I pripadnik inače omrznute etničke skupine bolji je od žene koja je odavno mogla, samo da je htjela, postati ikona proustaške Hrvatske. Ali nije, nego je odabrala put usamljene žene „vještice“ koja se odbija uklopiti u stereotipe zatucane, konzervativne Hrvatske. I još bi da ima pravo na dijete.

Ona je uspješna, vrijedna žena, pjevačica koja s lakoćom puni dvorane diljem bivše države, i oni koji preziru tu vrstu glazbe, od sladunjavog popa do folka, priznaju visoku profesionalnu dotjeranost njenih koncerata. Ona radi od svoje dječje dobi, ustrajno gradeći karijeru jedne od najpoznatijih pjevačica na ovim prostorima. Odvažna i samosvojna, nije se libila svojevremeno prihvatiti i kazališnu ulogu u predstavi po djelu Miroslava Krleže i izazvati zgražanje takozvane intelektualne Hrvatske koja, mada jedva čita Krležu, nije mogla prihvatiti da jedna pjevačica lakih nota stane na daske hrama hrvatske kulture. Pa još s Krležom.

Uglavnom, ona je stalni predmet žudnje balkanskih mužjaka i predmet prezira frustriranih ženki, pa je jedna takva ovih dana Severini Kojić zadala konačni udarac. Odlukom te sutkinje pjevačici se oduzima sedmogodišnji sin i predaje ocu koji od sada ima pravo samostalno odlučivati o njegovom školovanju i zdravstvenoj skrbi, majka pak sina smije viđati samo nekoliko sati tjedno i svaki drugi vikend koji, međutim, traje samo od subote do nedjelje. Ukupno 88 sati mjesečno! Uz to, Severina je sina naprasno morala predati ocu istoga dana po donošenju presude, u protivnom policija bi posegla za mjerom koja se bešćutno, kao i sve u ovoj priči, naziva ovrha nad djetetom.

Pa kako je bilo moguće donošenje jedne takve presude, nakon višegodišnje bitke oca za puno skrbništvo i niza presuda kojima je dijete dodijeljeno majci, uz ravnopravno očevo skrbništvo? Kako je moguće da se dječak preda na skrbništvo ocu koji ga je, kako tvrdi majka, prvih godina života jedva viđao, nego se za njega jako zainteresirao tek kada Severina ulazi u drugi brak? Eto, moguće je, ako je s jedne strane majka čija scenska koreografija i česta golišavost uznemirava ćudorednu Hrvatsku, koja ne pravi razliku između koncerta u Zagrebu i Beogradu, koja je lajava Splićanka i ne ostaje dužna, a s druge otac, kralj bakra, kako ga zovu, bogati poduzetnik koji je, čini se, „poduzeo“ sve što je trebalo, pa zato nikoga u tom socijalno-pravosudnom skandalu i ne smeta inače ovdje ogromni krimen, da je čovjek Srbin.

I svi su vještaci zaključili da je za dječaka bolje da živi s majkom, ali ne i socijalna radnica na čijem će mišljenju sutkinja temeljiti svoju presedansku presudu. Bilo je dakle dovoljno mišljenje osobe koja, po vlastitom priznanju, dječaka nije vidjela pune dvije godina, da sutkinja ispiše presudu na tridesetak stranica kojom valjda dokazuje da je Severina jedna posrnula žena koja onda nije u stanju brinuti za vlastitog sina. Unatoč svjedočenjima prijatelja i suradnika o njoj kao upravo uzornoj majci. Uzalud. Ona je žena kojoj se ne prašta, koja se oba puta udala za Srbina, koja se nije, poput djetetova oca, dosjetila izgraditi dječje igralište u sinovoj školi, nije, kao on, zapošljavala drugare zagrebačkog gradonačelnika, nije igrala igru u kojoj pobjeđuje onaj koji da više.

Priča o Severini, međutim, nije samo priča o bolnom odvajanju jednog mališana od majke, na koju su burno reagirale brojne javne osobe, nego je zapravo priča o strašnom hrvatskom pravosuđu. Koje recimo ni nakon 28 godina neće donijeti presudu kojom se optuženiku za teške ratne zločine oduzima sloboda, nego će taj Branimir Glavaš i danas biti ugledni član parlamenta, moćan lik, unatoč tolikom dokazima o ubijanju srpskih civila ratne 1991. U slučaju Severine, s jedne strane, i tajkuna Milana Popovića s druge, sud je odlučio u korist Njega koji je u međuvremenu dobio još dvoje djece i sada želi čitavo svoje pleme na okupu, a protiv one koja svojim nastupima, izjavama protiv desničarske ideologije i nesnošljivosti stalno iritira konzervativne licemjere. Pa tako i gospođu sutkinju koja je Severinu emotivno slomila, a stručnjake obiteljskog prava zgrozila. Svi se oni slažu da je presuda presedan zbog oduzimanja roditeljske skrbi i izrazito smanjenog vremena koje majka smije provoditi s djetetom s kojim je do sada živjela.

Ali u ovdašnjem je pravosuđu moguće da u tako osjetljivom predmetu sudi žena koja se koliko jučer počela baviti obiteljskim pravom nakon što se godinama bavila smetanjem posjeda, ženi o kojoj odvjetnički krugovi unisono svjedoče kao o nagloj osobi koja odluke donosi „na temelju subjektivnog osjećaja“. Subjektivni osjećaj sutkinje i ignoriranje vještaka, to jest struke, presudio je eto Severini i omogućio ocu da sina, ako hoće, odvede u Srbiju, budući da mu je već, bez majčine dozvole, napravio srpski pasoš. Može zapravo što hoće, a njoj, tako „grešnoj“, ostaje samo tuga, dirljive riječi upućene malom sinu: “Oduzeli su nas jedno od drugoga fizički, ali to je sve što su mogli. Nakon 7 i po godina sada su mi dali da te viđam 88 sati mjesečno. Mogli su i manje, sve su mogli i sve su napravili da nas povrijede…“

I jesu. I pripadnik inače omrznute etničke skupine bolji je od žene koja je odavno mogla, samo da je htjela, postati ikona proustaške Hrvatske. Ali nije, nego je odabrala put usamljene žene „vještice“ koja se odbija uklopiti u stereotipe zatucane, konzervativne Hrvatske. I još bi da ima pravo na dijete.

Mladina

Podrška Severini od svih tacnonetovaca i Pokreta žena BiH



tacno