Zapadna civilizacija često se identificira s kršćanstvom u tolikoj mjeri da kršćanstvo sve više postaje kulturna i povijesna datost, a sve manje posebno obilježje neke konkretne egzistencije.
Nesumnjivo postoje ljudi koji se predstavljaju kao kršćani, a da nikada nisu postavili pitanja o tome što kršćanstvo uistinu jest. Takvi ljudi nisu kršćani u egzistencijalnom smislu, oni su kršćani snagom kulture u kojoj pripadaju. Oni naprosto pretpostavljaju da su kršćani zbog toga što su drugi pretpostavili da oni moraju biti kršćani.
Zapadna civilizacija njeguje jedan poseban tip misionarske djelatnosti, a to je misionarska djelatnost pretpostavljanja da netko mora biti kršćanin. Takvo kršćanstvo je dekadentno, neautentično i uzaludno.
Biti kršćanin pukim slučajem rađanja u nekoj kulturi, a ne promišljenim egzistencijalnim pristankom, znači ne biti istinski kršćanin. Takvo ”kršćanstvo” je opsjenarsko, uzaludno, ali i iznimno nasilno. Ono sudjeluje u unutarsvjetskim borbama kako bi ostvarilo unutarsvjetske ciljeve – od političkih do vojnih.
Nesumnjivo je, također, da u ovakvoj, kršćanskoj kulturi postoje ljudi koji su postavljali pitanja o kršćanstvu a da, nakon što su na ta pitanja dali odgovore, nikada nisu postali kršćani jer nisu egzistencijalno pristali uz kršćanstvo.
Takve egzistencije su, zbog same činjenice da se nešto kritički propitkuje kako bi se uz to ili egzistencijalno pristalo ili egzistencijalno odbacilo, autentične egzistencije. Egzistencije koje ne pretpostavljaju nešto nego stalno sve propitkuju, autentične su egzistencije. Jedan od takvih bio je poznati filozof J.-P. Sartre.
Posebno je zanimljiva njegova drama ”Barjona ili Sin groma” u kojoj se pita o tome koji Bog bi bio ”dovoljno glup” da se utjelovi i pobratimi s čovjekom.
Kada bi takav, dakle, ”glupi Bog” uopće postojao, čovjek bi ga nesumnjivo neizmjerno volio jer je, baš zbog nas, odlučio postati jedan od nas, a to znači jedan od onih pred kojim stoji ostavljenost, patnja, izdaja, napuštanje, bol i smrt.
Takav Bog je dovoljno ”glup” da ne bude sebični Bog i da uđe u unaprijed izgubljenu bitku – da bude jedan od nas. Ova Božja glupost je glupa ne zbog toga što je Bog glup u sebi, nego zbog toga što Bog vidi što čovjek jest, a Bog, usprkos tome, želi biti jedan od nas.
Čovjek je biće koje ostavlja i biva ostavljeno, biće koje pati baš kao što i druge izlaže patnji, čovjek je, riječju, biće negacije. Bog koji se utjelovljuje, ujedno se i negira. Nema čovjeka koji se nije negirao.
Biti jedan od nas, znači biti nesavršen, biti izložen nesavršenosti i druge izlagati nesavršenosti. Čovjek je biće negacije u dvostrukom smjeru – on druge negira i reducira, baš kao što od drugih biva negiran i reduciran.
Sartreova logika je, stoga, jednostavna – kada bi postojalo savršeno biće koje bi se zbog čovjeka pristalo izložiti ljudskoj nesavršenosti i negaciji, to biće čovjek nužno mora voljeti. No da bi takvo biće to uopće htjelo, ono bi moralo pristati, u metodičkom smislu, da zbog ljubavi prema čovjeku napravi jedan ”glupi” čin – da postane čovjekom ili jedan od nas.
Istinski kršćani shvaćaju da je utjelovljenje istovremeno čin gluposti i ljubavi. Zbog toga sama mogućnost utjelovljenja jest veličanstvena, a to je mogućnost da uopće postoji biće koje bi se zbog nas umanjilo.
