Ministar je Medved pokop posmrtnih ostataka iz Jazovke organizirao kao državni pogreb. Kovčezi su bili prekriveni hrvatskim zastavama. Programom je napravljena direktna poveznica između pokopanih i današnje Hrvatske. Nešto slično kao što je Plenkovićeva vlast napravila kad je odredila da se sredinom svibnja održava spomendan za Bleiburg
Posve predvidljivo, ZDS-ovci su prešli s riječi na djela. Prijeteće su poruke pretvorili u konkretno fizičko nasilje. U Benkovcu je grupa agresivnih branitelja, udružena s mladom navijačkom skupinom s opasnim psima, sve skandirajući ZDS, napala ženu koja je organizirala jedan njima nepoćudan kulturni festival. Nekoliko je desetaka glasnih i nabrijanih muškaraca s isukanim šakama opkolilo Melitu Vrsaljko, vičući joj da je kurva i slične gadosti, a jedan je junak i udario. Svojim su bijesnim pohodom spriječili otvaranje festivalskih predstava, navodno uvrijeđeni nekim njihovim porukama. Premda razloge svoje frustriranosti ne znaju jasno artikulirati. Ali znaju arlaukati. Policija je sve promatrala skrštenih ruku, s preporukom napadnutoj ženi da se negdje skloni, da napusti grad. U Benkovcu je tako država kapitulirala pred ruljom. Horda se nasilnika ne može zvati drugačije, bez obzira na to tko je čini.
Duh iz boce
Bilo je samo pitanje dana kada će crnokošuljaška raspojasana proustaška rekonkvista, uzletjela na krilima nedavnih ZDS-om obilježenih događaja, blagoslovljena s oltara i s čela države, krenuti s nasiljem. Događaji u Benkovcu najavljuju kako bi se ona konstatacija da je duh pušten iz boce mogla razvijati. Ustaško se desničarenje u Hrvatskoj udomaćilo, ne kao folklor, nego sve više kao sredstvo mijenjanja karaktera države. Fašistički se pozdrav tretira kao vrhunski izraz domoljublja. Cijeli se Domovinski rat pokušava prepakirati pod ZDS barjake. Agresivno prepravljanje prošlosti, s delegitimiranjem partizanskog antifašizma, proizvodi u Hrvatskoj velike napetosti, polarizaciju i atmosferu građanskog rata. Benkovac je test. Možda i trening za neke buduće eskalacije. Ekstremizam pušten s lanca testira državu. Provokacijom ispituje dokle može ići. Scenarij unutarhrvatskog obračuna počinje se razigravati. Dižu se i oštre oni koji bi u Hrvatskoj nekakvu novu Kristalnu noć htjeli upriličiti.
Nemir i strah od ustašluka šire se državom. Nacional je u prošlom broju pisao o ideji nekih stranaka liberalnog centra da HDZ-u ponude spašavanje Hrvatske od navale ekstremizirane desnice. IDS bi, navodno, s nekim drugim sličnim strankama i predstavnicima manjina, Andreju Plenkoviću ponudio svoje ruke za sastavljanje nove većine, bez desničarskog Domovinskog pokreta i „bez mjesta za razne penave i slične“. Svoj obrat i spremnost na koaliciju s HDZ-om objašnjavaju patriotskim razlozima. Urgentnom potrebom da se zaustavi daljnja radikalizacija društva. Situacija s pozdravom ZDS i isticanjem ustaških simbola izmakla je kontroli i postala, kažu, neugodna i za samog premijera.
