Trebalo je sedam mjeseci izraelskoga genocida nad 2,5 milijuna Palestinaca u Pojasu Gaze da glavni tužitelj ICC-a izda naloge za privođenje Benjamina Netanyahua i ministra obrane Yoava Gallanta.
Trebalo je sedam mjeseci krvava izraelskoga genocida nad nedužnima, golorukim 2,5 milijuna Palestinaca u Pojasu Gaze – cca 100.000 ubijenih i ranjenih, većinom žena i djece i sravnjena sa zemljom cijela stambena naselja – da ugledni britanski glavni tužitelj Međunarodnoga kaznenog suda (International Criminal Court – ICC) u Haagu Karim Asad Ahmad Khan izda uhidbene naloge radi privođenja premijera židovske države Benjamina Netanyahua i ministra obrane Yoava Gallanta suđenju za ratne i zločine protiv čovječnosti. Zbog Hamasovog masakra 1200 civila, vojnika i policajaca u izraelskim kibucima 7. listopada 2023. te odvođenja u Gazu cca 250 talaca, ICC je izdao uhidbene naloge i za Hamasove vođe Yahyaja Sinwaru (čelnika islamističkog pokreta u Pojasu Gaze), Mohammeda Diaba Ibrahima Al-Masrija alias Deifa (zapovjednika tzv. brigade Al-Qassam, oružanog krila Hamasa) te Ismaila Haniyeha (šefa Hamasova politbiroa). Svijet je u trenu ostao bez daha: što se događa!?
Jezivi prizori i toga genocida obišle su svijet, koji više ne dvoji tko su Netanyahu, Gallant, članovi izraelske vlade, vojni zapovjednici u Gazi i kakve naredbe imaju vojniciUhidbeni nalozi za sasvim zatečene tim ICC-ijevim činom Netanyahua i Gallanta odjeknuli su u njihovoj užoj okolini snažnije no „Little Boy“ nad Hirošimom, zgranule samoga Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr., američkog mecenu i branitelja genocida nad palestinskim narodom, te ponukale Španjolsku, Irsku i Norvešku da smjesta priznaju samostalnu palestinsku državu, koja odluka stupa na snagu 28. svibnja 2024. Izrael udara kontru. Povlači svoje veleposlanike iz tih triju država i prijeti teškim posljedicama. Svijet se naglo uskomešao. Malta, Slovenija i Australija, tvrde, ozbiljno razmatraju priznati državu Palestinu. SAD, Francuska, Njemačka i Austrija javljaju da je „to još prerano“ i da „na osnovi rješenja o dvije države (Izraela i Palestine, op. a.) još treba pregovarati o punoj palestinskoj državnosti“. Europska unija, glede&unatoč međunarodnog priznanja Palestine i svojih izbora početkom lipnja, puca po šavovima.
Proklamirano eurounijsko tzv. jedinstvo je čista fatamorgana, ozbiljno je načeto već odnosom pojedinih zemalja članica EU-a prema ukrajinskom ratu (Mađarska, Slovačka), prije toga nesolidarnošću u pandemiji virusa SARS-CoV-2, pa toksičnim bruxelleskim dilanjem ukrajinskog žita, etc. Hrvatska – po običaju kad su posrijedi krupna međunarodna pitanja, jer im nije dorasla – reagira mutavo. Budući da ne poštuju čak ni ustavnu obavezu o sukreiranju vanjske politike, čak ni tzv. tvrdu kohabitaciju što se tiče i drugih ključnih državnih poslovima, RH nema službenu vanjsku politiku. Predsjednik države Zoran Milanović drumom, premijer Andrej Plenković šumom. „Ja sam prvi ili drugi u Europi nakon terorističkog divljanja Hamasa i jednako divljačke reakcije izraelske vlasti upozorio da će Izrael izgubiti simpatije u svijetu nastavi li tako“, kazao je Milanović. „ nastavili su i sada smo tu gdje jesmo. Palestinu su već priznale neke države. To nije jednostavna odluka.
