Vesna Pešić, beogradska sociologinja, tvrdi povodom rehabilitacije Stepinca, upućujući kriritku srbijanskom ministru vanjskih poslova:
"On je krenuo svađu sa Hrvatskom povodom Stepinca. Šta mi imamo da se mešamo u njihove sudske procese? Mi rehabilitujemo Nedića, Dražu Mihailovića."
Istovremeno, bivši dvostruki hrvatski predsjednik Stipe Mesić, rezolutno tvrdi:
“Treba priznati da tu ni jedna strana nije čista i teško bih mogao reći da ima moralno pravo optuživati onu drugu. Ne može Srbija smatrati normalnim rehabilitaciju Draže Mihailovića i Milana Nedića, a Hrvatskoj predbacivati ukidanje presude nadbiskupu Stepincu. Niti ih se može - ako baš hoćete - uspoređivati, mada se svakome do njih dosta toga može predbaciti, i to uz čvrste dokaze. Niti Hrvatska može smatrati normalnim bezrezervno veličanje Stepinca, bez sagledavanja njegove cjelovite uloge u vrijeme Drugoga svjetskog rata, ali i neposredno nakon njega, a Srbiji predbacivati rehabilitiranje Mihailovića i Nedića”
Branko Caratan, svjetonazorski lijevo orijentirani profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, kaže:
"Presuda u obnovljenom procesu Stepincu je slična presudi Draži Mihajloviću. Jednostavno se tu nije ulazilo u meritum stvari. Druga je stvar mišljenje o ulozi Stepinca za vrijeme rata. No, sve to zapravo ne bi trebalo da bude srpski problem, to je hrvatski problem kako se tu postaviti."
Osvrčući se na zbivanja u dvije susjedne zemlje, profesor Caratan smatra kako je "Na delu... paradoks demokratije", a dobro bi bilo da ga netko pouči kako o demokraciji u tim (i svim ostalim zemljama svijeta) ne može biti ni govora, te se ne radi o "paradoksu" već o tipičnoj manifestaciji nedostatka iste! Povodom podizanja spomenika notornom i osuđivanom teroristi Miro Barešiću, nekadašnji crnogorski diplomat Branko Lukovac smatra da je ovo prvenstveno hrvatski problem:
"Nažalost, to nije iznenađenje, jer je u Hrvatskoj, a i na drugim prostorima, ako se sjetimo rehabilitacije Draže Mihailovića, došlo do jačanja tih nacionalističkih snaga. To je, prije svega, problem za Hrvatsku, i za njen dalji demokratski razvoj kao zemlje koja se opredijelila za vrijednosti Evrope, koja je poslednja primljena članica EU, gdje se očekuje da će preovladati evropske vrijednosti."
Hrvatska odbija primati službene srbijanske protestne note (povodom rehabilitacije Stepinca, ukidanja presude Glavašu i podizanja spomenika teroristu) pod izgovorom da „ne dopušta miješanje u njezine unutarnje stvari i neće se spuštati na tu razinu komunikacije“ (ta „razina komunikacije“ je uobičajena u cjelokupnoj svjetskoj diplomatskoj praksi!), dok ministar Kovač – čovjek koji je karijeru započeo 1995. godine u Uredu Predsjednika RH, Odjel za informiranje (odjel za inforimiranje bilo koje svjetske vlade ne treba shvatiti drukčije nego kao „ministarstvo propagande“) - u odgovoru na srbijanske i crnogorske note lupeta o svemu i svačemu, samo ne o njihovom sadržaju, odbijajući ih riječima „To je cirkus. Mi u tome nećemo sudjelovati, takve note nećemo primati, ne prihvaćamo miješanje u svoje unutarnje stvari.“. Istovremeno, mrtvo 'ladan „gostujući u Dnevniku Nove TV kazao je kako ako Srbija uhiti bilo kojeg hrvatskog branitelja može zaboraviti na ulazak u EU“! Živopisno shvaćanje međunarodnih odnosa, iz kojih čovjek ima – čini se, vrlo površni - doktorat! Da ne duljim, umjesto niza izjava ministara i ostalih vladinih dužnosnika obje zemlje, za koje novinar Tomislav Jakić ispravno konstatira:
"Nije to prvi slučaj u povijesti međudržavnih odnosa da izjave namijenjene domaćoj upotrebi zatruju odnose između država i postaju međudržavni problem. Točno je, ministri vanjskih poslova govore u prvom redu okrenuti svojoj javnosti i govore s pozicije onome drugome – nećeš ti meni predbacivati, kad ja znam što ti radiš. Nismo čisti ni mi u Hrvatskoj, nije čista ni Srbija. Prema tome, nijedna od tih država nema moralno pravo drugoj držati lekcije o fašizaciji prije nego što to spriječe u vlastitim dvorištima.",
namjerno je predočen mali konglomerat vrlo upitnih (ovom autoru posve neprihvatljivih) desnih, centrističkih i lijevo orijentiranih stavova, od kojih ovi poslijednji izazivaju u najmanju ruku snebivanje i zabrinutost. Ako niste primijetili, zajednički nazivnik svima njima je, da je „to prije svega, problem za „našu“ stranu, pa što se onda „oni“ imaju miješati“.
