Epidemja je pojava širenja bolesti vektorima (prijenosnicima) na široke prostore, bilo dodirom, zrakom, konzumacijom zaražene hrane i sličnim načinima prijenosa uzročnika zaraze. Pandemija je mnogo šira po svojoj obuhvatnosti, ona zahvaća više zemalja, kontinent ili čitav svijet. Drugim riječima, pandemije (a ljudski rod je pretpio više njih, od srednjevjekovne pandemije kuge, pandemije gripe nakon prvog svjetskog rata, do poslijednje – pandemije Covida-19 izazvane virusom), i sve su one završavale milijunskim žrtvama, uzrokujući ne samo bol, patnju, smrt, već i ekonomske posljedice po svijet. Pojavu pandemije teško je spriječiti, jer je nemoguće pratiti gdje će se javiti takozvani „nulti pacijent“, začetnik zaraze koji uglavnom toga nije ni svijestan, ali je moguće spriječiti njeno širenje što obuhvatnijim cijepljenjem populacije, čime se sprečava širenje vektora zaraze. Evolucija, ona socijalna, uzročnik je što je ljudski rod – zarad neravnomjerne obuhvatnosti populacije – smjesa naprednih i konzervativnih, obrazovanih i neobrazovanih, inteligentnijih i onih s manjim IQ, pojedinaca, a najveću prepreku obuhvatu širenja pandemija predstavlja zazor ogromnog broja nesvijesnih, ustrašenih, neobrazovanih i gomile interesima impregniranih jedinki, koje – sveđ se pozivajući na sobodu i individualna prava pojedinaca, pojma nemaju što to znači, i da postoje situacije kada se neka njihova prava moraju suspendirati zarad ugroze cijele vrste. Kada bi im se reklo da je ugrožen opstanak Hrvata, Srba, Amera, Rusa, Kongoanaca ili ma koje skupine zaraženih nebitnim nacionalnim atributima, oni bi umah pristali na ograničenja prava jedinki, napose ako one nisu „naše“. Ali glede ugroze cijelog ljudskog roda, pripadnost kome takvi pojedinci manje osjećaju negoli pripadanje svojim narodima, stvar je ponešto drukčija.
Sloboda i prava pojedinaca ne mogu biti apsolutna, a to ne samo da potvrđuju (prilično ograničeni) zakoni, već i povijesno iskustvo, te svakodnevica. Ubiti čovjeka je zločin (sem u ratu, kada se to čak smatra herojstvom), krivotvorenje diplome ili plagiranje tuđih radova također, silovanje je nodozvoljivo, ograničenja brzine postoje na svim cestama, paljenje smeća u doba ljetnih vrućina nije dozvoljeno, psovanje na javnom mjestu je kažnjivo, seksualne akrobacije u javnosti su zabranjene, za policijskih satova koje prakticiraju svi režimi, individualna prava jedinki su ograničena, pozivanje na tjelesni integritet jedinki pada u vodu s obzirom da je mobilizacija u većini država još uvijek obavezna, da ne govorimo o smrtnim kaznama koje još nisu iskorijenjene, itd… Svatko iole bistar iz toga može izvući jedini zaključak: sloboda i prava pojedinaca nisu apsolutni. Ispričat ću priču koja se – zaklinjem se svojom spisateljskom vještinom – zaista desila, a ako moguće i nije ili neće, inteligentniji će shvatiti njenu pouku.
**********
Na Zemlju je došao čovjek. Barem je tako tvrdio. Pojavio se sred najtajnije vojne baze velesile, pred desetinama svjedoka koji su ga odmah uzaptili. Istraživanja svakoje vrste, od psiholoških, bioloških, poznavanja povijesti ljudskog roda, biokemijskih i biofizikalnih, pokazala su da se zaista radi o osamdesetak kilogrma ljudskog bića. Iz budućnosti, kako je tvrdio, u što je teško bilo povjerovati. Jedna činjenica znanstvenicima bješe neobjašnjiva. Bio je okružen neprobojnim elektromagnetskim poljem koje je sve više slabilo, i nestati će za oko mjesec dana. I sam neznanac je to potvrdio. Zašto, kad su ga upitali, odgovor bijaše – zato, jer sam u cjelosti građen od antimaterije. Daljnja istraživanja ispilila su njegovu priču, kako je radio u istraživačkoj laboratoriji na budućoj Zemlji, gdje se postigla ravnopravna egzistencija modificiranih ljudi građenih od antimaterije, i onih – poput vas – reče, od materije. Kako ga je zanimala povijest ljudskog roda, radio je na istraživačkom projektu vremeplova, a ni sam ne zna kako se našao ovdje – na Zemlji – zaštićen od anihilacije elektromagnestskim poljem koje je slabilo, jer ne bješe podržavano još uvijek nepostojećim satelitima u orbiti planete.