Ovo je zoran primjer da i RH mora o tomu zauzeti stajalište, a ono se zauzima dogovorom predsjednika RH i premijera, što Plenković ruši i razbija nekoliko godina. Ima argumenata za priznanje Palestine i odlučimo li to, to neće biti učinjeno da bismo napakostili Izraelu. A hoćemo li odlučiti, potreban je razgovor jer to nije mala odluka.“ No, Plenkoviću i dalje nikakvi razgovori s predsjednikom RH ne padaju na pamet: „U ovom trenutku ne razmišljamo o tomu. Naša je stalna pozicija utemeljena na rješenju o dvije države, ali na način da se dogovore dvije strane“. Palestinci i Izraelci. Rješenje o „dvije države“ je američka ideja za imperijalno održavanje statusa quo izraelskog uništenja palestinskog naroda i proamričke dominacije na Bliskom istoku. Izrael ne želi ni čuti ni o kakvoj palestinskoj državi, a Plenković na krijesti proameričkih ancila u Bruxellesu plagijatorski papagaji tu ideju o „dvije države“.
Za početak punog ostvarenja ideje o „dvije države“ bilo bi više no uputno ulisičene Benjamina Netanyahua, Yoava Gallanta i trojicu Hamasovih vođa izvesti pred lice pravde. Potom i niže operativce zločinaI, da, tko su to Plenkovićevi „mi“ – pa „u ovom trenutku ne razmišljaju“ o priznanju države Palestine, jer „imaju stalnu poziciju“, a ona je bila i ostala: veži konja gdje ti gazda kaže, sic transit – da tako samouvjereno smije iskakati iz svojih ustavnih ovlasti/dopuštenja? Premijer osobno, je li, može misliti što ga je volja o Palestini i Izraelu, ali to nije niti smije biti – „mi“. Nas, je li, nije pitao niti je dobio izborni pristanak tretirati nas kao „mi“. „Mi“ nisu ni HDZ i vlada, nisu ni hrvatski žitelji – kojima Plenković, HDZ i vlada imaju odgovorno služiti, ne obratno – pa „mi“ nemaju mjesta u hrvatskoj vanjskoj politici koja nije sukreativno izbalansirana sa šefom tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. „Mi“ pogotovo ne vrijedi za Uniju, gdje je nekoliko članica, a bit će ih još, vodeći se pravom svakog naroda na slobodu u vlastitoj državi, sada proširilo već postojeću pukotinu.
Mjesecima već traje globalni propalestinski bunt (od najuglednijih, elitnih američkih sveučilišta do protuizraelskog ustanka masa u svim svjetskim metropolama) protiv genocida nad Palestincima u njihovoj domovini, pa nitko pri zdravoj pameti ne može ta programirana krvoprolića i etničko čišćenje opravdavati kao izraelsko pravo na samoobranu od Hamasa. Dva i pol milijuna Palestinaca u Pojasu Gaze i sunarodnjaci im, je li, na okupiranima Zapadnoj obali rijeke Jordana i istočnom Jeruzalemu – nisu Hamas. I prije osnutka židovske države 1948. godine na palestinskom tlu, a osobito sustavno sljedećih desetljeća, palestinski je narod izložen toksičnom apartheidu nad kojim je svijet nečovječno zatvarao oči.
Moćan je (čak i nuklearni!?) Izrael imao i ima milijun i jednu mogućnost za učinkovito se obračunati sa svakim terorizmom, pa i Hamasovim, Hezbolahovim, etc., pri čemu neće masovno stradati nedužno civilno stanovništvo, ali to nije prioritet. Što više „njihovih“ žrtava je prioritet radi osvajanja tzv. Lebensrauma za „izabrani narod“, sic transit. Tzv. pravo na samoobranu – koje je u samo sedam mjeseci genocidno ubilo i teško ozlijedilo cca 100.000 nedužnih ljudi, praktično 10 Palestinaca na jednog ubijenoga, ranjenog ili zataočenog Židova – pokazalo je nakazno lice. To je nakazno lice vjersko-konzervativne Netanyahuove vlasti, mokro od nedužne palestinske krvi, napokon do te mjere iziritiralo međunarodnu savjest da se ne samo opet razbuktao antisemitizam, iako nisu krivi svi Židovi čak ni u Izraelu, već i zaredala priznanja države Palestine, prekidi političkih, ekonomskih i inih odnosa.