U vrijeme globalizacije, a istinoljubivom čovjeku ona nije potrebna kao opravdanje, može se govoriti o svemu što se događa bilo gdje, a napose o zločinima u ma kojoj svjetskoj zabiti. Istina je sama sebi jedino opravdanje, a za njeno iznošenje ne traži se dopuštenje ma kakvih i ma čijih političkih snaga. Činjenica jeste, da je "lajavost" istinoljubaca vrlo opasna rabota, o čemu govore i likvidacije novinara ili aretiranja i osude na dugogodišnje zatvore njenih promicatelja. Ne samo u totalitarizmima, već i u (kvazi)demokratskom svijetu. Slijedeći načela koja su, svijesno ili nesvijesno, prisutna i u izjavama oponenata profašističkih snaga u dvije spominjane države, izvodi se logički zaključak kako je i Jasenovac isključivo hrvatsko pitanje, s obzirom da su Srbi pobijeni na hrvatskom teritoriju. Daklem je dovoljno Srbina likvidirati u zločinčevoj "kući", što automatski derogira pravo drugih da se miješaju, prosuđuju i osude događaj, a kamoli da ga pokušaju pravno sankcionirati, dopadnu li im zločinci šaka. Valjda je onda podjednako pravo četnika da likvidiraju Hrvate na tlu druge države, a hrvatsko pravosuđe mora o tom čkomiti (doduše, kakvo jeste – bolje da zauvijek zašuti)? Hrvatska licemjerno odriče pravo Srbiji, prijeteći joj blokadom pregovora oko ulaska u EU, tražeći među ostalim i ukidanje nadležnosti za procesuiranje ratnih zločina na području cijele bivše Jugoslavije, svim se silama trudeći da uopće prizna takva djela počinjena od Hrvata, a kamoli da im sudi. A kad to i čini, radi nevoljko, rastežući godinama pa i desetljećima sudske procese, ili poništavajući prvobitne presude na neprihvatljiv način. Iole inteligentnom i humanom stvoru to jasno objašnjava odvjetnik Ante Nobilo:
"...kaže da primjer procesuiranja Fikreta Abdića ilustrira samo jedan od načina kako se u hrvatskom zakonodavstvu i pravosudnoj praksi primjenjuje načelo univerzalne jurisdikcije, i to ne samo na ratne zločine nego i na druga djela. Nobilo se, naime, trenutno priprema za obranu skupine hrvatskih državljana koji su u BiH optuženi da su počinili kazneno djelo na području Tuzle, ali će im se suditi u Bjelovaru jer ih se ne može izručiti. U Hrvatskoj im se može suditi upravo proširenjem nadležnosti hrvatskih sudova i na područje BiH primjenom načela univerzalne jurisdikcije. Primjenom tog načela, nastavlja Nobilo, hrvatski su sudovi nadležni suditi i svim stranim državljanima koji bilo gdje na svijetu počine bilo koje kazneno djelo na štetu hrvatskih državljana, odnosno građana sa stalnim prebivalištem u Hrvatskoj. Konačno, hrvatski sudovi su primjenom načela univerzalne jurisdikcije nadležni suditi i svim stranim državljanima koji bilo gdje na svijetu počine kaznena djela kojima se krši međunarodno humanitarno i ratno pravo, pa tako i, primjerice, srpskim državljanima koji su počinili ratne zločine na Kosovu, u Ukrajini, u Siriji ili bilo kojoj drugoj točki kugle zemaljske. Nema sumnje, dakle, da i Hrvatska primjenjuje načelo univerzalne jurisdikcije, čime slijedi ponajbolju međunarodnu praksu kojoj je glavni cilj iskorijeniti nekažnjivost za počinjenje kaznenih djela, prije svega onih kojima se krši međunarodno humanitarno i ratno pravo. Međunarodni Crveni križ i druge humanitarne organizacije zagovaraju i potiču sve države da u svoje zakonodavstvo i praksu ugrade načelo univerzalne jurisdikcije kako bi i preventivno djelovale, a potom i progonile i kažnjavale počinitelje. Gotovo sve članice Europske unije primjenjuju načelo univerzalne jurisdikcije, a barem desetak njih je ozakonilo univerzalnu nadležnost svojih pravosuđa da procesuiraju počinitelje ratnih i drugih najtežih zločina bez obzira na to čiji su državljani i gdje su zločine počinili. Zbog toga Nobilo smatra da su se hrvatska blokada Srbije i hrvatski zahtjevi da Srbija ukine zakon kojim je propisala nadležnost svojih sudova za zločine na prostoru bivše Jugoslavije pretvorili u politički cirkus koji je nužno što prije prekinuti."
