Neobrazovani i teške ljudske sirovine odlučuju o državi. Dabro raspolaže sumnjivom diplomom iz Travnika, navodno s kvalifikacijom sportskog trenera. Što je bilo dovoljno da ga premijer postavi za potpredsjednika svoje vlade. Njegove snimke u gaćama i s kalašnjikovom u rukama dok puca negdje po slavonskoj ravni, otkrivaju selskog đilkoša sklonog oružju
Jedan je bećarac jako zatresao vlast Andreja Plenkovića, sve do toga da se počinje najavljivati raspadanje vladajuće koalicije i raspisivanje izvanrednih izbora. Kao detonator se pojavila snimka saborskog zastupnika Domovinskog pokreta Josipa Dabre dok negdje s tamburašima pjesmom veliča ustaškog poglavnika Antu Pavelića. „U Madridu grobnica od zlata, u njoj leži vođa svih Hrvata“, pjeva bekrija i distribuira po društvenim mrežama.
Dabrina je sklonost vlastitom snimanju u problematičnim situacijama široko poznata: s mjesta je ministra i potpredsjednika Vlade morao odstupiti zbog svoga kamerom ovjekovječenog pucanja po slavonskim cestama i kukuruzištima. Njegovo je slavljenje zločinca Pavelića kao vođe svih Hrvata premijer Plenković osudio kao potpuno neprimjereno, ali ga je odmah pokušao i relativizirati: kao, bile su poklade, tražit će da se takve stvari više ne događaju. Vjerojatno bi u svome apauriniziranju skandala i tvrdnji da Dabina lauda poglavniku neće ugroziti stabilnost vladajuće koalicije na koncu i uspio da se nije javio drugi HDZ-ov partner, šef liberalne stranke Dario Hrebak, tražeći da se prestane „s tim ustašovanjem“ ili njegov HSLS za istim stolom više neće sjediti. Na zahtjev o resetiranju ili preslagivanju vlasti, zahtjev koji se faktički svodi na njegovo nogiranje, prozvani je Dabro izašao pred novinare i pročitao svoj ultimatum. Spreman se, rekao je, povući iz Sabora pod uvjetom da se odmah donese zakon koji će zabraniti komunističke simbole i javnu afirmaciju istaknutih komunista. Izričito bi zabranio crvenu petokraku i pozdrav „Smrt fašizmu, sloboda narodu“, implicitno uveo zabranu nazivanja ulica ili trgova Titovim imenom. Jednima i drugima premijer je – uz preporuku da smire ton – poručio da ultimatume ne prihvaća. Dramu će na koncu vrlo vjerojatno uspjeti riješiti, zagladit će pukotine, popeglati sukobe, tako da nikakve velike promjene ne treba očekivati. Svi su HDZ-ovi partneri jako zainteresirani da i dalje sudjeluju u vlasti. Iz Domovinskog pokreta tvrde da su oni zadnji koji bi je napustili. Hrebak je također počeo reterirati: svoj ultimatum Plenkoviću sada naziva prijedlogom. Nikome od političkih aktera raspisivanje izbora ne odgovara.
Dabro je slika današnje Hrvatske
Ali bez obzira nato kako će se zatvoriti, slučaj Dabro slika je današnje Hrvatske. Sken iz kojeg slijedi dijagnoza o vrlo opasnom procesu koji lomi kičmu hrvatskoj državi i društvu. Moguće je govoriti o svojevrsnoj dabrozaciji Hrvatske. Koja se – prva asocijacija – jako rimuje s debilizacijom hrvatske politike. Intelektualna je razina onoga što se zove političkom elitom – članova Vlade, saborskih zastupnika, stranačkih reprezentacija – nikad gora. Neobrazovani i teške ljudske sirovine odlučuju o državi. Dabro raspolaže sumnjivom diplomom iz Travnika, navodno s kvalifikacijom sportskog trenera. Što je bilo dovoljno da ga premijer postavi za potpredsjednika svoje vlade. Njegove snimke u gaćama i kalašnjikovom u rukama dok puca negdje po slavonskoj ravni otkrivaju selskog đilkoša, sklonog oružju, s manjkom pameti. Kompletna je DP-ova vrhuška vrlo slična. Šefa stranke Ivana Penavu, također fiskulturnika, Plenković je instalirao na čelo vrlo zahtjevnog i osjetljivog povjerenstva za istraživanje poratnih, komunističkih zločina. Stranački mu drug Stipe Mlinarić Ćipe, obućar po profesiji, pametuje i arbitrira o politici, kao da je popio svu pamet svijeta. Svaki je posao vrijedan poštovanja, svako zanimanje treba cijeniti, ali bi za upravljanje državom ipak bilo nužno nešto znanja i stručnosti. Budala je i primitivaca uvijek bilo u politici, ali nikada nisu bili tako utjecajni. Strašno je da dabre, penave i ćipe postaju mjera Hrvatske. Da takvi danas diktiraju politiku.