Mi smo navikli na bića koja se nama hrane kako bi bila veća od nas. Zato nas pretvaraju u vojnike, u doslovnom i prenesenom smislu. Zato smo u stanju sudjelovati u njihovim ratovima kako bi oni bili pobjednici.
Ovakvo djelovanje je izraz istinske, a ne metodičke gluposti. Zbog želje da čovjek prestane biti istinski glup, Bog postaje glup u metodičkom smislu, kako bi mu otvorio mogućnost da nadiđe glupost nedostojanstvenog posluha prema negaciji.
Svaki put kada pogledam političko svojatanje Boga u našoj državi, uvijek pomislim na to kako Bog kojega netko može svojatati i iskorištavati ga za pokretanje ratova ili za obranu nekih političkih stavova, neizostavno mora biti Bog glupana.
Takav Bog nije glup u sebi i po sebi, nego zbog toga što njegovo utjelovljenje brane, tumače i iskorištavaju glupa ljudska bića kako bi ostvarili neke glupe ciljeve – od pobjede na izborima do okupljanja mase na ulicama. Takvog Boga se ne može voljeti.
Boga koji je, uvjetno rečeno, u metodičkom smislu, glup u sebi, i to samo zato što se vlastitom odlukom odlučio utjeloviti u ljudsku nesavršenost, negaciju i redukciju, čovjek mora voljeti.
Utjelovljenje je najveći iskaz ljubavi jer je ono izraz Božje spremnosti da postane ”glup” zbog čovjeka. Pristati na redukciju vlastite spoznaje zbog drugoga, nije istinska glupost, to je metodička glupost ili umanjenje sebe kako bi drugome mogao očitovati ljubav, kako bi ga mogao voljeti u njegovoj blizini.
Savršeni Bog nije bliski Bog, on je u stalnoj distanci u odnosu prema čovjeku. Takav Bog ne ljubi, on misli i promatra čovjeka, ali ga ne ljubi. Bog koji ljubi čovjeka, bliski je Bog koji ulazi u proces metodičke gluposti koja prethodi utjelovljenju.
Utjelovljenje nema za cilj trajnu redukciju Božje savršenosti na ljudsku nesavršenost, nego smjera prema izricanju ljubavi prema čovjeku putem onoga što je čovjeku najvlastitije, a to je da bude razumsko biće koje nerazumski djeluje, da bude humano biće koje živi u svijetu patnje koju sam čovjek izaziva i da, konačno, bude živo biće koje je svakim danom sve duže živo, a ujedno i sve manje živo – čovjek je, naime, živo biće koje je svjesno toga da umire.
Čovjek je, dakle, biće koje je samim sobom, ali i drugima, ograničeno. Čovjek nikada ne može trajno biti ono što sada jest. Čovjek je, najkraće rečeno, biće koje se neprestano samonapušta.
Stoga, ako Bog želi postati čovjekom, on se mora samonapustiti. Božje utjelovljenje u ljudski svijet je Božje samonapuštanje kako bi mogao biti jedan od mnogih ljudi koji se nužno samonapuštaju.
Kršćani koji su kršćani u istinskom, egzistencijalnom smislu, a ne u smislu pretpostavljanja ili zadanosti rađanja u nekoj kulturi, ovom činjenicom Božjeg samonapuštanja bivaju pogođeni u tolikoj mjeri da oni sami napuštaju vlastitu sebičnost i želju da drugog pokore i prevare. Takvi postaju sve bolji i bolji ljudi.
Oni, pak, koje ne dira Božje samonapuštanje i metodička glupost utjelovljenja kako bi se očitovala Božja ljubav prema čovjeku, samonapustit će vlastitu ljubav i kršćanstvo u egzistencijalnom smislu, kako bi se mogli lažno predstavljati kršćanima jer im upravo to lažno predstavljanje daje snagu za borbu protiv čovjeka. Takvi su problem i za vjeru i za nevjeru. Oni uništavaju, pokoravaju i iskorištavaju svijet.
autograf
Nesumnjivo postoje ljudi koji se predstavljaju kao kršćani, a da nikada nisu postavili pitanja o tome što kršćanstvo uistinu jest. Takvi ljudi nisu kršćani u egzistencijalnom smislu, oni su kršćani snagom kulture u kojoj pripadaju. Oni naprosto pretpostavljaju da su kršćani zbog toga što su drugi pretpostavili da oni moraju biti kršćani.