Hrvatska mora o zauzeti stavo priznanju Palestine, a on se zauzima dogovorom predsjednika Republike i premijera, što Plenković ruši i razbija nekoliko godinaNetnyahua i Gallanta čekaju lisičine u više od 120 zemalja i ICC-ijeve istražne ćelije. To je samo početak. Jamačno neće proći dugo, pa će se na optuženičkoj klupi u Haagu pod sumnjom da su počinili ratne i zločine protiv čovječnosti – vidi primjere građanskih ratova u Ruandi, pri raspadu bivše SFR Jugoslavije, etc. – naći i izraelski viši/niži vojni zapovjednici, obični vojnici, doseljenički ekstremisti, civili, tzv. psi rata koji su na rubu vojnih operacija ubijali palestinske civile, maltretirali, pljačkali, silovali… Nije valjda bez veze, netom što je saznao za uhidbeni nalog, Netanyahu dramatično govorio vojnim zapovjednicima kako, je li, „neprijatelji Izraela pripremaju suđenja Izraelu zbog pravednog otpora Hamasovu terorizmu“ i da se „moramo tomu suprotstaviti potpunim uništenjem Hamasa“ te „nas nitko neće spriječiti u oslobađanju naših talaca“.
Da je u SAD-u bilo pameti, poštivanja međunarodnog prava, diplomatske volje za riješiti palestinsko pitanje i problem Hamasova terorizma bez da se Gaza sravni sa zemljom, a ne mecenatskog pomaganja osvetničkomu izraelskom genocidu, ICC ne bi imo potrebe izdavati uhidbene naloge za izraelske političke i vojne čelnike – samo za terorizam 7. listopada 2023. u naseljeničkim kibucima – a taoci bi odavno bili vraćeni u Izrael. Ovako… „Izrael, kao i sve države, ima pravo poduzeti mjere za obranu svog stanovništva“, navodi se u ICC-ijevu obrazloženju razloga za uhidbene naloge dvojici izraelskih čelnika. „To pravo, međutim, ne oslobađa Izrael ili bilokoju državu od obaveze poštivanja međunarodnoga humanitarnog prava. Bez obzira na vojne ciljeve koje mogu imati, sredstva koja je izrael izabrao da ih postigne u Gazi, namjerno izazivanje smrti, gladi, velike patnje i ozbiljne ozljede tijela ili zdravlja civilnog stanovništva su zločinačka.“
Razumljivo je to da Izraelska vlast – u zaštiti dvojice svojih političkih i vojnih prvaka, najodgovornijih za masovne zločine nad Palestincima u njihovoj višestoljetnoj domovini – poziva sve i svakoga u svijetu da se ogluši o ICC-ijevu odluku. Američki predsjednik na odlasku Biden, čija država ne priznaje ICC, tvrdi da su uhidbeni nalozi za Netanyahua i Gallanta „skandalozni“, jer „što god tužitelj insinuirao, između Izrala i Hamasa nema znaka jednakosti“. Dakako da nema, Hamas je počinio jeziv teroristički zločin u Izraelu, a izraelska vlast je osvetnički pretvorila višedesetljetni apartheid u genocid nad cijelim palestinskim narodom, i to na početku agresije 360.000 vojnika sa svom ratnom tehnikom na Gazu jasno objavila: „Zapamtit će nas dugo u budućnosti!“ Izrael sada vidljivo pada u međunarodnu izolaciju, a na Židove se u svijetu sve više gleda poprijeko. Hoće li i njihovi budući naraštaji trpjeti posljedice krvoprolića kojim sada Netanyahuova genocidna vlast zatire cijeli palestinski narod?
„Priznanje palestinske države bi bilo nagrada za terorizam“, bijesno je poručio Benjamin Netanyahu, a izraelski ministar vanjskih poslova Israel Katz da su otvorili „posebnu ratnu sobu kako bi se država suprotstavila ICC-ijevu potezu“. A taj je „potez“ vrlo skroman, jer krivnja za genocid nad Palestincima, za strašne ratne i zločine protiv čovječnosti u Palestini zapasuje neusporedivo veći krug odgovornih oko Netanyahua i Gallanta. Dio tih krivaca neće ostati nekažnjen, a kako poručuju iz Irana, „samo je pitanje vremena kada će Palestina biti međunarodno priznata na cijelom području od (Sredozemnog) mora do rijeke (Jordana)“. Izrael pak tvdi da će „ICC-ijev potez samo potaknuti ekstremizam i povećati nestabilnost na Bliskom istoku i šire“. No, genocid se programerima neće isplatiti.
