Limbičko ratovanje i "Okidač paranoje" Marthe Stout

Najnovija knjiga Marthe Stout, The Paranoia Switch, je dobrodošao dodatak novoj i rastućoj znanosti o ponerologiji: proučavanju uzroka i postanka zla na socijalnim i međuosobnim razinama. Stout koristi godine iskustva kao terapeut traume kako bi klinički dijagnosticirala bolesti naše "kulture terora" i one koji žele manipulirati traumom za svoje osobne interese.

Okidač paranoje

Traumatski događaji preopterete naš limbički sustav. Pojačana reakcija naše amigdale, koja registrira emocionalnu važnost događaja, vodi do smanjene reakcije u hipokampusu, koji obično prioritizira informacije i dozvoljava višim moždanim centrima da stvore dosljedno pamćenje, ovisno o njihovoj emocionalnoj važnosti. Kada dođe do traumatskih događaja, takvi događaji se ne integriraju uz pomoć viših moždanih centara kao prava sjećanja, nego umjesto toga dobijemo ne-integrirane fragmente memorije: izolirane slike i osjećaje. Takva sjećanja zatim mogu biti potaknuta ako smo izloženi sličnim slikama. Na taj način, "pucanj" iz auspuha nekog auta može u ratnom veteranu izazvati stanje paranoje. Njegov "okidač paranoje" je aktiviran.

"Traumatski događaj koji ima najveći utjecaj nije onaj koji je izazvan slučajno (nenamjerne eksplozije ili automobilske nesreće) ili "Božjim utjecajem" (potresi, erupcije vulkana, itd.), nego onaj kojeg su drugi ljudi počinili s namjerom, djela poput fizičkih napada, nasilnih otmica, silovanja - ili terorizma. Izgleda da se, zbog kakvog god razloga, najviše bojimo povrijeđenosti kada postoji prijetnja da će nam se to dogoditi zlonamjerno, od ruku drugih članova ljudske vrste, a ta posebna vrsta straha je najzaraznija od svih." (62)

Kao što Stout dalje objašnjava u svojoj knjizi, agenti straha održavaju svoju moć kroz iskorištavanje ljudskih slabosti. Ironično, često se događa da ti isti ljudi na koje smo genetski "programirani" da ih se bojimo (tj. psihopati), iskorištavaju taj strah tako da ga fokusiraju na pogodne grupe. Hitler je iskoristio anarhiste, komuniste i židove. Naši vođe koriste "teroriste", muslimane, te one koji kritiziraju njihovu politiku.

Stout definira terorizam kao "nasilje počinjeno s primarnim ciljem manipuliranja umova preživjele populacije" (27). To stvara okidač paranoje u našim umovima, ili pokreće onaj koji već postoji. Njegova "najnjegovanija ambicija je da na nas utječe psihološki, da usadi osjećaj bespomoćnosti u umove individualnih građana, te da ukrade, zgrabi, iz našeg kolektivnog skladišta nade" (24).

Na taj način teroristi (bilo da su to lutkari zapadnjačkih obavještajnih službi ili strani "teroristi") mogu upravljati utučenim narodom tako da krene u smjeru po njihovom izboru. Međutim, možemo postati svjesni učinaka i svrhe terorizma i taktika onih koji ga iskorištavaju, te se tako osigurati da ne djeluje na naš um.

Limbička rezonanca

Iako teroristički napad direktno utječe na samo mali dio populacije, cijela država može osjetiti njegove učinke. Taj fenomen ima svoje korijene u našem limbičkom sustavu. "Limbički sustav ima dominantnu ulogu u regulaciji naših osjećaja, dostupnosti naših sjećanja, naše motivacije da djelujemo, naše mogućnosti da izvučemo značenje iz naših iskustava, čak i u regulaciji naše savjesti" (77). "Savjest je snažan osjećaj obveze koji se uvijek temelji na našem naginjanju da se zbližimo s drugima... upravo je naš kapacitet za stvaranje emocionalnih veza onaj koji podiže moralni karakter..." (75).