Zapadna civilizacija njeguje jedan poseban tip misionarske djelatnosti, a to je misionarska djelatnost pretpostavljanja da netko mora biti kršćanin. Takvo kršćanstvo je dekadentno, neautentično i uzaludno.
Biti kršćanin pukim slučajem rađanja u nekoj kulturi, a ne promišljenim egzistencijalnim pristankom, znači ne biti istinski kršćanin. Takvo ”kršćanstvo” je opsjenarsko, uzaludno, ali i iznimno nasilno. Ono sudjeluje u unutarsvjetskim borbama kako bi ostvarilo unutarsvjetske ciljeve – od političkih do vojnih.
Nesumnjivo je, također, da u ovakvoj, kršćanskoj kulturi postoje ljudi koji su postavljali pitanja o kršćanstvu a da, nakon što su na ta pitanja dali odgovore, nikada nisu postali kršćani jer nisu egzistencijalno pristali uz kršćanstvo.
Takve egzistencije su, zbog same činjenice da se nešto kritički propitkuje kako bi se uz to ili egzistencijalno pristalo ili egzistencijalno odbacilo, autentične egzistencije. Egzistencije koje ne pretpostavljaju nešto nego stalno sve propitkuju, autentične su egzistencije. Jedan od takvih bio je poznati filozof J.-P. Sartre.
Posebno je zanimljiva njegova drama ”Barjona ili Sin groma” u kojoj se pita o tome koji Bog bi bio ”dovoljno glup” da se utjelovi i pobratimi s čovjekom.
Savršeni Bog nije bliski Bog, on je u stalnoj distanci u odnosu prema čovjeku. Takav Bog ne ljubi, on misli i promatra čovjeka, ali ga ne ljubi. Bog koji ljubi čovjeka, bliski je Bog koji ulazi u proces metodičke gluposti koja prethodi utjelovljenju
Kada bi takav, dakle, ”glupi Bog” uopće postojao, čovjek bi ga nesumnjivo neizmjerno volio jer je, baš zbog nas, odlučio postati jedan od nas, a to znači jedan od onih pred kojim stoji ostavljenost, patnja, izdaja, napuštanje, bol i smrt.
Takav Bog je dovoljno ”glup” da ne bude sebični Bog i da uđe u unaprijed izgubljenu bitku – da bude jedan od nas. Ova Božja glupost je glupa ne zbog toga što je Bog glup u sebi, nego zbog toga što Bog vidi što čovjek jest, a Bog, usprkos tome, želi biti jedan od nas.
Čovjek je biće koje ostavlja i biva ostavljeno, biće koje pati baš kao što i druge izlaže patnji, čovjek je, riječju, biće negacije. Bog koji se utjelovljuje, ujedno se i negira. Nema čovjeka koji se nije negirao.
Biti jedan od nas, znači biti nesavršen, biti izložen nesavršenosti i druge izlagati nesavršenosti. Čovjek je biće negacije u dvostrukom smjeru – on druge negira i reducira, baš kao što od drugih biva negiran i reduciran.
Sartreova logika je, stoga, jednostavna – kada bi postojalo savršeno biće koje bi se zbog čovjeka pristalo izložiti ljudskoj nesavršenosti i negaciji, to biće čovjek nužno mora voljeti. No da bi takvo biće to uopće htjelo, ono bi moralo pristati, u metodičkom smislu, da zbog ljubavi prema čovjeku napravi jedan ”glupi” čin – da postane čovjekom ili jedan od nas.
Istinski kršćani shvaćaju da je utjelovljenje istovremeno čin gluposti i ljubavi. Zbog toga sama mogućnost utjelovljenja jest veličanstvena, a to je mogućnost da uopće postoji biće koje bi se zbog nas umanjilo.
