Zato je sigurno da bi u državi u kojoj je zločin protiv civila mjera patriotizma, a ustaštvo se proglašava njenim ishodištem, Ivo Lola Ribar, da je poživio, svakako bio suspektni Hrvat, a njegov antifašizam prokazan kao totalitarna ideologija.
„Hrvatska omladino, razbojnik Pavelić, kao nitko u historiji ukaljao je ime nebrojenih legija boraca za slobodu Hrvatske(…), on je predao najljepše krajeve zemlje tuđinu i pretvorio Hrvatsku u koloniju talijanskih i njemačkih fašista. U ustaški režim nasilja, pljački i krvi!“ Jesu li to riječi šefa SDP-a, Zorana Milanovića, koji je konačno odlučio reagirati na zabrinjavajuće institucionalno negiranje hrvatskog antifašizma? Ili možda splitskog gradonačelnika i člana iste stranke, tobožnje sljednice antifašizma, kojima taj Baldasar želi prekinuti svoje stalno koketiranje s ustaštvom?
„Grad Split, kolijevka hrvatstva, centar našeg Jadrana, oslobođen je zahvaljući našoj vojsci i zahvaljujući vama građanima, radnicima, seljacima, omladini i ženama Splita. Na Marjanu se vije hrvatska zastava, ali ne više sa slovom U…“ Možda su to riječi predsjednice države, ili prvog čovjeka Hrvatske demokratske stranke, svjesnih da je došlo vrijeme da se prekine otvorena fašizacija države, o čemu je brigu preuzela nemoćna kulturna zajednica i grupa novinara?
Ne, ništa od toga nažalost nije istina, nego je te riječi davno izgovorio narodni heroj Ivo Lola Ribar, iz ugledne antifašističke obitelji Ribar, zagovornik mira, sudionik svjetskog mirovnog pokreta još 1936., student fakulteta u Ženevi, Parizu, Beogradu, pokretač i urednik brojnih omladinskih novina, i važan organizator ustanka protiv fašizma. Uvjereni antifašista koji 1943., pred pad Italije, u uvodniku Slobodne Dalmacije piše kako „ništa više ne može zaustaviti pobjedu“, unatoč „suradnji četnika i ustaša i planovima za pokolj dalmatinskih Hrvata“, a u izvještaju Vrhovnom štabu o oslobođenom Splitu, Lola piše kako se „splitski ustanak razlikuje od svega do sada, jer grad smo dobili u prvom redu akcijom iznutra, a tek potom dejstvom naših jedinica spolja“.
Mogla bi ovo biti kratka lekcija povijesti za hrvatsku vlast koja revizionistički inzistira na tome da Hrvatska nije nastala na antifašizmu i partizanskom pokretu, nego na takozvanom domovinskom ratu, pa otuda i tako temeljito zatiranje Ive Lole Ribara iz kolektivne memorije Zagreba u kojemu se rodio, i Splita kojega je od fašista oslobađao i u kojemu je proveo svoje zadnje dane. Rodna kuća Ribara u Zagrebu danas je ruševna zgrada, na kojoj je od 1946. stajala spomen ploća s tekstom: „Ovdje se rodio Ivo Lola Ribar(…), poginuo na Glamočkom polju 27.9. 1943.“ Uklonjena je 1990., kao i svi ostali spomenici partizanskim borcima, uklonjeno je i poprsje Lolino u zagrebačkom parku koji je nosio njegovo ime, i jedna zagrebačka gimnazija odavno se ne zove imenima poginule braće Ribar.
