Umjesto osude onih koji s fašističkim pozdravom obnavljaju svoje toksične murale, sada građanima Rijeke nezadovoljnim takvim razvojem situacije pripisuje izazivanje podjela. Iva Rinčić s pravom traži da država konačno smogne hrabrosti i donošenjem jasnog zakona okonča sada potpuno šizofren odnos prema spornim simbolima
I riječka je gradonačelnica podvila rep pred ZDS hordom. Iva Rinčić odustala je od uklanjanja murala s HOS-ovim insignijama, postavljenim u Rijeci, u kvartu Škurinje, u blizini jedne osnovne škole. Prvo ga je dala maknuti, jer je podignut bez dozvole, ali nakon što ga je skupina pripadnika veteranskih udruga i navijačkih formacija ekspresno i bučno obnovila, prva je žena po veličini trećeg hrvatskog grada neslavno kapitulirala. Umjesto brisanja spornog grafita, organizirala je sastanak s onima koji su ga uz baklje, skandiranje ustaškog ZDS-a i na fašistički pozdrav dignutom desnicom opet postavili. Pohvalila se otvaranjem dijaloga, kao demokratskim rješenjem nastalog problema. Srdačan susret, razgovor i suradnja s koterijom koja demokratska pravila igre ne priznaje i otvoreno se profašistički deklarira?
Vlast u Rijeci preuzela ulica
Odluku gradonačelnice Rijeke na društvenim je mrežama žestoko problematizirala njena kolegica iz Supetra. Ivana Marković tvrdi da sastanak i dogovor s onima koji su se oglušili o odluku gradskih vlasti predstavlja opasan presedan. Po njoj, vlast u Rijeci preuzela je ulica. Ulica se, kaže, „izborila za vođenje grada. Ne procedura. Ne institucije. Ne zakon. Sila“. Supetarska gradonačelnica odmah objašnjava da se u ovom slučaju radi o ulici „koja otvoreno prezire procedure i pravila, uzvikuje ustaške i fašističke pozdrave, a pritom se poziva na stvaranje hrvatske države kako bi opravdala vlastite postupke“. Ivana Marković se i sama prije otprilike pola godine morala nositi sa sličnom situacijom. Na jednom je muralu na gradskom mulu u Supetru, uz grbove Vukovara i Škabrnje bez odobrenja gradskih vlasti ucrtan i grb HOS-a. Ali se ona u provođenju odluke o njegovu brisanju nije dala pokolebati prijetnjama autora diverzije da će joj se fizički suprotstaviti.
Između Ive i Ivane, Ive Rinčić i Ivane Marković, velika je razlika. Gradonačelnica Supetra i saborska zastupnica SDP-a otpočetka je imala jasan stav. Na javnim se površinama mora raditi po zakonu, bez bilo čije samovolje. Vrlo je precizna i odlučna i u afirmaciji antifašističkih tradicija Hrvatske i osudi desničarskog koketiranja i sljubljivanja s ustašlukom. Izričitija je u tome, mnogo izričitija i dosljednija od vlastite stranke. Iva Rinčić koja je nekad crvenu Rijeku osvojila kao nezavisna kandidatkinja, glumi ekvidistancu. Neće, tvrdi, ni s desnicom ni s ljevicom. Pokušava se prikazati kao žrtva njihova prepucavanja, žrtva između dvije suprotstavljene strane. Ali njeno umjetno pravljenje ravnoteže često u konačnici implicira izjednačavanje antifašističkih i profašističkih pozicija. Nakon što je sama pozivala sugrađane da prijavljuju grafite mržnje, tvrdeći da „vandalizam nikome neće tolerirati“, završila je na sastanku s onima koji Rijeku vandaliziraju ZDS-om. Umjesto osude onih koji s fašističkim pozdravom obnavljaju svoje toksične murale, sada građanima nezadovoljnim takvim razvojem situacije pripisuje izazivanje podjela. Iva Rinčić s pravom traži da država konačno smogne hrabrosti i donošenjem jasnog zakona okonča sada potpuno šizofren odnos prema spornim simbolima. Ali isti bi zahtjev i sama sebi morala postaviti. Kao čelnica Rijeke vlastito izjašnjavanje o važnim vrijednosnim pitanjima ipak ne može izbjeći.
