U najdubljim ponorima strukture materije do koje je ljudski um dopro, čini se – ili je tome stvarno tako – da su iščezle sve uzročno posljedične veze. Stvari (fizikalni procesi) zbivaju se bez nekog posebno određenog uzroka, stoga ih moramo opisati na vjerojatnosni način. Neki su, naprosto, vjerojatniji od drugih pa se i češće zbivaju, a neki se tako rijetko dešavaju da nam se čini kako su nemogući. Mada je ljudsko biće sačinjeno od molekula, ove od atoma, oni od protona i neutrona koje tvore još sitnije elementarne čestice – čime smo upravo došli na teren “bezuzročnog” opisivanja pojava – ljudsko biće je nešto sasvim drugo od mehamičkog zbira svojih sastavnica. U prirodnim znanostima su poznate takozvane emergentne zakonitosti, koje se javljaju tek na višem stupnju organizacije materije, te nije potrebno ulaziti dalje u dubinu (na čijioj osnovi počivaju) da bi se objasnila njena svojstva.
Čovjek je biološko i socijalno biće, a to je područje uzročno–posljedičnih veza među pojavama. Time se ne kaže da slučaj i ovdje ne postoji, ali se manifestira kao nešto izuzetno, što se ne može opisati nikakvim, pa ni vjerojatnosnim pravilima. Daklem, svaki događaj, svako zbivanje, svaka reakcija pojedinca ili društva ima jasno – ili ne tako jasno – definiran uzrok. Naravno, zbivanja mogu biti pozitivna, ili se negativno manifestirati na stanje osoba ili društvene zajednice, u kojem slučaju – posebno ako je nastali problem dugoročan – ih nastojimo izbjeći ili pronaći rješenje za nastalo stanje. Upravo poput seobe naroda, kako bismo mogli nazvati kalvariju blisko i dalekoistočnih izbjeglica koje prolaze kroz naše krajeve, što tjerani ratom (uglavnom), što trbuhom koji zbog nastalih okolnosti u njihovim državama ište kruha.
Odmah treba konstatirati da nitko, ama baš nitko – od uzročnika njihovih tragedija (zapadne intervencije u suverene države) do Evropske unije, pa preko zemalja kojima ih put vodi u, kako vjeruju, bolju budućnost – ne traži stvarno, što bi bilo i konačno rješenje problema. Svi jednostavno nastoje vrući krumpir prebaciti u tuđe ruke; Zapad nisu zabrinjavale posljedice intervecije, sve dok im se nisu poput bumeranga vratile kao rijeka izbjeglica, Turska ih propušta u Grčku, ova u Makedoniju koja ih transferira u Srbiju odaklem ih se šalje u Mađarsku, odnosno – nakon ograđivanja prema susjedima (što ironično možemo detektirati kao pozitivni čin u odnosu na teritorijalne pretenzije) – u Hrvatsku, odaklem se ovi prebacuju prema Sloveniji, pa preko Austrije u Njemačku kao njihovu glavnu izabranu destinaciju. Svi glumataju parodiju humanizma, gledajući što prije oprati ruke od prljavštine, dok u međuvremenu glavni budalaši tih država svako malo zasjedaju izdajući „važna“ saopćenja kojima nude rješenja problema, a koja nitko ne poštuje. Nakon izlaska iz Turske, sve do njihova krajnjeg cilja, izbjeglice prolaze kroz zemlje koje se – što implicitno, što eksplicitno – smatraju kršćanskima i ponose se tim svojim formalnim ili neformalnim statusom. Ne samo da je njihov odnos prema tim nesrećnicima sramota vlada i birača koji su ih birali za provođenje takve(?) politike, još je veća sramota kršćanstva i njegovih vjernika!
