Kao što je bila personifikacija uspjeha i stručnosti u prvom tromjesečju epidemije, tako je Alemka Markotić danas zaštitno lice recentnog moralnog debakla. Uspon i pad Alemke Markotić – to bi mogla biti priča o Hrvatskoj u epidemiji Covida-19
Alemka Markotić (foto Emica Elveđi/PIXSELL)
Za razliku od sad već jednogodišnje protuepidemijske borbe, u kojoj se u prva tri mjeseca postupalo relativno odgovorno i organizirano, e da bi potom upravljanje krizom u potpunosti prešlo u zonu realizacije političkih interesa vlasti, proces cijepljenja stanovništva Republike Hrvatske – za što je odgovorna isključivo hrvatska Vlada – od prvog trena krenuo je krivim smjerom i trenutačno je u fazi moralnog debakla za koji ne postoje nikakva suvisla opravdanja, niti postoji metoda da se sramota prevlada ili zaboravi. Riječ je, naravno, o novinarskim otkrićima o prekorednom cijepljenju još neutvrđenog – ali svakako nemalog – broja utjecajnih pojedinaca iz različitih sfera ovog korumpiranog društva u okolnostima kad vakcine nema ili stiže u gotovo zanemarivim količinama. Službena obrazloženja slučajeva prekorednosti, koja se svode na to da su probrani dobili vakcinu "da se cjepivo ne bi bacilo", kao da su smišljena samo zbog toga da dodatno raspale bijes ili očaj u svakom građaninu koji nije sišao s uma i koji nije do kraja oguglao na to da ovdje uvijek i u svemu postoje jednaki i jednakiji. Time je dotaknuto dno, a prema dnu se zakoračilo onog dana kad je Krunoslav Capak, glavni hrvatski epidemiolog, objavio fotografiju na kojoj jaše prvu kutiju cjepiva dospjelu u Zagreb.
U proteklih pedesetak dana, koliko – više-manje teorijski – traje procjepljivanje u Hrvatskoj, nije se ustvari dogodilo doslovno ništa pozitivno, izuzev činjenice da se, eto, uspjelo cijepiti oko dva posto građana, među kojima je najviše zdravstvenih radnika i ljudi koji žive u umirovljeničkim domovima. Sve što smo dosad vidjeli jest nevjerojatni organizacijski kaos u kojem se tek počinju pisati detaljni protokoli i uspostavljati digitalna platforma namijenjena prijavama za vakcinu, i u kojem se državni Plan uvođenja, provođenja i praćenja cijepljenja protiv bolesti Covid-19 ispostavio plaštem za netransparentnost te za bijedne pothvate persona uvjerenih da ih je društvena moć i socijalna umreženost učinila vrjednijima od drugih.
Poseban oblik psihičkog iživljavanja nad građanima jest kontinuirana dvomjesečna kampanja pod geslom – "Misli na druge. Cijepi se!" Nema nikakve potrebe za bacanjem i jedne javne kune na marketinšku kampanju u situaciji u kojoj je praktički nemoguće doći do vakcine ako niste netko poput Damira Borasa, Slavka Linića, Zorana Gopca, Luke Burilovića i drugih pripadnika kaste samoživih i bezobzirnih. Ta kampanja dosad nije poslužila ničemu izuzev tome da se cijepi širi politički vrh pod egidom otklanjanja skepse spram cjepiva u najširim slojevima stanovništva, bez obzira na to što je ta skepsa sasvim irelevantna u okolnostima u kojima – zbog zastoja u isporuci – do vakcine ne mogu doći mase koje se žarko žele cijepiti. Ta kampanja trenutačno ne služi ničemu nego tome da dodatno raspamećuje i ljuti građane.