Prema podacima palestinskih vlasti, od 15. studenoga 1988. kada je vođa PLO-a Yasser Arafat – par mjeseci nakon početka prve intifade – proglasio „uspostavu države Palestine s Jeruzalemom kao glavnim gradom“, Palestinu su do danas priznale 142 države od 193 članice UN-a. Samo nekoliko minuta po Arafatovoj objavi, Palestinu je službeno priznao Alžir, tjedan kasnije još 40 država (Kina, Indija, Turska, većina arapskih zemalja…), a Švedska je 2014. godine bila prva članica EU-a koja je priznala Palestinu. Češka pak, Mađarska, Poljska, Bugarska, Rumunjska i Cipar su to učinili prije no što su se pridružili Uniji. Godine 2010./2011. Je priznala Palestinu većina latinoameričkih država, a UNESCO ju listopada 2011. priznaje svojom punopravnom članicom. Studenoga 2012. dobiva promatrački status u UN-u, što joj otvara pristup UN-ovim agencijama i međunarodnim ugovorima, a 2015. godine se pridružuje Međunarodnom kaznenom sudu (ICC). To će omogućiti otvaranje istraga o izraelskim vojnim operacijama na palestinskom tlu. SAD i Izrael su, sramotno, osudili tu odluku.
Inače, ICC je stalna/neovisna/samostalna pravosudna institucija izvan sustava UN-a, osnovan je na temelju Rimskog statuta koji je stupio na snagu 1. srpnja 2002., sjedište mu je u Haagu u Nizozemskoj, a ovlašten je suditi osobama osumnjičenim za najteža kaznena djela međunarodne važnosti (zločini genocida, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini, zločini agresije, itsl.). To podrazumijeva osobnu/pojedinačnu odgovornost i za Hamasov krvavi napad 7. listopada 2023. na izraelske kibuce i zvjerski odgovor Netanyahuove vlasti agresijom na Pojas Gaze te okupirane Zapadnu obalu i istočni Jeruzalem. ICC-ijevih pet uhidbenih naloga, tj. tjeralica za politički i vojnim vođama sukobljenih strana međunarodna su zaslužena, zvučna pljuska i Hamasu i aktualnoj vlasti židovske države, ali i indikativna poruka sličnim krvosljednicima u svijetu.
Glavni tužitelj ICC-ija Khan je pozvao na hitno oslobađanje svih talaca i njihov siguran povratak obiteljima te zatražio od strana u sukobu da bez odgađanja počnu poštivati međunarodno pravo, jer to „pravo i zakoni oružanih sukoba vrijede za sve. Nijedan vojnik, nijedan zapovjednik i nijedan civilni vođa ne mogu djelovati nekažnjeno. Ništa ne može opravdati namjerno ubijanje i ranjavanje, uključivo toliko žena i djece, lišavanje ljudi osnovnih životnih potrepština. Ništa ne može opravdati uzimanje talaca i ciljanje civila svim vrstama oružja.
U ovom je trenutku ključno da se mom Uredu i svim dijelovima ICC-ija, uključivo njegove neovisne suce, dopusti obavljati svoj posao s punom neovisnošću i nepristranošću. Inzistiram da svi pokušaji ometanja, zastrašivanja ili neprimjerenog utjecaja na dužnosnike ovog suda moraju odmah prestati. Tvrdim da su ratni i zločini protiv čovječnosti za koje se terete osumnjičeni počinjeni kao dio sustavnog napada na palestinsko civilno stanovništvo u skladu s državnom politikom. Ti zločini, po našoj procjeni, traju i danas“. Međunarodni sud pravde (International Court of Justice, ICJ), najviši sud UN-a, naredio je Izraelu 24. svibnja 2024. – na zahtjev Južne Afrike – da zaustavi ofenzivu na palestinski grad Rafah u koji se sklonilo milijun izbjeglica i povuče se iz Gaze kako bi se zaštitio opstanak palestinskog naroda. Zbog genocida nad Palestincima, ICJ – poznat i kao Svjetski sud, čije su presude konačne i obavezujuće, ali su se u prošlosti ignorirale, sic transit – već vodi postupak protiv Izraela.
