Bit će rata! Mnogima će to izgledati kao isprazna konstatacija u okolnostima kad se ratuje širom svijeta, dok će drugi – uljuljani u slatki san naivnosti iz kojeg će se, kad tad, probuditi šokirani – smatrati da su to sasvim neosnovane tvrdnje. Jer, ljudski razum će kao pobijediti, no zašto mu to do sada nekako ne ide od ruke ostaje bez odgovora. Uostalom, jeli itko (sem izuzetaka i poticatelja sukoba) ikad vjerovao da će izbiti bilo koji rat u povijesti? Naivna uspavanost uvijek na kraju dovede do šoka. Prisjećam se kružnih putovanja "demokratski" izabranih beštija koje krstare širom "metropola" bivših republika, navodno tražeći mirno rješenje a istovremeno se do zuba naoružavajući, ali i manjine – pretežno intelektualaca, što ne znači da bijahu samo oni ali se njihov glas kako tako probijao kroz medije – koja je upozoravala što će se sve zbiti. Ti antifavoriti stada pogodili su sve: rat, uništenje, mrtvi, ranjeni, silovani, pljačka, privatizacija, kapitalizam,... - pa sad oni koji im nisu vjerovali kusaju rezultate svoje pameti, ni naknadno je ne dovodeći u pitanje. A kao što aposteriorno (tad smo svi neizmjerno pametni), cinički kaže jedan komentator s interneta, postojao je propušteni povijesni trenutak kad je jedna granata mogla riješiti sve probleme:
vjerovali mi ili ne, kao što će zauvijek neodgovoreno biti pitanje o izgledu svijeta da je uspio atentat na Hitlera. Onima koji će graknuti na neprimjerenost komentara, preporučujem da razmisle o „neprimjerenosti“ ratova zakuhanih od aktera sa slike – nekih s većim, a drugih s manjim doprinosom istima. Bit će rata, i to ne negdje "tamo" (Sirija, Irak, Libija, Afganistan,...), dok mi samozadovoljno uživamo u oazama privremenog (riječ privremeno dogmatski ustrojenim umovima vječito zaudara) mira, već upravo ovdje. Upravo tu, gdjegod čitali ovaj tekst, i gdjegod premnogi bili uljuljkani u sanjivost svoje ionako nikad razbuđene inteligencije. Hoće li se raditi o biblijskom Armagedonu (koji se, doduše, možda i odvija pred našim očima u nastavcima, poput zanimljive serije za još nezahvaćane užasima), teško je reći, no svojedobno je Einstein, najavio:
"Ne znam kojim će se oružjem voditi treći svjetski rat, ali znam da će se četvrti voditi kolcima i kamenjem."
Još jedno upozorenje (uz ono o socijalizmu) koje stado prenebregava, slijedeći svojevoljno(?) odabrane pastire prema ponoru. Uzmemo li u obzir globalnu svjetsku političku situaciju, u kontekstu s biblijskim proročanstvom, a naročito sa zbivanjima u Siriji gdje su umiješani svi glavni faktori idiotskih svjetskih politika (uz nesretnu Siriju, još i SAD, sa svojim zapadnim saveznicima, Rusija, Izrael, Turska, Irak, Iran, Saudijska Arabija i tko će još znati koliko licemjernih članica UN koje se na sjednicama zaklinju u mir istovremeno istovarujući viškove eksploziva – usput proizvodeći nove - po ljudskoj braći), teško je ignorirati mogućnost "šoka" za budalaste stanovnike ove planete. Potresi, kao prirodne pojave – za razliku od ratova kojih je čovjek uzročnik – jasno pokazuju što se dešava kad se na izvjesnom području katastrofalno oslobode godinama gomilane i zanemarivane napetosti. Kontekstualiziramo li sirijska zbivanja (dekadama neriješeno palestinsko pitanje da ni ne spominjemo) s mapom gdje bi trebao započeti Armagedon (brdo Megiddo na karti), proširivši se cijelom planetom, ukoliko ozbiljno shvatimo njegovu proročku konotaciju:
barem bi se "osvjedočeni" vjernici, bogoljupci, ljubitelji proročanstava ili determinističke filozofije morali zabrinuti, kad već to čine slobodoumni štovatelji pouka povijesti koje spomenuti vječito ignoriraju. Cilj im opravdava sredstva, posebno ako u njegovu dostizanju ostanu živi i priskrbe neku materijalnu korist, a cijena plaćena tisućama i milijunima leševa njima je sasvim neznatna. Savjest prividno operu podizanjem bezvrijednih spomenika koji mrtvima ne znače ništa, za graditelje su tek neznatni trošak u poređenju s ostvarenom koristi, a mladi naraštaji ih nakon nekog vremena prestaju poštivati, ne shvaćajući njihovo značenje. Nemojmo biti licemjerni; ako današnjim generacijama, sedamdesetak godina poslije svjetskog rata ne predstavljaju ništa ovi leševi:
zašto očekivati da će njihovoj djeci išta značiti Jasenovac, Srebrenica, Ovčara, Pakračka Poljana, kambodžanska polja smrti ili žetva ljudskih života od strane fašističke velesile današnjice - Sjedinjenih Američkih Država! Hrvatskoj i inim guzolizačkim vladama koje se ugledaju na taj "uzor demokracije", vojno paktirajući s ponajvećom ugrožavateljem svjetskog mira, nesposobne radi slijepila vlastitog koristoljublja vidjeti pravo stanje stvari, samo podsjećanje kako najveći dio stanovništva nacističke Njemačke – uz sva proganjanja i ubijanja Židova, Roma, pripadnika slavenskih naroda, komunista, homoseksualaca, koncentracione logore, ratove u kojima su učestvovali,... - svoj režim nije smatrao fašističkim! Nažalost su ih preci današnjih fašista prisilno morali voditi pored hrpe leševa, kraj kojih su licemjerno prolazili pognutih glava navodno ne znajući što se uopće zbivalo u njihovu susjedstvu, kako bi unuci i jednih i drugih to već zaboravili! Sjećanje se potiskuje panacejom zaborava, omogućavajući nasuprot Marxu ("Povijest se uvijek ponavlja dvaput; prvi put kao tragedija, drugi kao farsa.") vječito ponavljanje tragedija u novim koreografijama. Ne umišljajmo da ogromna većina nas po kojima trenutno ne padaju bombe, ne zatvara oči pred suvremenim strahotama, izlazeći na izbore birati samonametnute kandidate koji obećavaju brda i doline uspavanoj savjesti svojih birača. Manjina među stadom, koja je nadrasla njegove primitivne nagone, oduvijek je – pa i prije ratova u regiji, prije svjetskih ratova, kao i dan danas – upozoravala na katastrofe koje su uslijedile, a koje potom preživjeli slijepci nastoje iz memorije izbrisati spomenicima i krivokletstvima tipa "nikad više!". Do slijedeće prilike. Jer, iskreno rečeno, znači li hrpa ljudskog mesa većini stada – ne računajući pokojnikove najmilije – više od hrpe mrtve govedine? Nije da "nas" nema koji uzalud, tisućljećima strahujemo i dižemo glas protiv mentaliteta zvijeri, još uvijek neprevaziđenog evolucijom. A zašto se sve perpetuira, uvijek iznova u periodičkom redoslijedu upozorenje-katastrofa-krivokletstvo-upozorenje-katastrofa? U apsolutnim brojkama nije malen broj ljudi koji to shvaćaju, no uglavnom se intelektualci (oni humanistički, a ne formalno obrazovane barabe) javljaju upozorenjima koja ne zaliježu. Zašto? Odgovor je možda moguće pronaći (malobrojinima koji će shvatiti suštinu, ne glede na povijesni kontekst i tko je rekao, već što je rečeno) u rečenici izvještaja što ga je Tito podnio još 1937. Centralnom komitetu KPJ:
