Prilično opravdanom čini se tvrdnja stranaka SDP, Možemo! i zastupnice Dalije Orešković da je progon Viktora Šimunića politički motiviran, da je Uskok na gradonačelnika Oroslavja poslan kako bi ga se ušutkalo i kako bi se na čelo Hrvatskog olimpijskog odbora instalirao propali Plenkovićev predsjednički kandidat Dragan Primorac
Umjesto da jača povjerenje u instituciju kojoj je na čelu, glavni državni odvjetnik Ivan Turudić odlučio je demonstrirati golu silu, što će ga reputacijski dodatno oštetiti. Prošloga je tjedna poslao Uskok da u cik zore uz prisustvo medija upadne u obiteljski dom Viktora Šimunića, gradonačelnika Oroslavja, gdje su mu uz maltretiranje starih i bolesnih roditelja zaplijenili mobitele i druge elektroničke uređaje. Sve sa sumnjom da je bliskim osobama namjestio poslove na nekim lokalnim manifestacijama prije dvije godine. Operacija uopće ne djeluje kao rutinska aktivnost istražnih organa. Veliki dio javnosti smatra je teškom i zastrašujućom perverzijom u korist HDZ-ove vlasti. Nije teško razumjeti zašto ljudi više vjeruju Šimuniću, koji se dokazao kao borac protiv korupcije, nego državnom tužitelju poznatom po prisnim odnosima s moćnicima vladajuće stranke i istodobno s onima odmetnutima s one strane zakona.
Suspektna Turudićeva akcija
Svaku sumnju treba provjeriti. Svakoga na funkciji držati pod kontrolom, od premijera do zadnjeg lokalnog načelnika. Šimunića su kazneno prijavili njegovi vijećnici. HDZ i SDP zajedno. Zbog trgovanja utjecajem. Tvrde da je pogodovao prijateljima, da im je na preklanjskom Adventu bez provođenja postupka javne nabave namjestio dva posla u ukupnoj vrijednosti od pedesetak tisuća eura. Možda jest, a možda mu i pakiraju, prije svega oni koji su ga svojedobno uzaludno pokušali kupiti. A što bi ti štel biti – nutkali su HDZ-ovi lokalni moćnici razne lukrativne mogućnosti. Nitko zbog toga nije završio pod istragom. Premda je razgovor – faktički pokušaj političke korupcije – snimljen, Uskok je s nekim smiješnim objašnjenjem zaključio da kaznenog djela nema. Političkih posljedica Šimunićeva vrbovanja podmićivanjem također nije bilo. HDZ-ov čovjek koji mu je došao s ponudom za slašću i mašću podmazano žetoniziranje, danas je državni tajnik u jednom ministarstvu. Ali se gradonačelnik Oroslavja našao na meti Uskoka.
Turudićeva akcija protiv Viktora Šimunića suspektna je iz više razloga. Prvo zato što djeluje kao prekomjerno granatiranje. Ugledni hrvatski revizor Hrvoje Zgombić na društvenim mrežama tvrdi da se u ovom slučaju radi o malim parama, premalim za DORH-ovo aktiviranje, dok se istodobno silno veliki iznosi ne istražuju i ne žele goniti. Kao primjer navodi mnogobrojne postupke jednostavne nabave za koje se ne raspisuju natječaji po hrvatskim bolnicama, a na što DORH uopće ne reagira. Državno odvjetništvo, primjećuje Zgombić, muči što je Šimunić ili netko drugi u Oroslavju bez postupka javne nabave platio Advent nekom svom navodnom poznaniku dvadesetak tisuća eura, ali ih nikako ne muči što su sami bez postupka javne nabave dva vještačenja u slučaju Agrokor platili dva milijuna eura plus PDV, a da u zakonima nema ni jedne jedine odredbe koja bi ih od provođenja takvog postupka mogla izuzeti. Tko će sutra u šest sati ujutro, pita, doći doma svim državnim odvjetnicima, oduzeti im mobitele i laptope, iz njihovih ureda odnijeti računala i onda istražiti kako su angažirali vještake u slučaju Agrokor. Zgombić kao svoj zaključak povodom slučaja Šimunić nudi tvrdnju da je hrvatsko pravosuđe premreženo mafijaškim skupinama i pipcima izvršne vlasti.
Drugo, sumnjiv je tajming Turudićeve operacije. Vrijeme dovršavanja izvida protiv Šimunića. U više od godinu dana, koliko navodno provode postupak, Uskok ništa nije poduzeo da na normalan način, bez ranojutarnjih zaskakanja, pribave dokaze. Upućeni tvrde da je za istragu u tom slučaju, dakle istragu malog opsega, dovoljan jedan čovjek jedan dan. Na gradonačelnika se Oroslavja – vrlo indikativno – otvoreno nasrnulo nakon što je on u suradnji s novinarima javno počeo razbucavati hobotnicu po sportskim organizacijama. Neposredno nakon što se pokazalo da raspolaže ozbiljnom dokumentacijom o izvlačenju brda para po sportskim savezima. Njegovom je zaslugom javnost mogla saznati da hrvatski sport, s HDZ-ovim kadrovima po ključnim pozicijama, služi između ostalog i kao kanal za odlijevanje javnih sredstava u privatne džepove. Uskok je Šimuniću sada oduzeo i dokumentaciju o kriminalu po sportskim organizacijama. Preuzimanjem njegovih mobitela i računala dolazi se do podataka o izvorima po HDZ-ovu vlast neugodnih informacija. Otvara se put za otkrivanje dubokog grla u vladajućim strukturama.
