Ljudi teško uoče tiraniju u vlastitim životima

Nezavisni film “Compliance” iz 2012. godine istražuje ljudsku potrebu za poštivanjem autoriteta.  asnovan na stvarnim događajima koji su se desili 2004. godine u McDonaldsu u Kentakiju, film dramatizuje telefonski poziv u kojem se muškarac lažno predstavlja kao policajac i manipuliše šefom smjene, nagovarajući ga da zlostavlja jednog od zaposlenih sa sve više okrutnosti i sadizma, što na kraju kulminira seksualnim zlostavljanjem – svo vrijeme insistirajući da je zlostavljanje neophodno kako bi pomoglo policijskoj istrazi u vezi sa sitnim krađama.

Scena iz filma "Compliance" (SCREENSHOT: YouTube)

To je samo jedan u nizu sličnih slučajeva prevare tokom perioda od 10 godina, gdje su zaposleni u restoranu izmanipulisani da poslušaju iščašene naredbe istog čovjeka koji se preko telefona pretvarao da je policajac. U svojoj kolumni za New York Times, Frank Bruni navodi glavno pitanje koje se ovdje postavlja: Na šta je sve moguće nagovoriti ljude i koliko su ljudi spremni da poslušaju predstavnika vlasti koji je dovoljno ubjedljiv? Na to pitanje je odgovoreno prije 50 godina pomoću zloglasnog eksperimenta koji je sproveo psiholog Stanley Milgram, u kojem autoritativna osoba u laboratorijskom mantilu naređuje učesnicima da daju, kako im je rečeno, sve jače elektro šokove osobi u drugoj prostoriji, koju su mogli čuti, ali koju nisu mogli vidjeti. Čak i kada su jauci postajali glasniji i bolniji, dvije trećine učesnika bi pristajali da u potpunosti sarađuju, dajući još jače elektro šokove.

PONOVO ĆEMO DOSEGNUTI RAJ: Opasnost jednostrane priče

Ono što najviše zabrinjava jeste to što su mnogi, iako su izrazili zabrinutost i sumnju, nastavili da izvršavaju naredbe sve dok jauci ne bi prestali – pretpostavljalo se usljed smrti (u kasnijim eksperimentima dobijeni su isti rezultati). Kako je rekao Gregorio Billikopf, sa Kalifornijskog univerziteta, Milgramov eksperiment “ilustruje oklijevanje ljudi da se suprotstave onima koji zloupotrebljavaju vlast ", jer "su poslušni ili iz straha ili iz želje da djeluju kooperativni – čak i kada čine nešto suprotno svom razumu i željama ". Bruni povezuje sve ovo sa sadašnjom političkom kulturom, primjećujući jedan značajan faktor koji uslovljava ovakvo autoritarno ponašanje: da je lakše i jednostavnije vjerovati vlastima nego biti skeptičan prema njima. On piše:

Kako mi je Craig Zobel, scenarista i režiser filma 'Compliance,' kazao preko telefona u petak, 'Ne možemo stalno biti na oprezu. Da biste imali lijep život, morate vjerovati da su ljudi oni za koje se predstavljaju. A kada biste sumnjali u sve što čujete, nikada ne biste ništa postigli.' Daleko je efikasnije pratiti izabranog lidera i koračati skupa sa izabranim plemenom. On smatra da upravo to stoji iza bezrezervne partijske složnosti ("Ono što je najizraženije u vezi sa ovim predsjedničkim izborima i našom političkom kulturom jeste kako toliki broj članova jedne stranke bezrezervno podržava svaku izjavu i potez svoje strane"), kao i mnogobrojne političke prevare. Ljudi rado prihvataju takve neargumentovane tvrdnje ”jer je alternativa tome suprotstavljanje izravnim lažima inače uvaženih autoriteta, mijenjajući time spokoj izvjesnosti za nespokoj sumnje.

Učesnici Miligramovog eksperimenta (FOTO: Sociology in the Media)

O ovoj temi se može mnogo govoriti, jer je njena centralna uloga u oblikovanju individualnog i kolektivnog ponašanja manje-više univerzalna. Ali želim naglasiti dvije važne stvari u svemu ovome: Prvo, postoje brojne institucije koje su tu zato da bi nas štitile od nametanja slijepe poslušnosti od strane vlasti. Najočiglednija je novinarstvo, koje, u svom najboljem izdanju, služi da provjerava političke vlasti preispitujući njihove izjave, i uopšte djelujući kao opozicija vlastima. Ali postoje i druge institucije koje mogu i koje bi trebalo da imaju sličnu ulogu. Jedna od njih je akademska zajednica, čiji članovi bi trebalo da preispitaju svaku doktrinu vlasti. Sljedeća je pravosuđe, čiji zvaničnici imaju mandat da, bez obzira na vladajuće raspoloženje, postave granice postupcima političkih vlasti i da zaštite one koji su odbačeni od društva i marginalizovani.

Ali pogledajte koliko često ove institucije staju na stranu vlasti umjesto protiv nje, kako rado nude svoje profesionalne i intelektualne instrumente kako bi pravdali i glorifikovali poteze političkih vlast, umjesto da ih preispitaju ili spriječe. Oni povremeno zagrebu po površini zakonima, ali svoju energiju ulažu u podršku legitimitetu institucionalnih vlasti i, u skladu s tim, preziru one koji su marginalizovani ili koji su na meti vlasti. Njihov kolektivni instinkt po bilo kojem pitanju jeste da se što brže priklone prevladavajućem raspoloženju u elitnim krugovima moći. Većina članova ovog kolektiva bi teško mogla navesti ijedan primjer kada su podržali neke ciljeve ili ljude koji nisu popularni u tim krugovima. Oni sude o svojoj ispravnosti – dobijaju svoju potvrdu – po tome koliko često su na strani elitnih institucija i koliko su usklađeni sa doktrinama koje prevladavaju u njima, a ne po tome koliko često ih dovode u pitanje ili im se suprotstavljaju.

