Nacionalova politička analitičarka i novinarka komentira političke poteze i izjave premijera Andreja Plenkovića nakon tragedije u Drnišu
Po zgroženosti s kojom šef Vlade javno komentira recentna zbivanja možda bi se dalo zaključiti da će osobno organizirati masovne prosvjede protiv nefunkcionalnog sustava. Znači, sam protiv sebe. Jer postojeći je sustav čedo njegove vlasti
Medvedovo miksanje kostiju
Posmrtni ostaci 36 žrtava, ekshumirani iz jedne masovne grobnice u Novom Marofu, jasno govore o naravi komunističkog režima’’, rekao je ministar branitelja Tomo Medved na njihovu, prošle subote u organizaciji države upriličenom pokopu. Medvedovo je ministarstvo, snažno angažirano na „institucionalnom, sustavnom i odgovornom traganju za grobištima iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja“, pohvalio se, na više od 630 istraženih lokacija diljem Hrvatske ekshumiralo 2300 žrtava. Nedavno je na Macelju od Slovenije preuzeo posmrtne ostatke 500 ljudi, navodno Hrvata. „Nakon 80 godina vraćamo dostojanstvo žrtvama partizanskih zločina“, rekao je, objašnjavajući da je riječ o humanitarnom i civilizacijskom činu i moralnoj obavezi. „Bez istine i suočavanja s prošlošću nema zrelog društva ni stabilne budućnosti“, zaključno je poručio.
Ministar je Medved u pravu kad kaže da svaki čovjek zaslužuje dostojanstven pokop. Pravo na grob civilizacijska je tekovina. Njemačka, primjerice, brine o grobljima svojih vojnika u više od četrdesetak zemalja. Prilično diskretno, tako da skrbi o grobnim mjestima ne rehabilitira pokopane. Veliki broj europskih zemalja radi slično: tihi pijetet i za one poginule na krivoj strani povijesti, bez velike političke i državne pompe. Medvedove su ekshumacije posve drugačije. Politički obojene i gromoglasne. Lijesovi se pokrivaju državnim zastavama, uz prisustvo i govore državnih dužnosnika, kao kad se pokapaju hrvatski branitelji. Pokojnici se bezrezervno proglašavaju nevinim žrtvama, premda se uglavnom ne mogu pobliže identificirati. Utoliko je malo nejasno kojim je to metodama utvrđeno porijeklo i pripadnost onih 2300 iskopanih posmrtnih ostataka, koji se svi službeno vode kao „hrvatske žrtve koje su partizanske jedinice pogubile bez suda i presude“.
Ministar se predstavlja kao borac za istinu, premda njegove aktivnosti često djeluju kao lažiranje kostiju. Prvo, Medved laže kad ekshumirane iz Slovenije naziva isključivo „hrvatskim žrtvama“. Kad tvrdi da je za svih 500 na temelju osobnih, vjerskih predmeta i odjeće nedvojbeno utvrđeno da se radi o Hrvatima i da su na svima vidljivi tragovi nasilne smrti. Slovenska državna komisija, koja je istraživala četiri grobnice iz kojih su kosti iskopane, navodi da je uz pokojnike pronađen niz predmeta koji upućuju na njihovo ne samo hrvatsko porijeklo, pa se pretpostavlja da su uz Hrvate na tim lokacijama završili i pripadnici njemačke vojske ili nekih sličnih, u Drugom svjetskom ratu poraženih formacija.
Drugo, ministar Medved ne govori istinu kad o ekshumiranima govori isključivo kao o pogubljenima, „bez suda i presude“ smaknutim zatočenicima. Slovenci su utvrdili da su u jednoj od četiri apostrofirane grobnice, grobnice iz kojih potječu posmrtni ostaci koje je Hrvatska preuzela, pokopani poginuli u borbama s partizanima. Izričito navode da na njihovim lubanjama nisu pronađene prostrjelne rane niti su im ruke bile vezane. Slovenska komisija nagađa da se ni u tom slučaju ne radi samo o Hrvatima, ali svi su, tvrdi se, bili vojnici.
Treće, ministar branitelja falsificira povijest kad svoju potragu za žrtvama iz Drugog svjetskog rata i poraća fokusira na 1945. godinu. Kao da prije toga nije bilo ni zločina, ni masovnih likvidacija bez suda, ni jama napunjenih nevinim žrtvama. Medved ne organizira masovne ekshumacije na mjestima ustaških stratišta i logora. Nije, primjerice, otvorio ni jednu jamu u kompleksu Jadovno, u kojem su ustaše pobile između 25.000 i 40.000 ljudi. Kao da pravo na dostojanstven pokop za njih ne važi. Nije se sjetio ni da na Sutjesci leže kosti tisuća Hrvata, partizana, poginulih na pravoj strani povijesti, prema kojima Hrvatska također ima neke dugove.
