeg ga promotori ideologije poraženih snaga, presvućenih u osuvremenjeno ruho, danas kane istjerati. Ako ne prije, a i onda možda još ne za stalno, već pri slijedećim izborima koji će s vlasti otjerati šljam koji je trenutno zaposjeda. Ali nije dovoljno samo otjerati; treba to jednom - a što je mnogo teže – zauvijek rastjerati!
