Konačno se u hrvatskom nogometu dogodilo i to: sudac je prošle subote na Maksimiru prekinuo utakmicu Dinamo – Hajduk zbog uvredljivog skandiranja s tribina. Spominjani su pederi i Cigani, naravno, kao standardne figure navijačke poetike, no igrači u tom susretu zadnjeg kola domaćeg prvenstva nisu ranije upućeni u svlačionicu radi zaštite ugroženih etničkih ili seksualno-orijentacijskih manjina. Naprotiv, stalo se u obranu jedino Hrvatskom nogometnom savezu i gospodaru pripadajućeg sportskog biznisa u ovoj zemlji Zdravku Mamiću, a što se tiče Cigana i pedera, intervencijom je samo još službeno potvrđeno znano uvjerenje širokih nogometnih masa. Ono, naime, da je usporedba s njima krajnje nepoželjna.
Prekid utakmice nikog nije iznenadio, štoviše, mogućnost je bila uredno medijski najavljena i više nego očekivana. Već dugo i pomno Mamić i njegovi eksponenti na čelu nogometne organizacije, poput predsjednika HNS-a Davora Šukera, sami uređuju prilike na više-manje praznim tribinama, gdje se tek sporadično ukazuju navijačke pojave… Ili, hajde, ne računajući Hajdukove i, u određenoj mjeri, Rijekine fanove. Neuspješno su lani osmislili kroćenje tog puka metodom prodaje karata za utakmice preko vaučera, gdje se precizno raspolaže imenom svakog potencijalnog izgrednika na tribini. Zatim su ih stali istjerivati s tribina, čim bi uzeli Cigane i pedere vrijeđati usporedbama s Mamićem, pardon, obrnuto. Pritom policija ne odlučuje samostalno o stupnjevanju nereda i metodi njihova suzbijanja, što otprilike znači da Zdravko Mamić upravlja i državnim aparatom sile. Ne pamti se da su ikad policajci intervenirali, a o nogometnim sucima da ne govorimo, onda kad bi navijači gromko pozivali na, recimo, ubijanje Srba. Za prijetnje nekolikim prezrenim grupacijama država ne haje, dakle, dok Mamiću za potrebe učvršćivanja njegove pozicije benevolentno ustupa svoj represivni servis.
Nacionalizam i homofobija, ustvari, jedine su teme oko kojih nema spora među involviranim stranama, iako se čini da neće biti dostatan zalog idili bez kraja i konca. Mržnja prema Srbima, Ciganima, pederima, crncima i još ponekim kužnim kategorijama jest identifikacijski minimum svijeta u kojem se susreću ova država, Mamićevo poslovno carstvo i navijači. Oni su se, međutim, razišli po nekim drugim principima, a prvenstveno u odnosu na gazdin poslovni rezon koji nalik svemirskoj crnoj rupi guta čak i fotone. I jedan dio države, ne samo navijači, usprotivio se Zdravku Mamiću i njegovu silničkom parazitiranju na ogromnim javnim subvencijama, na stotinama gradsko-budžetskih milijuna. Ali nadobudni ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović zasad ne uspijeva pomaknuti ga iz ravnoteže. Mamić je prošle godine i na sudu pokazao koliki je njegov utjecaj, kad ga je sudac oslobodio od optužbe za evidentni huškački te šovenski nasrtaj na Jovanovića, s tumačenjem da optuženik nema neki poseban društveni upliv, pa njegovo djelo stoga nije posebno problematično. Navijači, s druge strane, malo se previše otimaju kontroli i Mamić zna da je nužno primiriti ih prije negoli ga ozbiljnije politički ugroze.