Nesposobnost stvara kaos u državi, tlači i terorizira ljude, ponižava i uništava Hrvatsku. S jednom jedinom konstantom da Plenkovićev kabinet sve kontrolira i baš o svemu odlučuje, ali nikada ni za što ne odgovara. Što bi se moglo potvrditi i kod skorog izbora novih šefova sportskih organizacija, pozicija na koje će premijer pogurnuti svoje asove
Svibanjske se komemoracije u aranžmanu Plenkovićeve vlade i izvedbi ministra Medveda, suprotno njihovim proklamacijama, zapravo svode na pokušaj da se broj žrtava poratnih, partizanskih zločina izjednači s brojem ustaških žrtava. Prešućivanjem i lažiranjem povijesnih fakata partizani se prikazuju isključivo kao počinitelji zločina, dok se ustaše, koji su pobili desetke tisuća ljudi zbog krive vjere, rase ili nacionalnosti, tretiraju kao nevine žrtve. Zloupotrebom i miksanjem kostiju do umjetne ravnoteže, s ozloglašavanjem, možda i kriminaliziranjem antifašizma i posljedično s amnestiranjem i rehabilitacijom Endehazije.
Doviđenja u sljedećem ubojstvu!
Ovo je ubojstvo s pravom izazvalo ogorčenje javnosti i postavljaju se sasvim legitimna pitanja o funkcioniranju sustava, osobito pravosudnog – tako u više navrata nakon tragedije u Drnišu, koja je konsternirala Hrvatsku, govori Andrej Plenković. Premijer se s pravom prepao da bi silna ogorčenost javnosti zbog strašnog ubojstva Luke Milovca, krasnog mladog čovjeka na pragu života, mogla postati prijetnja njegovoj vlasti. U strahu je da taj slučaj ne postane okidač za reakcije kakve su se nakon pada smrtonosne nadstrešnice u Novom Sadu zavaljale Srbijom. Korupcija ubija! – skandiraju prosvjednici po susjednoj državi. Sustav ubija! – počinje se izvikivati po Hrvatskoj. Po zgroženosti s kojom šef Vlade javno komentira recentna zbivanja možda bi se dalo zaključiti da će osobno organizirati masovne prosvjede protiv nefunkcionalnog sustava. Znači, sam protiv sebe. Jer postojeći je sustav čedo njegove vlasti. On je kreator i glava tog sustava. Sličnu je perverznu manipulaciju Hrvatska već imala priliku vidjeti kada je kasnih devedesetih tadašnji ministar obrane Gojko Šušak na Markovu trgu priredio velike prosvjede branitelja, nezadovoljnih odnosom vlasti prema njihovim problemima.
Volonter Mateša ipak otišao
Hrvatska je posljednjih dana suočena s dva slučaja ekstremnog manjka, pa i potpunog izostanka osjećaja odgovornosti u vladajućim krugovima. Prvo su HDZ-ovi namjesnici u sportu odbili prihvatiti bilo kakvu odgovornost za velike financijske afere koje su otkrivene u brojnim sportskim savezima, od skijaškog do šahovskog. Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša, skoro četvrt stoljeća na toj funkciji, pere ruke i tvrdi da nema nikakve veze s kriminalom koji se pod njihovim skutima razvijao. On je, kaže, samo volonter i ne bavi se financijskim poslovanjem. Nevjerojatno je da bivši HDZ-ov premijer uopće ne shvaća koliko je neprimjereno govoriti o volonterskom statusu uz raskošne beneficije, koje kao šef HOO-a uživa. Potom je institucija kojoj je na čelu, a krovna je adresa za sportske organizacije u cijeloj državi, ustvrdila da novac izvučen iz skijaškog saveza, zamračenih navodno tridesetak milijuna eura, ne potječe od države te da bi bilo kakva kadrovska promjena u sastavu HOO-a generalno bila štetna za hrvatski sport. Mateša je na koncu napustio funkciju, ali tek kad je dobio znak da više ne uživa političku podršku. Sada je pitanje tko će doći na njegovo mjesto i s kojom zadaćom. Da sve promijeni ili da se ništa važno ne mijenja? Tvrdnje da se o teškim malverzacijama u svijetu sporta ništa nije znalo totalno su neuvjerljive. Predugo je i previše je ljudi u nezakonite tokove financija bilo uključeno, pa je prilično nemoguće vjerovati u neku strogu, neproničnu konspiraciju. Ali se alarmi nisu palili vjerojatno zato što se takvo nakaradno funkcioniranje sustava s one strane zakona uobičajilo, gotovo da se smatralo normalnim. Samo se nisu znali razmjeri kriminala.