"Pomoću informacija pojedinog ili svih osjetila, koje procesira limbički sustav, možemo primijetiti unutranje stanje drugog ljudskog bića - njezino ili njegovo psihološko ili emocionalno stanje - za koje bi inače bili "slijepi". ... Ne samo da nam limbički sustav omogućuje da osjetimo emocije drugih ... on funkcionira, također, da bi naše emocije poravnao s emocijama ljudi oko nas, i obratno." (78)

Na taj način, trauma terorističkih događaja je zarazna. Svakog od nas pogađa emocionalno stanje onih oko nas; svi mi postajemo traumatizirani. "Limbička rezonanca je jedan od mnogih razloga da osobnost, a posebice karakter, trebaju biti od velike važnosti kada biramo naše vođe. Za dobro ili loše, vođa visokog profila može imati jak emocionalni utjecaj na veliki broj ljudi" (83).

Makijavelistički vođe ovu činjenicu mogu iskoristiti tako dobro jer su psihopati. Ne osjećaju grižnju savjesti, ne osjećaju bol kada vide osakaćeno tijelo. Ništa ne uznemiruje njihovu hladnu, bezosjećajnu i ne-emocionalnu prirodu.

Limbički rat

Kada vođa odluči iskoristiti tu zarazu, umjesto da je smiri i izliječi, on se upušta u ono što Stout naziva "limbičko ratovanje". "Ako vođa odluči fokusirati pažnju grupe ljudi na zastrašujuće "druge" - ako on ili ona pokreće okidač paranoje koji je usađen putem traume - razina straha grupe će vjerojatno ostati na vrhuncu dugo vremena, i, bilo da je on sposoban ili nesposoban, njegov vidljivi autoritet će se održati... Nakon grupne traume, velike socijalne promjene se mogu provesti, namjerno ili ne, od šačice izrabljivača straha koji igraju na ljutnju i paranoju ranjive populacije" (92-3, 95). Događa da na upravo tim bitnim točkama u povijesti, države postaju zrele za patokraciju, makrosocijalnu bolest koja može trajati desetljećima - čak stoljećima.

Stout identificira šest stadija limbičkog ratovanja:

1. Grupna trauma: Ovo preuzima oblik nacionalne katastrofe, kao u slučaju 11. rujna 2001. godine, koja "usađuje nesvjesni okidač paranoje u umove građana nacije" (110).


2. Brokeri straha: Bilo da su to zločinci (kao u slučaju 11. rujna) ili samo oportunisti (kao u slučaju Pearl Harboura), mala grupa ljudi će pokušati iskoristiti taj grupni strah, kako bi slijedili svoj cilj, stalnim okidanjem okidača paranoje. Takve zastrašene ljude najčešće privlači "autoritarna ličnost" pri odabiru vođe (111). Ostali koraci ovise o uspjehu ovog koraka.


3. Nalaženje žrtvenog janjeta: Brokeri straha će potom odlučiti da je određena grupa, koja je obično nevina za taj zločin, kriva. Takvo "uspješno prebacivanje krivnje drastično usporava oporavak grupe" (111). Na taj način, brokeri straha pokreću ratove i mržnju jer imaju veliki utjecaj na mnoge.


4. Kulturalna regresija: S konkretnim neprijateljem kojeg možemo kriviti, primitivni instinkti kao želja za osvetom se mogu "kristalizirati". Na taj način brokeri straha manipuliraju našim nastojanjima za moraliziranje. Odvajanje populacije na "patriote" i "izdajnike" (one koji podržavaju primitivne reakcije i one koji ne podržavaju) identificira i stigmatizira one koji nisu podložni manipulacijama. Paranoja gasi drugačije mišljenje i stvara unutarnjeg cenzora.


5. Prepoznavanje i snažna reakcija: S vremenom, ljudi postaju svjesni ludila takve vlasti i riješavaju se takvih vlada i vođa. Iako to može trajati desetljećima. U ovoj ranoj fazi, "protesti počinju, maleni i teški u početku, a postaju veći i smjeliji kako vrijeme prolazi" [npr. pokret solidarnosti u istočnoj Europi krajem 1980-ih] (113). Nažalost, ovakvi protesti obično ignoriraju glavni problem - psihološku prirodu takvih vođa - i fokusiraju se na sporedni problem, npr. McCarthyeva navodna homoseksualnost ili korupcija nekih na vlasti.