Ne bi bilo prvi put da ljevica spašava HDZ-ove šefove od desnice. Predsjednik Tuđman tako je svojedobno formirao Vladu nacionalnog jedinstva. Kad su mu jastrebovi iz vlastite stranke zaprijetili udarom i smicanjem, pozvao je opoziciju, posebno oko SDP-a i u to vrijeme jakog HSLS-a i HSS-a, na stvaranje zajedničke vlade. U ratnom se vremenu formula pokazala uspješnom. Tadašnji je šef države svojim desničarskim ekstremistima pokvario planove, a uspio je osigurati i nekakvo svehrvatsko jedinstvo, u obrani države jako korisno. Andrej Plenković nije njegova formata. Premda djeluje modernije, nema ni njegovu širinu ni njegov osjećaj odgovornosti prema državi. Predsjednik je Tuđman imao mnogo mana, ali ustašizaciju kakva upravo plavi Hrvatsku nije dopuštao. Mrakovi koji su danas prokuljali po koncertima i po stadionima ni u strašnim se devedesetima nisu događali.
Problem kao rješenje
Naravno, veliko je pitanje koliko je u kombinatorici dijela IDS-a zabrinutosti zbog ustašolike degeneracije Hrvatske, a koliko su samo našli izgovor kako bi se u HDZ-ovu vlast i sami udjenuli. Takvi im manevri nipošto ne bi bili mrski, premda su se otvorenog pretrčavanja u strahu od osvete vlastitih birača dosad čuvali. Manjine su i dalje uz HDZ, osim Srba koji su na inzistiranje Domovinskog pokreta ružno izbačeni. Ali i dalje funkcioniraju kao tiha Plenkovićeva rezerva, jedva čekajući poziv da bi se mogli vratiti. Međutim, IDS-ova zamisao o formiranju nove većine HDZ-a s liberalnim centrom pati od jedne ozbiljne konstrukcijske greške: uzrok problema prikazuje kao rješenje. Premijera Plenkovića uzima kao ključnu branu od povampirenog ustašluka. Premda je upravo on svojim kukavičkim oportunizmom i izmišljotinom o dvostrukim konotacijama ZDS-a otvorio vrata normalizaciji ustaškog pozdrava. U čemu su ga i predstavnici Srba na vlastitu sramotu svojedobno podržali. Valjda vjerujući da bez njega sve može postati još mnogo gore. Pa je u novom mandatu uveo Domovinski pokret u vlast. Nikada Hrvatska nije imala tako desničarsku vladu kakvu je on lani formirao. Andrej Plenković više ne funkcionira kao čuvar Hrvatske od desničarskog ekstremizma. Nekad je, istina, djelovao kao pristojan i umiven čovjek umjerenih uvjerenja, ali to su tempi passati. Danas se i strani mediji bave njegovim koketiranjem s mračnjacima. Ovih dana i utjecajni New York Times piše o velikom revivalu ustaštva pod pokroviteljstvom hrvatske vlasti, pa se u tom kontekstu posebno spominje premijerova odluka da i osobno ode dati potporu „pjevaču koji ustaškim pozdravom oživljava sjećanje na krvavu prošlost Hrvatske“.
Nemoguće je danas previđati ili ignorirati činjenicu da je upravo Andrej Plenković izručio Hrvatsku navali proustaške desnice. U čemu je Domovinski pokret imao sporednu ulogu. Nije da Penavina družba to ne bi, ali oni se grogirani jedva drže na nogama, sretni da u slasti vlasti uopće mogu participirati. Premijerovi su potezi bili odlučujući. Prošloga je tjedna, baš uoči divljanja po Benkovcu, zorno pokazao svu raskoš svojih krivih procjena. Napao je ljevicu, stranke, aktiviste i medijske komentatore, za – po njemu – posve promašene tvrdnje o rastu „nekakvog ustaštva i povijesnom revizionizmu u Hrvatskoj“. Sve ih skupa optužujući za namjerno stvaranje histerije. „Mi smo politički gigant, a sad ova poražena sitnež hoće staviti histeriziranje u prvi plan“, govorio je. Histeriziranje s desnice, koje je rezultiralo nasiljem u Benkovcu, nije registrirao. Nije primijetio ni da sam djeluje kao histerik. Njegova je politička pozicija, tvrdi, jasna i čvrsta, vazda u desnom centru, na Tuđmanovu tragu. Premda su mu deklaracije vrlo diskutabilne. Poput one da pjesmu ‘’Čavoglave’’ koja je, kako kaže, „služila kao budnica hrvatskim braniteljima“, nitko neće cenzurirati, mijenjati ni sankcionirati. Ili one da komemoracije HOS-a s izvikivanjem ZDS-a također smatra normalnim.