"Muka je s intelektualcima; oni samo kritikuju i filozofiraju o procesima i Španiji, a za ostali rad ih malo boli briga. S manuelcima je mnogo lakše i stalno sam u vezi s njima...", ("Tito", Ivo i Slavko Goldstein, str.136)
Nije stvar samo u nedovoljnoj obrazovanosti "manuelaca", već i u stupnju njihove socijalne evolucije koja dovodi do toga da se oni prije "pale" na jednostavne – njima razumljive – parole i riječi, negoli što imaju sposobnost uvida u situaciju i posljedice koje će iz nje proizaći, što manipulatori masama vješto koriste. Pošteni intelektualci su istinoljubivi, oni su analitičari situacija, zbivanja i osoba, a istina je slojevita i nije podobna aktivaciji masa. Osim možda onog napitka koji mu „daje krila“, gomile pokreću jednostavni slogani iza čijeg pokretačkog djelovanja intelektualac vidi više od uspaljene mase, i toga ga je strah. Stoga on ostaje paraliziran razmatranjem posljedica, dok istovremeno mase predvođene manipulatorima razvaljuju države ili sisteme, svatko naplaćujući priliku prije no pastiri pokupe sve pred stadom. Takvih je više među desnicom negoli ljevicom, jer potonjima fali pravovremena, odlučna djelotvornost vodstva, sve dok ne bude prekasno. U toj možda i nesvijesnoj opstrukciji učinkovitih promjena elemenata koji guše društvo, svakako prednjače intelektualci (ni jednu tvrdnju ne treba sveobuhvatno shvatiti), koji ako se i slože oko socijalizma, antifašizma, nesvrstavanja (u obliku miroljubive koegzistencije), pacifizma, antimilitarizma, humanizma i niza pozitivnih a među građanstvom stvarno neukorijenjenih (sem posve verbalno) vrijednosti, spososobni su se posvađati i razići oko beznačajnosti. Mnogi ne dozvoljavaju ikome – od Boga do predsjednika države – da ih upregnu u sprovođenje svojih zamisli, mimo vlastitim razumom dobrovoljno donešene odluke. Tuđe opravdanje sukoba ne obavezuje slobodne duhove. Vidite li razloga da oni čija se upozorenja prenebregavaju, vade drugima kestenje iz vatre? Tko voli, nek' izvoli! Mada, radi se o glavama sviju nas, „desnih“ i „lijevih“ podjednako. Da, zaista, ima "nas", ali daleko premalo i prilično „smo“ neefikasni. Stoga, vjerovali ili ne, doviđenja u slijedećem ratu, ne bude li za sve nas završio prije negoli uopće shvatimo da je počeo. Najvjerojatnije će ga preživjeti tek štakori - oni koji će ga i započeti.
vjerovali mi ili ne, kao što će zauvijek neodgovoreno biti pitanje o izgledu svijeta da je uspio atentat na Hitlera. Onima koji će graknuti na neprimjerenost komentara, preporučujem da razmisle o „neprimjerenosti“ ratova zakuhanih od aktera sa slike – nekih s većim, a drugih s manjim doprinosom istima. Bit će rata, i to ne negdje "tamo" (Sirija, Irak, Libija, Afganistan,...), dok mi samozadovoljno uživamo u oazama privremenog (riječ privremeno dogmatski ustrojenim umovima vječito zaudara) mira, već upravo ovdje. Upravo tu, gdjegod čitali ovaj tekst, i gdjegod premnogi bili uljuljkani u sanjivost svoje ionako nikad razbuđene inteligencije. Hoće li se raditi o biblijskom Armagedonu (koji se, doduše, možda i odvija pred našim očima u nastavcima, poput zanimljive serije za još nezahvaćane užasima), teško je reći, no svojedobno je Einstein, najavio:
"Ne znam kojim će se oružjem voditi treći svjetski rat, ali znam da će se četvrti voditi kolcima i kamenjem."
