HDZ sve više sliči nekadašnjoj Komunističkoj partiji. Plenković nema ni volje ni snage za ozbiljnu transformaciju. Stranku je ideološki lagano popeglao, usidrio je malo više prema centru, ali srce HDZ-a, klijentelizam i korupciju kao osnovne poluge njegova funkcioniranja, nije eliminirao. Nije čak ni ublažio
Ili HDZ ili Hrvatska – tako je u ubojito zaoštrenom obliku Ivica Puljak, gradonačelnik Splita, naslovio svoj komentar povodom užasne smrti novinara Vladimira Matijanića, konstatirajući kako se na tom tragičnom slučaju slomio HDZ-ov model upravljanja državom. Matijanićeva apsurdna smrt, umiranje kao posljedica potpunog zatajenja zdravstvenog sustava, konsternira veliki dio javnosti. Ne samo pokojnikove prijatelje i poštovatelje. Hrvatska je prestravljena njegovom sudbinom. Šokirana je činjenicom da ljudi umiru jer im sustav odbija pomoći. Potresni transkripti Matijanićevih višednevnih uzaludnih pokušaja da dođe do liječnika i bolnice masovno proizvode snažnu emociju u luku od revolta do bijesa. Nije Puljak usamljen u ogorčenja punom stavu da HDZ-ov model vladanja državom uništava Hrvatsku.
Utoliko ni pregnantna ili-ili parola splitskog gradonačelnika nije, čini se, tek reakcija na jednu smrt koja se nije smjela dogoditi. Nije samo strašno Matijanićevo umiranje – strašno ponajviše jer je u svojoj bitci za život ostao usamljen, iznevjeren od sustava koji mu je morao pomoći – razlog za Puljkovu tvrdnju da je „HDZ najveći problem Hrvatske“, da kao država i kao društvo nemamo nikakve šanse dok je HDZ na vlasti. Ili HDZ ili Hrvatska! – to će vrlo vjerojatno biti zastava pod kojom će se voditi ljuti boj na narednim nacionalnim izborima. Geslo oko kojeg će se graditi predizborna platforma cijele jedne političke, kontrahadezeovske grupacije. Puljak je nedavno u svom gradu drugi put porazio HDZ, kao najuvjerljivija alternativa HDZ-ovoj vlasti. Lanjski izbori u Zagrebu i recentni izbori u Splitu, dva najveća grada u Hrvatskoj, pokazuju da je HDZ pobjediv, uz uvjet da postoji jasna antihadezeovska opcija. Njeno stvaranje najvažnija je opozicijska zadaća.
Premijerova mantra
Argumente za stav da je odlazak HDZ-a s vlasti dobar za Hrvatsku, da vladajuća stranka svojim modelom upravljanja uništava državu, nije teško naći. Svakoga se dana o njih spotičemo. Suprotno mantri premijera Plenkovića kako je politička stabilnost dobra za Hrvatsku, iskustvo govori da je provjetravanje na pozicijama moći još bolje. Smjenjivost je zdrava i za političke stranke i za društvenu dinamiku. Predugo vladajući HDZ sve više sliči nekadašnjoj Komunističkoj partiji, koja je posve, nepopravljivo trula od dugotrajnog, višedesetljetnog vladanja državom. Ni HDZ se, dok je na vlasti, neće promijeniti. Andrej Plenković nema ni volje ni snage za ozbiljnu transformaciju. Stranku je ideološki lagano popeglao, usidrio je malo više prema centru, ali srce HDZ-a, klijentelizam i korupciju kao osnovne poluge njegova funkcioniranja, nije eliminirao. Nije čak ni ublažio. Od devedesetih do danas HDZ-ova se vlast na isti, toksičan način galvanizira duboko ukorijenjenom praksom lopovluka i sistemskog kriminala.