Ukoliko, primjerice, hrvatska predsjednica, premijer ili bilo koji teistički ili ateistički član hrvatske vlade ne poznaju osnove suvremenog humanizma ili makar pouke “knjige nad knjigama” (to treba biti ugrađeno u čovjeka, i bez svijesnog poznavanja), neka se jave meni, nevjerniku, da ih besplatno podučim! Ti likovi su jad nad jadima, koje istinski humani ljudi ne mogu tretirati svojim legitimnim predstavnicima, već isključivo egoističnom klikom koju im je neobrazovano, sebično, naivno ili glupo pučanstvo – nekršćansko u iskonskom, a nehumano u etičkom smislu – naturilo. Istom psihologijom poput graditelja žičanih ograda – da ih ne bi “kontaminiralo ljudsko smeće”, u osnovi etički čišće od njih – i oni “najmoralniji” se u konačnici jasno legitimiraju: “mi nismo za zid i ograde, ali ako to svi učine, i mi ćemo biti prinuđeni na to!”. Zamislite, prinuđeni! Jedino nitko nije prinuđen potražiti stvarno rješenje problema, jer ono što vrhovni budalaši sviju nacija nude daleko je od rješenja. Pokrivajući se lažnim izlikama, da kao nisu odgovorni za nastalu situaciju, namjerno preskaču sudjelovanje u afganistanskom ratu, (pre)prodaju oružja na Bliski istok, prenemaganja bivšeg predsjednika o tome (vrhovni zapovjednik HV kao nema pojma!), proizvodnju oružja koju vide motorom ekonomije, bezrezervnu podrške NATO paktu i vanjskoj politici EU, sramotno korištenje dubrovačkog aerodroma za transfer CIA-om otetih ljudi, uniformiranog paradiranja Kitarovićke kojim valjda liječi komplekse ženske “inferiornosti”,… Doduše, sve to i Hrvati i ini svati širom svijeta znaju – svatko za sebe sama – ali i dalje licemjerno “humanišu” bez srama.
Kvote za prijem izbjeglica manje više su minirane od članica EU, odmah nakon donošenja. Plan za potapljanje krijumčarskih brodova je idiotarija, poput ubijanja poštara (krijumčara) koji vam donosi nepoželnji paket (izbjeglice). Najnovije, navodno trajno rješenje “krize” (a gotovo se ne zna koja je jadnija, izbjeglička ili ona evropska) je toliko “genijalno” da je moj pas krepao od smijeha kad je čuo za njega. Financirat ćemo Tursku sa tri ili više milijardi Eura, kako bi zadržala izbjeglice na svom području, u prihvatnim centrima gdje ih već sada boravi oko 2 milijuna! Naprosto ćemo, na usrani kapitalistički način kojim se bezosjećajno parama rješava svaki problem, vlastite teškoće prebaciti „nekrstima“! Smatrajući da smo se pokazali etičnima, u skladu sa neznano kakvim, napuhanim (nepostojećim) evropskim humanističkim tradicijama (sjetimo se samo križarskih ratova, dva svjetska rata, eksterminacije Židova,…, a svaki pojedini narod neka se sam pogleda u ogledalo) – naprosto dokumentirati vlastiti poraz. Sva baljezganja o ujedinjenoj Evropi, što su pametnij vidjeli već s početka, na kojekakvim kvaziuzvišenim principima, naivnom i blesavom pučanstvu uvaljena pod krinkama humanizma, tolerancije, slobode, trajnog mira i suradnje itd, imaju samo jedan jedini razlog – uzrok – posljedice kojega se sad vide. Najbanalniju težnju kapitala da u procesu vlastite globalizacije („prodavane“ pod egidom globalizacije civilizacije) olakša protok roba i ljudi koji su mu u tome neophodni. Ako su od svih žitelja planete neki “neophodni” a drugi tek smeće kojima se jedva priznaju neka osnovna prava (jedva jedvice i ono na život), onda od uzvišenih fraza, morala i etičke dimne zavjese kojom se zaogrću vlastiti, beskrupulozni profitabilni ciljevi, ostaje samo to – najobičniji dim, magla ispod koje horvatinčići mnogo većeg kalibra od regionalne gnjide, vlastitim žrtvama nastoje naplatiti njihovu nesreću!
