Linija života: Ustavni sud protiv Ustava

Mi smo ti koji tumačimo Ustav – tako je Miroslav Šeparović objasnio potpuno problematičnu, tajno donesenu i javnosti zatajenu odluku Ustavnog suda, kojemu je na čelu, da sami sebi mimo ustavnih rokova produže mandat, s tvrdnjom da tako preveniraju ustavnu krizu. Tim se potezom sapunica s izborom novih ustavnih sudaca, s kojim se politika poigravala na rubu ustavne drame, pretvara u opasan skandal s Ustavnim sudom u glavnoj ulozi. Čuvari Ustava postaju njegovi kršitelji. S opravdanjem da brinu o ustavnom poretku uzurpiraju Ustav. Svoje pravo tumačenja Ustava pretvaraju u pravo da se ne drže ni Ustava ni zakona. Stvaraju toksičan presedan, moguće s dalekosežnim posljedicama.

A činilo se da bi ovoga puta izbor deset ustavnih sudaca, na pozicije koje su prošloga petka ostale ispražnjene, mogao biti uspješniji od dosadašnjih. Zainteresiranih je bilo mnogo, šesterostruko više od raspoloživih mjesta. Među njima i mnogo vrhunski respektabilnih kandidata. U takvoj konkurenciji, mislilo se, ni politika ne može birati baš loše. Pa se nagađalo kako bi pod pritiskom stručne i zainteresirane javnosti mogla odustati od običaja čašćavanja svojih isluženih kadrova funkcijama u Ustavnom sudu. Izgledalo je kao da nužni dogovor glavnih stranaka pozicije i opozicije, nužan radi stvaranja dvotrećinske većine kojom se u Saboru biraju ustavni suci, ovoga puta neće malformirati u mnogo puta već viđenu neprincipijelnu trgovinu HDZ-a i SDP-a. Da će izostati prljavi deal, kojim su za ustavne suce znali biti instalirani ljudi s ozbiljnim dubiozama u profesionalnim biografijama i teškim falinkama u svom moralnom habitusu. Skaredne persone s kakvima ni institucija nije mogla računati na potreban ugled u javnosti.

Pet do dvanaest

Međutim, unatoč velikom broju sjajnih kandidata, HDZ-u se s izborom nije žurilo. Potpuno neobjašnjivo i neodgovorno tek desetak dana prije isteka krajnjeg roka sjeda za stol s opozicijom, prije svega s SDP-om. Pet do dvanaest dogovaraju listu s deset imena. Glasanje je u Saboru trebalo obaviti u petak, posljednjeg dana mandata dosadašnjih ustavnih sudaca. Bez toga, Ustavni bi sud već u subotu bio izvan funkcije. Ali onda SDP počinje komplicirati, pa inzistira da se u istom danu ne može odlučivati o ustavnim sucima i o njihovoj inicijativi za opoziv premijera Plenkovića. Teško je za takvo uvjetovanje vidjeti neki ozbiljan rezon. Ako i postoji, Ibler ga javnosti nije uspio predstaviti. Tek se naknadno od SDP-ovih asova moglo čuti kako su HDZ-u i Andreju Plenkoviću htjeli pokazati da ne mogu baš sve što hoće. Premijeru bi takva lekcija zaista bila potrebna, ali ne preko leđa Ustavnog suda.

Na koncu je SDP, ničim ozbiljnim izazvan, kompromisnim dogovorom da se o ustavnim sucima glasa u subotu faktički sam na sebe preuzeo odgovornost za prekoračenje rokova. Istodobno HDZ-u omogućavajući da sve svoje greške i propuste u tom postupku izmakne iz fokusa javnosti. Pa ih premijer Plenković napada kao potpuno nezrelu, neozbiljnu, neodgovornu i kapricioznu stranku. Dok sam sebi komplimentira kao odgovornom i mudrom državniku. Tvrdeći da je „HDZ jedina stranka koja poštuje Ustav i vladavinu prava“. Njegova odvojenost od stvarnosti postaje zabrinjavajuća. U svojim svakodnevnim silno dosadnim, davež obraćanjima javnosti ne govori o vlastitom ignoriranju potrebe da se izbor ustavnih sudaca pravodobno obavi. Niti spominje kako se njegovom zaslugom odlučivalo u zadnji čas, s premalo vremena za usuglašavanje u Saboru. Prešućuje i vlastito žongliranje s neustavnim idejama. Kao i svoje jako problematične izjave da bi sastav Ustavnog suda morao odražavati odnos snaga u parlamentu, s jasnom implikacijom o HDZ-ovoj dominaciji, što je i ovoga puta, ali ne posve uspješno pokušavao ostvariti.

Junačenje SDP–a

SDP-ovim posve nepotrebnim i neproduktivnim manevrima s terminom glasanja šef HDZ-a može zahvaliti i činjenicu da su njegove loše kadrovske odluke uglavnom prošle ispod radara, bez značajnog problematiziranja u javnosti. Za razliku od SDP-a, Plenković je u Ustavni sud ponovno poslao jednog političara, svog bivšeg ministra pravosuđa Bošnjakovića, koji je još relativno nedavno najavljivao povlačenje u mirovinu. Također se nekako zametnula i ona HDZ-ova još skandaloznija odluka da za ustavnog suca biraju i Antu Galića, dosadašnjeg šefa Visokog upravnog suda, koji je široj javnosti postao poznat po srdačnoj i suspektnoj prepisci s bivšom državnom tajnicom Josipom ex-Rimac. Ali, vjerojatno još važnije, u Galiću je premijer Plenković imao bliskog suradnika i u obesnaživanju Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, kao antikorupcijske institucije. Zahvalnica je stigla u obliku funkcije u Ustavnom sudu, što je zbog SDP-ova junačenja na pogrešnoj temi u javnosti prošlo gotovo neprimijećeno.

