Ako je vjerovati našem kolumnistu, i 13-godišnjaci su prozreli Ivana Turudića te utvrdili da niti danas, niti prije devet godina kad je na pitanje o druženju s prijateljem i osuđenim kriminalcem Zdravkom Mamićem osam puta odgovovrio NE, nije govorio istinu. Zašto je Hrvatska normalizirala i nagradila laž?
„Je li ovo moguće?“ – zapitao se 13-godišnji Nikola nakon što je pogledao prilog koji nedvojbeno pokazuje da je sudac Ivan Turudić prije devet godina u emisiji RTL Direkt lagao u vezi susreta s bliskim prijateljem Zdravkom Mamićem. Laž nije lijepa riječ i treba je koristiti s velikim oprezom, ali u hrvatskom jeziku nema bolje za odgovore gosta na izravno pitanje voditelja Zorana Šprajca: „Jeste li se vidjeli s braćom Mamić od istražnog procesa?“. Budući državni odvjetnik odgovorio je NE i taj je odgovor odlučno ponovio osam puta.
Događaji iz prethodnog mjeseca ukazuju, što je i sam Turudić potvrdio, da ipak nije govorio istinu jer se prije ulaska u studio susreo s osobom protiv koje se vodio sudski postupak na sudu kojem je tada predsjedavao. Pri čeme je važno naglasiti da je tada Mamić bio pušten iz istražnog zatvora uz obećanje kako neće utjecati na kazneni postupak. „U školi bi ga za ovakvu muljažu poslali kod ravnateljice…“ – nastavio je svoj komentar osnovnoškolac na što mu je iskusnija sestra samo kratko odgovorila – „Nije ti politika škola!“
U kakofoniji sukoba i brutalnih napada svih političkih strana, lako je previdjeti najgoru društvenu posljedicu izbora državnog odvjetnika - onu kojom se otkrivena laž glasovima u Hrvatskom saboru normalizira, legalizira i honorira. Normalizacija laži u javnom prostoru posebno štetne posljedice može imati na mlade. Značajan dio njih već sada svoju budućnost vidi izvan Hrvatske. Rezultati istraživanja ukazuju da su razlozi takvih migracijskih namjera, percepcija korupcije i izrazito raširen stav da su za zapošljavanje te napredovanje u životu, od truda i rada pojedinca, važniji porijeklo, veze i stranačka pripadnost.
Mladi svoju zemlju doživljavaju i kao mjesto u kojem je pravda vrlo selektivna – za joint se ide u zatvor, a za krađu milijuna u susjednu Bosnu i Hercegovinu uz sve državne počasti i političku zaštitu. Ovaj perceptivni okvir politika može mijenjati jedino odabirom istinoljubivih i nepotkupljivih osoba na čelnim mjestima u pravosudnom i represivnom sustavu. To bi bio signal mladima da se stvari mogu poboljšati i da je ovdje vrijedno boriti se. Ipak mnogi odlaze jer ne vjeruju u kad na televiziji vide 'važne ljude' kako osam puta ponavljaju odgovor za koji znaju da nije istinit.
Ono što mladi možda ne znaju jest da laž ne poznaje granice. Baš kao i u Hrvatskoj, ima je u značajnoj mjeri i u Norveškoj, Kanadi, Novom Zelandu ili Njemačkoj. Razlika je da kada se ona u javnom prostoru otkrije, slijede posljedice. Političari daju ostavke jer su ulovljeni kako javnim novcem kupuju sendviče djeci, češljeve ljubavnicima, karte za balet ili hokejašku utakmicu rodbini. Znanstvenicima se oduzimaju titule ukoliko plagiraju rezultate istraživanja. Suci snose sankcije ako ih se ulovi u društvu optuženika kako jedu jastoge ili igraju nogomet. U Hrvatskoj te umjesto pozivanja na odgovornost, u parlamentu izaberu da odlučuješ o pokretanju postupaka i gonjenju onih koji ne govore istinu, otimaju i kradu. Odabir je to koji je, usprkos surovoj političkoj borbi u kojoj se ne biraju sredstva, nemoguće opravdati.
Situacija je takva da bi svaki učenik sedmog razreda na sljedeće pitanje:
„Treba li sudac koji je lagao u televizijskom nastupu vezano uz kontakte s prijateljem koji je pušten iz istražnog zatvora (kasnije pravomoćno osuđen) postati glavni državni odvjetnik koji odlučuje koga se prisluškuje, prati i krivično goni?“, odgovorio sljedeće:
NE NE NE NE NE NE NE NE
Šteta da ne sjede u Saboru.