Mi smo navikli na bića koja se nama hrane kako bi bila veća od nas. Zato nas pretvaraju u vojnike, u doslovnom i prenesenom smislu. Zato smo u stanju sudjelovati u njihovim ratovima kako bi oni bili pobjednici.
Ovakvo djelovanje je izraz istinske, a ne metodičke gluposti. Zbog želje da čovjek prestane biti istinski glup, Bog postaje glup u metodičkom smislu, kako bi mu otvorio mogućnost da nadiđe glupost nedostojanstvenog posluha prema negaciji.
Svaki put kada pogledam političko svojatanje Boga u našoj državi, uvijek pomislim na to kako Bog kojega netko može svojatati i iskorištavati ga za pokretanje ratova ili za obranu nekih političkih stavova, neizostavno mora biti Bog glupana.
Takav Bog nije glup u sebi i po sebi, nego zbog toga što njegovo utjelovljenje brane, tumače i iskorištavaju glupa ljudska bića kako bi ostvarili neke glupe ciljeve – od pobjede na izborima do okupljanja mase na ulicama. Takvog Boga se ne može voljeti.
Boga koji je, uvjetno rečeno, u metodičkom smislu, glup u sebi, i to samo zato što se vlastitom odlukom odlučio utjeloviti u ljudsku nesavršenost, negaciju i redukciju, čovjek mora voljeti.
Utjelovljenje je najveći iskaz ljubavi jer je ono izraz Božje spremnosti da postane ”glup” zbog čovjeka. Pristati na redukciju vlastite spoznaje zbog drugoga, nije istinska glupost, to je metodička glupost ili umanjenje sebe kako bi drugome mogao očitovati ljubav, kako bi ga mogao voljeti u njegovoj blizini.
Savršeni Bog nije bliski Bog, on je u stalnoj distanci u odnosu prema čovjeku. Takav Bog ne ljubi, on misli i promatra čovjeka, ali ga ne ljubi. Bog koji ljubi čovjeka, bliski je Bog koji ulazi u proces metodičke gluposti koja prethodi utjelovljenju.
Zapadna civilizacija često se identificira s kršćanstvom u tolikoj mjeri da kršćanstvo sve više postaje kulturna i povijesna datost, a sve manje posebno obilježje neke konkretne egzistencije
Utjelovljenje nema za cilj trajnu redukciju Božje savršenosti na ljudsku nesavršenost, nego smjera prema izricanju ljubavi prema čovjeku putem onoga što je čovjeku najvlastitije, a to je da bude razumsko biće koje nerazumski djeluje, da bude humano biće koje živi u svijetu patnje koju sam čovjek izaziva i da, konačno, bude živo biće koje je svakim danom sve duže živo, a ujedno i sve manje živo – čovjek je, naime, živo biće koje je svjesno toga da umire.
Čovjek je, dakle, biće koje je samim sobom, ali i drugima, ograničeno. Čovjek nikada ne može trajno biti ono što sada jest. Čovjek je, najkraće rečeno, biće koje se neprestano samonapušta.
Stoga, ako Bog želi postati čovjekom, on se mora samonapustiti. Božje utjelovljenje u ljudski svijet je Božje samonapuštanje kako bi mogao biti jedan od mnogih ljudi koji se nužno samonapuštaju.
Kršćani koji su kršćani u istinskom, egzistencijalnom smislu, a ne u smislu pretpostavljanja ili zadanosti rađanja u nekoj kulturi, ovom činjenicom Božjeg samonapuštanja bivaju pogođeni u tolikoj mjeri da oni sami napuštaju vlastitu sebičnost i želju da drugog pokore i prevare. Takvi postaju sve bolji i bolji ljudi.
Oni, pak, koje ne dira Božje samonapuštanje i metodička glupost utjelovljenja kako bi se očitovala Božja ljubav prema čovjeku, samonapustit će vlastitu ljubav i kršćanstvo u egzistencijalnom smislu, kako bi se mogli lažno predstavljati kršćanima jer im upravo to lažno predstavljanje daje snagu za borbu protiv čovjeka. Takvi su problem i za vjeru i za nevjeru. Oni uništavaju, pokoravaju i iskorištavaju svijet.
autograf