Oko logike, a još manje oko čovječnosti, proustaške snage svakako ne brinu. Čini se da Hrvatska - poput SAD-a koje ne priznaju jurisdikciju Međunarodnog krivičnog suda za ratne zločine na svoje državljane, pa odbijaju ratificirati Rimski statut - štogod potpisala ili ratificirala, igra vlastitu igru! Onu kojom si uzima pravo da povodom navodnog apsolutnog suvereniteta nad procjenom zbivanja (a nitko u svemiru nema suverenitet nad istinom koja je samo jedna, dok su tek njene interpretacije različite) prosuđuje i sudi tuđu, i ono što je najmanje sposobna - vlastitu krivicu! Po principu „kadija te bije, kadija te tuži, kadija te sudi“! Dakako da ova konstatacija vrijedi za sve samoljubive narode uljuljkane u budalaštine mitova vlastite nacionalne posebnosti.
U tekstu "Istina i dresirano mišljenje" Branka Bošnjaka, hrvatskog filozofa i akademika, čitamo:
"Dresiranost kao sadržaj zbiljnosti, povijesti i duha može se u biti svesti na dvije vrste. Postoji: 1. religiozna i 2. egzistencijalna (birokratska) dresiranost. Struktura odnosa potpuno im je ista. Razlika je samo u tome što se u prvoj vrsti dresure predmet proširuje i u eshatologiju, a u egzistencijalnoj dresuri, egzistencija je ovozemaljska. Stoga možemo reći da je dresura (i u prvom i u drugom području) nekritički i nemisaoni odnos prema svome uzoru. Dresura kao određena struktura mišljenja i egzistiranja u biti ostaje religiozni odnos. To je u prvom slučaju religiozni odnos prema bogu, kao oblikovanom najvišem biću, a u drugom slučaju religiozni odnos prema društvu i društvenim institucijama, što znači da se vjeruje u njihovu nepogrešivost. Da je to u biti ista struktura mišljenja i način odnosa može se pokazati na mnogo primjera."
Nije važno tko kako doživljava Hrvatsku ili tko što tvrdi. Važna je samo istina. Da bi se objelodanila, nepotrebno je zaobilaziti kao mačka oko vruće kaše – što, nažalost, i niz ljevičara čini - odgovor na pitanje: kako vi to zamišljate neoustašku državu? Tek kad doznamo odgovor, možemo problematizirati tvrdnju jeli ili nije Hrvatska upravo takva država. Kažemo li da jeste, tvrdnja se nikako ne odnosi na narod već isključivo na strukture vlasti, a to što su mnogi toliko dresirani da se poistovjećuju s njom (multiplicirajući navodnu, čuvenu frazu Luja XIV - "Država, to sam ja!"), naprosto je problem identifikacije većine. Spomenuti apsolutistički vladar zbiljski je na samrti izjavio "Ja umirem, ali država će uvek ostati“, doduše, pitanje je kakva. Istina se ne treba bojati naroda, ma joj on skoro u cjelosti proturječio svojim ponašanjem ili šutnjom. Doduše, ne strahuje istina, već njeni promotori. Uzevši u obzir što se sve ovdje dešava, kako sa strane još uvijek tehničke vlade tako i njene najjače kvazilijeve opozicije (koja nema ni snage, ni volje, ni želje, ni hrabrosti legalno obračunati sa „šatorašima“, skrnaviteljima ćirilićnih ploča, čak ni sa proustaškim elementima u vlastitim redovima) nema nikakve sumnje u karakter ove države (1, 2).
Odakle odjednom okolišanje, sve primjetnije kod dosadašnjih beskompromisnih boraca za istinu i suđenja ratnim zločincima, bez obzira gdje su nedjela počinjena? Gubi li lijevi intelektualci postepeno svoja prepoznatljiva svojstva čovječnosti? Dio odgovora leži u nesvijesnoj prilagodbi tekućem stanju stvari. Nekad objedinjeni u osudi, sad se naoko neprimjetno stapaju s domoljubljem spram država u kojima žive. Mi smo "tu" a vi ste "tamo", pa prepustimo svakome jurisdikciju nad "spornim" slučajevima! No, nisam ja ni "tu" ni "tamo", već zajedno sa vama – ispravnima i zločincima – ne jednoj jedinoj planeti, u okrilju jednog jedinog, humanističkog pogleda na istinu. Istina ne treba tumače, ona samu sebe najbolje tumači, a to što je izdresirane ili zaražene gomile nisu sposobne doseći, problem je koji govori ne o njoj već o jadu, bijedi, i dehumanizaciji masa! Dali to čak i regionalna intelektualna dika ljudskog roda nesvijesno ili podsvijesno napušta paradigmu zajedničke pripadnosti humanističkim vrijednostima, u prvi plan gurajući obrazac pripadanja novoj domovini, za koju će koliko sutra biti spremna prolijevati krvi čim ih ekonomsko političke elite na to napujdaju? Za sada samo dvojba o međusobnom udaljavanju regionalnih lijevih intelektualaca, nije iz vakuuma isisana. Ima vrlo lijepo povijesno upozorenje, koje se, doduše, odnosi na stranke, ali je njihovu politiku slijedilo i članstvo, među kojima i mnogi naizgled napredni pojedinci:
„Sarajevski atentat bio je samo jedna u nizu kriza, što na Balkanu, što širom sveta, koje su vrlo lako mogle da dovedu do svetskog rata. Toga su bili svesni i predstavnici Druge internacionale, kada su na Devetom vanrednom kongresu u Bazelu, 1912. godine, doneli manifest u kome su zauzeli jasan stav u slučaju izbijanja novog rata u Evropi. U Bazelskom manifestu Druga internacionala je iznela dosledno internacionalistički, antiratni stav – evropske radničke partije i sindikati pozvani su da daju sve od sebe da spreče eventualno izbijanje rata, a u slučaju da rat ipak izbije, da iskoriste neizbežnu ekonomsko-političku krizu i socijalne nemire da uzbune mase i povedu ih u socijalističku revoluciju. Internacionala je prepoznala da podrška bilo kojoj strani u predstojećem ratu nije u interesu radničke klase. Poseban akcenat stavljen je na Balkan, kao naročito trusno područje i glavnu tačku sukoba velikih sila, za koju se, kao što se obistinilo, predviđalo da će najverovatnije na njoj doći do početka rata... Samo tri dana pošto je Austrougarska objavila rat Srbiji, u Parizu se dogodio još jedan atentat – francuski nacionalista Raul Vilen ubio je Žana Žoresa, istaknutog socijalistu i vokalnog anti-militaristu, koji se čvrsto protivio francuskom učešću u ratu. Ovaj atentat služi kao odličan simbolički prikaz onoga što će se dogoditi – vođstva ogromne većine partija Druge internacionale pogaziće po onome što su pre nepune dve godine potpisala u Bazelskom manifestu i svesrdno podržati ratne poduhvate svojih država. Svako je imao svoje izgovore.“
Cijela, prividno čvrsta struktura međunarodne radničke solidarnosti srušila se kao kula od karata, u povijesnom momentu koji joj je pružio izuzetnu priliku za dokazivanje. Ljeporječje istaknutih radničkih vođa i njihovih sljedbenika, kapituliralo je još i prije no su odjeknuli prvi pucnjevi po bojištima. Nacionalno, stoljećima udresiravano u moždanu koru generacija, porazilo je tek plitko ukorijenjenje zasade bratstva i humanih međuljudskih odnosa. Upravo se nalazimo u još jednom izuzetnom „trenutku“ povijesti ovih prostora, i nije daleka pomisao od još jedne kapitualacije humanog intelekta, koju će tek najčvršći i najljudskiji stvorovi časno preživjeti. Prave ljudske vrijednosti nemaju nacionalni predznak i utoliko ne postoji istinska nacionalna ljevica. Ona je uvijek internacionalna. Njen nacionalni angažman samo je predodređen aktualnim sistemskim i političkim stanjem svijeta, i uvijek mora biti vođem motom „misli globalno, djeluj lokalno“. Onog časa kad se opći interes ljudskog roda napušta u korist parcijalnih probitaka države u kojoj djeluje, iz istinske se pretvara tek u pseudoljevicu. Kojoj su općeljudski ideali na usnama, a interes vlastite sredine (a to je prvenstveno onaj vladajućih elita) u praksi. Naime, ako je korist sredine u koliziji sa onim općeljudskim, onda to nije humanistički interes, a njegovi zastupnici više nisu ni ljevičari ni humanisti (ovo bi trebale biti dvije nerazdvojne karakteristike). Prdnem li ja s ove strane, miris ćete osjetiti i vi s druge strane granice. Tako ni djelovanja umjetno razgraničenih entiteta (a sve države, a ne samo Jugoslavija kako se želi prikazati, umjetne su tvorevine) imaju odraza i na susjede, kako bliske tako i one daljnje pa i najdalje, te se nikako ne smiju zabraniti izražavanja njihove zabrinutosti. Najbolje da smo šutjeli kad su „Nijemci“ gušili "svoje" Židove, ustaše maljevima pobijali "svoje" Srbe, Rome i Židove, a „Srbi“ isto to radili sa svoje strane granice, jelte? Kad narodi shvate suštinu, ni jedna svjetska destinacija neće biti predaleko zločincima koji će sami snositi odgovornost o načinu na koji će im se suditi! Savjet je ljevičarima svih fela, sa svih svjetskih meridijana, da dođi k sebu, preustroje se i shvate kako ni Jugoslavija, Hrvatska, Srbija, BiH ili bilo koja trenutna vukojebina čiji su državljani, nije njihova domovina. To je jedino – istina! Dakako, ukoliko nisu tek slučajni i prigodni ljevičari. Jasno i nedvosmisleno iznošenje stavova stvara kod slušatelja, gledatelja ili čitatelja povjerenje i sigurnost u ono što se zastupa. Jer, niste vi ni Hrvati, ni Srbi, ni Bošnjaci, ni ma koje drugo nevažno obiljejžje s kojim se identificirate, u to vas prije ideologija, filozofija, sociologija, psihologija ili politike može uvjerit moto jedne intelektualne igre, ukoliko - ni ne znajući je igrati - imalo razmislie o njemu. Gens una sumus – jedan smo rod! To je bitna i nepatvorena istina! Tko je ne razumije – ne samo tehnički, već dubinski - samo se slučajno obreo među nama. Život ga je nanio u pogrešnu vrstu.