Postavi li se problem u vidu: zašto za “krvoločnog” Assadovog režima od prije zapadnjačkog miješanja tamo gdje mu nije mesto, nismo imali rijeke izbjeglica koje bježe ispred njegova noža; zašto toga nije bilo prije američkih (praćenih vjernim dupeliscima) intervencija – od Afganistana, Iraka, Libije, i ostalih (st)ratišta, prema kojima je „11. rujna“ tek beznačajna epizodica – znalcima uzročno posljedičnih povezanosti bit će jasno. Shvatit će zašto se desio Bleiburg, a isto tako s čega je nastala izbjeglička “kriza”. Razumijevši da odgovor koji je ujedno rješenje, treba primijeniti tamo gdje je sve nastalo, a ne zamajavati javnosti farsičnim, kvazietičnim igrokazima prebacivanja problema u dvorište bližih i daljih susjeda. Nacionalne, vjerske, rasne, kulturalne inhibicije, potisnute kod ogromne većine, sada dolaze – pod dirigentskom palicom kapitala i njegovih eksponenata, državnih vlasti – do izražaja. Doduše ne (još) u eksplicitnom vidu kao u nedavnim regionalnim ratovima, dok se svaki humanizam i tolerancija pokazuju samo kao privremeni i vrlo kratkog daha, u većine stanovništva. Dok Hrvati, Bosanci, Srbi, Nijemci, Francuzi,.. – pa u krajnjem slučaju i Sirijci te Afganistanci – budu ponosni onim što formalno a ne suštinski jesu, što znači sasvim beznačajnim atributom koji skriva njihovu degeneriranu ili duboko prikrivenu ljudskost (otuđenje od vlastite biti, kako kažu humanisti), to će trajati. Povijesno gledajući, svakako će se prevazići, ali ne vlastitom voljom ili biološkom evolucijom. Desit će se sasvim neprimjetno, kontinuiranom preobrazbom etnika u viši stadij potreban kapitalu – u potrošača! Upravo iz istog razloga i na način kako su vam prvo utrapili i ojačali etnički biljeg, kojeg se u njega zapetljani umovi nikako ne umiju riješiti. Jer, njemu je zaista sasvim svejedno jeli prodao mobitel, automobil ili žvakaču gumu, crncu, kosookom, Hrvatu ili Srbijancu,… Kao što “nema imena na metku”, niti na novčanici ne pišu osobine njenog privremenog, prijelaznog vlasnika. Osobine nebitne, i s etičkog ali i sa kapitalističkog zornog kuta. A dotle, dok su narodi prisiljeni seliti, mrziti, ubijati,…, ni jedan nema razloga za pretjerani ponos.
Može se učiniti nebitnim puteševstvije kojim će se postići opisana preobrazba, no to je pogrešan zaključak. Ne samo da je način važan, već se i radi samo o naizgled jednakim rezultatima. Jer, etička promjena je suštinska, dubinska, ona prožima čovjeka koji shvaća da nije ništa više (ali ni manje) doli ljudsko biće s najbitnijim karakteristikama koje tvore njegovu osobnost: ljubavlju, empatijom, tolerancijom, otvorenošću, lišenošću predrasuda,…, pa mu nikada neće biti važno jeli Hrvat ili Južnoafrikanac, bijelac ili negroid. Onaj koji je tek formalno do toga došao, putem asfaltiranim od kapitala, ostat će zauvijek samo čovjek-potrošač, skoro pa prazna ljuštura s labavo implementiranim ljudskim osobinama. Smiješni su ljudi kad govore da ne treba mijenjati svijet, već sebe sama, kao – to će dovesti i do njegove promjene. Nema spontatnih promjena, nego se sve zbiva u interakciji s okolinom, s drugim ljudima, s pravilima koja postavlja sistem, s filozofijom i umjetničkim djelima,…, a ta interakcija istovremeno mijenja oboje – i čovjeka i svijet. Samo! Stvar je u tome s kim i kakvu interakciju preferirate, o čemu i ovisi narav promjena. Međudjelovanje s lažljivim, licemjernim, pohlepnim, egoističnim i konzervativnim glasnogovornicima vlada, kapitala ili naprosto nedoraslih bića, ne izaziva isti učinak kao preferiranje odnosa sa volonterima, humanistima, umjetnicima sviju epoha čija se djela nadopunjuju sa stavovima prethodnih,… Do toga ne dolazi slučajno, već ogromnu ulogu igraju odgoj i obrazovanje kojemu su subjekti u formativnim godinama bili (ili ne bili) izloženi. Uostalom, dajete li savjet todorićima, glavašima, tuđmanima, miloševićima, rajićima, lijanovićima, pavelićima, hitlerima, obamama, putinima, ili sebi samome? Pa, onda se mijenjajte, i nemojte raditi upravo ono što svojom “mudrošću” odbijate – mijenjati svijet! Bi li takvi licemjeri zatočenicima konclogora savjetovali da porade na sebi, ili bi možda ipak pokušali bijeg zaklavši stražara, i pridruživši se pokretu otpora u mijenjanju svijeta? Od viška prijetvornosti teško je uočiti da je iskrenost prema sebi (samokritičnost) prvi preduvjet objektivnog sagledavanja svijeta u kojem živimo. Očito je da Isusova žrtva za otkup grijeha ljudskog roda – kako to tvrde kršćani – bijaše ništavna za svu prošlu, sadašnju i buduću zalihu kojom raspolažemo, posebno najortodoksniji među njegovim sljedbenicima. A podjednako je evidentno koliko se spomenuti savjet tijekom proteklih tisućljeća ugnijezdio u pojedince ljudske vrste, pa i onih koji ga blagodarno dijele uokolo. Vidljivo je i po odnosu spram ljudi koji nisu ni bolji niti lošiji od vas, ali imaju barem trenutačnu “prednost”: lakmus su papir vaše istinske humanosti – oni su u nevolji! Onda im pomozite; tu gdje su stigli tražeći spas i utočište – gostoprimstvom nevoljnicima – a tamo odaklem su zbog vas i morali pobjeći, rješavanjem uzroka svih kasnijih posljedica.
