[caption id="attachment_117593" align="alignnone" width="460"] Photo: Goran Kovacic/PIXSELL[/caption]
U proljeće godine 1991. osnovana je tzv. „Kažnjenička bojna“, hrvatska postrojba koja se sastojala od kriminalaca izvučenih iz zatvora, pod obećanjem da će im se oprostiti služenje kazne (dakako, ako prežive rat) u zamjenu za njihovo „domoljublje“ koje trebaju staviti na raspolaganje Hrvatskoj. Osnovali su je neki hrvatski emigranti, među njima i Mladen Naletilić zvani Tuta:
„Tuta se nije brinuo za hrvatske nacionalne interese, on je bio materijalist koji se u to doba, djelomice, bavio kriminalom: od običnih krađa, šaniranja po trgovinama, do reketarenja. Počeo je sa skupinom ljudi koja je krala ženske torbice i kapute. Poslije je otvorio ilegalne kockarnice.”,
i Ludvig Pavlović, jedini preživjeli član tzv. „Bugojanske skupine“, terorističke grupe hrvatskih emigranata koja je u ljeto 1972. godine pokušala u Jugoslaviji povesti oružanu „revoluciju“. Već iz biografije ova dva „cvijeta hrvatstva“ vidljiv je moralni profil cijele postrojbe, što je ona i opravdala nizom zločina u Hrvatskoj a kasnije i u Hercegovini. Njeni vođe, Tuta i Štela, osuđeni su od Haaškog suda zbog ratnih zločina i tek su nedavno izdržali kaznu. Ako pretpostavimo da se domoljublje (uz dodatnu pretpostavku da tako nešto zaista i postoji u nekom apsolutnom vidu) dokazuje radom u korist boljitka svih građana neke zemlje, a ne krađama, ubojstvima, silovanjima i mafiješenjem, sasvim je jasno kakvi su stvarni nagoni nagnali tu grupu kriminalaca u rat. Jednako je jasno da Tuđmanovim ljudima nisu bili potrebni nikakvi domoljubi, već obično topovsko meso koje će ostvarivati njihove zamisli. No, kad učestvuješ u ratu i preživiš – ma bio i najgori kriminalac – nekako se uz tebe priljepi etiketa zbiljskog domoljuba i sva ti vrata postanu širom otvorena. Mnogi od članova te bojne završili su bilo u bosanskoj bilo u hrvatskoj policiji, a neki i na visokim položajima. Sada su se, formalno iskazujući svoje domoljublje koje je sa strane jako teško dovesti u pitanje (jer si odmah apostrofiran kao najgori neprijatelj), stekli svi uvjeti da svoja nezakržljala kriminalna nagnuća podignu na malo viši nivo. Naravno da se regrutirao i sijaset zločinačkih kadrova (kojih nije manjkalo) – prikrivenih plaštom navodnog domoljublja koji i danas veselo leluja hrvatskim društvom prikrivajući suštinu svih društvenih zbivanja - i iz drugih postrojbi HV-a, i to ne samo u policiju nego i na najviše pozicije u vojski i druge vladajuće strukture. Kaže se da većina naroda ima državu kakvu zaslužuje, a onda - dakako – i ta država ima policiju koju zaslužuje. Jasno je da se u svakom žitu nađe kukolja, no proteklih ga se dvadesetak godina nekako isuviše ugnijezdilo u policiji. Znani su slučajevi brutalnih postupaka policije, kako prema vlastitim sugrađanima tako i prema stranim turistima, od kojih su neki završavali i smrtnim slučajem. Kao što je na žeteocu da opljevi žito, na vrtlaru da pljevi korov iz svojega vrta, tako bi trebalo biti prvenstveno na hrvatskoj policiji da pročisti svoje redove od korova. No, koliko je to žeteocu i vrtlaru u vlastitom interesu te se stoga trude u toj raboti, upitno je li to i interes policije, posebno ako su joj – kažem, ako – vrhovi najzaraščeniji korovom. Onim moralnim. Daleko bi nas odvelo razmatranje svih slučajeva kod kojih su se pripadnici hrvatske policije ponašali gore od kriminalaca, prilika u kojem su iskazivali svoje ekstremno desničarene i slučajeva u kojima su postupali kao policija Hrvata a ne hrvatska – policija svih građana države. Da ne idemo toliko u prošlost, do masovne prodaje hrvatskih pasoša kriminalnom miljeu, ili nezakonitog prisluškivanja novinara i građana, samo se prisjetimo tri svježija slučaja, koja potiču preispitivanja nije li policija ustvari hrvatska pandurija – u najgorem smislu.
