Ozbiljan poremećaj sposobnosti korespondiranja sa stvarnošću, plesnu muziku s Titanika, Vlada će pokazati i odlukom da idućeg tjedna velebnim slavljem obilježi otvaranje Pelješkog mosta. Most je, naravno, lijep i važan, ali svaku bi vlast morala jako žuljati činjenica da je u njegovoj realizaciji Hrvatska tek rubno sudjelovala
Smjer kojim idemo donosi rezultate za Hrvatsku – tako je Andrej Plenković komentirao podizanje kreditnog rejtinga hrvatske države. Hrvatska više nije u smeću, svojim skokom na višu razinu investicijskog razreda prestigla je i neke respektabilne europske zemlje, što u Banskim dvorima ne propuštaju naglasiti. Neka, uspjehe treba slaviti. Ali se ni neuspjesi ne smiju prešutjeti. O činjenici da je Hrvatska oborila novi rekord u divljanju cijena, da je s rastom inflacije iznad 12 posto među pet najgorih europskih država, premijer nije govorio. Nije se pohvalio smjerom kojim vodi Hrvatsku ni vlastitim zaslugama u postizanju neslavnih rezultata.
Ozbiljan poremećaj sposobnosti korespondiranja sa stvarnošću, plesnu muziku s Titanika, Vlada će pokazati i odlukom da idućeg tjedna velebnim slavljem obilježi otvaranje Pelješkog mosta. „Najveća svečanost u povijesti moderne Hrvatske“, najavljuju mediji, raskošna cjelodnevna fešta sa stotinama izvođača i brodova, u režiji grandioznim masovkama vičnog Krešimira Dolenčića, majstora spektakla od Zagreba do Pekinga. Most je, naravno, lijep i važan, ali svaku bi vlast morala jako žuljati činjenica da je u njegovoj realizaciji Hrvatska tek rubno sudjelovala. Europska unija ga je platila, Kinezi izgradili. Hrvatska u tom pothvatu participira tek kao korisnik. Premda su hrvatske tvrtke svojedobno, još u onim mračnim vremenima nedemokratske, komunističke vlasti, gradile slične impresivne objekte po svijetu, u samostalnoj su Hrvatskoj izgubile taj potencijal. Veliki hendikep koji se organiziranjem bučnih, vatrometnih proslava ne može kompenzirati. Maksimalno napumpanom državnom derneku na Pelješkom mostu namijenjena je uloga svojevrsne Potemkinove kulise, za prikrivanje svega što u Hrvatskoj ide ukrivo.
Problem požara
O slaboj funkcionalnosti Plenkovićeve vlasti ne govori samo već bezbroj puta konstatirana katastrofalna nesposobnost u pokretanju postpotresne obnove, nego sada i posve iznenađujuća frapantna nespremnost za požarnu sezonu. Dalmacija gori, a Hrvatska je u ljeto, usto ekstremno sušno i zapaljivo, ušla s nikad manje, tek šest protupožarnih aviona. Ostali su na remontu, ali državna je tvrtka za servis kanadera, čini se, u rasulu, mehaničari su navodno dobili dozvolu da na dva mjeseca odu raditi u inozemstvo, a direktor je na odmoru. Zrakoplove će popraviti, valjda, kad vrijeme vatre prođe. Premijer je obišao požarište u zaleđu Šibenika. Bilo bi mnogo korisnije da je svoju brigu pokazao pravodobnim organiziranjem vatrogasnih kapaciteta. To je odgovornost države. To je njegova odgovornost. Napraviti ono što ti je dužnost pa se naknadno šetati uz zgarišta sa sućutnim izrazom lica, krajnje je licemjerno. Premda se ponaša slavljenički, Plenkovićeva je vlast u posljednje vrijeme suočena s nizom ne samo ekonomski zabrinjavajućih, nego i politički loših pokazatelja. Najsposobniji i najpopularniji ministar, svojevrsna okosnica stabilnosti, vlastitom je voljom odlučio napustiti Vladu. Bez objašnjenja, ali s jasnom implicitnom porukom. Veliki gubitak za premijera, koji svoju uvrijeđenost činjenicom da je ostavljen nije uspio prikriti.
