Laude Ankice Zmaić, koja u Saboru u raspravi o opozivu premijera odjednom nježno tepa Andreju Plenkoviću nazivajući ga ‘snažnim i karizmatičnim liderom’ kojemu politički rivali ne mogu parirati, teško je ne povezati s njenim osobnim zadovoljstvom učincima njegove vladavine. U koje svakako ide i činjenica da njena obitelj materijalno jako profitira
Od bljutavog divljenja šefu stranke i Vlade do cinične poruke majkama umrle djece da na sućut države ne mogu računati – dvije su HDZ-ove zastupnice svojim recentnim izjavama brutalno precizno iscrtale profil aktualne vlasti. Zastrašujući profil monstruma.
Laude Ankice Zmaić, koja u Saboru u raspravi o opozivu premijera odjednom nježno tepa Andreju Plenkoviću nazivajući ga „snažnim i karizmatičnim liderom“ kojemu politički rivali ne mogu parirati, teško je ne povezati s njenim osobnim zadovoljstvom učincima njegove vladavine. U koje svakako ide i činjenica, koju je Nacional otkrio, da njena obitelj u posljednje vrijeme, otkako je ona u Saboru, materijalno jako profitira. Poljoprivredno je gospodarstvo njenog brata i sina lani dobilo više od 340 tisuća eura državnih potpora, a smiješi im se još blizu 700 tisuća. Milijun eura od države može imati veliku inspirativnu moć, pa se tako i dosad prilično neprimjetna parlamentarka Zmaić transformira u šampionku HDZ-ove ljige poltrona. Veliki uspjeh koji će njeno ime učiniti poznatim cijeloj Hrvatskoj. Za stranku u kojoj je uvlačenje voljenom vođi obligatno, pravi je podvig izboriti se za titulu prvaka ulizica.
Zlica od opaka
Za razliku od žene koja se proslavila bljak komplimentiranjem Andreju Plenkoviću, HDZ-ova zastupnica Ljubica Lukačić iz sličnih se razloga pretvorila u Zlicu od Opaka prema roditeljima koji ostanu bez svoje teško bolesne i godinama njegovane djece, a država ih u trenutku tragedije promptno tjera na burzu. Premda je i sama teški fizički invalid, gospođa je javno pokazala frapantnu bešćutnost, odbacujući kao nerealan zahtjev da se majkama u takvoj situaciji pravo na naknadu produlji još pola godine. Slično pravu po kojem saborski zastupnici i državni dužnosnici nakon napuštanja funkcije imaju mogućnost da šest mjeseci primaju punu plaću plus još toliko polovicu tog iznosa. Ali što vrijedi za političku klasu, ne vrijedi za obične smrtnike, čak i kad su teško ranjeni smrću djeteta i potpuno iscrpljeni obično višegodišnjom brigom za njihovo funkcioniranje. Stilom Marije Antoanete – koja bi, znamo, manjak kruha rješavala preporukom neka gladni narod jede kolače – Lukačić će roditeljima koji ostanu bez djece hladno savjetovati da se što prije uključe u svijet rada, „jer to je najbolji lijek“.
Njena izjava na tragu je potpuno bezdušne odluke Vlade da ljudima koji primaju socijalnu pomoć država zabilježbom sjedne na stan ili kuću u kojoj žive, čak i kad je riječ o jedinoj nekretnini. Navodno je više od 500 ljudi koji nemaju dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba odustalo od takve nazovi pomoći, faktičkog posmrtnog otimanja imovine. Ne shvaćajući zašto je takva ideja naopaka ministar rada i socijalne politike Piletić tumači kako se korisnici nemaju razloga bojati da će im „država za vrijeme života išta krivo učiniti“. Samo će se nakon smrti naplatiti, pretvarajući socijalnu pomoć u kreditiranje onih kojima je bila dužna osigurati elementarna sredstva za život. Tako se Hrvatska, temeljnim odredbama Ustava definirana kao socijalna država, pretvara u kreditnu ustanovu. Kad je riječ o najsiromašnijim dijelovima stanovništva. Dok za one druge, bliže vlasti uglavnom funkcionira kao vazda puni bankomat. O konstrukcijskoj grešci u sustavu govori i činjenica da se broj siromašnih u Hrvatskoj povećava, sada je u zoni teške socijalne oskudice navodno čak oko milijun ljudi, dok se istodobno broj korisnika socijalne naknade smanjuje i trenutno je prima samo tridesetak tisuća građana.