Prvi je slučaj je paradigmatski za jasnoću i orijentaciju policijskog svjetonazora – privođenje aktivista „Građanske akcije“, koji su odjeveni u ustaške uniforme htjeli pred zgradom HRT-a izvesti unaprijed prijavljeni umjetnički performans. Kao protest protiv programske politike televizije koja i prečesto daje priloge, blago rečeno – koketirajuće sa ustaštvom (ovaj puta to je bio prilog u „TV kalendaru“ koji pozitivno govori o ustaškom zločincu Juri Francetiću). Dali zbog neobrazovanosti svojih djelatnika, zbog naloga odozgo ili zbog gluposti policajaca o kojoj postoje tomovi viceva, iskorištena je forma – ustaške uniforme – da se zabrani izricanje suštine: protest antifašista protiv - u Hrvatskoj ne rijetkih - javno iskazanih fašistoidnih tendencija i krivotvorenja povijesti. Tako su TV pamflet vidjeli svi građani Hrvatske, a od protesta nije bilo ništa; situacija koja očito odgovara hrvatskoj vlasti.
U prilog ne baš velikoj inteligenciji (pojedinih) djelatnika policije – i onih na najvišim položajima – govori i drugi slučaj. Na godišnjici proslave „Oluje“ održanoj u Kninu, premijeru Milanoviću su prilikom njegova govora upućene salve zvižduka, tako da ga se jedva moglo razumijeti. Ne ulazeći u suštinu izraženog negodovanja – kao demokratskog oblika javnog izražavanja slaganja ili neslaganja sa politikom ili ličnostima koje je provode (koje svoj status nisu stekle božjom, već narodnom voljom) – primjetimo da su nezadovoljstvo zviždanjima odmah izrazili i predsjednik Josipović, ministar obrane Matić, te šef HDZ-a Karamarko. Badava se u demokratskim vukojebinama raspredaju narodu priče o trodiobi i nezavisnosti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Tu niži šefovi dobro prate migove onih iznad sebe, pa čak i kad im samo trunak uleti u oko oni to tumače na svoj – najčešće poltronski način. Zvižduci su se jedva i slegli, a policija je već privela „krivca“ – 61 godišnjaka – protiv kojega su htjeli odmah podići optužni prijedlog za remećenje javnog reda i mira! Dotični bi svakako mogao napraviti veliku karijeru u filmskoj industriji kao aranžer buke za masovne scene u crtićima, jer prema policijskim nazorima zaista ima ogromne bukačke kapacitete. Postupak organa reda (kako mu tepamo) koji je kasnije osudio i sam premijer Milanović, te je za pretpostaviti da je uhapšenik pušten bez kazne, nimalo ne mijenja pomisao o genetski uslovljenom domoljublju, gluposti ili licemjerju nekoga iz vrha policije. A neposredni izvršioci naređenja o privođenju? Možemo li zamisliti da oni izvršavaju bilo kakav zadatak, uz kasnije opravdanje da su „samo vršili naređenja“? Ja mogu, a vi kako hoćete.