Sokrat, osnivač etike, držao je predavanja atenskoj omladini učeći ih ljudskosti. Koliko ih se učenje primilo pokazao je način na koji su ga, pasivno, prepustili vlastitoj sudbini (ispijanje otrova kukute), nakon osude od strane vlasti. Tisućljećima se ponavlja isti scenario. Ogromna većina prosječnih, nedorađenih „tvorčevih proizvoda“ koji ni sami ne rade na vlastitoj doradi – naprama zanemarljivoj manjini savršenijih – svojim ovčijim strahom priznaje primat vlasti pred moralom, mirno i masovno promatrajući vješanja, raspeća, plamenove lomača i slične egzekucijske vještine, ne samo nad vlastitom blejećom braćom, no i najodličnijim među njima. I dan danas, pred nastupajuće izbore (a svaki dan negdje širom svijeta nastupaju) za upitati se, mogu li ovce birati ljude ili samo sebi slične? Izbjeglice i izabrane vlasti tek su neka od ogledala u kojima se mogu sagledati, smognu li hrabrosti da pogledaju i identificiraju viđeno sa sobom. Nažalost, u ovim bjeguncima pred nevoljom narodi regije ne vide odraz vlastitih bežanija od nedavna. No, ako ovo ne bježe ljudi, onda jednako tako niti “onda” nisu bježali ljudi! Za djelatne promjene, u smislu da “nije stvar u tome da se svijet tumači, nego da se promijeni”, potrebno je još više vupeža! Jer, mada se uglavnom ljudi više ne raspinju ni ne vješaju, lomače ne gore, giljotine ne rade, zatvori ipak očekuju svoje mušterije, a vlasti neumorno bdiju kao čuvari podobne (pseudo)etike, koja se i pendrekom može utjerati. Mase još nisu shvatile da raspolažu sa dvije ogromne moći – svojom brojnošću i svojim strahom. Prvom bi mogle umah razračunati sa svim vladajućim ništarijama, dok druga upravo takvima ulijeva povjerenje da one to neće i učiniti.
Možda se ovi stavovi učine mizantropskima, no onda ste skloni sklanjati se iza krivih atribucija, postojećim predrasudama dodajući nove. Samo se konstatira postojanje većine – vukova i ovaca – i manjine onih koji se s pravom nazivaju ljudima. Dok se prvi diče porijeklom (a svi su iz iste stvari ispali, bila ona majčina ili njihova “tvorca”), drugima je ono nebitno, jer sebe procjenjuju prema vlastitim postignućima i odnosu spram drugih osoba. Prvi prema formi, drugi prema suštini! Pravi ljudi voljene ne biraju prema samonaljepljenim etiketama, dok narode niti vole niti mrze. No, često ih se srame u njihovu bar(a)barskom djelovanju, ali podjednako i njihovih elemenata – po obličju nalik ljudima – koji se skrivaju iza kolektiviteta ma koje vrste. Tako je i s ovim narodima, na potezu od Turske, preko naših krajeva do Njemačke, kojih vladajući svoju humanost prikazuju propuštajući nevoljnike s namjerom da ih se što prije riješe, podizanjem ograda (i, možda, u zraku visećom porukom da imaju sreće što ih nisu pobili), te diobom onog što su plemeniti ljudi prikupili kao pomoć. Jedini koji tu zaslužuju divljenje i mogu se dičiti ljudskošću jesu upravo poslijednji, zajedno s volonterima i dobrovoljnim suradnicima humanitarnih organizacija, koji nas praktično upijevaju uvjeriti da u svakom kukolju ipak ima i žita.
