U kampanji za Evroparlament SDP se prvi put razmeće mišićima lijeve ruke, iako je unaprijed jasno što će dalje biti. Samo nekoliko dana Milanovićeva stranka glumila je i glumi da je nešto drugo, što joj je uvelike olakšano time da prave konkurencije na ljevici nema.
Opa bato! Raspištoljio se ovih dana premijer Zoran Milanović protiv korporativnog kapitalizma kao da je naumio preći u neku lijevu vanparlamentarnu strančicu, iako, naravno, svi znamo da to nije slučaj. Nema on namjeru izvesti SDP iz parlamenta, nego ga uvesti u još jedan, Evropski, a predizborna kampanja za to upravo traje i sada je već pri kraju. Prvi su to izbori za Evroparlament u Hrvatskoj i tko je očekivao da će se tu dogoditi nešto novo, što se ne vidi na unutrašnjoj političkoj sceni, krivo je očekivao. Isti onaj idiotizam izblajhanih postideošloških fraza koji je odavno zagospodario hrvatskom politikom gledamo i na ovim evroparlamentarnim izborima.
O tome dovoljno govore slogani s kojim su se stranke pojavile na njima, koje odišu tolikom banalnošću i blaziranošću da ih možeš citirati jedino s nadom da ćeš to učiniti samo jednom i nikada više. HDZ traži podršku birača pod geslom "Snaga evropske Hrvatske", HDSSB je odabrao slogan "Za svoje", nezavisna lista Ivana Jakovčića mami birače s "Evropa za sve", a čak ni navodno subverzivni laburisti nisu se sjetili ničeg originalnijeg i provokativnijeg od "Za vaš glas u Evropi". Završni obol ovom lobotomizirajućem ispiranju politike od svakog ozbiljnog i suvislog sadržaja dao je SDP dječjevrtićkim sloganom "Hrabro u Evropu", što je pogođeno jedino utoliko što zbilja trebaš hrabrosti naći se oči u oči s ovom umotvorinom Milanovićevih PR-ovaca.
No onda je, vidjesmo, SDP ipak poprilično iznenadio kanonadom optužbi - gotovo bi čovjek rekao s obzirom na dosadašnje navike i uvreda - na račun korporativnog kapitalizma. Tako je Milanović na predizbornom skupu u Splitu rekao da je današnja ekonomska kriza u Evropi i šire kriza pohlepe, jer su bogati željeli biti još bogatiji i gospodarstvo se urušilo. Vrlo točno, bez sumnje. Još je temeljitiju analizu krize izrekao prvi kandidat s SDP-ove liste Tonino Picula, koji veli da već desetak godina Evropom upravljaju konzervativne opcije koje pogoduju krupnom kapitalu, zbog čega je uništena solidarnost između ljudi i između država. Usto se forsira i neprimjerena deregulacija tržišta zbog čega u privatizaciju ide i ono što nikako ne bi trebalo privatizirati, javne službe.
Sve je to, rekoh, točno, ali kada to slušaš u čudu se pitaš odakle, pobogu, ti ljudi izvlače ove rečenice. Pa zar Milanović i Picula nisu dosad imali sto prilika da to kažu, jer sve ovo vrijedi i u Hrvatskoj, dobro možda umanjeno time da ovdje krupni kapital nije toliko krupan kao u Njemačkoj, Francuskoj ili Velikoj Britaniji. Ali zato uvećano time da su prema novijim istraživanjima kod nas socijalne razlike između bogatih i siromašnih veće nego u spomenutim zemljama, zapravo su u samome evropskom vrhu. I što nam, dovraga, onda ljudi iz vrha SDP-a žele ovim reći?! Da ih je toliko zgromio nedostatak solidarnosti u Evropi da nisu stigli provjeriti kako je s time kod kuće?
Ili možda čak da ne kontroliraju situaciju u zemlji, da su, štoviše, oni samo formalno, kobajagi, na vlasti, a stvarno vlada taj vražji krupni kapital koji je toliko moćan i osion da se o njemu dosad nije smjelo ni zucnuti. I što sad kada je SDP konačno skupio hrabrosti da ovo otvoreno i javno kaže? Da ne sprema neke odlučne i beskompromisne protumjere, čak neku, strah me to i izgovoriti, socijalnu revoluciju, kojom će vratiti Hrvatskoj potrgana i izgubljena sidra solidarnosti? Naravno, to su priče za malu djecu i taj film sigurno nećemo gledati. SDP provodi, to i vrapci znaju, istu neoliberalnu politiku kao HDZ, čak je u tome i radikalniji i bezobzirniji, pri čemu se tu vide i jasni znaci modelski usklađene podjele uloga.
Model izgleda tako da kada je na vlasti reformirani HDZ (Sanader, Kosor, svakako ne i Karamarko) onda on stišće i kroti radikalnu nacionalističku desnicu, jer se smatra da je to njegova ideološka svojta, s kojom zna kako. A kada je na vlasti SDP onda on stišće i tjera u nova odricanja bivšu radničku klasu, jer se drži da je to njegova zona odgovornosti. Pa zašto je Milanovićeva stranka sada odustala od toga i pala u ovaj ljevičarski amok, kao da se sprema u šumu, gdje, tko zna, možda već postoje formativne jezgre slavnih proleterskih brigada? Jedan razlog je svakako u zamahu lijevih, mahom vanistitucionalnih pokreta u Evropi, koji doduše nisu pustili većeg korijena kod nas, ali utoliko prije.
Sada se SDP može praviti da je on ustvari taj pokret i tako preduhitriti i spriječiti da se oni pravi i masovni ne pojave. Drugi razlog je više taktičke naravi. Iako SDP napadima na konzervativnu politiku u Evropi koja pogoduje krupnom kapitalu cilja prvenstveno na HDZ, baš od njega je preuzeo taktiku za ove evroizbore. U tradiciji je HDZ-a da u izbornim kampanjama uvijek zaglavinja udesno, predstavljajući se kao najradikalniji dio hrvatske desnice, da bi se zatim kada dođe na vlast vratio u korito bučne, ali relativno predvidive i kontrolabilne rijeke. Sada se prvi put i SDP služi tom taktikom i u ovoj kampanji se također razmeće mišićima, samo druge, lijeve ruke, iako je unaprijed jasno što će dalje biti. Već u ponedjeljak, kada se budu znali rezultati
ovih evroizbora, vratit će se u korito mlohave ravničarske rijeke, što stvarno i jeste.
Dakle, samo nekoliko dana Milanovićeva stranka glumila je i glumi da je nešto drugo, što joj je uvelike olakšano time da prave konkurencije na ljevici nema. U projektnom smislu, to bi svakako mogli biti Lesarovi Laburisti, ali njihov glavni problem je što se boje reći da im je politički cilj socijalizam (iako laburisti s pravim, radničkim mudima nikada nisu bježali od toga), pa su čak bliži HDZ-u i njegovom socijalno korigiranom kapitalizmu, nego ovom navodno novom SDP-u. Tek u najnovije vrijeme pri vrhu stranke neki su se odvažili reći da se kapitalizam ne može popraviti, nego ga treba ukloniti. Malo, premalo da se ukloni lobotomija ovih prvih hrvatskih EU-izbora.
Izvor: H-alter
