Zbog odluke o ukidanju obiteljskih domova za starije i nemoćne bez smještaja bi moglo ostati više od 7000 postojećih korisnika. Njihovom transformacijom u privatne ustanove cijena će znatno porasti, a to si, kaže Jasna A. Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske, većina naših starijih građana ne može priuštiti
U posljednjih 20 godina osnovano je tek nekoliko javnih domova (foto Sanjin Strukić/PIXSELL)
Iako je izjava resorne državne tajnice Marije Pletikose, kojom je prošlog mjeseca najavila mogućnost ukidanja obiteljskih domova za starije i nemoćne, naišla na niz negativnih reakcija, Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne skrbi zasad ne planira odustati od te ideje. Štoviše, u prijedlogu izmjena Zakona o socijalnoj skrbi, oko kojih traje javna rasprava, posvećen joj je znatan prostor, a o tom je planu nedavno progovorio i ministar Josip Aladrović, inzistirajući na tome da se ne radi o ukidanju, već o transformaciji postojećeg sustava. "Prateći kvalitetu pružanja usluge smještaja u obiteljskim domovima utvrdili smo da većina njih nije ostvarila zadani cilj niti je bila u mogućnosti pružati očekivanu razinu kvalitete usluge koju, primjerice, pružaju ustanove u sustavu socijalne skrbi i to zbog premalog broja pružatelja usluga, posebice potrebnih stručnjaka, ili neadekvatne infrastrukture", poručili su iz ministarstva, koje je vlasnicima takvih domova, otvorenima u obiteljskim kućama, ponudilo dva rješenja – da postojeće objekte prenamijene u privatne ustanove u sustavu socijalne skrbi s daleko većim kapacitetima ili da se okrenu udomiteljstvu. I to sve u roku od pet godina. U suprotnom će morati staviti ključ u bravu.
Na takvu odluku, koja se u državi s ostarjelim stanovništvom ne može nazvati nikako drugačije nego radikalnom, vlada Andreja Plenkovića odlučila se nakon prošlogodišnjih tragedija u ilegalnom domu u Andraševcu, u kojem je izgorjelo šest nepokretnih korisnika, i u obiteljskom domu u Dugom Ratu, gdje su smrtno stradale tri dementne štićenice. Ta dva događaja, kao i pandemija koronavirusa uslijed koje su zbog neadekvatne skrbi lani preminula 354 korisnika domova, dodatno su razotkrili dugotrajne probleme u institucionalnoj skrbi o starijima. Posebice u obiteljskim domovima, od kojih dio već godinama slovi za nehumane stacionare za umiranje.
- U nedostatku smještaja u javnim ustanovama obiteljski dom je trebao biti dobra i korisna alternativa, no nju se mahom zloupotrebljavalo jer su pojedini vlasnici domova na tu priliku gledali kao na čistu zaradu, kršeći ljudska prava pacijenata - kaže za Novosti Jasna Karačić, predsjednica Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata, i nabraja neke od pritužbi korisnika: fizičko i psihičko zlostavljanje, uključujući uskraćivanje prava na kretanje i dostatne količine hrane, loše higijenske uvjete, premalo osoblja za brigu o starijima, krađu vrijednih predmeta i sklapanje štetnih ugovora o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanju sa štićenicima.
Kako ističu iz Udruge obiteljskih domova, riječ je o nekoliko negativnih primjera zbog kojih će sada ispaštati svi vlasnici takvih objekata. Zbog odluke o njihovom ukidanju, tvrde, bez smještaja i adekvatne skrbi za početak bi moglo ostati više od 7000 korisnika smještenih u 400-tinjak obiteljskih domova, a bez posla oko 1500 radnika, većinom žena. Budući da će po demografskim projekcijama u sljedećih pet godina doći do daljnjeg starenja populacije i još veće potrebe za smještajem, taj bi potez mogao dovesti i do socijalne katastrofe.
Prema podacima ministarstva, u Hrvatskoj, zemlji u kojoj je 20,8 posto stanovništva starije od 65 godina, trenutno postoje tri državna i 45 decentraliziranih, županijskih domova, dominantno smještenih u urbanim sredinama. Ukupno mogu primiti nešto više od 10.000 korisnika, što ne pokriva ni polovinu potreba. Iako je Strategijom socijalne skrbi za starije osobe 2014. – 2016. bilo predviđeno razrađivanje kriterija prijema, svi korisnici decentraliziranih i državnih domova i dalje koriste subvencioniran smještaj, neovisno o imovinskom stanju. Zbog toga su i redovi čekanja u tim javnim ustanovama iznimno dugi, a do smještaj obično prvi dođu oni s vezama u sustavu.