Nije samo sudbina pokojnog Vlade Matijanića razlog omasovljenja osjećaja da je HDZ-ova vlast postala smrtonosna za Hrvatsku. Nesposobnost elementarnog funkcioniranja države sve je zamjetnija. Spremnost države da servisira vitalne potrebe građana opasno atrofira. Hrvatska se podijelila na dvije skupine – za one koji vladaju državom svi sustavi savršeno funkcioniraju, za one druge sva su vrata zatvorena. Ergele crnih limuzina u Kninu za proslave Oluje satima s upaljenim motorima čekaju političku svitu, dok istodobno za smrtno bolesnog novinara u Splitu nema ni hitne pomoći, ni bolničkog smještaja, ni lijeka koji bi mu život mogao spasiti.
Kaotično stanje
Hrvatska se u epidemiji korone pokazala strašno neuspješnom. Po broju covid-smrti proteklog je tjedna bila najgora u Europi, po ukupnom broju preminulih na milijun stanovnika već dulje vrijeme osma u svijetu. Premda, po broju zaraženih ne stoji toliko loše, što bi moglo značiti da je višak smrti posljedica generalno kaotičnog stanja u zdravstvenom sustavu. Sada se otkriva da je Hrvatska jedna od rijetkih europskih država koje nisu osigurale ni potrebne lijekove za imunokompromitirane pacijente. Zato ugledni doktor s inozemnom karijerom profesor Ivan Đikić kao razloge velike smrtnosti od covida u Hrvatskoj navodi i nefunkcionalan zdravstveni sustav te nepravodobno reagiranje prema oboljelima. Ali ministar Beroš, vjerojatno najveći bestidnik u Plenkovićevom kabinetu, ne misli dati ostavku. Niti ga – unatoč fatalnim manjkovima u zoni njegove odgovornosti – premijer kani smijeniti. Vlast koja nije spremna ispravljati vlastite pogreške zaglavit će u katastrofi.
Slična se dramatična nesposobnost države da ljudima osigura osnovne uvjete života, što je pravi kriminalni nemar, manifestira i u traljavom procesu postpotresne obnove. Više je od dvije godine proteklo od stradanja Zagreba, skoro dvije godine od užasa na Baniji, ali prave obnove još nema. Prošlo je ljeto, prije godinu dana, ministar Medved tvrdio da će se nesretnici iz kontejnera do zime vratiti u svoje obnovljene kuće. Eno ih još uvijek gdje su bili i lani. S realnom prognozom da će i treću zimu provesti na istom mjestu. Iz Vlade sada šire bajku o skoro četiri tisuće obnovljenih obiteljskih kuća. Prava je istina da država na Baniji nije obnovila ni jednu jedinu uništenu kuću, samo je popravljala one sa zelenim naljepnicama, koje su pretrpjele manja oštećenja.
Ni najbanalnije poslove država više nije kadra, ili nije zainteresirana, uredno odraditi. Plenkovićeva vlada kupuje preskupe francuske borbene avione, ali postojeće kanadere u voznom stanju nije sposobna održavati. U ovogodišnju je požarnu sezonu ušla s prepolovljenim kapacitetima. Skoro polovina eskadrile veći će dio ljeta provesti prizemljena. Poduzeće za remont, u vlasništvu države, otkrivaju mediji, u fazi je raspadanja. Mehaničari, slabo plaćeni, bježe u inozemstvo ili u fušeraj, dok kanaderi uzaludno vape za servisom, a Hrvatska gori valjda kao nikad dosad, nakon mnogo godina opet i s ljudskim žrtvama. Samo tri iz cijelog niza urgentnih problema koji muče Hrvatsku – zastrašujuća smrtnost od covida, u dvije godine od potresa još nevidljiva obnova, parkirana protupožarna flota dok požari divljaju zemljom – govore da HDZ-ov model vlasti kolabira. Da upropaštava državu, da razara i uništava nacionalnu supstancu, da poput tumora ždere njene razvojne potencijale. Zato bi Puljkova mobilizacijska krilatica „Ili HDZ ili Hrvatska!“ mogla funkcionirati.