Kao što je bila personifikacija uspjeha i stručnosti u prvom tromjesečju epidemije, tako je Alemka Markotić danas zaštitno lice recentnog moralnog debakla. Uspon i pad Alemke Markotić – to bi mogla biti priča o Hrvatskoj u epidemiji Covida-19. Ravnateljica zagrebačke Klinike za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević" omogućila je vakcinaciju svojoj osamdeset četverogodišnjoj majci, čije je zdravlje ozbiljno narušeno i s kojom živi u istom kućanstvu. Majka je cijepljena Pfizerovom vakcinom u bolnici kojom upravlja njezina kći, premda ne spada ni među zdravstveno osoblje ni među stanare penzionerskih domova, dakle ne spada u dvije skupine koje su Vladinim planom određene prioritetnima: ljudi koji ulaze u te dvije skupine još uvijek nisu svi cijepljeni, a pogotovo nisu bili cijepljeni u trenutku kad je Alemka Markotić to omogućila svojoj majci. I što je, naravno, najgore, doktorica Markotić nije samoinicijativno kazala javnosti što je učinila i pritom objasnila zašto je to učinila, nego su novinari otkrili njezinu tajnu, a ona je na to reagirala onako kako uglavnom reagiraju javni ljudi uhvaćeni u nečemu nedopuštenom ili neprimjerenom – uvrijeđenošću i sumanutim kontranapadom.
Markotić je optužila novinare okupljene na press-konferenciji da među njima postoji barem jedan (ili jedna) koji je do vakcine došao mimo reda, odnosno "preko veze". Kazala je i to da joj je mobitel prepun molbi novinara koji traže cjepivo ili neke druge medicinske usluge za sebe ili članove svojih obitelji. Koji dan poslije, rekla je da ne zna pouzdano ni za jednog novinara koji je primio cjepivo preko reda već da je od nekoga čula da se neki novinar, čije ime nikako ne želi izgovoriti, pred nekim trećim hvalio da se uspio domoći vakcine, mada je daleko od prioritetnih kategorija, no taj netko treći nešto je krivo shvatio, pa je onda i uznemirena Markotić krivo prenijela u javnost jedan bezvrijedni trač. Nije joj, međutim, palo na pamet da se ispriča zbog očite i priglupe izmišljotine kojoj je pribjegla da se obrani: unatoč svom gorljivom katoličanstvu koje sama javno potencira, Alemka Markotić u prošlih godinu dana pokazala je da nema kapacitet za ispriku, za priznavanje vlastite pogreške. Ostala je pri tome da se "jednu staru ženu nepotrebno razvlači po medijima" i da se "vodi medijska hajka": ona tvrdoglavo ustrajava na tome da njezina majka pripada zdravstveno najugroženijem sloju građana i da je zaslužila da primi vakcinu, točnije "vakcinu viška" koja se ukazala baš u bolnici kojoj je ona na čelu. Je li taj neplanirani višak mogao biti ubrizgan nekom drugom, jednako ugroženom ili još ugroženijem, tko je, također, mogao u roku od sat vremena doći do zagrebačke Klinike za infektivne bolesti? Naravno da jest. Tko je odlučio da sretni dobitnik bude upravo osamdeset četverogodišnja gospođa Markotić? Odlučila je njezina kći, ravnateljica bolnice i jedna od najistaknutijih članica Vladinog ili HDZ-ovog protuepidemijskog stožera. Usput, i kandidatkinja jedne struje zagrebačkog HDZ-a za godišnju nagradu Grada Zagreba.
Umjesto da je javnosti isporučila objašnjenje koje ne vrijeđa pamet, a to bi onda nesumnjivo značilo javnu ispriku i skrušeno priznanje da je naprosto podlegla slabosti koju se ipak može razumjeti, Alemka Markotić odlučila se djetinjasto duriti na novinare i na građane koji pokazuju manjak oduševljenja njezinom brigom za vlastitu bolesnu majku. Ne može suspregnuti netrpeljivost prema svima koji u njezinom postupku ne vide samo srcedrapateljni iskaz privrženosti nego i šibicarsku zloupotrebu položaja i moći, fenomen duboko ukorijenjen u hrvatski zdravstveni sustav i u ovdašnji mentalni sklop. Ne želi prihvatiti da je nekome odbojno njezino zatajeno pogodovanje vlastitoj majci, odnosno ponašanje koje je u totalnom neskladu s asketsko-mučeničkim javnim imidžom i biografijom religiozne liječnice. To durenje i te reakcije pokazatelji su nedoraslosti i nesigurnosti. No ne iznenađuje da joj je Vlada smjesta dala podršku, jer Andrej Plenković sad ne smije dozvoliti da skandali potvrđeni smjenama ili prihvaćenim ostavkama bilo koga iz Stožera ugroze propagandnu obmanu o uspješnom nošenju Republike Hrvatske s korona-krizom, kao što su mu iznuđene ostavke Ante Ramljaka i Martine Dalić donekle pokvarile trijumfalizam u slučaju Agrokora. Plenković je propustio objasniti čemu služi državni vakcinacijski plan donesen potkraj prosinca prošle godine, ako Markotić i drugi poput nje imaju mogućnost da samovoljno prosuđuju u kojem je slučaju opravdano učiniti iznimku, ali podrška je najmanje što premijer i HDZ mogu učiniti za liječnicu koja je stavila svoju kompetentnost u funkciju političkih interesa vlasti. To je najmanje što mogu učiniti za liječnicu koja se nikad – za razliku, recimo, od Marka Kutleše, šefa Intenzivne njege u Klinici za infektivne bolesti – nije suprotstavila nedosljednostima, nelogičnostima i političkim motivima Nacionalnog stožera Civilne zaštite. Štoviše, u tome je i osobno aktivno sudjelovala iz političkog uvjerenja, karijernog interesa i manjka profesionalnog integriteta, ali nije propuštala prilike da se svisoka obrecne na neodgovorne građane bioterorističke provenijencije.