magazinplus
Čovjek je biološko i socijalno biće, a to je područje uzročno–posljedičnih veza među pojavama. Time se ne kaže da slučaj i ovdje ne postoji, ali se manifestira kao nešto izuzetno, što se ne može opisati nikakvim, pa ni vjerojatnosnim pravilima. Daklem, svaki događaj, svako zbivanje, svaka reakcija pojedinca ili društva ima jasno – ili ne tako jasno – definiran uzrok. Naravno, zbivanja mogu biti pozitivna, ili se negativno manifestirati na stanje osoba ili društvene zajednice, u kojem slučaju – posebno ako je nastali problem dugoročan – ih nastojimo izbjeći ili pronaći rješenje za nastalo stanje. Upravo poput seobe naroda, kako bismo mogli nazvati kalvariju blisko i dalekoistočnih izbjeglica koje prolaze kroz naše krajeve, što tjerani ratom (uglavnom), što trbuhom koji zbog nastalih okolnosti u njihovim državama ište kruha.
Odmah treba konstatirati da nitko, ama baš nitko – od uzročnika njihovih tragedija (zapadne intervencije u suverene države) do Evropske unije, pa preko zemalja kojima ih put vodi u, kako vjeruju, bolju budućnost – ne traži stvarno, što bi bilo i konačno rješenje problema. Svi jednostavno nastoje vrući krumpir prebaciti u tuđe ruke; Zapad nisu zabrinjavale posljedice intervecije, sve dok im se nisu poput bumeranga vratile kao rijeka izbjeglica, Turska ih propušta u Grčku, ova u Makedoniju koja ih transferira u Srbiju odaklem ih se šalje u Mađarsku, odnosno – nakon ograđivanja prema susjedima (što ironično možemo detektirati kao pozitivni čin u odnosu na teritorijalne pretenzije) – u Hrvatsku, odaklem se ovi prebacuju prema Sloveniji, pa preko Austrije u Njemačku kao njihovu glavnu izabranu destinaciju. Svi glumataju parodiju humanizma, gledajući što prije oprati ruke od prljavštine, dok u međuvremenu glavni budalaši tih država svako malo zasjedaju izdajući „važna“ saopćenja kojima nude rješenja problema, a koja nitko ne poštuje. Nakon izlaska iz Turske, sve do njihova krajnjeg cilja, izbjeglice prolaze kroz zemlje koje se – što implicitno, što eksplicitno – smatraju kršćanskima i ponose se tim svojim formalnim ili neformalnim statusom. Ne samo da je njihov odnos prema tim nesrećnicima sramota vlada i birača koji su ih birali za provođenje takve(?) politike, još je veća sramota kršćanstva i njegovih vjernika!
Ukoliko, primjerice, hrvatska predsjednica, premijer ili bilo koji teistički ili ateistički član hrvatske vlade ne poznaju osnove suvremenog humanizma ili makar pouke “knjige nad knjigama” (to treba biti ugrađeno u čovjeka, i bez svijesnog poznavanja), neka se jave meni, nevjerniku, da ih besplatno podučim! Ti likovi su jad nad jadima, koje istinski humani ljudi ne mogu tretirati svojim legitimnim predstavnicima, već isključivo egoističnom klikom koju im je neobrazovano, sebično, naivno ili glupo pučanstvo – nekršćansko u iskonskom, a nehumano u etičkom smislu – naturilo. Istom psihologijom poput graditelja žičanih ograda – da ih ne bi “kontaminiralo ljudsko smeće”, u osnovi etički čišće od njih – i oni “najmoralniji” se u konačnici jasno legitimiraju: “mi nismo za zid i ograde, ali ako to svi učine, i mi ćemo biti prinuđeni na to!”. Zamislite, prinuđeni! Jedino nitko nije prinuđen potražiti stvarno rješenje problema, jer ono što vrhovni budalaši sviju nacija nude daleko je od rješenja. Pokrivajući se lažnim izlikama, da kao nisu odgovorni za nastalu situaciju, namjerno preskaču sudjelovanje u afganistanskom ratu, (pre)prodaju oružja na Bliski istok, prenemaganja bivšeg predsjednika o tome (vrhovni zapovjednik HV kao nema pojma!), proizvodnju oružja koju vide motorom ekonomije, bezrezervnu podrške NATO paktu i vanjskoj politici EU, sramotno korištenje dubrovačkog aerodroma za transfer CIA-om otetih ljudi, uniformiranog paradiranja Kitarovićke kojim valjda liječi komplekse ženske “inferiornosti”,… Doduše, sve to i Hrvati i ini svati širom svijeta znaju – svatko za sebe sama – ali i dalje licemjerno “humanišu” bez srama.