Skromna oporba
Prostor postoji, samo je pitanje hoće li ga opozicija znati iskoristiti. Ni jedna od raspoloživih stranaka trenutno se ne čini baš jako sposobnom voditi neko široko antihadezeovsko okupljanje. Ambicija ne manjka, ali kapaciteti su skromni. SDP najavljuje otvaranje pregovora sa strankama ljevice, prije svega s Možemo!, o zajedničkom izlasku na sljedeće parlamentarne izbore. U svom bi bloku rado vidjeli i sada pobjedom u Splitu ovjenčanog i ojačalog Puljka. Premda SDP uživa status najjače opozicijske stranke, liderska mu je uloga upitna. Grbinovo polaganje prava na premijersku ulogu još dubioznije. Ako je šef SDP-a kandidat za premijera, onda ljevica nema šanse za osvajanje mandata. Ni koalicija s Možemo! u Zagrebu ne djeluje baš jako perspektivno. Njihov savez opasno škripi, prije svega zbog manjka lojalnosti. Zagrebački se SDP zna ponašati vrlo nekorektno, stalnim zakeranjem po gradu pokušavajući dobiti na vlastitoj vidljivosti i važnosti.
Ni Ivica Puljak nije bez ambicije da se konstituira kao ključna točka okupljanja široke koalicije. Ali na nacionalnom planu nema stranačku infrastrukturu koja bi mu takav domet omogućila. Dobra je strana tog hendikepa da za sobom ne vuče repove prošlosti. Dobrodošlim bi se vjerojatno mogao pokazati i stav da ga preslagivanje starih političkih aktera ne zanima previše
Recentni izbori u Puli, gdje je SDP zajedno s HDZ-om iz vladajuće koalicije istisnuo Možemo!, razlog su više da zajedničkog izlaska na izbore ne bude. Drugovi iz Grbinova domicilnog grada, koje on kao šef stranke podupire, pokazuju se, eto, bližima HDZ-u nego zelenoj ljevici. U Puli su jasno izabrali stranu. Sličnost s HDZ-om vidljiva je i u odnosu prema javnom dobru. Za razliku od Možemo!, koji se žestoko protivi žrtvovanju velike park-šume za potrebe izgradnje privatnog megahotela, HDZ i SDP taj plan zajednički podupiru. Fatalna je bliskost na koncu vidljiva i iz spremnosti da se politika izmiksa sa suspektnim financijskim interesom, štoviše – da mu se podredi. Povezanost šefova lokalnog SDP-a s investitorom spornog projekta javna je stvar. Umreženost zbog koje je SDP u Puli srušio svoj savez s Možemo! i pretrčao u zagrljaj HDZ-u smanjuje šanse Grbinovoj stranci da figurira kao dio kontrahadezeovskog bloka.
Zbog SDP-ove kontaminiranosti klijentelizmom, Možemo! je na proteklim izborima odbio ponuđeni zajednički nastup i profitirao. Sada je, međutim, platforma zagrebačkog gradonačelnika Tomaševića potpuno okupirana zatečenim gradskim problemima, što njihove snage jako iscrpljuje, pa su na nacionalnom planu slabo vidljivi. Naravno da situacija u glavnom gradu može odigrati važnu ulogu na parlamentarnim izborima. Nejasno je, međutim, kako će se u Zagrebu stvari odvijati. Što će Tomašević u kampanji moći staviti u svoj izlog. Popularnost mu stagnira, ne pada, ali i ne raste. No u dvije godine, koliko Hrvatskoj treba do redovnih izbora, svašta se još može uraditi.
Ni Ivica Puljak nije bez ambicije da se konstituira kao ključna točka okupljanja široke, kontra HDZ-a postavljene koalicije. Ali na nacionalnom planu nema stranačku infrastrukturu koja bi mu takav domet omogućila. Dobra je strana tog hendikepa da za sobom ne vuče repove prošlosti. Dobrodošlim bi se vjerojatno mogao pokazati i stav da ga preslagivanje starih političkih aktera ne zanima previše. Od privlačenja već postojećih stranaka, tvrdi, važnijim smatra privlačenje novih ljudi i novih opcija. Koji bi njegovo fokusiranje na izbor ili HDZ ili Hrvatska, s kovanjem čvrstog antihadezeovskog bloka, učinili uvjerljivijim. Iskustvo Zagreba i Splita govori da samo nove političke snage pobjeđuju HDZ.