Hosovizacija Domovinskog rata
Reminiscencijom ZDS-a natopljeni murali nisu, ili nisu samo, komunalni problem. Cijela se Hrvatska muči s pitanjem kako na takve provokacije reagirati. Kao Ivana Marković, koja je i po cijenu sukoba s jednim dijelom veteranskih udruga i navijačkih skupina odbila kolaboraciju s ikonografijom koja poput trojanskog konja ustašluk uvodi u hrvatsku javnost? Slično je prošloga tjedna postupio i šibenski gradonačelnik Željko Burić koji je bez velikih riječi i drame naredio uklanjanje kemijskih zahoda, namijenjenih potrebama publike skorog Thompsonova koncerta u tom gradu, a postavljenih u gradskom parku, uz spomenik strijeljanim partizanima. Vlast je u Šibeniku HDZ-ova, ali za pametnog Burića sprečavanje je zapišavanja antifašističkih monumenata civilizacijsko pitanje. Ili je na poplavu HOS-ova znamenja bolje odgovoriti onako kako to rade premijer Andrej Plenković i riječka gradonačelnica? Skrivajući se iza navodno dvostrukih ZDS-ovih konotacija ili kukavički ulazeći u dijalogiziranje i trule kompromise s onima koji slaveći HOS na fašistički pozdrav dižu desnicu.
Riječki je mural pokazatelj ne samo strašne eskalacije hosovizacije Domovinskog rata, nego, još gore, perverznog otvorenog povezivanja ustaške NDH s današnjom Hrvatskom. HOS je postao glavna ikona rata za slobodu Hrvatske. Njegovi se amblemi ističu uz grbove Vukovara ili Škabrnje, što je težak povijesni falsifikat. Premda devedesetih nevelika stranačka formacija koja je vrlo brzo, već u prvoj polovici rata integrirana u Hrvatsku vojsku, danas se čini kao da je bilo obrnuto: da je predsjednik Tuđman regularnu vojsku preveo i utopio u HOS-u. Prenaglašavanje njihove ratne uloge, na štetu svih drugih branitelja Hrvatske, upogonjeno je, vrlo vjerojatno, idejom da se preko ZDS-a napravi spoj između Domovinskog rata i propale Endehazije. Premda uspostavljen kao ustaški pozdrav, pozdrav države koja je počinila strašne zločine, ZDS se danas proglašava izrazom najvećeg domoljublja. Povijesno potpuno kompromitiran preko Domovinskog se rata pokušava oprati i normalizirati, svakako s revizionističkim ambicijama. Crnokošuljaši bi oteli i prisvojili obranu Hrvatske, da bi je naslonili na svoju neprežaljenu, a neslavno propalu sramotu od države. Kamuflaža je u međuvremenu odbačena kao nepotrebna: Domovinski se rat sve češće slavi uz otvoreno dizanje fašističke desnice.
Osokoljeni deklarirani ustaša Skejo
Može se očekivati da snage ZDS-a uskoro zajašu i Oluju. Pogotovo nakon nedavne sudske presude kojom se družba deklariranog ustaše Marka Skeje oslobađa odgovornosti za izvikivanje zloćudnog „za dom spremni“ na proslavi Oluje prije četiri godine. Splitski je sud konstatirao da je riječ o ustaškom pozdravu, ali ga je svejedno proglasio nekažnjivim slijedom preporuke Plenkovićeva vijeća za prošlost da mu se u komemorativnim prigodama dopusti korištenje. Odluka je iz mnogo razloga vrlo sporna. Skejo ništa u Kninu nije komemorirao jer HOS u vrijeme Oluje uopće više nije postojao. Osim toga, mišljenje jednog gremija, bez obzira na njegove intelektualne kapacitete, nije pravno obavezujuće. Premijer Plenković je prijedloge svoga povjerenstva za delikatna povijesna pitanja trebao ugraditi u zakon, što on nikada nije ni pokušao napraviti. Ali se njihovi neobavezujući stavovi sada koriste kao dozvola za izvikivanje ZDS-a. Dok su prethodno upotrebu ustaškog pozdrava sudovi znali kažnjavati. Tako su svojedobnu osudu bivšeg hrvatskog nogometnog reprezentativca Josipa Šimunića zbog skandiranja ZDS-a potvrdili i hrvatski Ustavni sud i Europski sud za ljudska prava. Osokoljen oslobađajućom presudom Skejo sada obnavlja staru, prije jedanaest godina odbačenu ideju da ustaški ZDS postane službeni pozdrav Hrvatske vojske. U svakom slučaju, u Knin će idućeg tjedna na dan Oluje na krilima sudskom odlukom ovjerenog dopuštenja za svoje proustaške provokacije.