Teško je preuveličati posljedice ovakvog podaničkog ponašanja upravo onih institucija koje postoje kako bi bile opozicija vlastima. Kako Zobel, scenarista i režiser filma Compliance, primjećuje, većina ljudi je isuviše zauzeta svojim životom da bi našli vremena i energije da preispituju vladajuće doktrine i vlasti koje ih propagiraju. Kada institucije koje su u poziciji da provjere te doktrine to ne učine, te doktrine, kao i vlasti, vladaju bez opozicije ili preispitivanja, bez obzira koliko su možda lažne i korumpirane. Ovdje su institucije podbacile, što objašnjava sve debakle posljednje decenije. Ne postoji protuteža ljudskoj želji da poštuje autoritet, jer institucije koje su uspostavljene da bi pružale to protutežu – mediji, akademska zajednica, sudovi – rade upravo suprotno: oni su najodanije sluge ovih centara moći.

Ne postoji protuteža ljudskoj želji da poštuje autoritet (ILUSTRACIJA: Master Dust)

Drugo, ljudi veoma lako uoče represiju i tiraniju u dalekim mjestima, ali veoma je teško navesti ih da je vide u vlastitim životima ("Kako se usuđuješ porediti moju zemlju sa Tiranijom X; mi smo slobodni, a oni nisu "). To se dijelom objašnjava načinom na koji želja oblikuje percepciju. Prirodno je da ljudi žele vjerovati da je represija nešto što se dešava negdje drugdje jer se onda dobro osjećaju u vezi sa svojom situacijom ("Ja sam slobodan, za razliku od onih jadnih ljudi u tim drugim mjestima "). Takvo razmišljanje takođe razrješava ljude od obaveze da djeluju: oni koji vjeruju da su slobodni od represije ne osjećaju pritisak da zauzmu zahtjevan i rizičan stav protiv iste. Ali još značajniji faktor je što ljudi mogu lako ostati pošteđeni čak i najintenzivnije političke represije tako što će dati svoje povjerenje institucijama vlasti. Ljudi koji pristanu da budu zadovoljni ponašanjem institucija moći, ili koji barem većim dijelom prihvate legitimitet vlasti, gotovo nikada nisu objekat bilo kakve represije, čak ni u najgorim tiranijama.

Zašto bi bili? Represija se uvodi da bi prisilila na poslušnost i potčinjavanje vlastima. Oni koje se dobrovoljno stavljaju u takav položaj – vjerujući da su njihove institucije vlasti pravedne i dobre i da ih treba slušati a ne podrivati – čine represiju, suvišnom, nepotrebnom. Naravno da ljudi koji razmišljaju i ponašaju se na ovaj način ne nailaze na represiju. To je njihova nagrada za dobro, podaničko ponašanje. Kao što je Rosa Luxemburg rekla: "Oni koji se ne kreću, ne primjećuju svoje lance." Institucije moći ih ostavljaju na miru jer oni pristaju na željeno ponašanje zadovoljni i poslušni bez dalje prisile. Ali činjenica da dobri, poslušni građani ne vide represiju ne znači da ona ne postoji. Da li je jedno društvo slobodno vidi se ne iz tretiranja samozadovoljnih, poslušnih građana – takve ljude vlasti nikada ne zlostavljaju – već iz tretiranja disidenata i marginalizovanih manjina.

Rosa Luxemburg: "Oni koji se ne kreću, ne primjećuju svoje lance" (FOTO: Libela.org)

U Sjedinjenim Državama, to su ljudi koje zadržavaju na aerodromima i oduzimaju im laptope i bilježnice bez naloga, zbog filmova koje su snimili ili zbog političkog aktivizma u kojem učestvuju; ili oni koji su podvrgnuti masovnom, invazivnom državnom nadzoru, uprkos nepostojanju dokaza o krivičnim djelima; ili oni kojima se sudi i koji dobijaju dugogodišnje zatvorske kazne – ili čak bivaju pogubljeni bez pravičnog sudskog procesa – zbog izražavanja političkog ili vjerskog mišljenja koje vlada smatra opasnim. Ljudi koji se opiru prirodnoj ljudskoj težnji da poštuju, obožavaju i slušaju vlasti imaju mnogo drugačije mišljenje o tome koliko je njihovo društvo reresivno nego oni koji se prepuste tim nagonima. Najdragocjenija iskustva za određivanje koliko je jedno društvo slobodno jesu iskustva najvećih disidenata, a ne zadovoljnih i poslušnih građana. Oni koji su marširali protiv Mubaraka su bili ti koji su zatvarani, mučeni i ubijani, a ne oni koji su podržavali njegov režim. To je univerzalni šablon autokratske represije.

Potreba ljudi da se potčine autoritetu, koju film Complience istražuje, održava autoritarnu kulturu, pretvarajući njene vodeće institucije u sluge moći, a ne u njene kontrolore. Ali ono što je još gore, ta potreba prikriva postojanje represije, osiguravši da većina građana, koji su izabrali da vjeruju vlastima i da ih slušaju, lično ne iskuse represiju, zbog čega ne vjeruju – ili odbijaju da povjeruju - da ona zaista postoji.

Izvir: Lupiga