Kvote za prijem izbjeglica manje više su minirane od članica EU, odmah nakon donošenja. Plan za potapljanje krijumčarskih brodova je idiotarija, poput ubijanja poštara (krijumčara) koji vam donosi nepoželnji paket (izbjeglice). Najnovije, navodno trajno rješenje “krize” (a gotovo se ne zna koja je jadnija, izbjeglička ili ona evropska) je toliko “genijalno” da je moj pas krepao od smijeha kad je čuo za njega. Financirat ćemo Tursku sa tri ili više milijardi Eura, kako bi zadržala izbjeglice na svom području, u prihvatnim centrima gdje ih već sada boravi oko 2 milijuna! Naprosto ćemo, na usrani kapitalistički način kojim se bezosjećajno parama rješava svaki problem, vlastite teškoće prebaciti „nekrstima“! Smatrajući da smo se pokazali etičnima, u skladu sa neznano kakvim, napuhanim (nepostojećim) evropskim humanističkim tradicijama (sjetimo se samo križarskih ratova, dva svjetska rata, eksterminacije Židova,…, a svaki pojedini narod neka se sam pogleda u ogledalo) – naprosto dokumentirati vlastiti poraz. Sva baljezganja o ujedinjenoj Evropi, što su pametnij vidjeli već s početka, na kojekakvim kvaziuzvišenim principima, naivnom i blesavom pučanstvu uvaljena pod krinkama humanizma, tolerancije, slobode, trajnog mira i suradnje itd, imaju samo jedan jedini razlog – uzrok – posljedice kojega se sad vide. Najbanalniju težnju kapitala da u procesu vlastite globalizacije („prodavane“ pod egidom globalizacije civilizacije) olakša protok roba i ljudi koji su mu u tome neophodni. Ako su od svih žitelja planete neki “neophodni” a drugi tek smeće kojima se jedva priznaju neka osnovna prava (jedva jedvice i ono na život), onda od uzvišenih fraza, morala i etičke dimne zavjese kojom se zaogrću vlastiti, beskrupulozni profitabilni ciljevi, ostaje samo to – najobičniji dim, magla ispod koje horvatinčići mnogo većeg kalibra od regionalne gnjide, vlastitim žrtvama nastoje naplatiti njihovu nesreću!