Treći primjer je nedavni. „Večernji list“ pod karakterističnim, jasno sugerirajućim naslovom „Neviđena provokacija Srba na EP-u košarkašica u Vukovaru!”, izvještava o događaju koji se zbio na utakmici između Srbije i Grčke, u okviru “Evropskog prvenstva u košarci za juniorke”. “Neviđena” provokacija sastojala se u tome što je grupa mladih pripadnika srpske nacionalne manjine pratila susret pod svojom zastavom, na kojoj je ćirilicom pisalo ime grada domaćina – Вуковар! To je toliko uzbunilo lokalnog policajca, čuvara reda u dvorani, koji po nekom humorističkom defoltu ima više u pravilnicima nego u glavi, da je pozvao pojačanje kako bi se uklonila zastava, a sve je praćeno onda i neprimjerenim povicima navijača (barem tako izvještavaju neki mediji; drugi to ni ne spominju). Vođa navijačke skupine je uhapšen i prekršajno procesuiran, te mu je zabranjen pristup u narednih 8 daba u sportsku dvoranu. Odlukom vlade RH nastoji se u krajeve gdje srpski živalj broji više od 33% stanovništva uvesti “dvojezičnost”, odnosno ćirilično pismo. Ovo se odgađa do beskonačnosti – po principu kao kad gladan ide s..ti – mada je vlada obećala da će se po odluci postupiti nakon lokalnih izbora. Zaboravila je izgleda dodati kojih, jer od poslijednjih je prošlo više od 3 mjeseca a vlada još čuči na čučavcu, bez naznaka da joj se odštopalo. I sad, policija naroda koji ima državu kakvu zaslužuje a ova policjote kakve zaslužuje, konsternirano čekajući poteze kukavičke vladu, radi izgleda jedino što joj je od pamtivjeka u krvi – hapsi, pendreči i prijavljuje! U svemu tome spomenimo samo tragikomičnu notu, kada predsjednica PEN-a hrvatske, na kritiku Miljenka Jergovića kako se povodom javnog progona ćirilice (odnosno navijača koji su je koristili) nisu oglasili saopćenjem, nemušto zauzima obrambeni stav etički ekvivalentan onom nacističkih ratnih zločinaca. Dok se Eichman pravdao pred izraelskim sudom kako je “samo vršio dužnost”, Nadežda Čačinović kaže:
“PEN nije izravno slao saopćenja o tome, jer ona ionako nažalost rijetko dolaze do javnosti.”
Daklem, svima neka je nam je jasno: ako se nekad - ne daj bože - ponovi progon Srba, Židova (ili možda gay populacije?) u Hrvatskoj, predsjednica hrvatskog PEN-a zajedno sa istim udruženjem neće se obratiti javnosti u obranu progonjenih, jer njihova saopćenja “ionako nažalost rijetko dolaze do javnosti.”!
Jasno je da većina javnih struktura, uz izuzeće mnogih (ali kao što vidjesmo, ne svih) nevladinih organizacija u Hrvatskoj, unisono djeluju – direktno ili prikriveno, ali u uzajmnoj rezonanciji - na istoj valnoj dužini koja se mjeri nacionalističkim parametrima. Ideja građanske države, i vlasti i policiji kao jednom od njenih represivnih aparata, dalja je od Andromedine magline. Ova “mala zemlja za veliki zajeb” – ima i policiju kakvu zaslužuje. Atrofiranu, globalno desno orjentiranu, popunjenu mnogim simpatizerima ustaštva, kadrovima (naravno, ne svima) ogrezlim u kriminalne aktivnosti i u suradnju sa profesionalnim kriminalcima, koja je – prema nekim navodima – surađivala sa vrhom HDZ-a podjednako ogrezlim u kriminal, a nimalo nije nemoguće da na isti način surađuje sa sadašnjom vlašću, mimo zakonom propisanih okvira… Takvu policiju treba mijenjati, a to je jedino moguće paraleno s promjenom surogat države. “Države” koja samo naliči na državu, a funkcije su joj vrlo daleko od načina kako to čine demokratske zemlje, na koje ionako ne fali opravdanih prigovora. Kako tek onda tetošiti ove domaće? Ne umanjujujući zasluge policije na mnogim područjima, prvenstveno borbe protiv zločina, ovdje govorimo o odnosu prema građanima, nacionalnim manjinama, svjetonazoru, nedovoljnoj provjeri i kontroli vlastitih kadrova, nezakonitoj slizanosti sa strukturama vlasti,…