Poput Andreja Plenkovića koji je uvjeren da pobjeda na izborima predstavlja svojevrsnu licencu za četverogodišnju aroganciju i izrugivanje s pristojnošću, Alemka Markotić pogrešno je povjerovala da ima pravo na ispade sebičnosti kao minornu kompenzaciju za zasluge u protuepidemijskoj borbi. Smetnula je s uma da se priznanje za zasluge dobiva na javnoj sceni, a ne uzima se potajno, iza leđa ljudima, "da se ne baci", da se uskrati nekom drugom. Što je štrcaj vakcine u odnosu na mnogobrojne živote koji su spašeni i koji će biti spašeni zahvaljujući znanju i požrtvovnosti doktorice Markotić?! Tih nekoliko kapljica nije problem u egzaktnom ili doslovnom smislu, ali ima situacija u životu kad je, kao u onoj raširenoj frazi, učinak jedne kaplje pogubniji od bujice koja nosi sve pred sobom. Alemka Markotić dovela se u takvu situaciju.
portalnovosti
Alemka Markotić (foto Emica Elveđi/PIXSELL)
Za razliku od sad već jednogodišnje protuepidemijske borbe, u kojoj se u prva tri mjeseca postupalo relativno odgovorno i organizirano, e da bi potom upravljanje krizom u potpunosti prešlo u zonu realizacije političkih interesa vlasti, proces cijepljenja stanovništva Republike Hrvatske – za što je odgovorna isključivo hrvatska Vlada – od prvog trena krenuo je krivim smjerom i trenutačno je u fazi moralnog debakla za koji ne postoje nikakva suvisla opravdanja, niti postoji metoda da se sramota prevlada ili zaboravi. Riječ je, naravno, o novinarskim otkrićima o prekorednom cijepljenju još neutvrđenog – ali svakako nemalog – broja utjecajnih pojedinaca iz različitih sfera ovog korumpiranog društva u okolnostima kad vakcine nema ili stiže u gotovo zanemarivim količinama. Službena obrazloženja slučajeva prekorednosti, koja se svode na to da su probrani dobili vakcinu "da se cjepivo ne bi bacilo", kao da su smišljena samo zbog toga da dodatno raspale bijes ili očaj u svakom građaninu koji nije sišao s uma i koji nije do kraja oguglao na to da ovdje uvijek i u svemu postoje jednaki i jednakiji. Time je dotaknuto dno, a prema dnu se zakoračilo onog dana kad je Krunoslav Capak, glavni hrvatski epidemiolog, objavio fotografiju na kojoj jaše prvu kutiju cjepiva dospjelu u Zagreb.
Majka je cijepljena Pfizerovom vakcinom u bolnici kojom upravlja njezina kći, premda ne spada ni među zdravstveno osoblje ni među stanare penzionerskih domova, dakle u dvije skupine koje su određene prioritetnima
U proteklih pedesetak dana, koliko – više-manje teorijski – traje procjepljivanje u Hrvatskoj, nije se ustvari dogodilo doslovno ništa pozitivno, izuzev činjenice da se, eto, uspjelo cijepiti oko dva posto građana, među kojima je najviše zdravstvenih radnika i ljudi koji žive u umirovljeničkim domovima. Sve što smo dosad vidjeli jest nevjerojatni organizacijski kaos u kojem se tek počinju pisati detaljni protokoli i uspostavljati digitalna platforma namijenjena prijavama za vakcinu, i u kojem se državni Plan uvođenja, provođenja i praćenja cijepljenja protiv bolesti Covid-19 ispostavio plaštem za netransparentnost te za bijedne pothvate persona uvjerenih da ih je društvena moć i socijalna umreženost učinila vrjednijima od drugih.
