Lako je bilo Kolindi Grabar Kitarović uzvikivati parole, ali što sad kada je došla na vlast?

Razgovor s Vjeranom Zuppom lako je započeti, ali je teško završiti. Teme se otvaraju jedna za drugom, posebno o poziciji ljevice u Hrvatskoj i Europi. Stoga se nemojte začuditi što smo na teatarske probleme na kraju "potrošili" tek jedno pitanje. Ono o Oliveru Frljiću, bivšem Zuppinu studentu. Uspjeli smo, međutim, pretresti cijelu lijevu scenu, a da praktički nismo ni riječ rekli o SDP-u i njegovoj političkoj ideologiji. I pritom, zaključili smo, u razgovoru nismo ništa izgubili. Ipak, nismo mogli zaobići HDZ, novu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, Branimira Glavaša…

Profesore, postoji li ljevica u Hrvatskoj?

Ne znam, uostalom, ima li uopće ljevice i u Europi. Međutim, dulje vremena, da ne kažem stalno, u brojnim politološkim, sociološkim, filozofskim i srodno im komponiranim časopisima na Kontinentu traje vrlo zanimljiva rasprava o njezinu smislu i ulozi. Velika je šteta što u Hrvatskoj ne postoje ništa takvoga što bi se, barem "kvartalno", tijekom godine bavilo tim pitanjima.

Iz obilja dostupne literature vidljiva je, ako ništa drugo, potreba za mišljenjem ljevice o ljevici danas, koja je, inače, još i više pod udarima vlastitih pitanja o sebi nego što je izložena nekoj ozbiljnoj kritici koja bi dolazila s "desna".

Pa kad već govorimo o Hrvatskoj, njezinu ljevicu, danas, ne vidim nego je jedino imaginiram u njezinu javnom artikuliranju. U Francuskoj, na primjer, djeluje Republikanska stranka. Jedna manja stranka nevelikog utjecaja po svom parlamentarnom broju mjesta, ali zato značajna po javnome, kritičkom, korektivnom i široko intelektualnom djelovanju. Ta partija prepoznatljiva je i po svojim visoko razrađenim konceptima, npr. programima obrazovanja, znanosti i kulture, suprotstavljenima posebno prema Socijalističkoj stranci.

Pitanje je, naravno, kako se možemo vratiti ljevici? I kakvoj ljevici? Ako bismo to željeli, nužno je da je promislimo na njezinoj simboličkoj razini, a dakako i o radnoj podlozi s koje ljevica danas može djelovati.

Postoje li kapaciteti u Hrvatskoj za takvu partiju? Postoji li ta podloga da bismo mogli razgovarati o lijevom, politički artikuliranom razmišljanju?

Takva stranka trebala bi imati odistinski intelektualni kapacitet. Da nije prevelika, ali da je stalno javno aktivna. Nije nužno da ima istaknutu pretenziju u pogledu vlasti, ali mora imati ambicija da sve vrijeme ima svoj vlastiti odnos prema bilo kojoj vlasti. Naravno, pritom pojmu "vlastiti odnos" ne dajem samo značenje polemičkog, a pogotovo ne vulgarno opozicionalnog sadržaja, nego mislim na puno izrađeniji i agilniji odnos prema problemu i prirodi same Države kao res publicae. Ta "stvar", naime, a to je kod nas itekako vidljivo, samome Društvu sve više, da tako kažem, izmiče iz ruku.

No, o strankama ljevice i desnice i dalje govorimo u starom smislu u kojemu je sve u društvenom prostoru bilo i jest analizirano isključivo po načelu cestovnoga saobraćaja: radu žmigavaca na političkim raskršćima.

U Hrvatskoj se zadnjih godina pojavilo više stranaka koje teže ljevici, odnosno lijevom političkom razmišljanju: od Radničke fronte, koja je otvoreno lijeva, preko ekološkog ORaHa Mirele Holy, koji ima puno elemenata po kojima bi ga se moglo svrstati na lijevu političku stranu, do Živog zida s čijom ideološkom pozicijom imaju problema ne samo politički teoretičari, nego i sami osnivači, ali koji koketiraju s ljevicom, barem onim njenim populističkim dijelovima.

Za zelene stranke teško mogu reći da pokrivaju lijevu problematiku, jer - da se poslužim riječima poljskog teoretičara Zygmunta Baumana, takve partije imaju često i jednu specifičnu prijemčivost za desno. Naime, ekološkim interesima znaju se prikriti i vrlo "neekološki" interesi. Za primjer možemo uzeti brdo Srđ iznad Dubrovnika. Gradnju u tom pustom kamenjaru željelo se prikazati ekološki neprihvatljivim, a zapravo to ulaganje nije išlo u prilog interesima većine dubrovačkih hotelijera. Zagovarali su ekološku referendumsku inicijativu protiv uređenja i gradnje na Srđu pozivajući se na očuvanje vidikovaca, prirodnosti prirode itd., ali cijela je ta ekološka priča prikrivala njihove vrlo pragmatičke interesa. S druge strane, uspjeh ekologa u slučaju rijeke Omble pravi je ekološki poduhvat i njihov značajni i neosporni uspjeh.