Poražavajući tretman hrvatskog antifašizma pokušala je prije sedam godina malčice ispraviti socijaldemokratska vlast Zagreba, dajući jednoj ulici ime Ive Lole Ribara, jer da je to osoba „ispred svog vremena, intelektualac, erudita, borac za socijalnu pravdu, demokraciju, čovjek interkulturalnosti“. I dobio je tada Lola uličicu u izgradnji, na periferiji Zagreba, bez ijedne kuće i broja, pa stoga priča o njemu živi tek u nekoliko metara blata, u državi uronjenoj u ustaški glib, s vlašću za koju je Lola Ribar, kao i svi ostali antifašisti, bio tek pripadnik „totalitarnog, komunističkog pokreta kojega su Hrvati bili najveće žrtve.“
Zato je i u Splitu, gradu kojega je oslobađao od fašista, potpuno zatrto sjećanje na čovjeka koji je život posvetio slobodi države koja se danas oslanja isključivo na najgori dio svoje prošlosti. U Splitu je tako iz naftalina izvučena stara ideja o obnovi takozvane Bajamontijeve fontane, srušene nakon oslobođenja, koja doduše neće, kao nekadašnji original, imati isprepleteni snop, onaj zlokobni fascio – simbol talijanskog fašizma – nego će, kažu gradski oci, to biti isključivo posveta vodi. Čemu će pak biti posvećen još jedan novi splitski spomenik, predviđen na ulazu u luku Lora? I tu je Ivo Lola Ribar definitivno izgubio bitku vođenu za slobodnu, antifašističku Hrvatsku, jer radi se o spomeniku 72. bojni Vojne policije, poznate po zločinima koje su njeni pripadnici napravili u istoj toj Lori, mjestu pretvorenom 1992. u mučilište za srpske civile.
Doista, nije li svojevrsna morbidnost i ozbiljan sociološki poremećaj odlučiti na mjestu zločina, toponimu za neljudska iživljavanja nad sugrađanima drugog etniciteta, uklesati uspomenu, ne na žrtve, nego na njihove ubojice? Eto, takvu simboliku u opće sjećanje ugrađuju revizionisti i profašistička vladajuća grupa, u takvoj državi moguće je da novi „heroj“ bude i stanoviti Veljko Marić, upravo pušten iz srpskog zatvora, „hrvatski branitelj“, kako ga tituliraju mediji i vlast, potpuno ignorirajući činjenicu da je riječ o osuđenom ratnom zločincu. I u Srbiji, i u Hrvatskoj.
Zato je sigurno da bi u državi u kojoj je zločin protiv civila mjera patriotizma, a ustaštvo se proglašava njenim ishodištem, Ivo Lola Ribar, da je poživio, svakako bio suspektni Hrvat, a njegov antifašizam prokazan kao totalitarna ideologija. Priča o Loli, rođenom jednog davnog 23. aprila, stoga je mali podsjetnik na ono što je Hrvatska mogla biti. Ali nije. Jer je umjesto Lole odabrala Loru.
tacno
„Hrvatska omladino, razbojnik Pavelić, kao nitko u historiji ukaljao je ime nebrojenih legija boraca za slobodu Hrvatske(…), on je predao najljepše krajeve zemlje tuđinu i pretvorio Hrvatsku u koloniju talijanskih i njemačkih fašista. U ustaški režim nasilja, pljački i krvi!“ Jesu li to riječi šefa SDP-a, Zorana Milanovića, koji je konačno odlučio reagirati na zabrinjavajuće institucionalno negiranje hrvatskog antifašizma? Ili možda splitskog gradonačelnika i člana iste stranke, tobožnje sljednice antifašizma, kojima taj Baldasar želi prekinuti svoje stalno koketiranje s ustaštvom?
„Grad Split, kolijevka hrvatstva, centar našeg Jadrana, oslobođen je zahvaljući našoj vojsci i zahvaljujući vama građanima, radnicima, seljacima, omladini i ženama Splita. Na Marjanu se vije hrvatska zastava, ali ne više sa slovom U…“ Možda su to riječi predsjednice države, ili prvog čovjeka Hrvatske demokratske stranke, svjesnih da je došlo vrijeme da se prekine otvorena fašizacija države, o čemu je brigu preuzela nemoćna kulturna zajednica i grupa novinara?
Ne, ništa od toga nažalost nije istina, nego je te riječi davno izgovorio narodni heroj Ivo Lola Ribar, iz ugledne antifašističke obitelji Ribar, zagovornik mira, sudionik svjetskog mirovnog pokreta još 1936., student fakulteta u Ženevi, Parizu, Beogradu, pokretač i urednik brojnih omladinskih novina, i važan organizator ustanka protiv fašizma. Uvjereni antifašista koji 1943., pred pad Italije, u uvodniku Slobodne Dalmacije piše kako „ništa više ne može zaustaviti pobjedu“, unatoč „suradnji četnika i ustaša i planovima za pokolj dalmatinskih Hrvata“, a u izvještaju Vrhovnom štabu o oslobođenom Splitu, Lola piše kako se „splitski ustanak razlikuje od svega do sada, jer grad smo dobili u prvom redu akcijom iznutra, a tek potom dejstvom naših jedinica spolja“.