Privatni domovi za starije i nemoćne osobe, njih ukupno 121, primaju upola manje korisnika, koji za sobu moraju izdvojiti i do 8000 kuna mjesečno. S druge strane, cijena smještaja u obiteljskim domovima kreće se od 3000 do 5000 kuna, što znači da će njihovom mogućom transformacijom u privatne oni znatno poskupiti. A to si, kaže nam Jasna A. Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH) i Nacionalnog vijeća za umirovljenike, stariji građani uglavnom neće moći priuštiti jer prosječna mirovina iznosi oko 2600 kuna.
- Devet spaljenih korisnika samo u prošloj godini govori dovoljno u prilog činjenici koliko je bilo grešaka i propusta u radu obiteljskih domova za starije. Zbog toga smo ih ranije kritizirali. Pritom je cilj Sindikata umirovljenika bio da država preuzme odgovornost za redovit nadzor njihovog rada, kao i pooštravanje uvjeta za njihovu registraciju, tako da se više ne događa da po šest ljudi bude strpano u baraku bez prozora, kao u skladište za umiruće. Sve to dokazuje da je taj sustav trebalo reformirati, ali ne tako da ga se ukine, pogotovo u momentu kada ne postoji adekvatan zamjenski program - govori ona.
Jasna A. Petrović upozorava da će zbog odluke ministarstva dio starijih, prvenstveno onih kojima je potrebna palijativna skrb, umirati u vlastitim sobama, pošto im njihove obitelji iz financijskih razloga ili zbog manjka kapaciteta u postojećim ustanovama neće moći pružiti adekvatnu skrb. Gašenje obiteljskih domova kao i činjenica da je posljednjih 20 godina u Hrvatskoj osnovano tek nekoliko onih javnih utjecat će na porast potražnje smještaja, dodaje predsjednica SUH-a, što nužno vodi i do daljnje privatizacije tog sektora.
Iz platforme Možemo!, čiji su se članovi nakon požara u domovima u Andraševcu i Dugom Ratu založili za redefiniranje sustava smještaja starijih i nemoćnih osoba, ističu kako iskustva drugih zemalja pokazuju da potrebe sustava skrbi za starije nisu kompatibilne s logikom slobodnog tržišta. Naime, privatizacija i inzistiranje na tržišnom modelu funkcioniranja sustava socijalne skrbi u praksi najčešće vode do smanjenja prosječne kvalitete usluga i degradacije uvjeta rada te materijalnih prava radnika i radnica.
- Smanjenjem broja domova i mjesta u njima doći će i do naglog povećanja cijena smještaja u svim privatnim domovima. Smatramo da je potrebno osigurati bolje kontrolne mehanizme i ujednačenu kvalitetu skrbi, ali prvo želimo vidjeti cjelovit prijedlog novoga modela, uz detaljan plan transformacije. Sustav socijalne skrbi i brige o ugroženim skupinama jedan je od ključnih elemenata socijalne politike svake države pa smatramo da bi on morao biti univerzalno dostupan svima koji takav tip podrške trebaju - stoji u zajedničkom odgovoru koji su Novosti dobile od Ive Ivšić i Daniele Širinić, zastupnica iz redova Možemo! u zagrebačkoj Gradskoj skupštini.
Iz ministarstva zasad najavljuju da će se dio dosadašnjih obiteljskih domova okrupnjavanjem akreditirati u one privatne, pa će moći primati i više od 20 korisnika, koliko su maksimalno mogli do sada. To znači da će postojeći vlasnici doslovno morati rušiti svoje kuće i graditi ih ispočetka te zaposliti veći broj njegovatelja kako bi uopće zadovoljili sve uvjete, što je praktički nemoguće i preskupo za izvesti. U slučaju da se odluče baviti udomiteljstvom, moći će se skrbiti najviše o pet osoba. Međutim, kaže Jasna A. Petrović, malo je onih koji su za relativno niske naknade spremni prilagoditi svoj život 24-satnoj skrbi o ljudima s vrlo posebnim potrebama, pa je teško vjerovati da će to rješenje moći nadomjestiti trenutnu potražnju.