Ignoriranje Ustavnog suda
Što je u premijerovim stavovima problematično? Problematično je prije svega to da odluke Ustavnog suda o ZDS-u potpuno ignorira. Kao da ne postoje. Ustavni je sud, ponovimo opet, u više navrata ustvrdio da je ZDS ustaški pozdrav te je isticanje simbola i znakovlja NDH protuustavno, neprihvatljivo i nedopušteno. Sporno je i to da Andrej Plenković koristi košmar u tumačenju zakonskih odredbi kako bi jednu presudu o dopustivosti ZDS-a proglasio obavezujućom normom, jačom od zakona i Ustava, dok sve ostale, većinom posve suprotne, uopće ne spominje. Pogrešno je što pravno nepostojeću kvalifikaciju o dvostrukoj konotaciji ZDS-a diže na razinu zakona i Ustava. Potpuno prešućujući da je njegovo povjerenstvo, kolokvijalno nazvano komisijom za prošlost, također ustvrdilo da je ZDS zabranjen kao simbol ustaškog režima, premijer jaše na jednoj njihovoj pravno potpuno irelevantnoj preporuci. Onoj da bi se ZDS iznimno mogao koristiti u komemorativne svrhe vezano uz HOS. Ali taj stav nikada nije pretočen u zakon, pa je za državu praktično nepostojeći. Bez obzira na premijerove izjave o tome što on smatra prihvatljivim i normalnim. Nije Andrej Plenković iznad zakona i Ustava, premda se sam upravo tako pokušava postirati.
Tvrdnje o nepostojanju povijesnog revizionizma također ne drže vodu. Recentni Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima Plenkovićeva je vlada pretvorila u dan revidiranja i prepravljanja povijesnih činjenica. Prvo, sva tri komemorativna skupa u njenoj organizaciji tog su dana upriličena na mjestima obilježenim onim što se naziva komunističkim zločinom. Žrtve ustaškog totalitarizma HDZ-ova vlast nije smatrala potrebnim komemorirati. Tako se mantra vlasti o dva totalitarizma pretvorila u osudu jednog, crvenog režima, koji je bio nedemokratski ali većim dijelom nije funkcionirao kao totalitaran, i prešućivanje žrtava crnog totalitarizma, koji je bio brutalno zločinački.
Revizionistički uzorak
Drugo, centralni događaj tog dana, posljednji ispraćaj i ukop žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice u jami Jazovki, pretvorio se u revizionistički uranak, u čemu je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša imao važnu ulogu, u homiliji ističući da kroz njega govori „duša hrvatskog vojnika, koji je bio odan Bogu, majci i domovini“. Strašan se zločin dogodio na Žumberku, iz Jazovke je iskopano 814 žrtava koje su, tvrdi se, partizani pobili, ali Kutlešina je romantizirana simplifikacija vrlo tendenciozna. Osim toga, žrtve Jasenovca zagrebački se nadbiskup nije sjetio komemorirati.
Treće, ministar je Medved pokop posmrtnih ostataka iz Jazovke organizirao kao državni pogreb. Kovčezi su bili prekriveni hrvatskim zastavama. Programom je napravljena direktna poveznica između pokopanih i današnje Hrvatske. Nešto slično kao što je Plenkovićeva vlast napravila kad je odredila da se sredinom svibnja Bleiburg obilježava kao dan „spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost“. Ustaška vojska kao borci za slobodu Hrvatske? Povijesni revizionizam par excellence! Pljuvanje na hrvatski Ustav također!