ICJ-eva će presuda jamačno povećati diplomatski i ini pritisak na vladu Benjamina Netanyahua te proširiti krug zemalja koje priznaju Palestinu. „To su sigurno i pukotine u jedinstvu EU-a“, kazao je HRT-u politički analitičar Žarko Puhovski. „To je trend koji će se nastaviti. Pogrešno je priznanje države Palestine doživljavati kao kaznu Izraelu. Izrael treba kazniti zbog koljačkog vođenja rata. To je jedna stvar i to radi ICJ, a ovdje se radi o pravu naroda Palestine, koji je svašta prošao kroz desetljeća, da se zaštiti svojom državom. Drugo, postavlja se pitanje kakva će biti ta država. EU ne može pristati na to da to napravi nova varijanta šerijatskog kalifata ili čega već. EU mora inzistirati da to bude država s demokratskom legitimacijom, s ravnopravnošću žena kao minimumom, pa će se vidjeti kako će se dalje razvijati institucije.
U Palestini postoji šansa za to, ali na njoj treba inzistirati od početka: na pravu na državu pod uvjetom da ta ona udovoljava barem minimalnim demokratskim kriterijima.“ E sad, ideja o „dvije države“, Palestini i Izraelu, koje će priznati jedna drugu i međunarodnopravno korektno koegzistirati jedna uz drugu – bez takvog rješenja nikad neće biti mira na užarenom bliskoistočnom pijesku ni sreće ni za palestinski niti za židovski narod – neprihvatljiva je ekstremističko-genocidom dijelu izraelske vlasti, čiji je program „iseliti Palestince u Egipat ili u Sredozemno more“. Ni ekstremi hamasovske „pameti“ među Palestincima te u susjednomu islamskom svijetu, koji odriču pravo Izraelu na golo postojanje, ne vide drugi izlaz do li uništenja „okupatorskoga“ židovskog naroda i njihove države baš svim sredstvima. Kako bi 1902. godine kazao velikosrpski ideolog Nikola M. Stojanović za odnose s Hrvatima: „Do istrage naše ili vaše“, pa…
Za početak punog ostvarenja ideje o „dvije države“ i kao opomena/poruka s Bliskog istoka kojekakvim globalnim predatorima – kojih ima i bit će ih na Kugli – bilo bi više no uputno ulisičene Benjamina Netanyahua, Yoava Gallanta i trojicu Hamasovih vođa izvesti pred lice pravde. Potom i niže operativce zločina, egzekutore s obiju strana, kao što je haaška pravda postupila prema dijelu najvidljivijih gospodara života i smrti u ex-Jugoslaviji i Ruandi. S političkim i vojnim zločincima židovske države to neće ići lako, iako je njihova smrtonosna arogancija prevršila svaku mjeru. Netom što je Međunarodni sud izdao zabranu Izraelu da napadne Rafah u koji su se sklonile stotine tisuća palestinskih civila, žestoko ga je granatirao već sljedeći dan i ubio velik broj nedužnih ljudi. U bjesolučnomu noćnom napadu na šatorsko naselje, žive je spalio pedesetak Palestinaca, najviže žena i djece u dobi do 12 godina. Strašno da strašnije ne može biti.
Tragedija u Rafahu o kojoj će raspravljati i UN. Jezivi prizori i toga genocida obišle su svijet, koji više ne dvoji tko su Netanyahu, Gallant, članovi izraelske vlade, vojni zapovjednici u Gazi i kakve naredbe imaju vojnici. Tim krvnicima nije mjesto na slobodi. Ne mogu se i nikad neće opravdati nikakvim tzv. pravom na samoobranu od Hamasa, kao ni Joe Biden sarkazmom kako se „Izrael ima pravo braniti od Hamasa, ali mora zaštititi civile“. Sic transit. „Logika“ za vola ubit’!?
