Negdje sredinom filma Ljubav Gaspara Noéa kamera prati Murphyja (Karl Glusman) i Electru (Aomi Muyock) dok hodaju kroz park i razgovaraju. Posrijedi je razdoblje njihova druženja kada se između njih počinje razvijati intenzivniji emocionalni odnos. Situacija je zapravo krajnje klišeizirana. On je nezreo američki student koji boravi u Parizu, gdje studira na filmskoj akademiji te ima aspiracije postati uspješan redatelj i veliki umjetnik. Ona je pustopašna Francuskinja koja se nastoji razviti kao slikarica, a njezinu enigmatičnost i seksipil dodatno podcrtava francuski naglasak kojim je obojan njezin engleski izgovor. Slobodno se možete zapitati koliko ste puta svjedočili istoj ili sličnoj fabularnoj kombinatorici? Tijekom razgovora Murphy vrlo pompozno izjavljuje glupost i ostaje živ: on, naime, kaže da želi stvarati filmove na temelju suza, krvi i sperme. Ovo je samo jedna u nizu Noéovih scenarističkih eskapada, koje bi još mogle proći kao ironični pokušaj da se glavni protagonist okarakterizira kao nezreli adolescent, no cjelina nažalost vrvi pretencioznim replikama koje zvuče isforsirano, artificijelno i zapravo – stupidno. Katkada vam je zaista neugodno zbog glumaca jer moraju izgovarati monologe i dijaloge koji djeluju kao da ih je pisao nabrijani pubertetlija bez ikakva životnog iskustva.
Ljubav dobrim dijelom i djeluje kao rezultat redateljevih pubertetskih mokrih snova, no to je konstanta njegova opusa. Napadna autorska prisutnost naprosto guši ostvarenje. U posljednje vrijeme rijetko da smo mogli vidjeti film iz čijeg svakog kadra probija redateljeva egocentričnost da to počinje graničiti s apsurdom: galerija u kojoj radi bivši Elektrin ljubavnik zove se Noé, Murphy daje sinu ime Gaspar, glavni protagonist je redatelj koji stvara suzama, spermom i krvi.
Eksplicitni prizori seksa, zbog kojih ovaj film navodno ima kontroverzan status, u suvremenoj kinematografskoj produkciji nisu novost te ne predstavljaju osobito originalan iskorak. U rasponu od Von Trierovih Idiota (1998), preko The Raspberry Reicha (2004) Brucea La Brucea do ponovno Von Trierove Nimfomanke (2014), mnogi su filmaši eksperimentirali sa strategijama pornografskoga seksa, a Noéov tretman istoga ne djeluje osobito inovativno niti pridonosi atmosferi, ideji i razvoju protagonista. Sudeći prema naslovu, moglo se pretpostaviti da će za razliku od primjerice spomenutoga Von Triera, redatelj naglasak staviti na emotivan aspekt tjelesnosti, no to je ostalo nedorađeno. Njegovo čeprkanje po međuljudskom odnosu o prirodi emocionalnog i tjelesnog vezivanja može nam reći koliko i prosječan pornić, s kojim ga povezuju i zaista nedobra glumačka ostvarenja. Uostalom, zašto bi penisi, vagine, svršavanja i štrcanja tjelesnih tekućina u krupnim planovima bili šokantni kada predstavljaju sastavni dio svakodnevnoga seksualnoga života. Noé se pak ponaša kao da je tek otkrio seks na filmu.
Autor narativnu strukturu gradi na dvjema razinama. Prva otpada na narativnu sadašnjost u kojoj Murphy živi sa suprugom Omi (Klata Kristin) i sinom Gasparom. Njegova utopljenost u svakodnevnu rutinu i bestrasni bračni život naglašena je tjelesnim debljanjem koje sugerira gubitak vitalnosti. Narativna sadašnjost mahom je iznesena putem protagonistova unutrašnjeg monologa u kojem se prisjeća bivše djevojke Electre, koju očito još uvijek voli i koja ga podsjeća na život kakav je mogao imati. Okidač za prisjećanje je telefonski poziv Electrine majke Nore koja moli Murphyja da joj pomogne u potrazi za suicidalnom i problematičnom kćeri s kojom se nije čula tri mjeseca.
Narativna prošlost prikazana je u formi isprekidanih analepsi u kojima se protagonist prisjeća propale ljubavne veze od njezina završetka prema početku. Što je tako fatalno povezivalo dvoje ljudi, međutim, ostaje nepoznanica jer je razvoj njihova odnosa prikazan vrlo rutinski: izmjenjuju se usponi i padovi, razdoblja sreće i intenzivnih svađa popraćenih banalnim dijalozima, a između kojih se umeću prizori vođenja ljubavi. Naglasak je stavljen na planove lika: krupni, blizi i polublizi, kojima je Noé nastojao podcrtati emocionalni i strastveni intenzitet odnosa, međutim, kao što sam naveo, njegovi su glumci neekspresivni pa stavljanje naglasaka na njihova lica promašuje svoju bit. Navedenome treba pridodati i činjenicu da su likovi plošni i nerazrađeni, a Murphyjev unutrašnji monolog te njegove dijaloške partije s Electrom napisane tako da zvuče kao adolescentske žalopojke i uzleti.
U Ljubavi je redatelj manje sklon vizualnim ekshibicijama nego u ranijim ostvarenjima pa je stilski djelo začuđujuće pitomo. Njegova gotovo fetišistička sklonost crvenom obojenju, naglašenoj uporabi umjetnog osvjetljenja te zvučnih efekata i dalje je prisutna. Morao je ponoviti i prizor penetracije, prisutan također u Ulazu u prazninu (Enter the Void, 2009), u kojem se penis kreće prema kameri. Mora mu se ipak priznati da su kadrovi katkada lijepo komponirani. Cjelina je predugačka te bi bila efektnija da je tridesetak minuta kraća. Navedeno se posebice odnosi na završnicu filma koja je odveć razvučena i tone u pretjeranu patetiku, što je bila boljka i Ulaza u prazninu.
Problem s Noéom je u generalno pogrešnom pristupu tjelesnosti. Eksplicitan ili nasilan seks nije novost u njegovom opusu (Nepovratno, Ulazak u prazninu), no on uvijek krivo podrazumijeva da baratanje seksualno eksplicitnim sadržajima treba njegovu publiku izbaciti iz sigurne pozicije. Sablazniti i provocirati puritance namjera je koja napadno probija iz njegovih ostvarenja, no s druge strane u koncipiranju protagonista i međuljudskih odnosa katkada se pokazuje kao izraziti puritanac i tradicionalist. Navedeno se izvrsno primjećuje u liku Murphyja, dinamici odnosa s Electrom te ocrtavanju njegova bračnoga života s Omi. Posesivnost, teritorijalnost i ograničenost u kontekstu seksualnosti i roda vezana je uz muškarca. Fluidnost i eksperimentiranje vezano je uz ženu. Redatelj odnose među protagonistima stoga stvara na temelju zaoštrenoga binarizma. Maskuline kategorije krajnje heteronormativnoga Murphyja i feminine Electre pokazuju izrazito okamenjeno strukturiranje rodnih kategorija. Situacija je još problematičnija u skiciranju odnosa Murphyja i Omi jer ona je kriva za njegovu neispunjenost time što ga je zarobila brakom te prikovala uz sebe pomoću djeteta.
Ljubav je prenapuhani balon koji svim silama želi djelovati slobodoumno i nekonvencionalno, no kada zagrebete ispod površine, shvatite da predstavlja sve suprotno od navedenoga.
filmovi