Ministar Aladrović najavio je i otvaranje osam centara za starije osobe kapaciteta do 800 osoba, za čiju je izgradnju zasad osigurano 370 milijuna kuna iz EU-fondova. Plan je da centri pružaju usluge dostave obroka, pomoći u kući, organizirane dnevne aktivnosti, pratnju na liječničke preglede i dostavu lijekova. Drugim riječima, smjer u kojem država načelno planira ići jest osiguravanje institucionalne skrbi prvenstveno za najstarije i kronično bolesne, dok je za sve ostale naglasak na obitelji i lokalnoj zajednici kao izvaninstitucionalnim oblicima skrbi i što dužem ostajanju u vlastitom domu.
Dok se u platformi Možemo! pitaju gdje će ostali za koje ne bude mjesta u budućim centrima, predsjednica SUH-a ističe da je izgradnja novih ustanova prvenstveno orijentirana na urbana područja, gdje već postoje oblici pomaganja ljudima da što dulje ostanu u svojim domovima. Istodobno se manjak kapaciteta u području skrbi za starije umnožava u slabo naseljenim krajevima i samačkim domaćinstvima bez prateće infrastrukture poput pristupa liječniku ili uslugama u zajednici, nužnima za razvijanje izvaninstitucionalne skrbi.
- Generalno, najoptimalnije rješenje bi bilo da se ravnomjerno u ruralnim i urbanim sredinama radi na organizaciji tipa pomoći koji bi starijima omogućio ono što oni uistinu i žele, a to je što dulji ostanak kod kuće. Ali to nije dobro isplanirano. Sve se svodi na projektnu skrb, koja ne može nadomjestiti sve potrebe. Nijedna ozbiljna država to ne može smatrati dijelom sustavne skrbi - govori predsjednica SUH-a.
S njom se slažu Iva Ivšić i Daniela Širinić, koje smatraju da je odluka Vlade da povuče EU-sredstva kako bi se uspostavili dnevni centri u kojima će se starijima pružati usluge u zajednici načelno pozitivna. No istodobno ističu da bi trebalo raditi na jačanju institucionalnog sustava koji je zanemaren.
- Čak i kod postojećih oblika deinstitucionalizacije, kao što je pomoć u kući, javni kapaciteti se ne šire i financiranje tih usluga je u potpunosti ovisno o europskim sredstvima. Pitanje je kako će se osigurati kontinuiranost i sveobuhvatnost i te usluge nakon što programi poput "Zaželi" (program zapošljavanja gerontodomaćica koje se na terenu skrbe o starijim osobama, op. a.) završe. Najavljene izmjene Zakona o socijalnoj skrbi ne odgovaraju na te probleme. Razvoj institucionalnih javnih kapaciteta usporedno s dnevnim centrima u zajednici nužan je za svima dostupan i kvalitetan sustav socijalne skrbi - poručuju one.
Prijedlogom izmjena Zakona o socijalnoj skrbi predviđeno je da se vlasnička i upravljačka prava nad domovima za starije prenesu na županije, pa Jasna A. Petrović smatra da je za početak potrebno raditi na jačanju postojećih kapaciteta na lokalnim razinama. Usto se Sindikat umirovljenika zalaže da se svakoj osobi u određenoj dobi, sukladno njenim primanjima, omogući sufinanciranje smještaja i u privatnim domovima.
- Jedno od mogućih rješenja za postojeće probleme je i izgradnja malih gradova ili sela za umirovljenike, gdje bi se jeftinijim putem nego što je to slučaj s izvaninstitucionalnom skrbi mogao osmisliti način zadovoljavanja potreba starijih osoba, kao što su zajedničke liječničke posjete. To vani funkcionira. Recimo, u Nizozemskoj se u centrima gradova grade takve interpolacije. U tu svrhu moguće je prenamijeniti i postojeće napuštene objekte - veli ona.