"On je krenuo svađu sa Hrvatskom povodom Stepinca. Šta mi imamo da se mešamo u njihove sudske procese? Mi rehabilitujemo Nedića, Dražu Mihailovića."
Istovremeno, bivši dvostruki hrvatski predsjednik Stipe Mesić, rezolutno tvrdi:
“Treba priznati da tu ni jedna strana nije čista i teško bih mogao reći da ima moralno pravo optuživati onu drugu. Ne može Srbija smatrati normalnim rehabilitaciju Draže Mihailovića i Milana Nedića, a Hrvatskoj predbacivati ukidanje presude nadbiskupu Stepincu. Niti ih se može - ako baš hoćete - uspoređivati, mada se svakome do njih dosta toga može predbaciti, i to uz čvrste dokaze. Niti Hrvatska može smatrati normalnim bezrezervno veličanje Stepinca, bez sagledavanja njegove cjelovite uloge u vrijeme Drugoga svjetskog rata, ali i neposredno nakon njega, a Srbiji predbacivati rehabilitiranje Mihailovića i Nedića”
Branko Caratan, svjetonazorski lijevo orijentirani profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, kaže:
"Presuda u obnovljenom procesu Stepincu je slična presudi Draži Mihajloviću. Jednostavno se tu nije ulazilo u meritum stvari. Druga je stvar mišljenje o ulozi Stepinca za vrijeme rata. No, sve to zapravo ne bi trebalo da bude srpski problem, to je hrvatski problem kako se tu postaviti."
Osvrčući se na zbivanja u dvije susjedne zemlje, profesor Caratan smatra kako je "Na delu... paradoks demokratije", a dobro bi bilo da ga netko pouči kako o demokraciji u tim (i svim ostalim zemljama svijeta) ne može biti ni govora, te se ne radi o "paradoksu" već o tipičnoj manifestaciji nedostatka iste! Povodom podizanja spomenika notornom i osuđivanom teroristi Miro Barešiću, nekadašnji crnogorski diplomat Branko Lukovac smatra da je ovo prvenstveno hrvatski problem:
"Nažalost, to nije iznenađenje, jer je u Hrvatskoj, a i na drugim prostorima, ako se sjetimo rehabilitacije Draže Mihailovića, došlo do jačanja tih nacionalističkih snaga. To je, prije svega, problem za Hrvatsku, i za njen dalji demokratski razvoj kao zemlje koja se opredijelila za vrijednosti Evrope, koja je poslednja primljena članica EU, gdje se očekuje da će preovladati evropske vrijednosti."
Hrvatska odbija primati službene srbijanske protestne note (povodom rehabilitacije Stepinca, ukidanja presude Glavašu i podizanja spomenika teroristu) pod izgovorom da „ne dopušta miješanje u njezine unutarnje stvari i neće se spuštati na tu razinu komunikacije“ (ta „razina komunikacije“ je uobičajena u cjelokupnoj svjetskoj diplomatskoj praksi!), dok ministar Kovač – čovjek koji je karijeru započeo 1995. godine u Uredu Predsjednika RH, Odjel za informiranje (odjel za inforimiranje bilo koje svjetske vlade ne treba shvatiti drukčije nego kao „ministarstvo propagande“) - u odgovoru na srbijanske i crnogorske note lupeta o svemu i svačemu, samo ne o njihovom sadržaju, odbijajući ih riječima „To je cirkus. Mi u tome nećemo sudjelovati, takve note nećemo primati, ne prihvaćamo miješanje u svoje unutarnje stvari.“. Istovremeno, mrtvo 'ladan „gostujući u Dnevniku Nove TV kazao je kako ako Srbija uhiti bilo kojeg hrvatskog branitelja može zaboraviti na ulazak u EU“! Živopisno shvaćanje međunarodnih odnosa, iz kojih čovjek ima – čini se, vrlo površni - doktorat! Da ne duljim, umjesto niza izjava ministara i ostalih vladinih dužnosnika obje zemlje, za koje novinar Tomislav Jakić ispravno konstatira:
"Nije to prvi slučaj u povijesti međudržavnih odnosa da izjave namijenjene domaćoj upotrebi zatruju odnose između država i postaju međudržavni problem. Točno je, ministri vanjskih poslova govore u prvom redu okrenuti svojoj javnosti i govore s pozicije onome drugome – nećeš ti meni predbacivati, kad ja znam što ti radiš. Nismo čisti ni mi u Hrvatskoj, nije čista ni Srbija. Prema tome, nijedna od tih država nema moralno pravo drugoj držati lekcije o fašizaciji prije nego što to spriječe u vlastitim dvorištima.",
namjerno je predočen mali konglomerat vrlo upitnih (ovom autoru posve neprihvatljivih) desnih, centrističkih i lijevo orijentiranih stavova, od kojih ovi poslijednji izazivaju u najmanju ruku snebivanje i zabrinutost. Ako niste primijetili, zajednički nazivnik svima njima je, da je „to prije svega, problem za „našu“ stranu, pa što se onda „oni“ imaju miješati“.