Poseban oblik psihičkog iživljavanja nad građanima jest kontinuirana dvomjesečna kampanja pod geslom – "Misli na druge. Cijepi se!" Nema nikakve potrebe za bacanjem i jedne javne kune na marketinšku kampanju u situaciji u kojoj je praktički nemoguće doći do vakcine ako niste netko poput Damira Borasa, Slavka Linića, Zorana Gopca, Luke Burilovića i drugih pripadnika kaste samoživih i bezobzirnih. Ta kampanja dosad nije poslužila ničemu izuzev tome da se cijepi širi politički vrh pod egidom otklanjanja skepse spram cjepiva u najširim slojevima stanovništva, bez obzira na to što je ta skepsa sasvim irelevantna u okolnostima u kojima – zbog zastoja u isporuci – do vakcine ne mogu doći mase koje se žarko žele cijepiti. Ta kampanja trenutačno ne služi ničemu nego tome da dodatno raspamećuje i ljuti građane.
Kao što je bila personifikacija uspjeha i stručnosti u prvom tromjesečju epidemije, tako je Alemka Markotić danas zaštitno lice recentnog moralnog debakla. Uspon i pad Alemke Markotić – to bi mogla biti priča o Hrvatskoj u epidemiji Covida-19. Ravnateljica zagrebačke Klinike za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević" omogućila je vakcinaciju svojoj osamdeset četverogodišnjoj majci, čije je zdravlje ozbiljno narušeno i s kojom živi u istom kućanstvu. Majka je cijepljena Pfizerovom vakcinom u bolnici kojom upravlja njezina kći, premda ne spada ni među zdravstveno osoblje ni među stanare penzionerskih domova, dakle ne spada u dvije skupine koje su Vladinim planom određene prioritetnima: ljudi koji ulaze u te dvije skupine još uvijek nisu svi cijepljeni, a pogotovo nisu bili cijepljeni u trenutku kad je Alemka Markotić to omogućila svojoj majci. I što je, naravno, najgore, doktorica Markotić nije samoinicijativno kazala javnosti što je učinila i pritom objasnila zašto je to učinila, nego su novinari otkrili njezinu tajnu, a ona je na to reagirala onako kako uglavnom reagiraju javni ljudi uhvaćeni u nečemu nedopuštenom ili neprimjerenom – uvrijeđenošću i sumanutim kontranapadom.
Alemka Markotić pogrešno je povjerovala da ima pravo na ispade sebičnosti kao minornu kompenzaciju za zasluge u protuepidemijskoj borbi
Markotić je optužila novinare okupljene na press-konferenciji da među njima postoji barem jedan (ili jedna) koji je do vakcine došao mimo reda, odnosno "preko veze". Kazala je i to da joj je mobitel prepun molbi novinara koji traže cjepivo ili neke druge medicinske usluge za sebe ili članove svojih obitelji. Koji dan poslije, rekla je da ne zna pouzdano ni za jednog novinara koji je primio cjepivo preko reda već da je od nekoga čula da se neki novinar, čije ime nikako ne želi izgovoriti, pred nekim trećim hvalio da se uspio domoći vakcine, mada je daleko od prioritetnih kategorija, no taj netko treći nešto je krivo shvatio, pa je onda i uznemirena Markotić krivo prenijela u javnost jedan bezvrijedni trač. Nije joj, međutim, palo na pamet da se ispriča zbog očite i priglupe izmišljotine kojoj je pribjegla da se obrani: unatoč svom gorljivom katoličanstvu koje sama javno potencira, Alemka Markotić u prošlih godinu dana pokazala je da nema kapacitet za ispriku, za priznavanje vlastite pogreške. Ostala je pri tome da se "jednu staru ženu nepotrebno razvlači po medijima" i da se "vodi medijska hajka": ona tvrdoglavo ustrajava na tome da njezina majka pripada zdravstveno najugroženijem sloju građana i da je zaslužila da primi vakcinu, točnije "vakcinu viška" koja se ukazala baš u bolnici kojoj je ona na čelu. Je li taj neplanirani višak mogao biti ubrizgan nekom drugom, jednako ugroženom ili još ugroženijem, tko je, također, mogao u roku od sat vremena doći do zagrebačke Klinike za infektivne bolesti? Naravno da jest. Tko je odlučio da sretni dobitnik bude upravo osamdeset četverogodišnja gospođa Markotić? Odlučila je njezina kći, ravnateljica bolnice i jedna od najistaknutijih članica Vladinog ili HDZ-ovog protuepidemijskog stožera. Usput, i kandidatkinja jedne struje zagrebačkog HDZ-a za godišnju nagradu Grada Zagreba.