Operacija instaliranja Primorca
Stoga se prilično opravdanom čini tvrdnja stranaka SDP, Možemo! i zastupnice Dalije Orešković da je progon Viktora Šimunića politički motiviran, da je Uskok na gradonačelnika Oroslavja poslan kako bi ga se ušutkalo i kako bi se na čelo Hrvatskog olimpijskog odbora instalirao propali Plenkovićev predsjednički kandidat Dragan Primorac, sa zadaćom da nakon preuzimanja saveza prikrije tragove korupcije u sportu. Tragove koji vrlo vjerojatno idu do vrhova vlasti. Do sličnog je zaključka došao i iskusni Damir Vanđelić. Po njemu, upad je Uskoka u Šimunićev dom pokrenut kako bi se došlo do izvora informacija o lopovluku u HOO-u i kako bi se spriječilo da istraga ide dalje, prema vrhu države. Vanđelić podsjeća da je tako bilo i s aferom Škugor, aferom u kojoj je nezakonitom trgovinom plinom Ina oštećena za gotovo 160 milijuna eura, a u kojoj je sve zaustavljeno kada je dio novca trebao biti izvučen u inozemstvo, gdje ga je možda netko drugi trebao preuzeti, netko pozicioniran više od nesretnog Inina direktora Škugora, po kojem se cijeli slučaj nazvao. Ukratko, Uskokov udar na Viktora Šimunića možda nije pokrenut radi otkrivanja, nego radi prikrivanja korupcije. One visokoprofilne. Koju je on robinhudovski pokušao poloviti.
Treće, sve govori da se u ovom slučaju možda ne radi toliko o zloupotrebi jedne gradonačelničke funkcije koliko se radi o zloupotrebi državnih institucija. Zloupotrebi kaznenog progona za potrebe vlasti. Jako nepametnim i opasnim potezom glavni državni odvjetnik dovodi u pitanje ulogu Uskoka i DORH-a, a da nije pomogao ni sebi ni Plenkovićevoj sljedbi, koja se njegovu udaru na Šimunića vidno obradovala. Vjerojatno suprotno svojim namjerama, Ivan Turudić tom operacijom degradira i ponižava vlastitu funkciju. Sam sebe stilizira kao nesamostalan instrument, pukog izvršitelja i produženu ruku političke vlasti, što je suprotno ustavnoj i zakonskoj definiciji njegove pozicije, a vjerojatno i njegovim osobnim ambicijama. Dok se premijer Plenković predstavlja kao osoba sklona zastrašivanju, spremna da za obračun s političkim protivnicima iskoristi organe represije, od čega mu popularnost sigurno neće procvjetati. Narodna će mudrost reći da je svaka sila za vremena. Svakom silniku jednom dođe kraj. U međuvremenu rastu nezadovoljstvo, možda i revolt u javnosti.
Slučaj Šimunić korak je u krivom smjeru. Nažalost, prilično očekivan. Stvari su u Hrvatskoj trenutno postavljene tako da je na čelu DORH-a čovjek kojega su šefovi HDZ-a predstavljali kao „našeg dečka“, uvijek snažno naslonjen na moćnike u vlasti. Koji se istodobno družio s teško kompromitiranim kršiteljima zakona, kasnije i bjeguncima od hrvatskog pravosuđa, što je od javnosti pokušavao sakriti. O toj je svojoj umreženosti s problematičnim svijetom u više navrata javno lagao. Nije govorio istinu ni o svojim bliskim vezama s jednom od vedeta HDZ-ovih grabežnih struktura. Bivšom državnom tajnicom, koja je danas optuženica u više sudskih postupaka. U njenom mobitelu pronađena prepiska otkriva njihovo uzajamno gugutanje: on njoj Lipa, ona njemu Radosti, kombinacija bliskosti i međusobnih usluga čak i u vrijeme dok je gospođa bila pod istragom. Premijer je Plenković dobro znao koga dovodi na čelo DORH-a.
