Hrvatska živi svoj cjelogodišnji festival. Nije riječ o glazbi ni o kazalištu, već o poznatom nacionalnom programu – ponižavanju žena
„Zabranjujem
sve one zamke vaše podlosti
zabranjujem
da dodir zavisti i bolesti bude kraj
ovo ne sme biti kraj
ovo ne sme biti kraj“
Margita Stefanović, Milan Mladenović, Marko R. Milivojević
Dok Europa broji turiste, Hrvatska živi svoj cjelogodišnji festival. Nije riječ o glazbi ni o kazalištu, već o poznatom nacionalnom programu koji se iz godine u godinu održava bez plakata i bez ulaznica. Radi se o festivalu ponižavanja žena. Ovog je ljeta repertoar osobito bogat, toliko da se svak pristojan i zdrave pameti od srama crveni. Pišu se optužnice protiv novinarke, otkazuju predstave pod prijetnjama, s oltara upućuje „želja“ za smrću, a internetske hajke na pjevačice i saborske zastupnice postale su redovite poput vremenske prognoze. Ovo je ljeto žena „u fokusu“, ljetna sezona ženomrstva! Sve redovito i svima poznato. Publika zna refren, izvođači se ne moraju ni truditi, a institucije, kao i uvijek, kasne s reakcijom. Krenimo redom. Kronološkim. Ne nužno redom degutantnosti.
Prva je Severina Vučković. Jedna rečenica na plakatu za koncert u Opatiji – „Antifašizam je najveći koncept na svijetu“ – i kritika „dronskog patriotizma“ izrečena s bine, bile su dovoljne da se sila odvratnih uvreda uputi našoj pjevačici, onoj koja ni inače ne šuti – i zato bi, valjda, trebala. Sve toliko puta ponovljeno da se, poput guslanja, uvuklo u folklor. Nacionalistički. Ne nacionalni. Poruka Severini, ženi i pjevačici, jest pjevaj, no ne misli. Budi ukras, ali ne i građanka. Kad kaže nešto politički angažirano, rulja koja sve više postaje mainstream odmah je podsjeća „tko je“ i zašto bi trebala zauvijek šutjeti. A što je uspjeh na pozornici veći, kazna je brža i glasnija.
Nedugo nakon toga novinarka Nina Kljenak, na N1 televiziji, postavlja savršeno legitimno pitanje: „Zašto se uopće viče ZDS?“ No umjesto odgovora, pljuska patroniziranja. „Mala Nina“, „ispravi moždane vijuge“, odmah se propituje mjesto rođenja i kakav je to tamo kraj. Da, kad žena postavi neugodno pitanje, odgovor nije argument, nego ruglo. Cilj je obeshrabriti i druge. Neka se ne usude pitati!
Ljetna priča Dalije Orešković krenula je malo ranije, kada se usudila komentirati Thompsona kao „režimskog pjevača“, uvezati ga u političku priču HDZ-a. Potom je komentirala i isključive izjave Zlatka Dalića na temu istog koncerta. Drama se ovdje seli na oltar: u Sinju fra Ante Delić mladima poručuje da oni kojima smeta njihovo zajedništvo trebaju pasti u patnji i u toj patnji umrijeti. Nije li „uzvišeno srdačno“ kako se o blagdan Velike Gospe (sic!) jedan navodno vjernik govorom „evanđeoske“ ljubavi obraća ženi – političarki? Nije tu riječ samo o psovkama na internetu, već o posvećenom prostoru koji se koristi za najjeftinije prijetnje i gadljivo političko discipliniranje. Taj tren kad je oltar pretvoren u govornicu linča, možda je i najslikovitija metafora „festivala mržnje žena“.
Priča Danke Derifaj pravna je i institucionalna sramota. Umjesto da se govori o imovinsko-pravnom statusu Thompsonove nekretnine, država je odlučila angažirati se u postupku protiv novinarke koja je o tome izvještavala. Problem nije što institucije ne rješavaju sporove, nego što se novinarka usudila zaviriti iza paravana. A dužnost institucija nije štititi paravan, već javni interes, to je odavno rekao i Europski sud za ljudska prava: granice kritike prema javnim osobama i pitanjima moraju biti šire jer inače nema stvarne demokracije. I nije tu Derifaj tretirana kao novinarka, nego kao uljez „u tuđi dom“, gotovo kao protivnik obitelji. Nije ni čudo što je lavina uvreda i prijetnji došla brže od svake službene reakcije: „svetinja doma“ bolji je štit od svakog zakona.
Slijedi peti čin, onaj Vlatke Pokos. Usudila se progovoriti protiv normalizirane ustašizacije – i odmah je stigla kazna: salve uvreda o njenom privatnom životu i navodnim aferama. Nije se odgovaralo na njene rečenice, već se obaziralo na njen spol. Umjesto rasprave o ZDS-u, prelistavala se žuta kronika. Presuda je jasna: žena koja govori protiv ustašizacije nema pravo glasa jer je – žena.