Događaj se nastojao zataškati, no nakon tjedan dana već je cijela Zemlja brujala o tome. U svakoj organizaciji, ma kako bila zaštićena tajnovitošću svoga rada, postoje ljudi kojima je važnije saopćiti istinu čovječanstvu, nego robovati organizacijskim principima. Panika se proširila širom svijeta, jer – što ako je došljak iz budućnosti zbiljski građen od antimaterije, a za oko tri tjedna nestane zaštitno polje koje nas štiti od njega, u istoj mjeri kao i njega od nas? Jednostavni račun, temeljem ekvivalencije mase i energije, pokazao je da bi anihilacija 80 kilograma došljakove antimaterijske mase proizvela oko 7*10^18 džula energije, što je nešto više od jednog postotka cjelokupne godišnje svjetske proizvodnje (6* 10^20 džula). Uslijed popratnih efekata anihilacije, postalo je jasno da nikada u povijesti ljudska vrsta nije bila bliže iščeznuću, ukoliko se ništa ne poduzme glede opasnosti pred kojom je stajala. Čovječanstvo je konglomerat socijalnoevolucijski razvijenih osoba, i onih koje evolucija nije podjednako zahvatila – što eufemistički nazivamo prosjekom. Kako je jedino dostupno rješenje koja je čovječanstvo imalo, bilo lansiranje antimaterijskog došljaka – čovjeka, ljudske osobe, što su svi priznavali – u svemirski prostor što dalje od naše planete, odmah je nastala polarizacija između onih koji su shvaćali predstojeću opasnost, i onih koji su se pozivali na neprikosnovena prava svake jedinke – pa bio to i čovjek iz budućnosti – o čijoj sudbini ne može odlučivati nijedna država, niti čovječanstvo u cjelini. To bi bilo u suprotnosti s pravima koja su individue stekle povijesnom borbom naši očeva, djedova, pradjedova, prapradjedova,…, ali unatoč svekolikom zauzimanju i galami koju su podigli, usprkos gomili navodno humanističkih „argumenata“ daleko od ikakvog praktičnog oatvarenja, nitko nije ponudio alternativno rješenje koje bi sačuvalo ljudski rod od uništenja. Čak je i sam antičovjek (tako su ga počeli zvati s obzirom na njegovu građu) - ne imajući nikakve mogućnosti da se bezbjedno vrati u budućnost odaklem nas je pohodio, svijestan da će i sam stradati, ali bi lansiranjem u svemir poštedio svoju vrstu uništenja - pristao na soluciju zagovornika lansiranja.
Kako se sve više približavao „dan D“ – nestanak zaštitnog polja oko došljaka, što će uzrokovati do tada neviđenu, s velikom vjerojatnošću i konačnu, katastrofu čovječanstva, navodno čvrsto humanističko uvjerenje ogromnog dijela populacije, poteklo iz moždanih ganglija ne baš uspješno povezanih s praksom, sve je više slabilo uslijed animalnog straha za vlastitu sudbinu, mnogo opipljivijeg od toliko isticanih prava i sloboda jedinki. Moguće prvi puta u povijesti, osobe su počele shvaćati da je njihovo individualno pravo čvrsto i neraskidivo povezano s pravima vrste na preživljavanje, jer ako nema vrste – nema niti njenih pripadnika. I tako je, tjedan dana prije konačnog nestanka zaštitino polja koje je došljaka štitilo od nas, jednako koliko i nas od njega, uz ogromni angažman sigurnosnih snaga koje su štitile lansiralište od gomile neosviještenih protestanata još uvijek tražećih zabranu lansiranja, ono ipak izvršeno. U predviđeno vrijeme, astronomi su, milijunima kilometara daleko od Zemlje, detektiral i snimcima popratili golemu eksploziju, sjajniju od najsjajnije nove ikada detektirane, i – ljudski rod je napokon mogao odahnuti. Prividno, doduše, jer je nad njim visila još gora prijetnja zastupnika individualnih ljudskih prava, čak i na račun nestanka ljudskog roda.