Jako nepametnim i opasnim potezom glavni državni odvjetnik dovodi u pitanje ulogu Uskoka i DORH-a, a da nije pomogao ni sebi ni Plenkovićevoj sljedbi, koja se njegovu udaru na Šimunića vidno obradovala
Javnost u Hrvatskoj iz mnogo razloga ne vjeruje Ivanu Turudiću. Što je jako loše za instituciju koju vodi i funkciju koju obnaša. Njegov je ugled na niskim granama, teško ruiniran. Upad u obiteljski dom gradonačelnika Oroslavja, koji je zbog svoje borbe za pošten odnos prema javnom novcu, a protiv korupcije već svašta prošao, u njegovu skromnu kuću bez fasade, nepovjerenje će dodatno pojačati. Svojom kaznenom ekspedicijom protiv Viktora Šimunića glavni se državni odvjetnik, zajedno sa svojim političkim prijateljima, ružno ruga osjećaju pravde i zakonitosti u Hrvatskoj.
Kad zločinačka utjeruje pristojnost u Hrvatsku
HDZ-ova vrhuška jako se uskokodakala. Strašno su povrijeđeni jer ih je nakon nekog klinča u sabornici Sandra Benčić nazvala stokom. Koordinatorica Možemo! promrmljala je to sebi u bradu, ali kamere su zabilježile. Jednu prejaku riječ vladajući već danima pokušavaju pretvoriti u prvorazredan politički skandal. Drže lekcije o pristojnosti, opoziciju optužuju za govor mržnje, glume žrtve i moralnu superiornost, svojom navodnom konsternacijom maltretiraju javnost.
Vulgarno i primitivno – tvrdi Andrej Plenković, tumačeći kako ljevica političke suparnike dehumaniziranjem pretvara u neprijatelje. Ali kad ga odmah potom novinari pitaju za upravo donesenu osuđujuću presudu Branimiru Glavašu za ratne zločine, premijer odjednom ostaje bez komentatorskog nadahnuća. Suho kaže tek da je pravomoćnu odluku suda primio na znanje. Uglavnom, više je zgrožen jednom u afektu dobačenom pogrdom nego užasnim Glavaševim zločinima nad civilima u ratnom Osijeku.
Šef Sabora Gordan Jandroković u svojoj se osudi zastupnice Benčić čak upustio u vještačenje izraza njena lica koje, po njemu, „pokazuje nevjerojatnu količinu prezira i mržnje prema političkim protivnicima“. Ovoga se puta halabuci iz HDZ-ovih redova pridružio i inače prilično suzdržani, hajkama neskloni ministar Butković, lansirajući tvrdnju da je nazivanje ljudi stokom „nešto novo u hrvatskoj politici“.
Ali nije. Sve je to već viđeno, samo s jedne druge strane. Zagrebački gradonačelnik Tomašević podsjeća na kvalifikacije kojima iz HDZ-a redovito časte Možemo!: „jugosrpska sekta, strvinari, paraziti, lešinari, gubitnici…“ Na društvenim se mrežama kao podsjetnik ovih dana opet pojavila stara snimka Jandrokovića koji jednog oporbenjaka naziva smećem. „Malo je reći da ste smeće“, okomio se 2019. na Mostova zastupnika Nikolu Grmoju. Ne treba zaboraviti ni da je s kvalificiranjem političkih suparnika stokom prvi počeo predsjednik Tuđman, prije točno tri desetljeća, kada je zagrebačku opoziciju nazvao „stokom sitnog zuba“. Objašnjavajući zašto ne dopušta oporbenog gradonačelnika u Zagrebu, unatoč izbornim rezultatima, doslovce je rekao: „Što znači to da oporba u Zagrebu ima 60 posto glasova? To je kao da vam jedan seljak kaže da ima na svom dvoru 60 komada živine. Je li to praščad ili telad? Jesu li to kokoši ili guske? Gdje će svaki razborit seljak i čovjek znati da nasuprot takvom jatu jedan, a pogotovo jedan par rasnih konja ili rasnih krava više vrijedi negoli čitavo takvo jato.“ Predsjednik je Tuđman imao vrlo specifično shvaćanje demokracije. Za njega je HDZ predstavljao krupna, rasna grla, opozicija – stoku sitnog zuba kojoj se preuzimanje vlasti nipošto, čak ni u slučaju izborne pobjede, ne može dopustiti.
Svaku izjavu treba kontekstualizirati. Sandra Benčić je naknadno objasnila razloge svoje revoltiranosti HDZ-ovim postupcima. Žao joj, kaže, što su drugi ljudi to morali čuti, ali ne misli da je najveći problem hrvatske politike u jednoj riječi. „Ne pristajem na politiku u kojoj je veći problem riječ izgovorena u frustraciji nego sustav koji tu frustraciju svakodnevno proizvodi“, napisala je. Apsurdno je kad HDZ-ova vrhuška opoziciji dijeli lekcije o lijepom ponašanju. Kad etikeciju svedu na pozu, pa jedna gruba riječ i psovka postaju veći problem od svih lopovskih afera koje im se vuku za nogama. Ispod europski svilene glazure vlasti Andreja Plenkovića nakazna je tvorba od kriminala i prisvajanja države. Ruganje je zdravom razumu i moralu kad zločinačka utjeruje pristojnost u Hrvatsku.