I veliki finale. (Nažalost, ne: surova primitivnost zacijelo će nam priuštiti još mnoge nastavke.) Benkovac. Festival „Nosi se“ trebao je biti antiratni podsjetnik, predstava o miru i sjećanju. Završilo je kao parada prijetnji i vrijeđanja. Organizatorica Melita Vrsaljko doživjela je uvrede i udarac, glumica Maruška Aras dobila cijeli repertoar psovki na račun spola. Akteri – branitelji koji su se, navodno, borili za Hrvatsku i slobodu. No za slobodu Melite i Maruške – očito ne! Predstava je, naravno, otkazana. Poruka je jasna: kada se u javnom prostoru pojavi žena koja propituje ratni narativ, pasdarani „istine“ – oni kojima je Rat najbolje što im se u životu dogodilo pa ga perpetuiraju, kojima je bliži Sajam od Festivala u Benkovcu – spremni su posegnuti za arsenalom koji uvijek pali – seksističkim pogrdama. I prijetnjama. Herojski! Nema tog teksta, nema te scene, nema tog kulturnog argumenta koji može preživjeti urlik: „Šuti i vrati se doma!“
Što se, ustvari, dogodilo?
Prvo, teme se depolitiziraju. Umjesto o vlasništvu, predstavi ili činjenicama, govori se o djeci, domu, Domovini, obitelji. Tako Derifaj postaje uljez, a Benkovac obrana svetinja. Drugo, govornice se delegitimiraju. Nije bitno što Pokos govori, bitno je tko ju je izbacio iz stana. Nije važno što Severina misli, nego koga je ljubila. Nije važno što Kljenak pita, nego koliko joj vijuga radi. Konačno, discipliniranje! Pokreni hajku, pošalji prijave, podigni optužnicu, organiziraj urlike, iskoristi oltar. Poruka uvijek ista: neka šute i neka se ne usuđuju.
Naravno, ništa od ovoga nije novo. Početkom devedesetih imali smo „Vještice iz Rija“ – javni linč, uz popratni „nacionalni“ aplauz, Drakulić, Ugrešić, Iveković, Kesić i drugih. Etikete su bile iste: kurve, Jugoslavenke, izdajnice. Mira Furlan izgubila je posao u HNK-u, godinama se borila sa sudovima i stigmatizacijom. Sve pod istom parolom: žena koja ne pleše kako joj nacionalni bubanj udara, zaslužuje da p(l)ati. Slavenka Drakulić piše kako danas imamo „nove vještice“: Daliju, Vlatku i Severinu. Povijest se (nadajmo se) ne ponavlja, ali refren jest isti.
Nije ovo samo folklor našeg Balkana. Već se godinama ukazuje kako klerikalna i konzervativna rekonkvista žene koristi kao kulisu. Dok šute i predstavljaju obitelj, one su simbol „nacije koju treba zaštititi“. No čim progovore, postaju neprijateljice. Populizam voli ženu kao kip, ne i kao građanku. Zato se od obitelji, doma, Domovine i svetinja pravi paravan iza kojega se ustvari prava ruše.
Taj paravan u nas održavaju rituali i propovijedi. Na Trgu bana Jelačića muškarci javno mole i propovijedaju „čednost i poslušnost“, wayback machine u 19. stoljeće. Nadbiskup u Kninu i na Veliku Gospu poručuje da vrijedi umrijeti za Boga, obitelj i Domovinu. Lijepo zvuči, no u praksi kada žena remeti taj sklad, jer pita ili proziva, odmah zaslužuje kaznu. Da, godina se razvidi – kad se identitet i tradicija stave iznad prava, prava nestaju. To je oružje desnice, iliberala.
Samo, sloboda nije tu da štiti riječi koje su svima ugodne. Ne, ona štiti baš one koje „bole“. Ako sloboda vrijedi samo za pjesme koje kliču ZDS, a ne i za pitanja o tome, tada to nije sloboda. Već ritual. Populistički iliberalizam ne raste otvorenim ukidanjem demokracije, nego njenim pretvaranjem u dekor. A kad identitet postane važniji od prava, sve drugo postaje relativno. I pravo žene da govori. I pravo da postoji predstava. I pravo da se pita.
Zaključak? Ovo nas je ljeto podsjetilo da žene ne postaju mete zato što su pogriješile, nego zato što su govorile. Kazna za usud! Svaka koja progovori – o stanovima, o ustašizaciji, o antifašizmu, o ZDS-u – zasluži „suđenje“. Presuda se ne piše u sudnici, nego na ulici, oltaru. I glasi: šuti, vrati se u kuhinju, pjevaj, ali ne misli, moli, ali ne pitaj!
A društvo? Publika koja šuti. Pa festival ponižavanja postaje stalni repertoar. A Domovina prostor na kojem su žene kipovi i svetinje, ali nikad građanke. Zemlja u kojoj su ustaške parole glasnije od novinarki, oltari jači od zastupnica, a vulgarne uvrede moćnije od argumenata.
Pitanje je, zapravo, jednostavno: hoćemo li i dalje šutjeti uz isti repertoar? Ili ćemo priznati da je pravo svake žene koja pita i govori temelj ne samo slobode govora, već i vladavine prava u društvu uopće!
Stephen Holmes davno je rekao: sloboda nije sloboda ako vrijedi samo za ugodne riječi. Kao ni društvo koje žene pretvara u kipove i svetinje, a ne u građanke – to nije demokracija, već scenografija za tuđi monolog.