Još jedno upozorenje (uz ono o socijalizmu) koje stado prenebregava, slijedeći svojevoljno(?) odabrane pastire prema ponoru. Uzmemo li u obzir globalnu svjetsku političku situaciju, u kontekstu s biblijskim proročanstvom, a naročito sa zbivanjima u Siriji gdje su umiješani svi glavni faktori idiotskih svjetskih politika (uz nesretnu Siriju, još i SAD, sa svojim zapadnim saveznicima, Rusija, Izrael, Turska, Irak, Iran, Saudijska Arabija i tko će još znati koliko licemjernih članica UN koje se na sjednicama zaklinju u mir istovremeno istovarujući viškove eksploziva – usput proizvodeći nove - po ljudskoj braći), teško je ignorirati mogućnost "šoka" za budalaste stanovnike ove planete. Potresi, kao prirodne pojave – za razliku od ratova kojih je čovjek uzročnik – jasno pokazuju što se dešava kad se na izvjesnom području katastrofalno oslobode godinama gomilane i zanemarivane napetosti. Kontekstualiziramo li sirijska zbivanja (dekadama neriješeno palestinsko pitanje da ni ne spominjemo) s mapom gdje bi trebao započeti Armagedon (brdo Megiddo na karti), proširivši se cijelom planetom, ukoliko ozbiljno shvatimo njegovu proročku konotaciju:
barem bi se "osvjedočeni" vjernici, bogoljupci, ljubitelji proročanstava ili determinističke filozofije morali zabrinuti, kad već to čine slobodoumni štovatelji pouka povijesti koje spomenuti vječito ignoriraju. Cilj im opravdava sredstva, posebno ako u njegovu dostizanju ostanu živi i priskrbe neku materijalnu korist, a cijena plaćena tisućama i milijunima leševa njima je sasvim neznatna. Savjest prividno operu podizanjem bezvrijednih spomenika koji mrtvima ne znače ništa, za graditelje su tek neznatni trošak u poređenju s ostvarenom koristi, a mladi naraštaji ih nakon nekog vremena prestaju poštivati, ne shvaćajući njihovo značenje. Nemojmo biti licemjerni; ako današnjim generacijama, sedamdesetak godina poslije svjetskog rata ne predstavljaju ništa ovi leševi:
zašto očekivati da će njihovoj djeci išta značiti Jasenovac, Srebrenica, Ovčara, Pakračka Poljana, kambodžanska polja smrti ili žetva ljudskih života od strane fašističke velesile današnjice - Sjedinjenih Američkih Država! Hrvatskoj i inim guzolizačkim vladama koje se ugledaju na taj "uzor demokracije", vojno paktirajući s ponajvećom ugrožavateljem svjetskog mira, nesposobne radi slijepila vlastitog koristoljublja vidjeti pravo stanje stvari, samo podsjećanje kako najveći dio stanovništva nacističke Njemačke – uz sva proganjanja i ubijanja Židova, Roma, pripadnika slavenskih naroda, komunista, homoseksualaca, koncentracione logore, ratove u kojima su učestvovali,... - svoj režim nije smatrao fašističkim! Nažalost su ih preci današnjih fašista prisilno morali voditi pored hrpe leševa, kraj kojih su licemjerno prolazili pognutih glava navodno ne znajući što se uopće zbivalo u njihovu susjedstvu, kako bi unuci i jednih i drugih to već zaboravili! Sjećanje se potiskuje panacejom zaborava, omogućavajući nasuprot Marxu ("Povijest se uvijek ponavlja dvaput; prvi put kao tragedija, drugi kao farsa.") vječito ponavljanje tragedija u novim koreografijama. Ne umišljajmo da ogromna većina nas po kojima trenutno ne padaju bombe, ne zatvara oči pred suvremenim strahotama, izlazeći na izbore birati samonametnute kandidate koji obećavaju brda i doline uspavanoj savjesti svojih birača. Manjina među stadom, koja je nadrasla njegove primitivne nagone, oduvijek