Olovni korzet u koji je HDZ sapeo cijelu Hrvatsku premijer Plenković naziva izrazom političke stabilnosti. Ali njegova autarkija već počinje pucati po šavovima. Gubitak izbora u Splitu, uz prošlogodišnji težak poraz u Zagrebu, govori da, unatoč svim tim bedemima više klijentelizma nego ljubavi, njegova faraonija erodira. HDZ-u postaje sve teže pobjeđivati
S Plenkovićem više neće ni Reformisti. Iskusni Čačić uz kremšnite se oprostio od vladajuće koalicije, procjenjujući vjerojatno da mu se to partnerstvo više ne isplati. Reputacijska šteta postaje veća od koristi, što s ulaskom u drugu polovicu mandata i približavanjem izbora dobiva na važnosti. Njegovim odlaskom predizborno je preslagivanje otvoreno. HDZ-ova se većina stanjila na minimalan broj ruku, sada će im kvorum opet čuvati zastupnik s optužnicom za korupciju.
Splitski debakl
Za Andreja Plenkovića posebno je neugodan debakl u Splitu, gdje je već drugi put zaredom izgubio izbore, plaćajući cijenu svog opskurnog pakta s Kerumom. Kao što je u Zagrebu teško kažnjen zbog svoje slizanosti s notorno korumpiranom Bandićevom vlašću.
Na koncu, njegova je vlada opasno ranjena akcijama tužitelja, posebno onih europskih. Nakon miljenice Žalac, u Remetincu je završio još jedan od njegovih ministara, bivši Vladin potpredsjednik Tolušić. Što će Plenkovićevi PR majstori pokušati zakriliti prekomjernim granatiranjem gospođe predsjednikovice i njenih intervencija u korist vlastitog sina. Skandal s dvije navodno nezaslužene, suspektno upisane petice Milanoviću junioru, u dijelu medija postao je jednako važan, ako ne i važniji od već drugog slučaja hapšenja Plenkovićevih ministara po nalogu europskih tužitelja Što više posrtanja i neuspjeha, to veća glad za vlašću! Hendikepe svoje vlasti, u mnogo slučajeva vidljiv nemar i ubitačnu nesposobnost, Andrej Plenković pokušava supstituirati i popeglati enormnim hipertrofiranjem svoje osobne moći. Odavno je već izašao iz ustavnih ovlasti, funkciju premijera praktično pretvarajući u kancelarsku poziciju. Sabor svodeći na puki instrument provođenja svojih odluka. Novi korak u grabežu vlasti i nabildavanju autokracije premijer kani napraviti najavljenom promjenom zakona kojom bi predsjednika Milanovića izvlastio iz zapovijedanja vojskom u mirnodopskim uvjetima. Kako Ustav precizira da je šef države „vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske“ i u tom dijelu ne predviđa nikakvo dijeljenje ovlasti, Plenkovićeva bi inovacija predstavljala kršenje ustavne norme. Je li premijer zaista spreman udariti na Ustav ili će se problemi komunikacije s često neuračunljivim Pantovčakom rješavati na način primjeren uređenim državama?
Jednako su potencijalno uzurpatorske predložene promjene Ustava povezane s postojećim, objektivno nedobrim režimom referenduma. Vladajući bi, s jedne strane, olakšali propozicije prikupljanja potpisa, ali bi, s druge strane, proširenjem ovlasti Ustavnog suda generalno otežali, možda i onemogućili neposredno referendumsko izjašnjavanje građana. Ustavni bi sud, vlastitom ocjenom ustavnosti referendumskog pitanja, mogao zaustaviti svaki pokušaj još u pripremnoj fazi, dok se skupljaju potpisi. Normalno je da neke teme, poput manjinskih prava, nisu pogodne za referendumsko odlučivanje, ali umjesto da njihovu listu ugradi u zakon, Plenkovićeva je vlast ulogu arbitra i stopera namijenila Ustavnom sudu. Istom onom koji je dosad zaustavio svaki za vlast nepoželjan referendum. A po novom bi mogao zaustaviti i bilo kakvo prikupljanje potpisa, što je dosad funkcioniralo kao posve legitiman oblik demokratskog pritiska na vlast. Strahovi da se u Banskim dvorima brusi mehanizam zatiranja svake mogućnosti iskazivanja narodne volje nisu nerealni. Ne nakon što je Ustavni sud nedavno na skandalozan način zabranio Mostov ustavotvorni referendum, tvrdeći da je suprotan duhu Ustava, dok je njegove potpisnike, oko 400 tisuća građana, faktički proglasio intelektualno potkapacitiranima, bez mogućnosti razumijevanja onoga što potpisuju.