U prilog raspandurenoj policiji govore i drugi primjeri; od hapšenja čelnih ljudi vukovarske policije, privođenja u Gospiću i niz drugih policijskih ispostava, o korumpiranim policajcima koji su odavali informacije kriminalcima itd., što donekle relativizira moju kritiku o potrebi čišćenja vlastitih redova iznutra. Međutim, nisam ja te i takve kadrove primao u radni odnos, no su to činila gospoda koja ih se sad nastoje riješiti njušeći neke nove vjetrove, koji mogu nedajbože otpuhati i mnoge od njih. Nadzor nad policijom je dvojak – unutarnji i vanjski. Unutarnji nadzor prvo će izvršiti službenici same policijske stanice ako je podnesena neka pritužba, a prema potrebi je proslijediti Odjelu za unutarnju kontrolu pri Kabinetu ministra unutarnjih poslova. Slijedom opće poznate profesionalne solidarnosti zbog koje radnici apriorno štite jedan drugoga, u ovo se potrebno najmanje pouzdavati. Za vanjski nadzor zaduženi su Sabor, Pučki pravobranitelj, nevladine organizacije i javnost. Prva dva instituta – posebno Pučki pravobranitelj koji, sem ovlasti blebetanja pred zastupnicima, nema nikakve konkretne mehanizme za postupanje prema pritužbama – su totalno neefikasni. Utjecaj javnosti uglavnom je formiran preko izvještavanja medija i nije baš jasno kakav bi konkretan utjecaj imao na rad policije, koja ga može uzeti u obzir i podjednako ga ignorirati. Najviše se moguće pouzdati u utjecaj nevladinih organizacija koje globalno gledano najpoštenije izvještavaju javnost, ali je njihov doseg do javnosti ograničen medijima koje koriste i značajem informacija koje mogu previsoko, preširoko i preduboko pogoditi, te se isti čas klasificirati kao povjerljive i zaključati od javnosti, a zviždači isti čas proglasiti državnim neprijateljima (zar ne pokazuju to primjeri WikiLeaksa, Asangea i Snowdena?). Zašto? Pa zato što je vlast tek formalno, a ne suštinski, u rukama naroda (demokracija – vladavina naroda). U svakom slučaju, mehanizmi vanjske kontrole koji ne bi bili nametnuti od vlasti nego izabrani slobodnom voljom građana, s mogućnošću pristupa svim djelatnostima policije, bili bi najpoželjniji. No, što ako su i građani orjentirani u desno, nacionalisti, mrze ćirilicu, homofobni su,…? Onda smo u kružnoj petlji iz koje je potrebno naći izlazni kriterij, da se ne bi dovijeka u njoj vrtjeli. A njega može naći samo poštena i hrabra vlast, koja se neće bojati u zakone ugraditi, a što je mnogo važnije – i provesti - stavove koji ne korespondiraju sa manjkavom etikom javnosti. Ova vlast to zasigurno nije i stoga će (po mom uvjerenju) izgubiti naredne izbore, a onda nam ostaje daljnja vrtna u vražjoj petlji: HDZ – SDP –HDZ – SDP -…, dok većina nas ne umre, iseli ili izrodi djecu koja će imati, kako moralne tako i fizičke, hrabrosti lupiti šakom i reći: Dosta! Jer, šaka naroda je jača od pendreka, niste li to znali? Pa, naučit ćete jednog dana.
tacno
U proljeće godine 1991. osnovana je tzv. „Kažnjenička bojna“, hrvatska postrojba koja se sastojala od kriminalaca izvučenih iz zatvora, pod obećanjem da će im se oprostiti služenje kazne (dakako, ako prežive rat) u zamjenu za njihovo „domoljublje“ koje trebaju staviti na raspolaganje Hrvatskoj. Osnovali su je neki hrvatski emigranti, među njima i Mladen Naletilić zvani Tuta:
„Tuta se nije brinuo za hrvatske nacionalne interese, on je bio materijalist koji se u to doba, djelomice, bavio kriminalom: od običnih krađa, šaniranja po trgovinama, do reketarenja. Počeo je sa skupinom ljudi koja je krala ženske torbice i kapute. Poslije je otvorio ilegalne kockarnice.”,
i Ludvig Pavlović, jedini preživjeli član tzv. „Bugojanske skupine“, terorističke grupe hrvatskih emigranata koja je u ljeto 1972. godine pokušala u Jugoslaviji povesti oružanu „revoluciju“. Već iz biografije ova dva „cvijeta hrvatstva“ vidljiv je moralni profil cijele postrojbe, što je ona i opravdala nizom zločina u Hrvatskoj a kasnije i u Hercegovini. Njeni vođe, Tuta i Štela, osuđeni su od Haaškog suda zbog ratnih zločina i tek su nedavno izdržali kaznu. Ako pretpostavimo da se domoljublje (uz dodatnu pretpostavku da tako nešto zaista i postoji u nekom apsolutnom vidu) dokazuje radom u korist boljitka svih građana neke zemlje, a ne krađama, ubojstvima, silovanjima i mafiješenjem, sasvim je jasno kakvi su stvarni nagoni nagnali tu grupu kriminalaca u rat. Jednako je jasno da Tuđmanovim ljudima nisu bili potrebni nikakvi domoljubi, već obično topovsko meso koje će ostvarivati njihove zamisli. No, kad učestvuješ u ratu i preživiš – ma bio i najgori kriminalac – nekako se uz tebe priljepi etiketa zbiljskog domoljuba i sva ti vrata postanu širom otvorena. Mnogi od članova te bojne završili su bilo u bosanskoj bilo u hrvatskoj policiji, a neki i na visokim položajima. Sada su se, formalno iskazujući svoje domoljublje koje je sa strane jako teško dovesti u pitanje (jer si odmah apostrofiran kao najgori neprijatelj), stekli svi uvjeti da svoja nezakržljala