Postavi li se problem u vidu: zašto za “krvoločnog” Assadovog režima od prije zapadnjačkog miješanja tamo gdje mu nije mesto, nismo imali rijeke izbjeglica koje bježe ispred njegova noža; zašto toga nije bilo prije američkih (praćenih vjernim dupeliscima) intervencija – od Afganistana, Iraka, Libije, i ostalih (st)ratišta, prema kojima je „11. rujna“ tek beznačajna epizodica – znalcima uzročno posljedičnih povezanosti bit će jasno. Shvatit će zašto se desio Bleiburg, a isto tako s čega je nastala izbjeglička “kriza”. Razumijevši da odgovor koji je ujedno rješenje, treba primijeniti tamo gdje je sve nastalo, a ne zamajavati javnosti farsičnim, kvazietičnim igrokazima prebacivanja problema u dvorište bližih i daljih susjeda. Nacionalne, vjerske, rasne, kulturalne inhibicije, potisnute kod ogromne većine, sada dolaze – pod dirigentskom palicom kapitala i njegovih eksponenata, državnih vlasti – do izražaja. Doduše ne (još) u eksplicitnom vidu kao u nedavnim regionalnim ratovima, dok se svaki humanizam i tolerancija pokazuju samo kao privremeni i vrlo kratkog daha, u većine stanovništva. Dok Hrvati, Bosanci, Srbi, Nijemci, Francuzi,.. – pa u krajnjem slučaju i Sirijci te Afganistanci – budu ponosni onim što formalno a ne suštinski jesu, što znači sasvim beznačajnim atributom koji skriva njihovu degeneriranu ili duboko prikrivenu ljudskost (otuđenje od vlastite biti, kako kažu humanisti), to će trajati. Povijesno gledajući, svakako će se prevazići, ali ne vlastitom voljom ili biološkom evolucijom. Desit će se sasvim neprimjetno, kontinuiranom preobrazbom etnika u viši stadij potreban kapitalu – u potrošača! Upravo iz istog razloga i na način kako su vam prvo utrapili i ojačali etnički biljeg, kojeg se u njega zapetljani umovi nikako ne umiju riješiti. Jer, njemu je zaista sasvim svejedno jeli prodao mobitel, automobil ili žvakaču gumu, crncu, kosookom, Hrvatu ili Srbijancu,… Kao što “nema imena na metku”, niti na novčanici ne pišu osobine njenog privremenog, prijelaznog vlasnika. Osobine nebitne, i s etičkog ali i sa kapitalističkog zornog kuta. A dotle, dok su narodi prisiljeni seliti, mrziti, ubijati,…, ni jedan nema razloga za pretjerani ponos.
Može se učiniti nebitnim puteševstvije kojim će se postići opisana preobrazba, no to je pogrešan zaključak. Ne samo da je način važan, već se i radi samo o naizgled jednakim rezultatima. Jer, etička promjena je suštinska, dubinska, ona prožima čovjeka koji shvaća da nije ništa više (ali ni manje) doli ljudsko biće s najbitnijim karakteristikama koje tvore njegovu osobnost: ljubavlju, empatijom, tolerancijom, otvorenošću, lišenošću predrasuda,…, pa mu nikada neće biti važno jeli Hrvat ili Južnoafrikanac, bijelac ili negroid. Onaj koji je tek formalno do toga došao, putem asfaltiranim od kapitala, ostat će zauvijek samo čovjek-potrošač, skoro pa prazna ljuštura s labavo implementiranim ljudskim osobinama. Smiješni su ljudi kad govore da ne treba mijenjati svijet, već sebe sama, kao – to će dovesti i do njegove promjene. Nema spontatnih promjena, nego se sve zbiva u interakciji s okolinom, s drugim ljudima, s pravilima koja postavlja sistem, s filozofijom i umjetničkim djelima,…, a ta interakcija istovremeno mijenja oboje – i čovjeka i svijet. Samo! Stvar je u tome s kim i kakvu interakciju preferirate, o čemu i ovisi narav promjena. Međudjelovanje s lažljivim, licemjernim, pohlepnim, egoističnim i konzervativnim glasnogovornicima vlada, kapitala ili naprosto nedoraslih bića, ne izaziva isti učinak kao preferiranje odnosa sa volonterima, humanistima, umjetnicima sviju epoha čija se djela nadopunjuju sa stavovima prethodnih,… Do toga ne dolazi slučajno, već ogromnu ulogu igraju odgoj i obrazovanje kojemu su subjekti u formativnim godinama bili (ili ne bili) izloženi. Uostalom, dajete li savjet todorićima, glavašima, tuđmanima, miloševićima, rajićima, lijanovićima, pavelićima, hitlerima, obamama, putinima, ili sebi samome? Pa, onda se mijenjajte, i nemojte raditi upravo ono što svojom “mudrošću” odbijate – mijenjati svijet! Bi li takvi licemjeri zatočenicima konclogora savjetovali da porade na sebi, ili bi možda ipak pokušali bijeg zaklavši stražara, i pridruživši se pokretu otpora u mijenjanju svijeta? Od viška prijetvornosti teško je uočiti da je iskrenost prema sebi (samokritičnost) prvi preduvjet objektivnog sagledavanja svijeta u kojem živimo. Očito je da Isusova žrtva za otkup grijeha ljudskog roda – kako to tvrde kršćani – bijaše ništavna za svu prošlu, sadašnju i buduću zalihu kojom raspolažemo, posebno najortodoksniji među njegovim sljedbenicima. A podjednako je evidentno koliko se spomenuti savjet tijekom proteklih tisućljeća ugnijezdio u pojedince ljudske vrste, pa i onih koji ga blagodarno dijele uokolo. Vidljivo je i po odnosu spram ljudi koji nisu ni bolji niti lošiji od vas, ali imaju barem trenutačnu “prednost”: lakmus su papir vaše istinske humanosti – oni su u nevolji! Onda im pomozite; tu gdje su stigli tražeći spas i utočište – gostoprimstvom nevoljnicima – a tamo odaklem su zbog vas i morali pobjeći, rješavanjem uzroka svih kasnijih posljedica.
