Dospjeli smo u situaciju šizofrene društvene pervertiranosti: neki ustašoidni pajaci, otvoreni i glasni promotori ustaštva i NDH, pomaknuli su se s pozicija društvene margine u samo središte političke, javne i medijske scene
USTAŠE; pokret oformljen 1929. na tragu hrvatskog nacionalizma, a u kontekstu otpora monarhističkom poretku tadašnje Kraljevine Jugoslavije. U Drugom svjetskom ratu ustaše su bili vojna formacija (tzv. vojnica) pronacističke, klerofašističke i rasističke marionetske Nezavisne Države Hrvatske (NDH). U ideologiji je ustaškog pokreta ideja o ‘velikoj Hrvatskoj’ s granicama Banovine Hrvatske (pored Hrvatske i BiH, dijelovi Vojvodine, Crne Gore te Sandžaka) i tretman bosanskohercegovačkih muslimana kao Hrvata u etničkom smislu.
Ustaški je režim, u kolaboraciji s njemačkim nacistima i talijanskim fašistima, odgovoran za neka od najvećih zvjerstava – nad Židovima, Romima, Srbima ali i ‘nelojalnim’ Hrvatima, pripadnicima i simpatizerima partizanskog antifašističkog pokreta – za vrijeme Drugog svjetskog rata u ovome dijelu Europe. Stoga je ključni povijesni simbol ustaša i ustaštva logor Jasenovac, mjesto strašnih zločina, ali i aktualnih revizionizama. Ustaše i ustaški pokret doživjet će tihu, no postojanu, a potom sve hrabriju, otvoreniju i glasniju rehabilitaciju u hrvatskom političkom, javnom i medijskom prostoru za vrijeme tzv. tranzicije, djelomično usporedivu sa srodnom joj u Srbiji (tamošnje amnestiranje četništva).
U tom je smislu znakovito da su se tendencije reafirmacije i pozitivnijeg tretmana ustaštva u zadnja tri desetljeća hrvatske tranzicije kretale od nesmetane prisutnosti ustaškog znakovlja u nekim postrojbama HV-a u Hrvatskoj i HVO-a u BiH za vrijeme ratova u 1990-ima – a paralelno s time prešutne, ali s pozicija središta političke moći i javnog mainstreama ne i deklarativno izrečene, podrške ustašovanju u periodu tadašnjeg Tuđmanovog režima (na primjer, imenovanja ulica i trgova ili postrojbi Hrvatske vojske po pripadnicima ustaške vojske ili ministrima u vladi NDH) – do otvorenog, neprikrivenog zagovaranja i relativiziranja nekih simbola ustaškog režima poput pozdrava ‘Za dom spremni’ s visokopozicioniranih mjesta u političkom i javnom životu Hrvatske u drugom desetljeću 21. stoljeća.
Dosadašnji vrhunac takve politike je praktična legalizacija upotrebe pozdrava ‘Za dom spremni’ 2018., definirana u okviru postrojbi HOS-a, njihovih komemoracija i grba koji u sebi sadrži inkriminiranu sintagmu, a isti je službeno ozakonjen 2001. – za vrijeme SDP-ove vlade – upisom te jedinice, s pripadajućim joj obilježjima, u registar udruga. Tako smo dospjeli u sadašnju situaciju šizofrene društvene pervertiranosti: neki ustašoidni pajaci, otvoreni i glasni promotori ustaštva i NDH, pomaknuli su se s pozicija društvene margine u samo središte političke, javne i medijske scene, dok istovremeno, zbog formalno-zakonski nedozvoljenog veličanja te fašističke ideologije, jedan redikulozni Kinez biva kažnjen mjerom izgona iz Hrvatske.
USTAŠE; pokret oformljen 1929. na tragu hrvatskog nacionalizma, a u kontekstu otpora monarhističkom poretku tadašnje Kraljevine Jugoslavije. U Drugom svjetskom ratu ustaše su bili vojna formacija (tzv. vojnica) pronacističke, klerofašističke i rasističke marionetske Nezavisne Države Hrvatske (NDH). U ideologiji je ustaškog pokreta ideja o ‘velikoj Hrvatskoj’ s granicama Banovine Hrvatske (pored Hrvatske i BiH, dijelovi Vojvodine, Crne Gore te Sandžaka) i tretman bosanskohercegovačkih muslimana kao Hrvata u etničkom smislu.
Ustaški je režim, u kolaboraciji s njemačkim nacistima i talijanskim fašistima, odgovoran za neka od najvećih zvjerstava – nad Židovima, Romima, Srbima ali i ‘nelojalnim’ Hrvatima, pripadnicima i simpatizerima partizanskog antifašističkog pokreta – za vrijeme Drugog svjetskog rata u ovome dijelu Europe. Stoga je ključni povijesni simbol ustaša i ustaštva logor Jasenovac, mjesto strašnih zločina, ali i aktualnih revizionizama. Ustaše i ustaški pokret doživjet će tihu, no postojanu, a potom sve hrabriju, otvoreniju i glasniju rehabilitaciju u hrvatskom političkom, javnom i medijskom prostoru za vrijeme tzv. tranzicije, djelomično usporedivu sa srodnom joj u Srbiji (tamošnje amnestiranje četništva).
U tom je smislu znakovito da su se tendencije reafirmacije i pozitivnijeg tretmana ustaštva u zadnja tri desetljeća hrvatske tranzicije kretale od nesmetane prisutnosti ustaškog znakovlja u nekim postrojbama HV-a u Hrvatskoj i HVO-a u BiH za vrijeme ratova u 1990-ima – a paralelno s time prešutne, ali s pozicija središta političke moći i javnog mainstreama ne i deklarativno izrečene, podrške ustašovanju u periodu tadašnjeg Tuđmanovog režima (na primjer, imenovanja ulica i trgova ili postrojbi Hrvatske vojske po pripadnicima ustaške vojske ili ministrima u vladi NDH) – do otvorenog, neprikrivenog zagovaranja i relativiziranja nekih simbola ustaškog režima poput pozdrava ‘Za dom spremni’ s visokopozicioniranih mjesta u političkom i javnom životu Hrvatske u drugom desetljeću 21. stoljeća.
Dosadašnji vrhunac takve politike je praktična legalizacija upotrebe pozdrava ‘Za dom spremni’ 2018., definirana u okviru postrojbi HOS-a, njihovih komemoracija i grba koji u sebi sadrži inkriminiranu sintagmu, a isti je službeno ozakonjen 2001. – za vrijeme SDP-ove vlade – upisom te jedinice, s pripadajućim joj obilježjima, u registar udruga. Tako smo dospjeli u sadašnju situaciju šizofrene društvene pervertiranosti: neki ustašoidni pajaci, otvoreni i glasni promotori ustaštva i NDH, pomaknuli su se s pozicija društvene margine u samo središte političke, javne i medijske scene, dok istovremeno, zbog formalno-zakonski nedozvoljenog veličanja te fašističke ideologije, jedan redikulozni Kinez biva kažnjen mjerom izgona iz Hrvatske.
