Foto: AFP / Herika Martinez




Kada su prije sedamdeset godina ljudska prava postala dio međunarodne obaveze država, to je bila posljedica kompromisa između velikih sila, ali i odluke da se užasi Holokausta više ne smiju ponoviti. Danas se, možda više nego ranije, koncept ljudskih prava čini kao bezopasna lijepa želja. No treba li ga zato olako odbaciti?


Historijski revizionizam, napadi na reproduktivna ženska prava, snažni rezovi socijalne države, diskriminacija na osnovi seksualnog opredjeljenja ili porijekla, bujajući govor mržnje usmjeren protiv pripadnica drugih narodnosti i osoba drugačijeg političkog svjetonazora: sve su to fenomeni – a ovaj popis svakako nije iscrpljen – koji ozbiljno ugrožavaju mir i slobode ne samo onih koji su neposredno pogođeni, već svih nas. Oni služe kao indikator činjenice da se već nalazimo duboko u periodu borbe za obranu prava za koje smo smatrali da su davno izborena. Štoviše, uzimajući u obzir nepostojanje političkih opcija koje se čine dovoljno uvjerljivim i/ili snažnim da bi se mogle suprotstaviti tim prijetnjama, upitno je kako ćemo uopće uspjeti sačuvati status quo.


Ta ugrožena prava kodificirana su na današnji dan 1948. godine, kada je Generalna skupština Ujedinjenih nacija, pod dojmom Holokausta i iskustva fašizma, jednoglasno usvojila Opću deklaraciju o pravima čovjeka. Ukupno osam država članica je pri glasanju bilo suzdržano – Čehoslovačka, Poljska, Saudijska Arabija, Sovjetski Savez, Ukrajinska SSR, Bjeloruska SSR, Južna Afrika i Federativna Narodna Republika Jugoslavija. Međutim, unatoč činjenici da navedene zemlje nisu glasale za usvajanje Deklaracije, dio njih je itekako sudjelovao u procesu pisanja iste, i još važnije, nisu glasale protiv.

Usvajanje Deklaracije opisuje se kao prekretnica u historiji međunarodnih ljudskih prava, ali ono je u osnovi imala isključivo ceremonijalni karakter. Tek s usvajanjem Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima te Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima 1966. godine, ta su prava stekla pravnu težinu tako što su postala utuživa, odnosno obvezujuća. Istovremeno, odvojeno usvajanje građanskih i političkih prava odnosno liberalnih prava s jedne te ekonomskih, socijalnih i kulturalnih prava s druge strane, može poslužiti kao pokazatelj da oko univerzalnosti ljudskih prava ipak nije postojao konsenzus između kapitalističkih i socijalističkih država.

Prešućeni radnički doprinos

Razlog tome je ponajprije historijske i ideološke naravi. Prva generacija ljudskih prava, građanska i politička prava, naslijeđena su iz doba Američke i Francuske revolucije. U tom kontekstu valja istaknuti Virdžinijsku deklaraciju o pravima iz 1776. i Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine, u kojima su kodificirana prava koja su smatrana i neotuđivima i urođenima. Međutim, ona nisu vrijedile za žene ni mnoge druge grupe poput robova ili pripadnika drugih rasa.1 Središnje mjesto u njima zauzimaju prava na pravnu jednakost, slobodu, sigurnost i privatno vlasništvo. Marx u svom Prilogu židovskom pitanju evaluirao je ta prava “čovjeka” konstatirajući da: “(…) nijedno od takozvanih čovjekovih prava ne prevazilazi egoistična čovjeka, čovjeka kao člana građanskog društva, naime kao individuuma koji je izoliran od zajednice, povučen u sebe, u svoj privatni interes i privatnu samovolju […] Jedina veza koja ih [individuume] ujedinjuje jeste prirodna nužnost, potreba i privatni interes, čuvanje njihova vlasništva i njihove egoistične ličnosti.”

Tim prilogom Marx je formulirao jednu od najrelevantnijih kritika ljudskih prava u kojoj sugerira da ona predstavljaju tek političku emancipaciju, ali čine samo međukorak k emancipaciji čovjeka. No pri analizama nastanka ljudskih prava redovno se izostavljaju doprinosi radničkih i socijalističkih borbi po pitanju socijalnih i ekonomskih, ali i građanskih i političkih prava. Ljevica se često i sama izostavlja iz diskusije i ne uzima u obzir da nema nikoga tko bi umjesto nje naglasio socijalistički doprinos ljudskim pravima. Bez radničkih pokreta i borbi danas sasvim sigurno ne bismo imali pravo na adekvatne radne uvjete, zabranu dječjeg rada i pravo na socijalnu sigurnost. Upravo pokreti radničke klase borili su se za univerzalna i fundamentalna prava kroz politički, ekonomski i kulturalni preokret s ciljem nadilaženja kapitalizma. Time su te borbe, u koje možemo svrstati i Ruske revolucije i jugoslavenski Narodnooslobodilački pokret, doprinijele sekularnom pristupu ljudskim pravima, univerzalnom pravu glasa i pravu na samoodređenje koje predstavlja antikolonijalnu dimenziju ljudskih prava.2


Mrtvo slovo na papiru?