Prošlo doba dvostrukih konotacija
Dabrovana je Hrvatska teško otrovana i povijesnim, proustaškim revizionizmom. Pojedinačne provokacije ne bi predstavljale ozbiljan problem da nisu blisko povezane s politikom. Politika ih proizvodi ili im pogoduje tvrdeći da su fantomska pojava. Rusvaj i međusobno šamaranje u vladajućoj koaliciji, nastalo nakon Dabrina pjevanja o korisniku madridske grobnice, potpuno su srušili i učinili smiješnima Plenkovićeva izmotavanja s tvrdnjom da ustašluka u Hrvatskoj nema i da ga, po njemu, histerizirana ljevica namjerno izmišlja. Ne samo da ustašluka jako ima, nego ga ima u srcu njegove vlasti. Većinu mu u Saboru čuva čovjek koji ustaškog poglavnika naziva „vođom svih Hrvata“. Svakakvih je desničara u HDZ-ovoj vlasti znalo biti, ali u vrhu nikad nitko nije tako otvoreno uzdizao Pavelića. O nepodnošljivoj manifestaciji ustaštva sada otvoreno govore i koalicijski partneri.
Da nije bilo Hrebakova prosvjeda Plenković bi preko Dabrinih lauda poglavniku prešao s malo verbalnog distanciranja. Ideju da bi skandal mogao utjecati na stabilnost vladajuće koalicije odmah je odbacio kao smiješnu. Zapravo logično! Jer ako za partnera može imati desničarski, proustaški Domovinski pokret, zašto bi Pavelićeva glorifikatora eliminirao? Dabro politiku svoje stranke samo otvoreno eksplicira. Vrijeme je dvostrukih konotacija prošlo. Plenkovićeva je izmišljotina poslužila kao nosač za normaliziranje ustašije. Konotacija je sada samo jedna. Više nema potrebe za pozivanjem na Domovinski rat. Ustašoidi se otvoreno pozivaju na „vođu svih Hrvata“ iz madridske grobnice od zlata. Notorni Ćipe objašnjava da Plenkovićeva vlast realizira sva DP-ova programska obećanja. „Mi smo napravili i dobili sve što smo htjeli“, hvali se.
Utoliko se Hrebakovo inzistiranje na tvrdnji da je Josip Dabro jedini problem HDZ-ove koalicije čini jako promašenim. Tamburanje o grobnici od zlata i vođi svih Hrvata nije ništa malignije od mnogih pjesama koje je u premijerovoj obitelji omiljeni naci-roker običavao izvoditi. Na njegovom su se repertoaru znale naći baš koljačke pjesme. Da poziranje uz poglavnikove slike ne spominjemo. Svemu tome unatoč, unatoč ustaškom ZDS-u i dizanju desnice, unatoč hordama crnokapuljaša i ajmo-ajmo-ustaša koje od ljeta overdoziraju Hrvatsku, premijer Thompsona naziva pjevačem domoljubnih pjesama. Bez njega se, izgleda, ni jedna veselica u organizaciji države više ne može održati. Dok međunarodne organizacije oštro osuđuju ono što se na njegovim nedavnim koncertima po Hercegovini moglo vidjeti: masovno urlanje ustaškog pozdrava i hitlerovski uzdignute desnice. Kažu da ih to podsjeća na najmračnije periode europske povijesti. Sve što je već viđeno na njegovim dernecima po Hrvatskoj. Nakon kojih je hrvatski ministar obrane Anušić govorio da Hrvatska i Europa moraju počivati na vrijednostima koje je Thompson na svojim koncertima definirao. Hrebak se o svemu tome nije oglašavao, ali svoj navodni liberalizam sada demonstrira na kukavnom Dabri.