- Postoji masu mogućnosti, ali se ministarstvo kroz prijedlog izmjena zakona orijentiralo na krivi fokus i pritom nije obavilo sve nužne provjere stanja i potreba na terenu. Kod nas naprosto nema cjelovite politike dugoročne skrbi o starijima i zasad ne postoje naznake da će se to promijeniti - zaključuje Jasna A. Petrović.
portalnovosti
U posljednjih 20 godina osnovano je tek nekoliko javnih domova (foto Sanjin Strukić/PIXSELL)
Iako je izjava resorne državne tajnice Marije Pletikose, kojom je prošlog mjeseca najavila mogućnost ukidanja obiteljskih domova za starije i nemoćne, naišla na niz negativnih reakcija, Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne skrbi zasad ne planira odustati od te ideje. Štoviše, u prijedlogu izmjena Zakona o socijalnoj skrbi, oko kojih traje javna rasprava, posvećen joj je znatan prostor, a o tom je planu nedavno progovorio i ministar Josip Aladrović, inzistirajući na tome da se ne radi o ukidanju, već o transformaciji postojećeg sustava. "Prateći kvalitetu pružanja usluge smještaja u obiteljskim domovima utvrdili smo da većina njih nije ostvarila zadani cilj niti je bila u mogućnosti pružati očekivanu razinu kvalitete usluge koju, primjerice, pružaju ustanove u sustavu socijalne skrbi i to zbog premalog broja pružatelja usluga, posebice potrebnih stručnjaka, ili neadekvatne infrastrukture", poručili su iz ministarstva, koje je vlasnicima takvih domova, otvorenima u obiteljskim kućama, ponudilo dva rješenja – da postojeće objekte prenamijene u privatne ustanove u sustavu socijalne skrbi s daleko većim kapacitetima ili da se okrenu udomiteljstvu. I to sve u roku od pet godina. U suprotnom će morati staviti ključ u bravu.
Razvoj institucionalnih javnih kapaciteta usporedno s dnevnim centrima u zajednici nužan je za svima dostupan i kvalitetan sustav socijalne skrbi – poručuju iz platforme Možemo!
Na takvu odluku, koja se u državi s ostarjelim stanovništvom ne može nazvati nikako drugačije nego radikalnom, vlada Andreja Plenkovića odlučila se nakon prošlogodišnjih tragedija u ilegalnom domu u Andraševcu, u kojem je izgorjelo šest nepokretnih korisnika, i u obiteljskom domu u Dugom Ratu, gdje su smrtno stradale tri dementne štićenice. Ta dva događaja, kao i pandemija koronavirusa uslijed koje su zbog neadekvatne skrbi lani preminula 354 korisnika domova, dodatno su razotkrili dugotrajne probleme u institucionalnoj skrbi o starijima. Posebice u obiteljskim domovima, od kojih dio već godinama slovi za nehumane stacionare za umiranje.
- U nedostatku smještaja u javnim ustanovama obiteljski dom je trebao biti dobra i korisna alternativa, no nju se mahom zloupotrebljavalo jer su pojedini vlasnici domova na tu priliku gledali kao na čistu zaradu, kršeći ljudska prava pacijenata - kaže za Novosti Jasna Karačić, predsjednica Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata, i nabraja neke od pritužbi korisnika: fizičko i psihičko zlostavljanje, uključujući uskraćivanje prava na kretanje i dostatne količine hrane, loše higijenske uvjete, premalo osoblja za brigu o starijima, krađu vrijednih predmeta i sklapanje štetnih ugovora o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanju sa štićenicima.
Kako ističu iz Udruge obiteljskih domova, riječ je o nekoliko negativnih primjera zbog kojih će sada ispaštati svi vlasnici takvih objekata. Zbog odluke o njihovom ukidanju, tvrde, bez smještaja i adekvatne skrbi za početak bi moglo ostati više od 7000 korisnika smještenih u 400-tinjak obiteljskih domova, a bez posla oko 1500 radnika, većinom žena. Budući da će po demografskim projekcijama u sljedećih pet godina doći do daljnjeg starenja populacije i još veće potrebe za smještajem, taj bi potez mogao dovesti i do socijalne katastrofe.
Prema podacima ministarstva, u Hrvatskoj, zemlji u kojoj je 20,8 posto stanovništva starije od 65 godina, trenutno postoje tri državna i 45 decentraliziranih, županijskih domova, dominantno smještenih u urbanim sredinama. Ukupno mogu primiti nešto više od 10.000 korisnika, što ne pokriva ni polovinu potreba. Iako je Strategijom socijalne skrbi za starije osobe 2014. – 2016. bilo predviđeno razrađivanje kriterija prijema, svi korisnici decentraliziranih i državnih domova i dalje koriste subvencioniran smještaj, neovisno o imovinskom stanju. Zbog toga su i redovi čekanja u tim javnim ustanovama iznimno dugi, a do smještaj obično prvi dođu oni s vezama u sustavu.