kriminalna nagnuća podignu na malo viši nivo. Naravno da se regrutirao i sijaset zločinačkih kadrova (kojih nije manjkalo) – prikrivenih plaštom navodnog domoljublja koji i danas veselo leluja hrvatskim društvom prikrivajući suštinu svih društvenih zbivanja - i iz drugih postrojbi HV-a, i to ne samo u policiju nego i na najviše pozicije u vojski i druge vladajuće strukture. Kaže se da većina naroda ima državu kakvu zaslužuje, a onda - dakako – i ta država ima policiju koju zaslužuje. Jasno je da se u svakom žitu nađe kukolja, no proteklih ga se dvadesetak godina nekako isuviše ugnijezdilo u policiji. Znani su slučajevi brutalnih postupaka policije, kako prema vlastitim sugrađanima tako i prema stranim turistima, od kojih su neki završavali i smrtnim slučajem. Kao što je na žeteocu da opljevi žito, na vrtlaru da pljevi korov iz svojega vrta, tako bi trebalo biti prvenstveno na hrvatskoj policiji da pročisti svoje redove od korova. No, koliko je to žeteocu i vrtlaru u vlastitom interesu te se stoga trude u toj raboti, upitno je li to i interes policije, posebno ako su joj – kažem, ako – vrhovi najzaraščeniji korovom. Onim moralnim. Daleko bi nas odvelo razmatranje svih slučajeva kod kojih su se pripadnici hrvatske policije ponašali gore od kriminalaca, prilika u kojem su iskazivali svoje ekstremno desničarene i slučajeva u kojima su postupali kao policija Hrvata a ne hrvatska – policija svih građana države. Da ne idemo toliko u prošlost, do masovne prodaje hrvatskih pasoša kriminalnom miljeu, ili nezakonitog prisluškivanja novinara i građana, samo se prisjetimo tri svježija slučaja, koja potiču preispitivanja nije li policija ustvari hrvatska pandurija – u najgorem smislu.
Prvi je slučaj je paradigmatski za jasnoću i orijentaciju policijskog svjetonazora – privođenje aktivista „Građanske akcije“, koji su odjeveni u ustaške uniforme htjeli pred zgradom HRT-a izvesti unaprijed prijavljeni umjetnički performans. Kao protest protiv programske politike televizije koja i prečesto daje priloge, blago rečeno – koketirajuće sa ustaštvom (ovaj puta to je bio prilog u „TV kalendaru“ koji pozitivno govori o ustaškom zločincu Juri Francetiću). Dali zbog neobrazovanosti svojih djelatnika, zbog naloga odozgo ili zbog gluposti policajaca o kojoj postoje tomovi viceva, iskorištena je forma – ustaške uniforme – da se zabrani izricanje suštine: protest antifašista protiv - u Hrvatskoj ne rijetkih - javno iskazanih fašistoidnih tendencija i krivotvorenja povijesti. Tako su TV pamflet vidjeli svi građani Hrvatske, a od protesta nije bilo ništa; situacija koja očito odgovara hrvatskoj vlasti.
U prilog ne baš velikoj inteligenciji (pojedinih) djelatnika policije – i onih na najvišim položajima – govori i drugi slučaj. Na godišnjici proslave „Oluje“ održanoj u Kninu, premijeru Milanoviću su prilikom njegova govora upućene salve zvižduka, tako da ga se jedva moglo razumijeti. Ne ulazeći u suštinu izraženog negodovanja – kao demokratskog oblika javnog izražavanja slaganja ili neslaganja sa politikom ili ličnostima koje je provode (koje svoj status nisu stekle božjom, već narodnom voljom) – primjetimo da su nezadovoljstvo zviždanjima odmah izrazili i predsjednik Josipović, ministar obrane Matić, te šef HDZ-a Karamarko. Badava se u demokratskim vukojebinama raspredaju narodu priče o trodiobi i nezavisnosti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Tu niži šefovi dobro prate migove onih iznad sebe, pa čak i kad im samo trunak uleti u oko oni to tumače na svoj – najčešće poltronski način. Zvižduci su se jedva i slegli, a policija je već privela „krivca“ – 61 godišnjaka – protiv kojega su htjeli odmah podići optužni prijedlog za remećenje javnog reda i mira! Dotični bi svakako mogao napraviti veliku karijeru u filmskoj industriji kao aranžer buke za masovne scene u crtićima, jer prema policijskim nazorima zaista ima ogromne bukačke kapacitete. Postupak organa reda (kako mu tepamo) koji je kasnije osudio i sam premijer Milanović, te je za pretpostaviti da je uhapšenik pušten bez kazne, nimalo ne mijenja pomisao o genetski uslovljenom domoljublju, gluposti ili licemjerju nekoga iz vrha policije. A neposredni izvršioci naređenja o privođenju? Možemo li zamisliti da oni izvršavaju bilo kakav zadatak, uz kasnije opravdanje da su „samo vršili naređenja“? Ja mogu, a vi kako hoćete.