Partijska država
HDZ je, ponovit ćemo, Hrvatsku pretvorio u partijsku državu s lažnim, dekorativnim višestranačjem, s potpunom okupacijom države i društva vlašću jedne partije, sve više i jednog čovjeka. Uspostavio je kontrolu i zapravo porobio većinu političkih i društvenih institucija. Pogazio im autonomiju, pretvorio ih u zonu svog utjecaja i dominacije. Za nositelja tog svevlašća riječ je o vrlo poželjnom modelu upravljanja državom. Olovni korzet u koji je HDZ sapeo cijelu Hrvatsku premijer Plenković naziva izrazom političke stabilnosti. Ali njegova autarkija već počinje pucati po šavovima. Gubitak izbora u Splitu, uz prošlogodišnji težak poraz u Zagrebu, govori da, unatoč svim tim bedemima više klijentelizma nego ljubavi, njegova faraonija erodira. HDZ-u postaje sve teže pobjeđivati. Opozicija je još slaba i nikakva, ali raste trend antihadezeovskog okupljanja na sasvim novim platformama. Neće Andreju Plenkoviću doći glave bijesna Šaka s Pantovčaka, nego će sam sebe poraziti. „HDZ se vrlo učinkovito pretvara u jako dobar alat za skidanje te stranke s vlasti. U Splitu su to vrhunski demonstrirali. Mi smo im u nekim etapama samo sekundirali“, lucidno ovih dana primjećuje Ivica Relković, kojega mediji nazivaju tvorcem Puljkove pobjede.
Nakon izbora u gradu pod Marjanom, za kojih su se svi antihadezeovski glasovi mobilizirali i slili Ivici Puljku, otvaraju se kladionice s pitanjem može li se splitski model ponoviti na nacionalnom planu na sljedećim parlamentarnim izborima. HDZ je i dalje najjača stranka, ali sve manje dovoljno jak za jasnu pobjedu. Postojeća se vlast čini užasno potrošenom, i kao model i na personalnoj razini. Potraga za Plenkovićevim nasljednikom već je otvorena. Ljevica nije bez šanse. Zbroj glasova SDP-a i platforme Možemo! mogao bi parirati, možda i preskočiti HDZ-ove rezultate. Ali njihova je centripetalna sposobnost skromna, nedovoljna. Izgleda da ne mogu privući dodatne glasove. Nisu seksi. Ne funkcioniraju kao mogući nositelji alternative HDZ-u. Kao logičan Pijemont ujedinjenja što većeg broja protuhadezeovskih opcija i raspoloženja. Smetnja su, vjerojatno, njihovi međusobni, vrlo turbulentni odnosi. Prije svega u Zagrebu, gdje se SDP kao mlađi partner u posljednje vrijeme ponaša prilično nekorektno prema vlasti gradonačelnika Tomaševića. Ne pomaže ni činjenica da je crvena ljevica stara, birokratizirana, klijentelistička, vlastitom lijenošću devastirana i na promjene nespremna stranka, za razliku od novostasale zelene ljevice koja se kalila kroz građanski aktivizam, kao urbana gerila. Više funkcioniraju kao prirodni protivnici, a ne saveznici.
Moguće je stoga da glavni izazov HDZ-u ne dolazi iz postojećih, nego iz nekih posve novih stranaka i inicijativa. Mediji su već počeli razigravati neke ideje. Spekulira se tako kako je naprasna ostavka ministra Marića u funkciji njegova velikog povratka. Odlazi kako bi se na izborima kao kandidat za premijera mogao vratiti. Pripreme za utrčavanje u politiku sasvim je evidentno započeo i nesuđeni Plenkovićev kandidat za gradonačelnika Zagreba i privremeni šef Fonda za postpotresnu obnovu Damir Vanđelić, koji sa svojom udrugom Zrin ima ambiciju funkcionirati kao lijepak šire koalicije za smjenu vlasti i transformaciju modela upravljanja državom. Ritam pojavljivanja sličnih platformi narednih će se mjeseci vrlo vjerojatno još ubrzavati. Bazen glasova koji nisu HDZ-ovi, vidjelo se u Splitu, prilično je dubok i čeka uvjerljivu opciju. Nekoga tko će se znati predstaviti kao nositelj promjena.