Jedno od mogućih rješenja je izgradnja malih gradova ili sela za umirovljenike, gdje bi se jeftinijim putem mogao osmisliti način zadovoljavanja potreba starijih osoba. To vani funkcionira – ističe Jasna A. Petrović
Privatni domovi za starije i nemoćne osobe, njih ukupno 121, primaju upola manje korisnika, koji za sobu moraju izdvojiti i do 8000 kuna mjesečno. S druge strane, cijena smještaja u obiteljskim domovima kreće se od 3000 do 5000 kuna, što znači da će njihovom mogućom transformacijom u privatne oni znatno poskupiti. A to si, kaže nam Jasna A. Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH) i Nacionalnog vijeća za umirovljenike, stariji građani uglavnom neće moći priuštiti jer prosječna mirovina iznosi oko 2600 kuna.
- Devet spaljenih korisnika samo u prošloj godini govori dovoljno u prilog činjenici koliko je bilo grešaka i propusta u radu obiteljskih domova za starije. Zbog toga smo ih ranije kritizirali. Pritom je cilj Sindikata umirovljenika bio da država preuzme odgovornost za redovit nadzor njihovog rada, kao i pooštravanje uvjeta za njihovu registraciju, tako da se više ne događa da po šest ljudi bude strpano u baraku bez prozora, kao u skladište za umiruće. Sve to dokazuje da je taj sustav trebalo reformirati, ali ne tako da ga se ukine, pogotovo u momentu kada ne postoji adekvatan zamjenski program - govori ona.
Jasna A. Petrović upozorava da će zbog odluke ministarstva dio starijih, prvenstveno onih kojima je potrebna palijativna skrb, umirati u vlastitim sobama, pošto im njihove obitelji iz financijskih razloga ili zbog manjka kapaciteta u postojećim ustanovama neće moći pružiti adekvatnu skrb. Gašenje obiteljskih domova kao i činjenica da je posljednjih 20 godina u Hrvatskoj osnovano tek nekoliko onih javnih utjecat će na porast potražnje smještaja, dodaje predsjednica SUH-a, što nužno vodi i do daljnje privatizacije tog sektora.
Iz platforme Možemo!, čiji su se članovi nakon požara u domovima u Andraševcu i Dugom Ratu založili za redefiniranje sustava smještaja starijih i nemoćnih osoba, ističu kako iskustva drugih zemalja pokazuju da potrebe sustava skrbi za starije nisu kompatibilne s logikom slobodnog tržišta. Naime, privatizacija i inzistiranje na tržišnom modelu funkcioniranja sustava socijalne skrbi u praksi najčešće vode do smanjenja prosječne kvalitete usluga i degradacije uvjeta rada te materijalnih prava radnika i radnica.
- Smanjenjem broja domova i mjesta u njima doći će i do naglog povećanja cijena smještaja u svim privatnim domovima. Smatramo da je potrebno osigurati bolje kontrolne mehanizme i ujednačenu kvalitetu skrbi, ali prvo želimo vidjeti cjelovit prijedlog novoga modela, uz detaljan plan transformacije. Sustav socijalne skrbi i brige o ugroženim skupinama jedan je od ključnih elemenata socijalne politike svake države pa smatramo da bi on morao biti univerzalno dostupan svima koji takav tip podrške trebaju - stoji u zajedničkom odgovoru koji su Novosti dobile od Ive Ivšić i Daniele Širinić, zastupnica iz redova Možemo! u zagrebačkoj Gradskoj skupštini.
Iz ministarstva zasad najavljuju da će se dio dosadašnjih obiteljskih domova okrupnjavanjem akreditirati u one privatne, pa će moći primati i više od 20 korisnika, koliko su maksimalno mogli do sada. To znači da će postojeći vlasnici doslovno morati rušiti svoje kuće i graditi ih ispočetka te zaposliti veći broj njegovatelja kako bi uopće zadovoljili sve uvjete, što je praktički nemoguće i preskupo za izvesti. U slučaju da se odluče baviti udomiteljstvom, moći će se skrbiti najviše o pet osoba. Međutim, kaže Jasna A. Petrović, malo je onih koji su za relativno niske naknade spremni prilagoditi svoj život 24-satnoj skrbi o ljudima s vrlo posebnim potrebama, pa je teško vjerovati da će to rješenje moći nadomjestiti trenutnu potražnju.