Treći primjer je nedavni. „Večernji list“ pod karakterističnim, jasno sugerirajućim naslovom „Neviđena provokacija Srba na EP-u košarkašica u Vukovaru!”, izvještava o događaju koji se zbio na utakmici između Srbije i Grčke, u okviru “Evropskog prvenstva u košarci za juniorke”. “Neviđena” provokacija sastojala se u tome što je grupa mladih pripadnika srpske nacionalne manjine pratila susret pod svojom zastavom, na kojoj je ćirilicom pisalo ime grada domaćina – Вуковар! To je toliko uzbunilo lokalnog policajca, čuvara reda u dvorani, koji po nekom humorističkom defoltu ima više u pravilnicima nego u glavi, da je pozvao pojačanje kako bi se uklonila zastava, a sve je praćeno onda i neprimjerenim povicima navijača (barem tako izvještavaju neki mediji; drugi to ni ne spominju). Vođa navijačke skupine je uhapšen i prekršajno procesuiran, te mu je zabranjen pristup u narednih 8 daba u sportsku dvoranu. Odlukom vlade RH nastoji se u krajeve gdje srpski živalj broji više od 33% stanovništva uvesti “dvojezičnost”, odnosno ćirilično pismo. Ovo se odgađa do beskonačnosti – po principu kao kad gladan ide s..ti – mada je vlada obećala da će se po odluci postupiti nakon lokalnih izbora. Zaboravila je izgleda dodati kojih, jer od poslijednjih je prošlo više od 3 mjeseca a vlada još čuči na čučavcu, bez naznaka da joj se odštopalo. I sad, policija naroda koji ima državu kakvu zaslužuje a ova policjote kakve zaslužuje, konsternirano čekajući poteze kukavičke vladu, radi izgleda jedino što joj je od pamtivjeka u krvi – hapsi, pendreči i prijavljuje! U svemu tome spomenimo samo tragikomičnu notu, kada predsjednica PEN-a hrvatske, na kritiku Miljenka Jergovića kako se povodom javnog progona ćirilice (odnosno navijača koji su je koristili) nisu oglasili saopćenjem, nemušto zauzima obrambeni stav etički ekvivalentan onom nacističkih ratnih zločinaca. Dok se Eichman pravdao pred izraelskim sudom kako je “samo vršio dužnost”, Nadežda Čačinović kaže:
“PEN nije izravno slao saopćenja o tome, jer ona ionako nažalost rijetko dolaze do javnosti.”
Daklem, svima neka je nam je jasno: ako se nekad - ne daj bože - ponovi progon Srba, Židova (ili možda gay populacije?) u Hrvatskoj, predsjednica hrvatskog PEN-a zajedno sa istim udruženjem neće se obratiti javnosti u obranu progonjenih, jer njihova saopćenja “ionako nažalost rijetko dolaze do javnosti.”!