Opetovano postavljanje HOS-ova murala u Rijeci alarmantno potencira još jedan problem – problem ignoriranja procedura i zakona i prakticiranja nasilja različite razine intenziteta. Njegovi inicijatori i izvođači, amalgam ratnih veterana i navijačkih fanatika, u ovom slučaju Armade, smatraju da im je dopušteno ono što nikome drugom nije. U javnom prostoru ispisuju svoje grafite, mimo komunalnog reda i protokola. Nameću svoju volju nasuprot demokratskim procedurama. Kad ih se pozove na zakon, prijete silom, ne samo kritičarima, nego i legalno izabranoj vlasti. Vlastitu samovolju smatraju svojim stečenim pravom. Domovinski rat uzimaju kao alibi za nasrtaj na pravnu državu. Svojedobni pučistički scenarij s braniteljskim šatorom u Savskoj, poluga za rušenje vlade Zorana Milanovića, i još prije histeriziranje s obranom navodno ugroženog digniteta Domovinskog rata, instrumentom za teroriziranje i slamanje vlasti Ivice Račana, dvije su najekstremnije varijante njihova zloćudnog djelovanja. Sastav se tih grupacija s vremenom ponešto promijenio. S braniteljskih se udruga ZDS uspješno transferira na mlade, uglavnom na navijačke skupine. Što na njihov nasilni i destruktivni karakter uopće ne utječe, a Hrvatskoj bi tek moglo uzrokovati velike probleme.
Nije slučajno Franjo Tuđman u programske osnove HDZ-a uvrstio i nasljeđe hrvatske ljevice. Što su današnji čelnici te stranke, čini se, zametnuli, pa busajući se u svoja anemična prsa lijevu Hrvatsku pokušavaju delegitimirati kao anacionalnu ili čak antihrvatsku
Nova se generacija na ustaške pozdrave i fašističko dizanje desnice spremnih Hrvata smatra ekskluzivnim baštinikom tekovina Domovinskog rata, premda u obrani Hrvatske nije sudjelovala. Ali pretendira arbitrirati o domoljublju. Uloga koju je HDZ za sebe godinama prisvajao. Od devedesetih vladajuća desnica hrvatskoj ljevici pokušava nametati kompleks nedovoljne ili falične državotvornosti. Tuđmanov je HDZ u ratu vodio zemlju, ali je Vlada nacionalnog jedinstva, formirana u ljeto 1991. godine od predstavnika svih parlamentarnih stranaka, postavila temelje obrane i izborila se za međunarodno priznanje Hrvatske. HDZ ne može imati monopol ni na Domovinski rat, ni na branitelje, ni na patriotske osjećaje. Uostalom, ljevica je za stvaranje Hrvatske zaslužnija od desnice. Vodila je partizansku borbu koja je – nasuprot NDH – hrvatskom narodu omogućila da okončanje Drugog svjetskog rata dočeka na pobjedničkoj strani. Njena su baština današnje državne granice i ustav po kojem je devedesetih provedeno osamostaljenje Hrvatske. Nije slučajno Franjo Tuđman u programske osnove HDZ-a uvrstio i nasljeđe hrvatske ljevice. Što su današnji čelnici te stranke, čini se, zametnuli, pa busajući se u svoja anemična prsa lijevu Hrvatsku pokušavaju delegitimirati kao anacionalnu ili čak antihrvatsku. Postavljaju se kao arbitri hrvatstva samo zato što za sviranja himne drže desnicu na srcu i mahanje im je zastavama omiljena aktivnost. Pristane li Plenkovićev HDZ posve uz pisce ZDS grafita, bubnjare ustašluka i Endehazijske nostalgičare, možda će ljevica opet morati spašavati Hrvatsku.