Drugi je frapantan slučaj bijega odgovornih od odgovornosti tragedija u Drnišu, gdje je nefunkcionirajući sustav postao suučesnik u svirepom ubojstvu mladog Luke Milovca. Kristijan Aleksić je pucao, ali mu je država u tome pomagala. Premda je već jednom počinio brutalno ubojstvo, premda je policija protiv njega podnijela kaznenu prijavu zbog nezakonitog posjedovanja oružja, premda su u Drnišu živjeli u strahu od njegovih mrakova, država mu je omogućila da ponovno ubije. Premijer sa svojim ministrima napada sudstvo, tvrdi da je gnjev javnosti razumljiv i opravdan, ali bilo kakvu vlastitu odgovornost ne priznaju. Na pozive da podnese ostavku ministar pravosuđa Habijan odgovara da je „ostavku najlakše dati“, to bi mu se, neukusno tvrdi, čak i isplatilo, jer je povratak u odvjetništvo navodno unosniji od sadašnje pozicije, ali on je eto, odlučio „izabrati teži put“ i ostaje ministar. Kao Pedro će mu poslužiti dvije sutkinje u Šibeniku, protiv kojih je pokrenuo stegovni postupak, i najavljuje uvođenje doživotnog zatvora. Premda očito nije problem u zakonima nego u njihovu provođenju. Bivša HDZ-ova ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt, koja se u svom mandatu pokazala kao žena s jakom petljom, postavlja pitanje razumije li Habijan uopće svoju ulogu. Ministar, objašnjava Vesna Škare Ožbolt, nije odgovoran samo za donošenje zakona, nego i za funkcioniranje cijelog resora.
Stranački pajaci vode državu
Profesorica Zlata Đurđević, sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, u velikom intervjuu Slobodnoj Dalmaciji objašnjava odgovornost institucija u slučaju Milovčeva ubojstva. Zlata Đurđević je izričita u tvrdnji da je odgovornost na sustavu, znači na onima koji su za njega odgovorni, a „to je demokratski izabrana vlast“ i odmah podsjeća na slične slučajeve u kojima je Europski sud za ljudska prava utvrdio odgovornost Hrvatske zbog povrede prava na život, odnosno zbog nereagiranja državnih tijela, policije i sudova, na postojanje stvarnog i neposrednog rizika za život ljudi. Policija je za tragediju u Drnišu odgovorna, objašnjava, jer svoj posao nije obavila. Osim podnošenja kaznene prijave protiv Aleksića, druge zakonske ovlasti za prevenciju ubojstva i zaštitu života građana nije iskoristila. DORH je pogriješio jer za čovjeka već jednom osuđenog za ubojstvo nije zatražio istražni zatvor. Sud je odgovoran za kršenje zakona, jer tri godine od podizanja optužnice nije poduzeo ni jednu radnju. Premda Zakon o kaznenom postupku izričito navodi rokove za postupanje suda. Takvo funkcioniranje, kaže profesorica, može tolerirati samo država kojoj nije stalo do vlastitih građana, njihovih života i sigurnosti. Ministar pravosuđa je odgovoran po svojim hijerarhijskim i nadzornim ovlastima. Svi pokazatelji govore, upozorava Zlata Đurđević, da je Hrvatska u regresiji kvalitete, učinkovitosti i povjerenja u pravosudni sustav. Da se palo na razinu na kojoj nefunkcioniranje pravosuđa hrvatske građane ugrožava u njihovim temeljnim pravima, sve do toga da može dovesti i do gubitka života.
Srozavanje standarda rezultat je partijskog kadroviranja Andreja Plenkovića po državi. Svemoćni premijer umjesto znanja i sposobnosti uvijek bira poslušnost. Državne poslove vode njegovi stranački pajaci. Lojalnost centru političke moći oko kojeg se cijela Hrvatska okreće jedina im je kvalifikacija i ultimativna obaveza. Nesposobnost stvara kaos u državi, tlači i terorizira ljude, ponižava i uništava Hrvatsku. S jednom jedinom konstantom da Plenkovićev kabinet sve kontrolira i baš o svemu odlučuje, ali nikada ni za što ne odgovara. Što bi se moglo potvrditi i kod skorog izbora novih šefova sportskih organizacija, pozicije na koje će premijer vrlo vjerojatno pogurnuti neke svoje asove koji su u dosadašnjim svinjarijama participirali. Dok će uspostavljanje funkcionalnog pravosuđa voditi oni koji su njegovu nefunkcionalnost proizveli. Bit će to sigurno uspješno kao i dosad. Zato je jedino neizvjesno tko je sljedeći kojega će erodirani sustav ubiti. Do nekog novog Luke Milovca koji će vlašću dirigiranu indolentnost, nebrigu i nesposobnost hrvatske države platiti životom!