U vrijeme globalizacije, a istinoljubivom čovjeku ona nije potrebna kao opravdanje, može se govoriti o svemu što se događa bilo gdje, a napose o zločinima u ma kojoj svjetskoj zabiti. Istina je sama sebi jedino opravdanje, a za njeno iznošenje ne traži se dopuštenje ma kakvih i ma čijih političkih snaga. Činjenica jeste, da je "lajavost" istinoljubaca vrlo opasna rabota, o čemu govore i likvidacije novinara ili aretiranja i osude na dugogodišnje zatvore njenih promicatelja. Ne samo u totalitarizmima, već i u (kvazi)demokratskom svijetu. Slijedeći načela koja su, svijesno ili nesvijesno, prisutna i u izjavama oponenata profašističkih snaga u dvije spominjane države, izvodi se logički zaključak kako je i Jasenovac isključivo hrvatsko pitanje, s obzirom da su Srbi pobijeni na hrvatskom teritoriju. Daklem je dovoljno Srbina likvidirati u zločinčevoj "kući", što automatski derogira pravo drugih da se miješaju, prosuđuju i osude događaj, a kamoli da ga pokušaju pravno sankcionirati, dopadnu li im zločinci šaka. Valjda je onda podjednako pravo četnika da likvidiraju Hrvate na tlu druge države, a hrvatsko pravosuđe mora o tom čkomiti (doduše, kakvo jeste – bolje da zauvijek zašuti)? Hrvatska licemjerno odriče pravo Srbiji, prijeteći joj blokadom pregovora oko ulaska u EU, tražeći među ostalim i ukidanje nadležnosti za procesuiranje ratnih zločina na području cijele bivše Jugoslavije, svim se silama trudeći da uopće prizna takva djela počinjena od Hrvata, a kamoli da im sudi. A kad to i čini, radi nevoljko, rastežući godinama pa i desetljećima sudske procese, ili poništavajući prvobitne presude na neprihvatljiv način. Iole inteligentnom i humanom stvoru to jasno objašnjava odvjetnik Ante Nobilo:
"...kaže da primjer procesuiranja Fikreta Abdića ilustrira samo jedan od načina kako se u hrvatskom zakonodavstvu i pravosudnoj praksi primjenjuje načelo univerzalne jurisdikcije, i to ne samo na ratne zločine nego i na druga djela. Nobilo se, naime, trenutno priprema za obranu skupine hrvatskih državljana koji su u BiH optuženi da su počinili kazneno djelo na području Tuzle, ali će im se suditi u Bjelovaru jer ih se ne može izručiti. U Hrvatskoj im se može suditi upravo proširenjem nadležnosti hrvatskih sudova i na područje BiH primjenom načela univerzalne jurisdikcije. Primjenom tog načela, nastavlja Nobilo, hrvatski su sudovi nadležni suditi i svim stranim državljanima koji bilo gdje na svijetu počine bilo koje kazneno djelo na štetu hrvatskih državljana, odnosno građana sa stalnim prebivalištem u Hrvatskoj. Konačno, hrvatski sudovi su primjenom načela univerzalne jurisdikcije nadležni suditi i svim stranim državljanima koji bilo gdje na svijetu počine kaznena djela kojima se krši međunarodno humanitarno i ratno pravo, pa tako i, primjerice, srpskim državljanima koji su počinili ratne zločine na Kosovu, u Ukrajini, u Siriji ili bilo kojoj drugoj točki kugle zemaljske. Nema sumnje, dakle, da i Hrvatska primjenjuje načelo univerzalne jurisdikcije, čime slijedi ponajbolju međunarodnu praksu kojoj je glavni cilj iskorijeniti nekažnjivost za počinjenje kaznenih djela, prije svega onih kojima se krši međunarodno humanitarno i ratno pravo. Međunarodni Crveni križ i druge humanitarne organizacije zagovaraju i potiču sve države da u svoje zakonodavstvo i praksu ugrade načelo univerzalne jurisdikcije kako bi i preventivno djelovale, a potom i progonile i kažnjavale počinitelje. Gotovo sve članice Europske unije primjenjuju načelo univerzalne jurisdikcije, a barem desetak njih je ozakonilo univerzalnu nadležnost svojih pravosuđa da procesuiraju počinitelje ratnih i drugih najtežih zločina bez obzira na to čiji su državljani i gdje su zločine počinili. Zbog toga Nobilo smatra da su se hrvatska blokada Srbije i hrvatski zahtjevi da Srbija ukine zakon kojim je propisala nadležnost svojih sudova za zločine na prostoru bivše Jugoslavije pretvorili u politički cirkus koji je nužno što prije prekinuti."