Sokrat, osnivač etike, držao je predavanja atenskoj omladini učeći ih ljudskosti. Koliko ih se učenje primilo pokazao je način na koji su ga, pasivno, prepustili vlastitoj sudbini (ispijanje otrova kukute), nakon osude od strane vlasti. Tisućljećima se ponavlja isti scenario. Ogromna većina prosječnih, nedorađenih „tvorčevih proizvoda“ koji ni sami ne rade na vlastitoj doradi – naprama zanemarljivoj manjini savršenijih – svojim ovčijim strahom priznaje primat vlasti pred moralom, mirno i masovno promatrajući vješanja, raspeća, plamenove lomača i slične egzekucijske vještine, ne samo nad vlastitom blejećom braćom, no i najodličnijim među njima. I dan danas, pred nastupajuće izbore (a svaki dan negdje širom svijeta nastupaju) za upitati se, mogu li ovce birati ljude ili samo sebi slične? Izbjeglice i izabrane vlasti tek su neka od ogledala u kojima se mogu sagledati, smognu li hrabrosti da pogledaju i identificiraju viđeno sa sobom. Nažalost, u ovim bjeguncima pred nevoljom narodi regije ne vide odraz vlastitih bežanija od nedavna. No, ako ovo ne bježe ljudi, onda jednako tako niti “onda” nisu bježali ljudi! Za djelatne promjene, u smislu da “nije stvar u tome da se svijet tumači, nego da se promijeni”, potrebno je još više vupeža! Jer, mada se uglavnom ljudi više ne raspinju ni ne vješaju, lomače ne gore, giljotine ne rade, zatvori ipak očekuju svoje mušterije, a vlasti neumorno bdiju kao čuvari podobne (pseudo)etike, koja se i pendrekom može utjerati. Mase još nisu shvatile da raspolažu sa dvije ogromne moći – svojom brojnošću i svojim strahom. Prvom bi mogle umah razračunati sa svim vladajućim ništarijama, dok druga upravo takvima ulijeva povjerenje da one to neće i učiniti.
Možda se ovi stavovi učine mizantropskima, no onda ste skloni sklanjati se iza krivih atribucija, postojećim predrasudama dodajući nove. Samo se konstatira postojanje većine – vukova i ovaca – i manjine onih koji se s pravom nazivaju ljudima. Dok se prvi diče porijeklom (a svi su iz iste stvari ispali, bila ona majčina ili njihova “tvorca”), drugima je ono nebitno, jer sebe procjenjuju prema vlastitim postignućima i odnosu spram drugih osoba. Prvi prema formi, drugi prema suštini! Pravi ljudi voljene ne biraju prema samonaljepljenim etiketama, dok narode niti vole niti mrze. No, često ih se srame u njihovu bar(a)barskom djelovanju, ali podjednako i njihovih elemenata – po obličju nalik ljudima – koji se skrivaju iza kolektiviteta ma koje vrste. Tako je i s ovim narodima, na potezu od Turske, preko naših krajeva do Njemačke, kojih vladajući svoju humanost prikazuju propuštajući nevoljnike s namjerom da ih se što prije riješe, podizanjem ograda (i, možda, u zraku visećom porukom da imaju sreće što ih nisu pobili), te diobom onog što su plemeniti ljudi prikupili kao pomoć. Jedini koji tu zaslužuju divljenje i mogu se dičiti ljudskošću jesu upravo poslijednji, zajedno s volonterima i dobrovoljnim suradnicima humanitarnih organizacija, koji nas praktično upijevaju uvjeriti da u svakom kukolju ipak ima i žita.
magazinplus