Nikako ne bih želio da me se pogrešno shvati, posebno zato što neke od naših ekologa posebno cijenim – možda najviše Mirelu Holy zbog njezine, čini mi se, iznimne moralnosti – ali sam primijetio da njihov metodološki pristup jest kritički, međutim već startno je gotovo uvijek negacijski, gotovo uvijek je usmjeren protiv.

Mislite li da je riječ o načelnom ili o instrumentaliziranom "ne"?

Rekao bih da je riječ o onom vrlo raširenom negativizmu metode o kojem je kritički govorio već i Toma Akvinski. Misliti via negationes, misliti na takav način put je koji često izgleda kao puno hrabriji, ali mišljenje negacijom u svom rezultatu je negativno po mišljenje. U nas, između ostaloga, ono pogoduje igri skrivača. Uostalom, pogledajte nam Sabor. Tamo se, upravo njime se, primjerice, naši nacional-moralisti igraju etičnosti. Poslušajte samo onog Dinka Burića. I saslušajte tada i "parlamentarnu" šutnju baš svih hadezeovaca.

Što se Radničke fronte tiče mislim da su tamo, već u svom političkom pristupu, da ne kažem programu, promašili više nego cijelo jedno stoljeće.

Kakav stav imate prema Živom zidu? Njihov angažman dobiva sve veću podršku birača, premda nije osobito učinkovit u smislu krajnjeg rješenja ne samo vlastite pozicije, nego i položaja onih kojima pomažu.

Rekao bih da se tu radi o velikoj zbrci različitih interesa i raznih "kadrovskih" profila. Premda mi se proboj Živog zida, odnosno Sinčića, u krug kandidata za predsjednika RH, učinio začudnim i vrijednim napredovanjem u corpusu demokracije u Hrvatskoj, Sinčićevi stavovi, obećanja i planovi, ukratko, njegova retorika i javno ponašanje jako su me, nažalost, podsjetili i na one osobenjake koje su u carskoj Rusiji zvali jurodivyj. Ukratko. Šamane kojima je od Boga dato da objave predviđanja, prorokovanja i izlječenja. Sinčić je literarno zanimljiv jer je njegova biografija, eto, stoljetna. Ali danas je politički, mislim, bespomoćna i na svu priliku kratkotrajna. Ipak ne bih mogao reći da će biti i sasvim bezazlena.

Lako je, kao što je to u predizbornoj kampanji obilno radila nova RH predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, uzvikivati parole poput one vodeće "Zajedno"! Pitanje je, međutim, što će se dogoditi iza takvih apela. Evo, na primjer, Siriza u Grčkoj. I oni su bili puni parola, digli su narod na noge, ali dolaskom na vlast, došli su i pravi problemi. Jasno je da će im teško ići s ovom Europom i sa samim fantomom kapitala. U Španjolskoj je sličan slučaj s Podemosom. Takvi su pokreti zapravo veliki parlatoriji na kojima se govori, viče i drži govore. Međutim, kada se, ako se dođe u onu poziciju iz koje se probleme treba rješavati, tada smo, uvijek iznova, suočeni s planetarnom prirodom kapitala: njegovim glavnim interesom - da on bude jedini interes! Kapital je, naime, jedna sasvim posebna autoregulativna struktura.

Što onda ljevica uopće može napraviti?

Ne može puno, ali i to malo jako je potrebno u smislu artikulacije pozicije same demokracije. Gramsci je inzistirao na prisnoj vezi između kulture i radništva. Jednom, dok sam još studirao, naš sjajni profesor filozofije i filozof Vanja Sutlić rekao nam je da Marx nije računao s onim povijesnim trenutkom kada će se i sama radnička klasa udomaćiti u otuđenju. Ne znam je li se radnička klasa udomaćila u otuđenju, ali je činjenica da je okopnila u brojnim promjenama koje su zahvatile fenomen rada. Uz to, Antun Vujić je, u knjizi "Hrvatska ljevica", ponudio tezu da je srednja klasa danas toliko osiromašena da se sigurno ne može nazvati vlasničkom, nego najamničkom. U tom smislu, rekao bih da osiromašenje srednje klase te siromaštvo i nestanak klasične radničke klase vode ka njihovoj asocijaciji.

Gramscijev imperativ u tome pravcu dobiva na aktualnosti. Dolazi u prirodniju poziciju. I radništvo i srednja klasa imaju potrebu da uđu u funkciju koja neće biti isključivo najamnička. Upravo u njihovoj asocijaciji  vidim i novi prostor idejama ljevice o ljevici.

Koliko takve okolnosti dopuštaju artikuliranje, nazovimo je tako, nove ljevice kroz političke partije?