Umjesto da je javnosti isporučila objašnjenje koje ne vrijeđa pamet, a to bi onda nesumnjivo značilo javnu ispriku i skrušeno priznanje da je naprosto podlegla slabosti koju se ipak može razumjeti, Alemka Markotić odlučila se djetinjasto duriti na novinare i na građane koji pokazuju manjak oduševljenja njezinom brigom za vlastitu bolesnu majku. Ne može suspregnuti netrpeljivost prema svima koji u njezinom postupku ne vide samo srcedrapateljni iskaz privrženosti nego i šibicarsku zloupotrebu položaja i moći, fenomen duboko ukorijenjen u hrvatski zdravstveni sustav i u ovdašnji mentalni sklop. Ne želi prihvatiti da je nekome odbojno njezino zatajeno pogodovanje vlastitoj majci, odnosno ponašanje koje je u totalnom neskladu s asketsko-mučeničkim javnim imidžom i biografijom religiozne liječnice. To durenje i te reakcije pokazatelji su nedoraslosti i nesigurnosti. No ne iznenađuje da joj je Vlada smjesta dala podršku, jer Andrej Plenković sad ne smije dozvoliti da skandali potvrđeni smjenama ili prihvaćenim ostavkama bilo koga iz Stožera ugroze propagandnu obmanu o uspješnom nošenju Republike Hrvatske s korona-krizom, kao što su mu iznuđene ostavke Ante Ramljaka i Martine Dalić donekle pokvarile trijumfalizam u slučaju Agrokora. Plenković je propustio objasniti čemu služi državni vakcinacijski plan donesen potkraj prosinca prošle godine, ako Markotić i drugi poput nje imaju mogućnost da samovoljno prosuđuju u kojem je slučaju opravdano učiniti iznimku, ali podrška je najmanje što premijer i HDZ mogu učiniti za liječnicu koja je stavila svoju kompetentnost u funkciju političkih interesa vlasti. To je najmanje što mogu učiniti za liječnicu koja se nikad – za razliku, recimo, od Marka Kutleše, šefa Intenzivne njege u Klinici za infektivne bolesti – nije suprotstavila nedosljednostima, nelogičnostima i političkim motivima Nacionalnog stožera Civilne zaštite. Štoviše, u tome je i osobno aktivno sudjelovala iz političkog uvjerenja, karijernog interesa i manjka profesionalnog integriteta, ali nije propuštala prilike da se svisoka obrecne na neodgovorne građane bioterorističke provenijencije.
Poput Andreja Plenkovića koji je uvjeren da pobjeda na izborima predstavlja svojevrsnu licencu za četverogodišnju aroganciju i izrugivanje s pristojnošću, Alemka Markotić pogrešno je povjerovala da ima pravo na ispade sebičnosti kao minornu kompenzaciju za zasluge u protuepidemijskoj borbi. Smetnula je s uma da se priznanje za zasluge dobiva na javnoj sceni, a ne uzima se potajno, iza leđa ljudima, "da se ne baci", da se uskrati nekom drugom. Što je štrcaj vakcine u odnosu na mnogobrojne živote koji su spašeni i koji će biti spašeni zahvaljujući znanju i požrtvovnosti doktorice Markotić?! Tih nekoliko kapljica nije problem u egzaktnom ili doslovnom smislu, ali ima situacija u životu kad je, kao u onoj raširenoj frazi, učinak jedne kaplje pogubniji od bujice koja nosi sve pred sobom. Alemka Markotić dovela se u takvu situaciju.
portalnovosti