Ali sve to postaje zanemariv skandal nakon što je Ustavni sud odlučio da stvari uzme u svoje ruke i nekoliko sati prije isteka mandata sam sebe reizabere. Preglasavanjem su – deset prema tri – donijeli odluku da u istom sastavu nastavljaju do daljnjega. Premda je ustavna i zakonska norma kristalno jasna: ustavni se suci biraju na osam godina, s mogućnošću produženja za još šest mjeseci, što su oni sve iskoristili. S tvrdnjom da žele spriječiti ustavnu krizu zemlju su doveli u stanje javnog obezvređivanja, podrivanja i faktičkog štemanja Ustava. Predsjednik Milanović će postupak Ustavnog suda nazvati diverzijom protiv Ustava. Dok će Šeparović spornu odluku braniti objašnjenjem kako se radilo o iznuđenom potezu. Mjera iz nužde, na koju smo bili prisiljeni, kaže. Pritom se pozivajući na pravo tumačenja Ustava. Kao da Ustavni sud u tome baš ničim, nikakvom ustavnom ni zakonskom normom, nije ograničen. „Mi smo ti koji tumačimo Ustav. Nama je Ustav dao ovlast da ga tumačimo, a tumačili smo ga u smislu temeljnih vrednota ustavnog poretka. Nismo mogli dozvoliti da država dođe u blokadu, u ustavnu krizu, jer bi bila ugrožena ustavna demokracija“, ustvrdio je.

Miroslav Šeparović je potpuno u pravu kad apostrofira da Sabor svoju funkciju izbora ustavnih sudaca nije pravodobno ispunio, ali je potpuno u krivu kad si uzima pravo njegova supstituiranja. FOTO: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Hajdučija nad ustavom

Ustavni je sud potpuno u pravu kad s nezadovoljstvom apostrofira da Sabor svoju funkciju izbora ustavnih sudaca nije pravodobno ispunio, svojom greškom dovodeći u pitanje funkcioniranje cijele institucije. Ali je potpuno u krivu kad sam sebi uzima za pravo njegova supstituiranja. Ustavni sud neoprostivo griješi i stavom da je o svojoj hajdučiji nad Ustavom odlučio ne obavijestiti ni Sabor ni javnost. Premda će dio ustavnih stručnjaka, uglavnom povezanih s vlašću (Mato Palić), takav postupak odobriti kao ispravan, čak i mudar (Sanja Barić), mnogo su brojniji i uvjerljiviji oni koji upozoravaju da je riječ o nedopustivom i vrlo opasnom kršenju Ustava, s potencijalno nesagledivim posljedicama. Tako stručnjak za ustavno pravo Đorđe Gardašević, s Pravnog fakulteta u Zagrebu, tvrdi da je samoproduljenje mandata ustavnih sudaca protuustavno, da je takva odluka ustavno i zakonski posve neutemeljena, da je Ustavni sud izašao iz svoje uloge i stavio se u poziciju ustavotvorca, mijenjajući Ustav na način koji nije ni predviđen ni dopušten. Samo Sabor u ratnom stanju može sam sebi zakonom produžiti mandat, drugih iznimaka nema, rezolutan je profesor Gardašević.

Njegov kolega Vedran Đulabić piše o pravnom hororu u režiji Ustavnog suda. „Ovo nije samo skandal, ovo je ozbiljan i opasan presedan, koji pokazuje da u našem institucionalnom sustavu postoji tijelo koje si dozvoljava da može sve i nitko mu ne može ništa.“ Đulabić smatra da bi posljedice po institucionalnu arhitekturu hrvatske države mogle biti razarajuće. „Nalazimo se u stanju koje sutra može dovesti do opravdanja bilo kakve odluke vladajućih. Doslovno, bilo kakve“, upozorava. Rastezanje Ustava, kao da je od gume, kako bi se svaka samovolja vlasti mogla proglasiti ustavno dopustivom, može voditi urušavanju ustavnog poretka. Ustavni je sud svojom odlukom otvorio vrata kroz koja bi neki budući silnici i politički predatori mogli proći. Sociolog Dragan Bagić upozorava da bi je protivnici demokracije mogli iskoristiti. Bude li se Hrvatska pravila da se ništa strašno nije dogodilo. Da se sada, s napokon obavljenim izborom ustavnih sudaca, sav taj pravni metež i bacanje Ustava pod noge Ustavnog suda može zaboraviti.

Poseban je problem da dio sudionika svježeg državnog udara u pokušaju ostaje na mjestima ustavnih sudaca. Uz predsjednika Ustavnog suda Šeparovića i nekad SDP-ova Matu Arlovića, koji se davno, odmah po odijevanju crne toge, prekobicnuo na HDZ-ovu stranu, pa su mu oni i drugi mandat osigurali, u tom su pučističkom scenariju sudjelovala i dva u subotu novopotvrđena ustavna suca. Sabor im je izglasao novi mandat, premda su nekoliko sati ranije i sami participirali u kršenju Ustava i svom protuustavnom autoreizboru. Kako u takvom sastavu Ustavni sud može djelovati vjerodostojno? Kako bi mogao uredno funkcionirati? Kako bi im hrvatski građani mogli vjerovati? Sami su se s vlastitim profesionalnim i ljudskim integritetom nepopravljivo narugali. Narugali su se i Ustavnom sudu, kao institucionalnom čuvaru Ustava. Potencijalna ustavna kriza njihovim izborom nije zatvorena, nego se tek otvara.

nacional