Oko logike, a još manje oko čovječnosti, proustaške snage svakako ne brinu. Čini se da Hrvatska - poput SAD-a koje ne priznaju jurisdikciju Međunarodnog krivičnog suda za ratne zločine na svoje državljane, pa odbijaju ratificirati Rimski statut - štogod potpisala ili ratificirala, igra vlastitu igru! Onu kojom si uzima pravo da povodom navodnog apsolutnog suvereniteta nad procjenom zbivanja (a nitko u svemiru nema suverenitet nad istinom koja je samo jedna, dok su tek njene interpretacije različite) prosuđuje i sudi tuđu, i ono što je najmanje sposobna - vlastitu krivicu! Po principu „kadija te bije, kadija te tuži, kadija te sudi“! Dakako da ova konstatacija vrijedi za sve samoljubive narode uljuljkane u budalaštine mitova vlastite nacionalne posebnosti.
U tekstu "Istina i dresirano mišljenje" Branka Bošnjaka, hrvatskog filozofa i akademika, čitamo:
"Dresiranost kao sadržaj zbiljnosti, povijesti i duha može se u biti svesti na dvije vrste. Postoji: 1. religiozna i 2. egzistencijalna (birokratska) dresiranost. Struktura odnosa potpuno im je ista. Razlika je samo u tome što se u prvoj vrsti dresure predmet proširuje i u eshatologiju, a u egzistencijalnoj dresuri, egzistencija je ovozemaljska. Stoga možemo reći da je dresura (i u prvom i u drugom području) nekritički i nemisaoni odnos prema svome uzoru. Dresura kao određena struktura mišljenja i egzistiranja u biti ostaje religiozni odnos. To je u prvom slučaju religiozni odnos prema bogu, kao oblikovanom najvišem biću, a u drugom slučaju religiozni odnos prema društvu i društvenim institucijama, što znači da se vjeruje u njihovu nepogrešivost. Da je to u biti ista struktura mišljenja i način odnosa može se pokazati na mnogo primjera."
Nije važno tko kako doživljava Hrvatsku ili tko što tvrdi. Važna je samo istina. Da bi se objelodanila, nepotrebno je zaobilaziti kao mačka oko vruće kaše – što, nažalost, i niz ljevičara čini - odgovor na pitanje: kako vi to zamišljate neoustašku državu? Tek kad doznamo odgovor, možemo problematizirati tvrdnju jeli ili nije Hrvatska upravo takva država. Kažemo li da jeste, tvrdnja se nikako ne odnosi na narod već isključivo na strukture vlasti, a to što su mnogi toliko dresirani da se poistovjećuju s njom (multiplicirajući navodnu, čuvenu frazu Luja XIV - "Država, to sam ja!"), naprosto je problem identifikacije većine. Spomenuti apsolutistički vladar zbiljski je na samrti izjavio "Ja umirem, ali država će uvek ostati“, doduše, pitanje je kakva. Istina se ne treba bojati naroda, ma joj on skoro u cjelosti proturječio svojim ponašanjem ili šutnjom. Doduše, ne strahuje istina, već njeni promotori. Uzevši u obzir što se sve ovdje dešava, kako sa strane još uvijek tehničke vlade tako i njene najjače kvazilijeve opozicije (koja nema ni snage, ni volje, ni želje, ni hrabrosti legalno obračunati sa „šatorašima“, skrnaviteljima ćirilićnih ploča, čak ni sa proustaškim elementima u vlastitim redovima) nema nikakve sumnje u karakter ove države (1, 2).
Odakle odjednom okolišanje, sve primjetnije kod dosadašnjih beskompromisnih boraca za istinu i suđenja ratnim zločincima, bez obzira gdje su nedjela počinjena? Gubi li lijevi intelektualci postepeno svoja prepoznatljiva svojstva čovječnosti? Dio odgovora leži u nesvijesnoj prilagodbi tekućem stanju stvari. Nekad objedinjeni u osudi, sad se naoko neprimjetno stapaju s domoljubljem spram država u kojima žive. Mi smo "tu" a vi ste "tamo", pa prepustimo svakome jurisdikciju nad "spornim" slučajevima! No, nisam ja ni "tu" ni "tamo", već zajedno sa vama – ispravnima i zločincima – ne jednoj jedinoj planeti, u okrilju jednog jedinog, humanističkog pogleda na istinu. Istina ne treba tumače, ona samu sebe najbolje tumači, a to što je izdresirane ili zaražene gomile nisu sposobne doseći, problem je koji govori ne o njoj već o jadu, bijedi, i dehumanizaciji masa! Dali to čak i regionalna intelektualna dika ljudskog roda nesvijesno ili podsvijesno napušta paradigmu zajedničke pripadnosti humanističkim vrijednostima, u prvi plan gurajući obrazac pripadanja novoj domovini, za koju će koliko sutra biti spremna prolijevati krvi čim ih ekonomsko političke elite na to napujdaju? Za sada samo dvojba o međusobnom udaljavanju regionalnih lijevih intelektualaca, nije iz vakuuma isisana. Ima vrlo lijepo povijesno upozorenje, koje se, doduše, odnosi na stranke, ali je njihovu politiku slijedilo i članstvo, među kojima i mnogi naizgled napredni pojedinci:
„Sarajevski atentat bio je samo jedna u nizu kriza, što na Balkanu, što širom sveta, koje su vrlo lako mogle da dovedu do svetskog rata. Toga su bili svesni i predstavnici Druge internacionale, kada su na Devetom vanrednom kongresu u Bazelu, 1912. godine, doneli manifest u kome su zauzeli jasan stav u slučaju izbijanja novog rata u Evropi. U Bazelskom manifestu Druga internacionala je iznela dosledno internacionalistički, antiratni stav – evropske radničke partije i sindikati pozvani su da daju sve od sebe da spreče eventualno izbijanje rata, a u slučaju da rat ipak izbije, da iskoriste neizbežnu ekonomsko-političku krizu i socijalne nemire da uzbune mase i povedu ih u socijalističku revoluciju. Internacionala je prepoznala da podrška bilo kojoj strani u predstojećem ratu nije u interesu radničke klase. Poseban akcenat stavljen je na Balkan, kao naročito trusno područje i glavnu tačku sukoba velikih sila, za koju se, kao što se obistinilo, predviđalo da će najverovatnije na njoj doći do početka rata... Samo tri dana pošto je Austrougarska objavila rat Srbiji, u Parizu se dogodio još jedan atentat – francuski nacionalista Raul Vilen ubio je Žana Žoresa, istaknutog socijalistu i vokalnog anti-militaristu, koji se čvrsto protivio francuskom učešću u ratu. Ovaj atentat služi kao odličan simbolički prikaz onoga što će se dogoditi – vođstva ogromne većine partija Druge internacionale pogaziće po onome što su pre nepune dve godine potpisala u Bazelskom manifestu i svesrdno podržati ratne poduhvate svojih država. Svako je imao svoje izgovore.“
Cijela, prividno čvrsta struktura međunarodne radničke solidarnosti srušila se kao kula od karata, u povijesnom momentu koji joj je pružio izuzetnu priliku za dokazivanje. Ljeporječje istaknutih radničkih vođa i njihovih sljedbenika, kapituliralo je još i prije no su odjeknuli prvi pucnjevi po bojištima. Nacionalno, stoljećima udresiravano u moždanu koru generacija, porazilo je tek plitko ukorijenjenje zasade bratstva i humanih međuljudskih odnosa. Upravo se nalazimo u još jednom izuzetnom „trenutku“ povijesti ovih prostora, i nije daleka pomisao od još jedne kapitualacije humanog intelekta, koju će tek najčvršći i najljudskiji stvorovi časno preživjeti. Prave ljudske vrijednosti nemaju nacionalni predznak i utoliko ne postoji istinska nacionalna ljevica. Ona je uvijek internacionalna. Njen nacionalni angažman samo je predodređen aktualnim sistemskim i političkim stanjem svijeta, i uvijek mora biti vođem motom „misli globalno, djeluj lokalno“. Onog časa kad se opći interes ljudskog roda napušta u korist parcijalnih probitaka države u kojoj djeluje, iz istinske se pretvara tek u pseudoljevicu. Kojoj su općeljudski ideali na usnama, a interes vlastite sredine (a to je prvenstveno onaj vladajućih elita) u praksi. Naime, ako je korist sredine u koliziji sa onim općeljudskim, onda to nije humanistički interes, a njegovi zastupnici više nisu ni ljevičari ni humanisti (ovo bi trebale biti dvije nerazdvojne karakteristike). Prdnem li ja s ove strane, miris ćete osjetiti i vi s druge strane granice. Tako ni djelovanja umjetno razgraničenih entiteta (a sve države, a ne samo Jugoslavija kako se želi prikazati, umjetne su tvorevine) imaju odraza i na susjede, kako bliske tako i one daljnje pa i najdalje, te se nikako ne smiju zabraniti izražavanja njihove zabrinutosti. Najbolje da smo šutjeli kad su „Nijemci“ gušili "svoje" Židove, ustaše maljevima pobijali "svoje" Srbe, Rome i Židove, a „Srbi“ isto to radili sa svoje strane granice, jelte? Kad narodi shvate suštinu, ni jedna svjetska destinacija neće biti predaleko zločincima koji će sami snositi odgovornost o načinu na koji će im se suditi! Savjet je ljevičarima svih fela, sa svih svjetskih meridijana, da dođi k sebu, preustroje se i shvate kako ni Jugoslavija, Hrvatska, Srbija, BiH ili bilo koja trenutna vukojebina čiji su državljani, nije njihova domovina. To je jedino – istina! Dakako, ukoliko nisu tek slučajni i prigodni ljevičari. Jasno i nedvosmisleno iznošenje stavova stvara kod slušatelja, gledatelja ili čitatelja povjerenje i sigurnost u ono što se zastupa. Jer, niste vi ni Hrvati, ni Srbi, ni Bošnjaci, ni ma koje drugo nevažno obiljejžje s kojim se identificirate, u to vas prije ideologija, filozofija, sociologija, psihologija ili politike može uvjerit moto jedne intelektualne igre, ukoliko - ni ne znajući je igrati - imalo razmislie o njemu. Gens una sumus – jedan smo rod! To je bitna i nepatvorena istina! Tko je ne razumije – ne samo tehnički, već dubinski - samo se slučajno obreo među nama. Život ga je nanio u pogrešnu vrstu.