U tom kontekstu, valja se prisjetiti i odnosa SFRJ prema ljudskim pravima. Naime, uz ratifikaciju gore navedenih Međunarodnih paktova, njezin ustav iz 1974. je u svojoj III. glavi sadržavao ukupno pedeset članaka o slobodama, pravima i dužnostima čovjeka i građanina. Uspoređujući te članke s tadašnjim međunarodnim ljudskopravaškim aktima, upečatljivo je da su jugoslavenski bili mnogo dalekosežniji i konkretniji. Uz nepovredivost stana, slobodu znanstvenog i umjetničkog stvaranja, ograničeno radno vrijeme radnica (na maksimalno 42 sata tjedno), pravo na rad i slobodu rada, garantiralo se primjerice i “pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece” u članku 192. ili, u narednom članku, dužnost svakoga “tko iskorištava zemljište, vodu ili druga prirodna dobra” da to čini “na način kojim se osiguravaju uvjeti za rad i život čovjeka u zdravoj okolini”. Ta ustavom uređena prava, u kombinaciji s činjenicom da je Jugoslavija bila i jedna od država osnivačica Ujedinjenih nacija, koja je aktivno sudjelovala u izradi suvremenih ljudskopravaških akata, govore u prilog tezi da je prepoznala emancipatorni karakter ljudskih prava.


No danas se na spomen ljudskih prava često može čuti kako su ona mrtvo slovo na papiru budući da ih ni 70 godina nakon njihove kodifikacije vladajuće elite diljem svijeta ne priznaju, odnosno da ih krše. Ponajprije to vrijedi za ekonomska i socijalna prava, ali ne isključivo. I zaista, kako da primjerice shvatimo ozbiljno ljudsko pravo na rad, na adekvatni standard života ili socijalnu sigurnost kada živimo u kapitalističkim društvima čija su obilježja, između ostalog, nejednakost, privatno vlasništvo ili akumulacija kapitala utemeljena na ljudskom radu? Što nam znače aktivno i pasivno biračko pravo kada smo prisiljeni boriti se za ekonomsku egzistenciju? Što nam vrijedi pravo na slobodu kretanja kada slobodu kretanja u potpunosti ima isključivo kapital? Ljudska prava sadrže inherentni paradoks jer nam sugeriraju da imamo određena prava koja ipak ne možemo uživati ukoliko nemamo, primjerice, dokumente neke od država globalnog sjevera ili dovoljno novca.


Korak prema pravdi


Znači li to da ljudska prava treba u potpunosti izbaciti iz rječnika ljevice? Uzimajući u obzir da ona u sebi sadrže i nasljeđe radničkih, odnosno socijalističkih borbi, odbaciti retoriku ljudskih prava značilo bi odbaciti cijeli set prava koja su 1948. predstavile kodificiranu utopiju, a to čine i danas. Također, većina ljudskopravaških konvencija još uvijek vrijedi u državama bivše Jugoslavije, odnosno one su ratifikacijom postale dio nacionalnog zakonodavstva. Stoga ih progresivne političke akterke itekako mogu koristiti kao alat u borbi za pravednije društvo. Konkretno znanje o njima i njihovim mehanizmima nadalje nudi i mogućnost proaktivnog djelovanja, primjerice kada se borimo za pravo na vodu ili pravo na plaću dostatnu za život.


Bez uključivanja u diskurs o ljudskim pravima i zauzimanja tog prostora kako bi se objasnili paradoksi koji su im inherentni, ona doista i postaju mrtvo slovo na papiru, odnosno smokvin list vladajućima koji ih koriste kako bi međunarodnoj zajednici pokazali stopu razvijenosti demokracije države koju vode. Stoga je bitno da se u aktivan rad na i sa ljudskim pravima umiješaju oni koji se zalažu za pravedniji svijet za sve. Jer, za ljudskopravašku zajednicu važno je da joj se priključe akterke koje bi ukazale – ili bolje: objasnile i inzistirale – na nespojivosti kapitalizma i ljudskih prava te nužnosti demokratizacije ekonomije kako bi se omogućilo pravedno društvo. Nadalje, ljudska prava mogu služiti, a ponekad već i služe, kao izvor inspiracije u borbi i time mogu doprinijeti odmaku od isključivo reakcionističkog pristupa djelovanju protiv opresije, nepravde i društvene nejednakosti.


Trenutno se nalazimo u situaciji u kojoj u moramo braniti ono što smo smatrali već davno izborenim. Jedno od bitnih pitanja koja se pritom postavljaju je: može li ljevica ponuditi odgovor na goruće društvene probleme ili se tim problemima može suprotstaviti isključivo kao gasiteljica vatre? Ljudska prava u tom smislu mogu biti ne samo alat, već i privremeni (ne i krajnji) cilj, odnosno bitan međukorak za prevazilaženje aktualnog uređenja prema pravednijem društvu.




  1. Tijekom Francuske revolucije autorica Olympe de Gouges napisala je Deklaraciju o pravima žena i građanki, kao odgovor na poznatiju Deklaraciju. [↩]

  2. Micheline Ishay (2005) The Socialist Contributions to Human Rights: An Overlooked Legacy, The International Journal of Human Rights, 9:2, 225-245. []


bilten