je – pa i prije ratova u regiji, prije svjetskih ratova, kao i dan danas – upozoravala na katastrofe koje su uslijedile, a koje potom preživjeli slijepci nastoje iz memorije izbrisati spomenicima i krivokletstvima tipa "nikad više!". Do slijedeće prilike. Jer, iskreno rečeno, znači li hrpa ljudskog mesa većini stada – ne računajući pokojnikove najmilije – više od hrpe mrtve govedine? Nije da "nas" nema koji uzalud, tisućljećima strahujemo i dižemo glas protiv mentaliteta zvijeri, još uvijek neprevaziđenog evolucijom. A zašto se sve perpetuira, uvijek iznova u periodičkom redoslijedu upozorenje-katastrofa-krivokletstvo-upozorenje-katastrofa? U apsolutnim brojkama nije malen broj ljudi koji to shvaćaju, no uglavnom se intelektualci (oni humanistički, a ne formalno obrazovane barabe) javljaju upozorenjima koja ne zaliježu. Zašto? Odgovor je možda moguće pronaći (malobrojinima koji će shvatiti suštinu, ne glede na povijesni kontekst i tko je rekao, već što je rečeno) u rečenici izvještaja što ga je Tito podnio još 1937. Centralnom komitetu KPJ:
"Muka je s intelektualcima; oni samo kritikuju i filozofiraju o procesima i Španiji, a za ostali rad ih malo boli briga. S manuelcima je mnogo lakše i stalno sam u vezi s njima...", ("Tito", Ivo i Slavko Goldstein, str.136)
Nije stvar samo u nedovoljnoj obrazovanosti "manuelaca", već i u stupnju njihove socijalne evolucije koja dovodi do toga da se oni prije "pale" na jednostavne – njima razumljive – parole i riječi, negoli što imaju sposobnost uvida u situaciju i posljedice koje će iz nje proizaći, što manipulatori masama vješto koriste. Pošteni intelektualci su istinoljubivi, oni su analitičari situacija, zbivanja i osoba, a istina je slojevita i nije podobna aktivaciji masa. Osim možda onog napitka koji mu „daje krila“, gomile pokreću jednostavni slogani iza čijeg pokretačkog djelovanja intelektualac vidi više od uspaljene mase, i toga ga je strah. Stoga on ostaje paraliziran razmatranjem posljedica, dok istovremeno mase predvođene manipulatorima razvaljuju države ili sisteme, svatko naplaćujući priliku prije no pastiri pokupe sve pred stadom. Takvih je više među desnicom negoli ljevicom, jer potonjima fali pravovremena, odlučna djelotvornost vodstva, sve dok ne bude prekasno. U toj možda i nesvijesnoj opstrukciji učinkovitih promjena elemenata koji guše društvo, svakako prednjače intelektualci (ni jednu tvrdnju ne treba sveobuhvatno shvatiti), koji ako se i slože oko socijalizma, antifašizma, nesvrstavanja (u obliku miroljubive koegzistencije), pacifizma, antimilitarizma, humanizma i niza pozitivnih a među građanstvom stvarno neukorijenjenih (sem posve verbalno) vrijednosti, spososobni su se posvađati i razići oko beznačajnosti. Mnogi ne dozvoljavaju ikome – od Boga do predsjednika države – da ih upregnu u sprovođenje svojih zamisli, mimo vlastitim razumom dobrovoljno donešene odluke. Tuđe opravdanje sukoba ne obavezuje slobodne duhove. Vidite li razloga da oni čija se upozorenja prenebregavaju, vade drugima kestenje iz vatre? Tko voli, nek' izvoli! Mada, radi se o glavama sviju nas, „desnih“ i „lijevih“ podjednako. Da, zaista, ima "nas", ali daleko premalo i prilično „smo“ neefikasni. Stoga, vjerovali ili ne, doviđenja u slijedećem ratu, ne bude li za sve nas završio prije negoli uopće shvatimo da je počeo. Najvjerojatnije će ga preživjeti tek štakori - oni koji će ga i započeti.