Prije svega trebat će vremena za artikuliranje pozicije, ako uopće imamo vremena za bilo što. Ovako se raspre o ljevici sve više pretvaraju u sagu o potrazi za izgubljenim vremenom.

Dakle, bitno drukčije i od Sirize i od Podemosa ili od onoga što pokušava Radnička fronta u Hrvatskoj?

Kad se zagledate u povijest politike i njezinih diskursa, lako ćete pronaći slogane koji su, u svoje vrijeme, najprije pripadali samoj prirodi nekog političkog govora. Slogan "Proleteri svih zemalja, ujedinite se!" bio je prirodan s pozicija jedne velike ideje 19. stoljeća. No, kako ide vrijeme pa i politika s njim, tako i velike riječi političke jučerašnjice ostaju jedino kao stereotipi. Radnička fronta kloni se, možda, stereotipa, ali ne može, točnije: ne zna bez parola. Ona se zasad nastoji prikazati jedino s njima.

Narod voli parole. Još prolaze velike riječi. Narod za ljevicu jest zaista veliko pitanje. U Europi se, na primjer, vode rasprave o odnosu ljevice i naroda. Jedne idu u smjeru toga da je ljevica izdala narod. Druge idu na to da je narod izdao ljevicu. Jedne tvrde da je narod varan, jer mu je glavno svojstvo da bude prevaren. Druge kažu da je narod u pravilu reakcionaran, jer je po svojoj prirodi rasističan.

Franjo Tuđman je, smatram, upravo ideje o reakcionarnosti i rasističnosti naroda imao na umu upravo zbog njihove restauratorske snage u njegovom konceptu "duhovne obnove" hrvatskog naroda.

Kako u tom smislu funkcionira Tomislav Karamarko i njegov HDZ? Jednom ste za njega, ako se ne varam, rekli da je katastrofa za Hrvatsku.

Rekao sam da on militarizira hrvatsku politiku. Nisam pronašao bolji pojam, mada sam ga tražio. Da se odmah razumijemo, bez želje da bilo koga povrijedim, reći ću, ipak: jednom policajac, uvijek policajac. Ne može jedan policajac poput njega, koji je još doveo i svoga Milijana Brkića – a baš ga briga kako si je ovaj "sredio" diplomu! – voditi političku stranku, a da se ne kaže da je to policijski uređena i kontrolirana stranka. Tamo se, štoviše, predano radi na policijnosti mišljenja. Takvoj zasebnoj strukturi mišljenja.

Treba li se bojati takvog HDZ-a premreženog policajcima i špijunima?

Možda ću najlakše odgovoriti ako se vratim na pojam militarizacije. Sama riječ dolazi od milesa, što u prijevodu znači vojnik, dok je iz pojma polis oblikovan policajac. U istočnom bloku, pa i u Jugoslaviji, policajci su se nazivali milicajcima. Od toga dolazim do militariziranosti stranke. Njenog članstva kao stranačke milicije. Nije da nema razloga da o tome razmišljamo. Dovoljno je sjetiti se kako je Jadranka Kosor izbačena iz stranke. Ili kako se govori o dr. Dragi Prgometu i njegovu pozivu braniteljima da napuste prosvjed u šatoru, koji je momentalno strogo opomenut da takav govor ne pripada stranci. Oprostite, ali onda vas pitam, kakav to govor pripada ovoj tzv centrističkoj stranci? Kakav govor možemo očekivati od nove predsjednice? Nemam ružičastu viziju HDZ-a, niti mislim da ta stranka s ovakvim vodstvom i njegovim ponašanjem može ikad postati ono što bi Hrvatskoj bilo izuzetno potrebno, a o čemu je impresivno progovorio dr. Prgomet.

HDZ se sve otvorenije svrstava uz branitelje u Savskoj, da ne spekuliramo oko toga je li ih i organizirao; Branimiru Glavašu želio se prirediti spektakularan doček u Osijeku nakon izlaska iz zatvora; u Splitu policija pod okriljem noći – valjda da se nitko ne uvrijedi – sa spomenika HOS-ovim postrojbama skida natpis "Za dom spremni"… Jesmo li suočeni s radikalizacijom u društvu?

Nije bilo baš previše ljudi u Osijeku. Ni Vojislava Šešelja u Beogradu nije čekalo njih puno više. Glavaš i Šešelj se i inače mogu usporediti, jer su izašli iz zatvora nakon puno godina. Također, ne primjećuju važnu činjenicu – tu da su ostarjeli! Valja se ovdje prisjetiti i činjenice da se političari kad odu vrlo teško, odnosno nikako ne mogu vratiti na pozicije na kojima su bili. U Italiji za takve političare kažu da su "ljudi od slame". Tako je bilo i s vrlo interesantnim Mikom Tripalom, vrlo neinteresantnim Draženom Budišom, kao i zanimljivom Savkom Dabčević Kučar. Baš ništa njihovoj koaliciji temeljenoj na 1971. dvadeset godina poslije nije pomoglo… Tuđman ih je pomeo.