Pretvarajući socijalnu pomoć u kreditiranje onih kojima je bila dužna osigurati elementarna sredstva za život, Hrvatska se pretvara u kreditnu ustanovu. Kad je riječ o najsiromašnijim dijelovima stanovništva. Dok za one druge, bliže vlasti uglavnom funkcionira kao vazda puni bankomat
Andrej Plenković voli se hvaliti kako je svojom politikom spriječio socijalnu frakturu u Hrvatskoj. U državi zapljusnutoj dramatičnim krizama, od one epidemiološke do energetske, očuvao je, tvrdi, socijalnu koheziju. Samohvala kojoj je uvjerljivost jednaka onoj bajkovitoj tvrdnji istog autora da je Hrvatsku uveo u klub 15 najrazvijenijih država. Premda se zemlja kojom upravlja po razvijenosti čvrsto drži dna EU-a. Večernji list navodi da je Hrvatska u posljednjih dvadesetak godina imala najnižu stopu rasta među tranzicijskim zemljama.
Basnoslovno nakrcane kartice
Premijerovo inzistiranje na vrijednom rastu BDP-a, u protekloj godini četvrti među članicama EU-a, također treba ukrstiti s podatkom da je i po inflaciji Hrvatska u petorci rekordera. Usto, dobar dio rasta BDP-a rezultat je pritjecanja velikih sredstava iz EU fondova. Potrošnjom kojih se Hrvatska baš i ne može pohvaliti. Svježe objavljeno izvješće Europskog tužiteljstva navodi da je ovdje zamračeno oko 313 milijuna eura, zbog čega su lani pokrenuta 23 postupka. Novom ministru obnove Bačiću najveći je problem kako do kraja lipnja iskoristiti sva raspoloživa sredstva. Za ostvarenje tog cilja svakog bi dana morao potrošiti četiri milijuna eura. Zato se za radove vrijedne do oko pet milijuna eura javni natječaji uopće neće raspisivati. To će sigurno ubrzati konzumaciju europskih para, ali istodobno povećava mogućnost namještaljki i korupcije. Kojima je Hrvatska već jako raskošno impregnirana.
Plenkovićeva je vlast završila proces socijalnog cijepanja Hrvatske. Nije spriječila socijalnu frakturu, kako premijer tvrdi, nego je rascjep na privilegiranu, na vladajuću stranku naslonjenu manjinu i socijalno marginaliziranu većinu dodatno produbila. Kako se pripadnost političkoj klasi materijalizira u posljednje se vrijeme lijepo moglo pratiti na procvatu dvije prilično nevažne političarke, koje su se iz političkih pepeljuga pretvorile u prave bogatašice. Marijana Petir i Dubravka Šuica ništa veliko ni posebno važno u svojim političkim karijerama nisu napravile, ali su zarade basnoslovne. Nezavisna Petir, koja podržava HDZ, s nepunih je dvadesetak godina radnog staža na ne baš značajnim funkcijama uspjela nakrcati 700 tisuća eura ušteđevine, pa je za luksuzni stan u centru Zagreba bez bilo kakvog kredita iskeširala skoro 400 tisuća eura. I još joj brdo love ostaje.