6. Kajanje i zaborav: "Kada originalno traumom-izazvani strah počne slabiti, obično godinama kasnije, imamo teškoće sjetiti se zašto smo dopustili sami sebi da na nas utječe autoritarni program. Mnogi od nas ostanu u stanju disonance i krivnje, a ovaj neugodan osjećaj potiče zaboravljanje..." (114).

Mikro i makro skala

"Možemo iskoristiti mali socijalni sustav visoko disfunkcionalnog para da bi objasnili čudnu ljudsku predanost destruktivnom autoritarizmu" (120). U nasilnoj vezi, žrtva, paralizirana stalnom izloženošću strahu, hvata se za "zaštitu" iste osobe koja ju terorizira. "Zlostavljana osoba nauči kako ne "vidjeti" ponašanje njezinog autoritarnog partnera ... i kako protumačiti najmanje prazne pojedinosti kao dokaz da je njega, negdje duboko unutra, zaista briga" (132).

Metoda uključuje tri aspekta:

1. predispozicija za strah (na primjer, već postojeći okidači paranoje),


2. izolacija (na primjer, nasilje se događa iza zatvorenih vrata),


3. uvjerenje da jer je svijet (odnosno, u stvarnosti - nezdrava veza) tako strašan, predanost zaštitniku (u stvarnosti, nasilniku, i stvaratelju takvog straha) je potrebna.

Kada izgubimo sposobnost da prepoznamo patološko ponašanje, to je prvi kriterij geneze zla na bilo kojoj razini; sve slijedi iz te nemogućnosti da točno čitamo objektivnu stvarnost.

"Uostalom, naši vođe, kao naši partneri, bi nam trebali čuvati leđa, a kad smo terorizirani, ponekad ćemo nastaviti pretpostavljati da su naši partneri i vođe tako nastrojeni, čak i kad se suočimo s po život opasnim dokazima da određeni partner, ili vođa, nema takvu motivaciju." (135) Na primjer, Mao "je uvijek obećavao da će se brinuti i štititi one ljude koje je zlostavljao. Ljudi su mu vjerovali. Mnogi mu još uvijek vjeruju" (136).

"Konstantni strah kojeg stvara teško zlostavljanje odvaja obitelji psihološki, odvaja čak i članove obitelji koji pate od istog destruktivnog tretmana od ruku iste osobe. ... Kronični strah ... izjeda i izobličuje ljudske veze [koje se ponovno uspostavljaju samo u teškom periodu patokracije]." (149) "U opterećenoj demokraciji, kada kronični strah ionako uzrokuje da veze puknu, utjecati na ljude da se razdvoje na liberalne i konzervativne nije teško učiniti." (150)

Na taj način, korumpirani političari mogu zadržati svoje neprijatelje (odnosno ljude) razdvojenima tako da se fokusiraju na nevažne probleme. Dok je populacija zauzeta međusobnom borbom oko pravila o oružju, pobačajima, religiji, itd., devijanti u foteljama mogu izbjeći otkrivanje. Da su ljudi svjesni manipulacija koje koriste njihovi vođe, manipulacije ne bi bile učinkovite. "Svjedoci, te čista svjetlost dana, su krucijalni za našu sigurnost od nasilja, i predstavljaju opasnost za zlostavljače. U Čarobnjaku iz Oza, maleni čovjek u prekrivenom odjeljku, poteže ručice kako bi projicirao sliku divovskog, zastrašujućeg čarobnjaka, i viče, "Nemojte obraćati pažnju na čovjeka iza zavjese!" - zato što on zna da, čim ljudi povuku zavjesu, iluzija će završiti" (118). Zlostavljači žena ovise o tajnosti njihova zlostavljanja, i čine sve kako bi to ostalo tako. Na isti način, korumpirani političari koriste kontrolirane medije kako bi predstavili svoju masku normalnosti, operiraju iza jeftine propagande i vode svoje tajne operacije iza oznaka "najviše tajnosti".

Politika trojanskog konja

Stout identificira ono što naziva "političari kukavice" - nazvano po ptici koja leže jaja samo u gnijezdima drugih ptica, i za čija jaja će se brinuti druge ptice. "Političar kukavica, koji je zainteresiran samo za prikupljanje i održavanje osobne moći, ima malo iskrenih uvjerenja, bilo liberalnih ili konzervativnih, ali mnogi se skrivaju u tradicionalnim političkim strankama... Ukradeno "gnijezdo" služi kao baza moći i kao kamuflaža; mi pretežno odajemo počast oznakama stranaka i ne gledamo iza njih, tako da teško možemo vidjeti njihov čisti samointeres" (158). Lobaczewski se suočava s ovim fenomenom puno detaljnije, ističući da su političari kukavice najčešće psihopati (također se nazivaju makijavelističkim ličnostima) i da su dobro uvježbani u održavanju obmanjujuće vanjštine (maske normalnosti), te u infiltriranju socijalnih i političkih grupa poput "trojanskih konja".

