Hermann Kesten, njemački romanopisac i dramatičar, kozmopolit i istaknuti član prošlostoljetnoga pokreta Nove objektivnosti ili Nove stvarnosti kako ga neki nazivaju (Neue Sachlichkeit), pisao je o tome kako mnoga zanimanja naprosto tjeraju na laž. Laž je, po njegovom mišljenju, upravo karakteristika političara, diplomata, teologa, novinara, književnika, odvjetnika, slikara, glumaca, krivotvoritelja, sudaca, burzovnih mešetara, liječnika, žigola, prostitutki, trgovaca vinom…
Nema sumnje kako su obmane i laž svuda oko nas, pogotovo danas u okruženju novih tehnologija. Svaka čast Kestenu, no jednoj u nizu profesija koje je nabrojao, barem kad gledamo ovu hrvatsku, nimalo novu stvarnost, ipak je imanentnija nego drugima.
Riječ je naravno o političarima ili da budemo politički korektni o dijelu političara kojima je laganje građana jedina mogućnost da se dokopaju moći za kojom žude u mjeri koja postaje gadljiva svima koji ih promatraju i analiziraju.
Strašna je ta pohlepa za političkom moći od koje boluje to mnoštvo hrvatskih političara, ali i onih koji pretendiraju to tek postati. Ima ih na svim razinama. Trenutno svjedočimo onoj na lokalnome nivou, no ništa manjoj od one na nacionalnom u vrijeme parlamentarnih ili predsjedničkih izbora.
Golem je broj političara diljem zemlje koji se kandidiraju po županijama, općinama, gradovima s jednim jedinim ciljem, dokopati se moći pod svaku cijenu. Lažima, falsifikatima i obmanama difamiraju protivnike, pogotovo ako su mladi, iskreni i nadobudno u politiku ulaze s idealima i željom da pokušaju mijenjati stvarnost, svojim djelovanjem stvarati ”novu” primjereniju 21. stoljeću i budućnosti koja im prirodno pripada.
Kako je odluku da se upusti u još jedan u nizu političkih poraza donio na brzu brzinu nakon iznenadne smrti Milana Bandića, nije imao vremena pripremati se za kampanju, pa i u prvom i u drugom krugu izbora za gradonačelnika, kontra smirenog i odmjerenog Tomislava Tomaševića primijenio lekcije naučene za predsjedničke izbore
Poseban su slučaj oni takozvani ”stručnjaci” u svom fahu. Ima ih i u mojem gradu – Rijeci). Izgubili su pozicije unutar struke, šefova, ravnatelja, dekana, mjesta na koja možda i neopravdano nisu izabrani ili reizabrani pa sada prazninu žele popuniti političkom moći. Vode se, barem mi se tako na trenutke čini samo jednom mišlju – ”pokazat ću ja njima tko sam i što sam!”. Ti, ”oni” su njihove dojučerašnje kolege koji ih sve tako pametne i svestrane nisu prepoznali, podržali, izabrali…
Zajedno s poduzetnicima željnim i ovog tipa društvene afirmacije nude promjene i ”pljuju” po gradu i dosadašnjoj vlasti. Grad stagnira, mladi ljudi se iseljavaju, kažu nam (tu ako je suditi po njihovim brojkama i postocima ubrajaju i one koji sele u obližnje općine Viškovo, Kastav… jer je u Rijeci zbog longitudinalnog položaja kakav ima nemoguća masovnija gradnja stanova, i one koji odlaze na studij u obližnje Trst, Padovu, Bolognu ili Ljubljanu). Grad laže kako je tolerantan prema drugačijima, vlast ne potiče poduzetništvo, poručuju nam…
Da ne povjeruješ vlastitim ušima koliko je očiglednih laži moguće izgovoriti u kratkom vremenu kampanje. Zar zaista misle da su građani tako bedasti i naivni, da se neće zapitati kako ste vi svi, bez obzira na struku, političku pretpovijest, nacionalnost, svjetonazor uspjeli stvoriti zavidne karijere i za naše prilike više nego pristojan život za sebe i obitelji u tako, prema različitima netolerantnome gradu, u kojem desetljećima vlada antipoduzetnička klima?
Baš me zanima, je li se netko od njih onako pet minuta pred spavanje, kad mu glava utone u jastuk na elitnim pozicijama u gradu, upita bi li mu život i karijera tekli slično da ga je roda kojim slučajem bacila u Vinkovce, Osijek ili, ne daj Bože, Gospić?
Promjene su O.K., ali je li ih stvarno mogu i trebaju iznijeti ljudi u poodmaklim šezdesetima ili je pametnije, i za njih i za građane okaniti se prozirnih laži i tih nekoliko godina preostalih do mirovine ostati u struci koju im nitko ne spori.
U Rijeci, dakle, promjene za novo doba nude stručnjaci i poduzetnici sijedih glava, a u Zagrebu bi se s entuzijazmom i zbilja svježim idejama platforme Možemo! nadmetao ”estradnjak – multipraktik”, kantautor, građevinar, ekonomist koji ne zna ni kuma odabrati, a kamoli politiku kojom će osvojiti glavni grad o čijim problemima, pokazao je to u sučeljavanjima, pojma nema.
Kao i u riječkome slučaju ta negativna difamirajuća kampanja, ta predoziranost građana lažima svake vrste daje potpuno suprotan efekt (izuzeci su i u Rijeci i u Zagrebu oni koji će im glas dati iz pukog koristoljublja…), građani su sve svjesniji one narodne: ”Tko laže za tebe i u ime tebe, lagat će i protiv tebe”
Kako je odluku da se upusti u još jedan u nizu osobnih, političkih poraza donio na brzu brzinu, nakon iznenadne smrti Milana Bandića, nije imao vremena pripremati se za kampanju, pa i u prvom i u drugom krugu izbora za gradonačelnika, kontra smirenog i odmjerenog Tomislava Tomaševića, primijenio lekcije naučene za predsjedničke izbore.
Svestrano mu u tome pomaže dio mostovaca i suverenista, kod kojih se uvijek za potrebe desnice na zalihama nađe gomila etiketa, uvreda i neprovjerenih činjenica, samo u ovom slučaju komunisti, četnici, Bandićevi uhljebi nisu socijaldemokrati i Milanović, već članice i članovi platforme Možemo!.
Kao i u riječkome slučaju ta negativna, difamirajuća kampanja, ta predoziranost građana lažima svake vrste daje potpuno suprotan efekt (izuzeci su i u Rijeci i u Zagrebu oni koji će im glas dati iz pukog koristoljublja). Birači su sve svjesniji one narodne: ”Tko laže za tebe i u ime tebe, lagat će i protiv tebe”…
Ostarjeli omladinci, ti sjedokosi politički dileri laži koji se danas srame vlastite prošlosti, bilo da je ona čuvanje štafete ili funkcija u Savezu socijalističke omladine, upravo su takvi…
Danas lažu u ime nas, a sutra, zna se, kontra nas u ime neke nove objektivnosti i stvarnosti.
autograf