Ministar Aladrović najavio je i otvaranje osam centara za starije osobe kapaciteta do 800 osoba, za čiju je izgradnju zasad osigurano 370 milijuna kuna iz EU-fondova. Plan je da centri pružaju usluge dostave obroka, pomoći u kući, organizirane dnevne aktivnosti, pratnju na liječničke preglede i dostavu lijekova. Drugim riječima, smjer u kojem država načelno planira ići jest osiguravanje institucionalne skrbi prvenstveno za najstarije i kronično bolesne, dok je za sve ostale naglasak na obitelji i lokalnoj zajednici kao izvaninstitucionalnim oblicima skrbi i što dužem ostajanju u vlastitom domu.
Dok se u platformi Možemo! pitaju gdje će ostali za koje ne bude mjesta u budućim centrima, predsjednica SUH-a ističe da je izgradnja novih ustanova prvenstveno orijentirana na urbana područja, gdje već postoje oblici pomaganja ljudima da što dulje ostanu u svojim domovima. Istodobno se manjak kapaciteta u području skrbi za starije umnožava u slabo naseljenim krajevima i samačkim domaćinstvima bez prateće infrastrukture poput pristupa liječniku ili uslugama u zajednici, nužnima za razvijanje izvaninstitucionalne skrbi.
- Generalno, najoptimalnije rješenje bi bilo da se ravnomjerno u ruralnim i urbanim sredinama radi na organizaciji tipa pomoći koji bi starijima omogućio ono što oni uistinu i žele, a to je što dulji ostanak kod kuće. Ali to nije dobro isplanirano. Sve se svodi na projektnu skrb, koja ne može nadomjestiti sve potrebe. Nijedna ozbiljna država to ne može smatrati dijelom sustavne skrbi - govori predsjednica SUH-a.
S njom se slažu Iva Ivšić i Daniela Širinić, koje smatraju da je odluka Vlade da povuče EU-sredstva kako bi se uspostavili dnevni centri u kojima će se starijima pružati usluge u zajednici načelno pozitivna. No istodobno ističu da bi trebalo raditi na jačanju institucionalnog sustava koji je zanemaren.
- Čak i kod postojećih oblika deinstitucionalizacije, kao što je pomoć u kući, javni kapaciteti se ne šire i financiranje tih usluga je u potpunosti ovisno o europskim sredstvima. Pitanje je kako će se osigurati kontinuiranost i sveobuhvatnost i te usluge nakon što programi poput "Zaželi" (program zapošljavanja gerontodomaćica koje se na terenu skrbe o starijim osobama, op. a.) završe. Najavljene izmjene Zakona o socijalnoj skrbi ne odgovaraju na te probleme. Razvoj institucionalnih javnih kapaciteta usporedno s dnevnim centrima u zajednici nužan je za svima dostupan i kvalitetan sustav socijalne skrbi - poručuju one.
Prijedlogom izmjena Zakona o socijalnoj skrbi predviđeno je da se vlasnička i upravljačka prava nad domovima za starije prenesu na županije, pa Jasna A. Petrović smatra da je za početak potrebno raditi na jačanju postojećih kapaciteta na lokalnim razinama. Usto se Sindikat umirovljenika zalaže da se svakoj osobi u određenoj dobi, sukladno njenim primanjima, omogući sufinanciranje smještaja i u privatnim domovima.
- Jedno od mogućih rješenja za postojeće probleme je i izgradnja malih gradova ili sela za umirovljenike, gdje bi se jeftinijim putem nego što je to slučaj s izvaninstitucionalnom skrbi mogao osmisliti način zadovoljavanja potreba starijih osoba, kao što su zajedničke liječničke posjete. To vani funkcionira. Recimo, u Nizozemskoj se u centrima gradova grade takve interpolacije. U tu svrhu moguće je prenamijeniti i postojeće napuštene objekte - veli ona.
- Postoji masu mogućnosti, ali se ministarstvo kroz prijedlog izmjena zakona orijentiralo na krivi fokus i pritom nije obavilo sve nužne provjere stanja i potreba na terenu. Kod nas naprosto nema cjelovite politike dugoročne skrbi o starijima i zasad ne postoje naznake da će se to promijeniti - zaključuje Jasna A. Petrović.
portalnovosti