Hrvatska kao pijana krčma
Mahanje s osudom dva totalitarizma, u čemu su HDZ i HSLS suglasni, također je falično. Mantra kojom se ustaški režim istovjeti s komunističkim, odnosno s onim u bivšoj Jugoslaviji, s ambicijom da se i antifašistički pokret tu ugura, potpuno falsificira povijest. Ustaše jednači s partizanima, fašiste s borcima protiv fašizma, Tita stavlja uz Pavelića. Jednoznačno zločinačka država na umjetan se način pokušava balansirati s državom u kojoj su se zločini događali, ali su se istodobno s represijom i teškim kršenjima ljudskih prava događala i mnoga za hrvatski narod bitna postignuća. Novinar i književnik Jurica Pavičić svojedobno je pisao o tome da je Hrvatska izvukla najveću dobit iz Jugoslavije jer se u njenom sastavu „nacionalno integrirala, teritorijalno ujedinila i izvukla iz položaja kolonijalno podložne zemlje“. Postala je, nabraja Pavičić, tehnološki, industrijski i trgovački lider, doživjela frapantan modernizacijski skok, hrvatska je kultura u vremenu Jugoslavije bila svjetski relevantna, kao nikada u svojoj povijesti. Što revizionisti pokušavaju izbrisati iz kolektivne pameti Hrvatske.
Relativiziranjem i praktičnim potkopavanjem ustavnih određenja, Hrvatska klizi u nestabilnost i konfuziju. Premda se Andrej Plenković godinama predstavlja kao glavni stabilizator Hrvatske. Puna su mu usta stabilnosti, a svojim šurovanjem s protuustavnom ustašijom unosi pometnju u javnost
Na koncu, slučaj Dabro upućuje na opasno urušavanje društvenog konsenzusa o temeljnim vrijednostima i ciljevima hrvatske države, sadržaj koji je ugrađen u hrvatski Ustav. Pjevanje o grobnici od zlata s kostima „vođe svih Hrvata“ suprotno je preambuli Ustava u kojoj se kao temelji hrvatske državnosti u razdoblju Drugog svjetskog rata izričito navode odluke ZAVNOH-a i kasniji ustavi jugoslavenske Hrvatske „nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske“. Relativiziranjem i praktičnim potkopavanjem ustavnih određenja Hrvatska klizi u nestabilnost i konfuziju. Premda se Andrej Plenković godinama predstavlja kao glavni stabilizator Hrvatske. Puna su mu usta stabilnosti, a svojim šurovanjem s protuustavnom ustašijom unosi pometnju u javnost i politički i moralno kaotizira Hrvatsku. Povijesni se rascijepi tako ne saniraju, nego se obnavljaju i radikaliziraju. Ankete pokazuju da se broj simpatizera NDH u posljednje vrijeme povećava. S nešto manje od 12 posto, koliko ih je bilo 2024., do lanjske su jeseni, a nakon što je HDZ s Thompsonom napravio snažan zaokret udesno, narasli na 17 posto. Broj onih koji podržavaju antifašistički partizanski pokret osjetno je veći. Njihov je udio u istom vremenu rastao s 26 na skoro 30 posto i sada su najbrojnija grupacija. Podaci govore o rastućoj polarizaciji hrvatskog društva, što potencira unutarnje napetosti i sukobe. Hrvatsku kao da se gura u stanje izvanrednosti i neupravljivosti. Kad iz vlasti zapjevaju ustašama kao liderima hrvatstva ili kad ZDS uđe u Sabor i u Vladu, svjetla se gase i hrvatska se država pretvara u pijanu krčmu, moguće i s pucanjem. Baš po mjeri Dabrine družbe.