Nije više dovoljno da navijači urlaju s Josipom Šimunićem “Za dom spremni”, a Šuker da potom javno navija za njegovo apsolutno pomilovanje pred strašnim sudom svjetske nogometne organizacije. “Šta možemo”, izmotavao se kad su na kraju presudili Ludom Džou, “ta znamo kakve su FIFA i UEFA kad misle da je nešto rasizam…” A najnoviji Šukerov ispad, u Rijeci povodom finala Kupa Hrvatske, čak se i može dijelom svrstati pod rasizam: poručio je Željku Jovanoviću, preko ministrova pomoćnika Petra Skansija i pred mnogo svjedoka, da će prije i “crni Ciganin dodjeljivati pehar pobjedniku nego on”, naime, Jovanović, kao mrzitelj svega hrvatskog. Tu već dolazimo do odnosa hrvatske nogometne organizacije s međunarodnima, kojima bi, uzgred rečeno, ova država imala razloga prijaviti i Šukera za taj, kako se zove, rasizam. Kad mu već sama ne može ništa, tom ponosnom nekadašnjem pohoditelju groba Ante Pavelića u Madridu. A da mu ne može ništa, znamo otprije nekoliko mjeseci, kad su tajnici FIFA-a i UEFA-e zvanično skočili na Jovanovićevo ministarstvo zbog “uplitanja politike” u rad nacionalnog nogometnog saveza. FIFA i UEFA, to više ne treba naročito podcrtavati, dvije su kurčevite transnacionalne korporacije, koje već neko vrijeme radi profita gaze sve pred sobom i u pravilu inzistiraju na neovisnosti svojih nacionalnih sastavnica, tj. dereguliranih tržišnih rukavaca. Mamić je njihov čovjek u Hrvatskoj, kao glavni kontrolor nogometnih kretanja, a simbioza nepogrešivo funkcionira. Malo su nezgodni kad si lokalne budale priušte kakvo zborno hukanje crncima ili naci-pozdrav preko razglasa na međunarodnoj utakmici, dok ostalo uopće nije u pitanju.
Ali nas ne bi trebalo pretjerano uznemiravati ništa u vezi s FIFA-om i UEFA-om, za razliku od svega u vezi s našom državom, tj. političkom vlašću. Gotovo dvije i pol godine nakon što je Jovanović u nogometnom kontekstu najavio “isušivanje močvare”, stvari stoje tako da isti vrhovni predator i dalje drma po žabokrečini. Ne samo nogometom, nego i policijom i pravosuđem. Za faktično istovjetan grijeh oko kojeg malodobne anonimuse policija masovno progoni, rekosmo, Mamića naše cinično pravosuđe oslobađa s jednakom sigurnošću. Takav status priuštio si je malo tko u ovoj zemlji, jer samo najveći moćnici smiju dotle relativizirati baš sve i sve izvrgavati očitoj poruzi i lakrdiji. Prema dokazanom utjecaju, Mamića i njegovu organizaciju u Hrvatskoj može se usporediti s malo subjekata. Ne zaboravimo, bitan kriterij jest mjera izloženosti javnoj pažnji, u čijem fokusu politika biva znatno delikatnijom rabotom, pa takve ne možemo jednako komparirati s recimo građevinskim lobijima. Ali našeg junaka iz Maksimira možemo zato staviti uz bok udrugama branitelja ili Crkvi, po barem dva parametra što ih čine državama u državi.
Prvi je onaj u vezi s nacionalizmom, kao vrijednošću koja se ne propituje i ne devalvira ni kad sve ostalo ide u vražju mater. Drugi se tiče materijalnog interesa koji se nacionalizmom služi kao dimnom zavjesom, a jedini je istinski motiv pobrojanih nam stupova društva, pa tako i nogometnih poglavica.