Mogla bi ovo biti kratka lekcija povijesti za hrvatsku vlast koja revizionistički inzistira na tome da Hrvatska nije nastala na antifašizmu i partizanskom pokretu, nego na takozvanom domovinskom ratu, pa otuda i tako temeljito zatiranje Ive Lole Ribara iz kolektivne memorije Zagreba u kojemu se rodio, i Splita kojega je od fašista oslobađao i u kojemu je proveo svoje zadnje dane. Rodna kuća Ribara u Zagrebu danas je ruševna zgrada, na kojoj je od 1946. stajala spomen ploća s tekstom: „Ovdje se rodio Ivo Lola Ribar(…), poginuo na Glamočkom polju 27.9. 1943.“ Uklonjena je 1990., kao i svi ostali spomenici partizanskim borcima, uklonjeno je i poprsje Lolino u zagrebačkom parku koji je nosio njegovo ime, i jedna zagrebačka gimnazija odavno se ne zove imenima poginule braće Ribar.
Poražavajući tretman hrvatskog antifašizma pokušala je prije sedam godina malčice ispraviti socijaldemokratska vlast Zagreba, dajući jednoj ulici ime Ive Lole Ribara, jer da je to osoba „ispred svog vremena, intelektualac, erudita, borac za socijalnu pravdu, demokraciju, čovjek interkulturalnosti“. I dobio je tada Lola uličicu u izgradnji, na periferiji Zagreba, bez ijedne kuće i broja, pa stoga priča o njemu živi tek u nekoliko metara blata, u državi uronjenoj u ustaški glib, s vlašću za koju je Lola Ribar, kao i svi ostali antifašisti, bio tek pripadnik „totalitarnog, komunističkog pokreta kojega su Hrvati bili najveće žrtve.“
Zato je i u Splitu, gradu kojega je oslobađao od fašista, potpuno zatrto sjećanje na čovjeka koji je život posvetio slobodi države koja se danas oslanja isključivo na najgori dio svoje prošlosti. U Splitu je tako iz naftalina izvučena stara ideja o obnovi takozvane Bajamontijeve fontane, srušene nakon oslobođenja, koja doduše neće, kao nekadašnji original, imati isprepleteni snop, onaj zlokobni fascio – simbol talijanskog fašizma – nego će, kažu gradski oci, to biti isključivo posveta vodi. Čemu će pak biti posvećen još jedan novi splitski spomenik, predviđen na ulazu u luku Lora? I tu je Ivo Lola Ribar definitivno izgubio bitku vođenu za slobodnu, antifašističku Hrvatsku, jer radi se o spomeniku 72. bojni Vojne policije, poznate po zločinima koje su njeni pripadnici napravili u istoj toj Lori, mjestu pretvorenom 1992. u mučilište za srpske civile.
Doista, nije li svojevrsna morbidnost i ozbiljan sociološki poremećaj odlučiti na mjestu zločina, toponimu za neljudska iživljavanja nad sugrađanima drugog etniciteta, uklesati uspomenu, ne na žrtve, nego na njihove ubojice? Eto, takvu simboliku u opće sjećanje ugrađuju revizionisti i profašistička vladajuća grupa, u takvoj državi moguće je da novi „heroj“ bude i stanoviti Veljko Marić, upravo pušten iz srpskog zatvora, „hrvatski branitelj“, kako ga tituliraju mediji i vlast, potpuno ignorirajući činjenicu da je riječ o osuđenom ratnom zločincu. I u Srbiji, i u Hrvatskoj.
Zato je sigurno da bi u državi u kojoj je zločin protiv civila mjera patriotizma, a ustaštvo se proglašava njenim ishodištem, Ivo Lola Ribar, da je poživio, svakako bio suspektni Hrvat, a njegov antifašizam prokazan kao totalitarna ideologija. Priča o Loli, rođenom jednog davnog 23. aprila, stoga je mali podsjetnik na ono što je Hrvatska mogla biti. Ali nije. Jer je umjesto Lole odabrala Loru.
tacno