Stout identificira razne patološke tipove koji sežu za moći: psihopati, osvetoljubivi, ideološki opsjednuti, neurotični, psihotični. Iako Stout točno ističe da su naša djela ta koja se zapravo broje, a ne motivacije, Lobaczewski ima dublje razumijevanje uloge svake pojedine patologije. Kratki sažetak:

Šizoidni često predstavljaju naivnu i obmanjujuću ideologiju, paranoičari su prvi koji gravitiraju prema vodećim pozicijima u ponerogenskim grupama, a psihopati su krajnji nadahnjujući izvor za čitavi patokratski sistem, oni okupiraju sve pozicije koje imaju neki utjecaj. Neurotičari, ideolozi, psihotici, su manjina, ali važni igrači u takvom sistemu, čak i na pozicijama javnog vodstva (pogledajte iza vela tajnosti i sigurno ćete pronaći psihopatsku sivu eminenciju).

Stout ističe da takvi vođe pokušavaju posramiti svoju populaciju, često putem seksa. Kao što patokrati manipuliraju tendencijama normalnih ljudi da imaju povjerenje i da se boje, oni manipuliraju i našom moralnom prirodom s preuveličanim epitetima, moralizirajućim osudama, te posramljujućim aluzijama, odnosno, paramoralizmom. Lenjin je svoje protivnike nazivao sitnim cjenkarošima, muškim slugama, i Judama. Naši vođe koriste teoretičare zavjere, teroriste, te izdajnike.

Drugačija budućnost

Kao što Stout ističe u svojoj knjizi, moguće je savladati ovaj proces ponerogeneze prije nego što potpuno sazrije u oblik patokracije. No, najprije moramo savladati prvi kriterij ponerogeneze, odnosno, nemogućnost prepoznavanja patoloških pojedinaca i njihovih ponašanja kao patološkima. Stout piše:

"U demokraciji, osoba koja pokazuje neke ili sve od ovih ponašanja ne bi se dobro tolerirala u normalnim okolnostima. Nekoliko od deset karakteristika [brokera straha] su očito neatraktivne i otuđavajuće. No, ipak, ponašanja su neatraktivna i otuđavajuća samo pod određenim uvjetima. Nakon katastrofalnog nacionalnog događaja, kao što je bio 11. rujna u SAD-u, uvjeti su postali sve osim normalnih. Ljudi su istraumatizirani, žude za nekim tko će im pomoći da se osjećaju sigurno, a drevni okidač paranoje opet čeka da ga se okine. Pod takvim uvjetima, zagovorači straha bujaju. Njihove karakteristike se slažu kao ruka i rukavica s traumatskom reakcijom populacije, tako da njihovo ponašanje, pomoću kojeg se mogu otkriti, jedva itko može "vidjeti". Ukratko, kad smo temeljito istraumatizirani, ne možemo vidjeti vraga." (186)

Brokeri straha imaju svoju Ahilovu petu: svoju psihopatsku prirodu. Kad ih se otkrije kao sitne prevarante kao što i jesu, i kad se njihova priroda tumači znanstveno, a ne emocionalno, tada nas više ne mogu varati. Dr. Stout, iako možda ne uviđa opseg američkog režima laži i okrutnosti (ona misli da je 11. rujna orkestrirao i počinio muslimanski ekstremizam, što je protiv zdravog razuma i dokaza koji upućuju na suprotno), njezin rad je važan dodatak rastućem tijelu znanja koje pripada pod naziv koji je skovao dr. Lobaczewski prije nekoliko desetljeća: ponerologija.

The Paranoia Switch: How Terror Rewires Our Brains and Reshapes Our Behaviour - and How We Can Reclaim Our Courage možete nabaviti putem Amazon stranice ovdje. Posjetite stranicu Marthe Stout ovdje.