Jasno je da većina javnih struktura, uz izuzeće mnogih (ali kao što vidjesmo, ne svih) nevladinih organizacija u Hrvatskoj, unisono djeluju – direktno ili prikriveno, ali u uzajmnoj rezonanciji - na istoj valnoj dužini koja se mjeri nacionalističkim parametrima. Ideja građanske države, i vlasti i policiji kao jednom od njenih represivnih aparata, dalja je od Andromedine magline. Ova “mala zemlja za veliki zajeb” – ima i policiju kakvu zaslužuje. Atrofiranu, globalno desno orjentiranu, popunjenu mnogim simpatizerima ustaštva, kadrovima (naravno, ne svima) ogrezlim u kriminalne aktivnosti i u suradnju sa profesionalnim kriminalcima, koja je – prema nekim navodima – surađivala sa vrhom HDZ-a podjednako ogrezlim u kriminal, a nimalo nije nemoguće da na isti način surađuje sa sadašnjom vlašću, mimo zakonom propisanih okvira… Takvu policiju treba mijenjati, a to je jedino moguće paraleno s promjenom surogat države. “Države” koja samo naliči na državu, a funkcije su joj vrlo daleko od načina kako to čine demokratske zemlje, na koje ionako ne fali opravdanih prigovora. Kako tek onda tetošiti ove domaće? Ne umanjujujući zasluge policije na mnogim područjima, prvenstveno borbe protiv zločina, ovdje govorimo o odnosu prema građanima, nacionalnim manjinama, svjetonazoru, nedovoljnoj provjeri i kontroli vlastitih kadrova, nezakonitoj slizanosti sa strukturama vlasti,…
U prilog raspandurenoj policiji govore i drugi primjeri; od hapšenja čelnih ljudi vukovarske policije, privođenja u Gospiću i niz drugih policijskih ispostava, o korumpiranim policajcima koji su odavali informacije kriminalcima itd., što donekle relativizira moju kritiku o potrebi čišćenja vlastitih redova iznutra. Međutim, nisam ja te i takve kadrove primao u radni odnos, no su to činila gospoda koja ih se sad nastoje riješiti njušeći neke nove vjetrove, koji mogu nedajbože otpuhati i mnoge od njih. Nadzor nad policijom je dvojak – unutarnji i vanjski. Unutarnji nadzor prvo će izvršiti službenici same policijske stanice ako je podnesena neka pritužba, a prema potrebi je proslijediti Odjelu za unutarnju kontrolu pri Kabinetu ministra unutarnjih poslova. Slijedom opće poznate profesionalne solidarnosti zbog koje radnici apriorno štite jedan drugoga, u ovo se potrebno najmanje pouzdavati. Za vanjski nadzor zaduženi su Sabor, Pučki pravobranitelj, nevladine organizacije i javnost. Prva dva instituta – posebno Pučki pravobranitelj koji, sem ovlasti blebetanja pred zastupnicima, nema nikakve konkretne mehanizme za postupanje prema pritužbama – su totalno neefikasni. Utjecaj javnosti uglavnom je formiran preko izvještavanja medija i nije baš jasno kakav bi konkretan utjecaj imao na rad policije, koja ga može uzeti u obzir i podjednako ga ignorirati. Najviše se moguće pouzdati u utjecaj nevladinih organizacija koje globalno gledano najpoštenije izvještavaju javnost, ali je njihov doseg do javnosti ograničen medijima koje koriste i značajem informacija koje mogu previsoko, preširoko i preduboko pogoditi, te se isti čas klasificirati kao povjerljive i zaključati od javnosti, a zviždači isti čas proglasiti državnim neprijateljima (zar ne pokazuju to primjeri WikiLeaksa, Asangea i Snowdena?). Zašto? Pa zato što je vlast tek formalno, a ne suštinski, u rukama naroda (demokracija – vladavina naroda). U svakom slučaju, mehanizmi vanjske kontrole koji ne bi bili nametnuti od vlasti nego izabrani slobodnom voljom građana, s mogućnošću pristupa svim djelatnostima policije, bili bi najpoželjniji. No, što ako su i građani orjentirani u desno, nacionalisti, mrze ćirilicu, homofobni su,…? Onda smo u kružnoj petlji iz koje je potrebno naći izlazni kriterij, da se ne bi dovijeka u njoj vrtjeli. A njega može naći samo poštena i hrabra vlast, koja se neće bojati u zakone ugraditi, a što je mnogo važnije – i provesti - stavove koji ne korespondiraju sa manjkavom etikom javnosti. Ova vlast to zasigurno nije i stoga će (po mom uvjerenju) izgubiti naredne izbore, a onda nam ostaje daljnja vrtna u vražjoj petlji: HDZ – SDP –HDZ – SDP -…, dok većina nas ne umre, iseli ili izrodi djecu koja će imati, kako moralne tako i fizičke, hrabrosti lupiti šakom i reći: Dosta! Jer, šaka naroda je jača od pendreka, niste li to znali? Pa, naučit ćete jednog dana.
tacno