HDZ-ova Šuica, bliska prijateljica svih šefova stranke, u politiku je startala s vrlo skromne pozicije srednjoškolske nastavnice, suvlasnice malog stana i starog auta. Ali brzo se pokazala kao prava majstorica u zgrtanju. U svojoj se političkoj karijeri istakla brzinom stjecanja niza nekretnina netransparentnog porijekla. Njena je imovina danas impresivna. Tjednik Express računa da je za svog desetogodišnjeg boravka u Bruxellesu, prvo kao HDZ-ova zastupnica, a sada kao potpredsjednica Europske komisije, inkasirala milijun i pol eura. Plaća joj je nedavno narasla na oko 28 tisuća eura. To je ono što svakoga mjeseca kapne na račun, povrh dnevnica i drugih materijalnih benefita. To je ono što je Andrej Plenković omogućio gospođi Šuici. Jer nikome drugome, valjda, ne bi palo na pamet da ženu tako skromnih mogućnosti pogurne na tako visoku poziciju, pretvarajući je u političku tajkunicu. Ali premijer koji će ostati upamćen po svojoj strašnoj kadrovskoj neodgovornosti, od vlastite će svite, stranačke i prijateljske, skovati političku oligarhiju.
Ona druga Hrvatska
Ona druga Hrvatska, koja nema HDZ-ovu iskaznicu ili na njoj ne zarađuje, a ima i takvih, premda u tragovima, jer su pošteni u HDZ-u dopustili da im se stranka kapacitira interesima lopovskih struktura, dakle, ta je druga Hrvatska politički i socijalno deprivilegirana. Premda će Plenković tvrditi kako njegova vlast brine o ljudima, činjenice govore posve suprotno. Prema potrebama građana premijer je krajnje nemaran. Njega zanima europski šušur, uključenost u ove ili one klubove i asocijacije, dok mu stvarni život u Hrvatskoj ostaje izvan fokusa. Treba li uopće spominjati katastrofu s obnovom? Potpunu nesposobnost ili kriminalni nehaj vlasti da se ljudi koji su u potresu prije tri godine ostali bez krova nad glavom napokon adekvatno zbrinu. Sada će na horuk u posljednji trenutak pokušati iskoristiti poklonjena europska sredstva, prije svega, čini se, kako bi izbjegao veliku blamažu u Bruxellesu. Hrvatska uostalom uopće nema stambenu politiku. Država je sve prepustila privatnoj inicijativi, pa mladi beskrajno dugo, valjda najduže u Europi, žive s roditeljima ili odlaze u inozemstvo, jer im je stan od redovnih primanja uglavnom nemoguće kupiti.
Premda se premijer voli hvaliti velikim rastom plaća i mirovina, one su realno opet u padu. Hrvatska je po plaćama na dnu Europe, od 31 zemlje na 27. mjestu. Usporedbe govore da ih je u proteklih nekoliko godina najsporije povećavala. U svim su drugim državama EU-a plaće rasle brže nego u Hrvatskoj. Mirovine su također mizerija. Prosječna je starosna penzija u Sloveniji gotovo dvostruko veća nego u Hrvatskoj. Visoka inflacija uništava kupovnu moć građana. Rast je osobne potrošnje s prosječnih 7 posto, koliko je iznosio u prethodnim kvartalima, sada usporio na samo 1,3 posto, što znači da je došlo do snažnog pada standarda. Veliki sustavi, čije funkcioniranje jako utječe na život građana, kolabiraju. Liječnici se spremaju na prosvjed, tvrde da im je dosta, da se hrvatsko zdravstvo raspada. Predsjednik Vrhovnog suda Dobronić veli da je i sudstvo pred rasulom, da je ugroženo funkcioniranje mnogih općinskih i županijskih sudova. Umjesto rješavanja problema i pokretanja reformi, javni se sustavi pokušavaju krpati, pa dok izdrže.
Samo iseljavanje ne posustaje. Na radost vlasti jer su inozemne doznake u Hrvatsku najviše u EU-u. Čine više od 7 posto hrvatskog BDP-a. Državu, vidimo, ne znaju urediti, ali se klasi političkih krvopija izvoz ljudi jako isplati. Socijalni rasjed, uklesan u Hrvatsku, može imati razoran učinak. Ne treba podcijeniti mogućnost njegova pokretanja. Izgleda da ispod pokorice Plenkovićeve stabilnosti počinje kuhati.