Ne možemo sve sami
Petar Skansi, pomoćnik ministra za sport: “Ne mogu vam odgovoriti sa sigurnošću o budućim rješenjima, neke će odluke tek uslijediti, nakon analize ponašanja određenih funkcionara u nogometu. Problem navijača i nereda proizlazi iz problema upravljanja nogometnim sportom i nogometnim savezom. Takve izgrede nemamo ni u jednom drugom sportu, a nogomet pritom okuplja najmanje sportskih gledatelja u Hrvatskoj. Odgovornost je na organizatoru natjecanja, nema smisla da u nama tražite krivca. Nemam dokaza ni za neku tajnu vezu između HNS-a i policije, nemojte me pitati upravljaju li oni njima, ja to ne mogu znati. Oni surađuju, policija valjda radi svoj posao, a ja sam iz toga isključen. Mogao bih se složiti s vama, na razini dojma, da tu neke stvari čudno izgledaju, ali svakako policija nije problem. Nego je problem HNS, koji nikako ne može ući u mir i ljubav s navijačima, kao ni Dinamo, od kojeg je sve počelo. Niste u pravu kad kritizirate nas u ministarstvu, mi smo napravili puno posla, ali nemamo sve faze pod kontrolom, kad je posrijedi ovo područje. Mi smo tu da detektiramo, nazovemo pravim imenom, proslijedimo nadležnim organima, tužilaštvu, sudu itd. Ne bih komentirao vašu pretpostavku da onda nešto s njima nije u redu. Ali mislim da nije u redu da toliko prozivate ovo ministarstvo, jer ono ne može biti krivo za sve oko Mamića ili Šukera, Dinama i HNS-a. Mi imamo svoj djelokrug i ne možemo izlaziti van njega. Masu stvari, odgovorno vam tvrdim, jesmo obavili, ali ne možemo sve sami, bez uključivanja drugih odgovornih struktura. Ne, ne bih dalje pojašnjavao o kome je riječ, mislim da sam dosta rekao. Ni za naš rad na zakonima koje spominjete, o sportu ili udrugama, niste sasvim u pravu, jer neke stvari tako možemo riješiti, ali ne možete očekivati da će baš sve moći biti uređeno zakonom.”
Ekstreme neutralizirati znalački i mudro
Luka Bajakić, predsjednik HNS-a iz vremena SFRJ: “Teško je uspoređivati doba ovo i doba ono, kad govorimo o odnosima države i nogometnih organizacija, nacionalne i međunarodnih. Radi se o sasvim različitim interesnim procesima, ne samo u sportu, nego i u drugim područjima ljudske i društvene djelatnosti. UEFA i FIFA uvijek su imale visoke ingerencije u našem nogometu, ali to se tada gotovo nije ni osjećalo, kamoli da bi se preko HNS ili savezne organizacije konfrontirale vidno s državom. Mi smo imali unutarnjih problema, jasno, ali oni u to nisu zadirali. Danas pak sportom dominira novac i to je problem u svemu, to što govorimo o multimilijarderskim organizacijama. A kad je netko tako bogat, on traži i vlast, da na svoj način sređuje odnose. Po tome su FIFA i UEFA nalik npr. Europskoj uniji i velikim zemljama u njoj. Drugo pitanje jest tretman šovinističkog vrijeđanja na tribinama, no sportom je odavno zavladao HDZ, i još uvijek dominira. Ostali se ne pitaju, a dijelom su sami krivi, nisu bili zainteresirani na vrijeme, propustili su aspekt utjecaja sporta na narod i sad nešto pokušavaju preko državne vlasti, ali nespretno. Jovanović nema jak tim, Skansi je bio velikan u košarci, ali nije taj politički stručnjak koji bi proniknuo u sve što se dešava, niti bi mogao sam, sve da jest prava osoba. Tu je neophodna dugoročna, sistematična politika, ne jedna kampanja. Tako će izazvati kontraefekt u međunarodnim krugovima i novu štetu. Bolje bi bilo dakle raditi pomalo i potiše, ako treba čitav jedan olimpijski ciklus. Jer to su interesne grupe koje su ojačale i ne smije ih se brzopleto podcjenjivati, nego ekstreme neutralizirati znalački i mudro.”
Vlada ne može učiniti ništa
Dražen Lalić, sociolog: “S prekidom derbija Dinamo – Hajduk vidjeli smo samo još jedan u nizu pokušaja da se disciplinira jedini akter koji još nije discipliniran. Svi drugi koji su bitni jesu. A navijače se u biti ne može kontrolirati, može se samo pokušati dogovoriti s njima. Paradoksalno je pritom da su istjerali s tribine jedine koji tamo još dolaze. Naravno, nije prekinuta utakmica zbog dostojanstva gejeva ili Roma, kao što nisu ni ranije prekidane zbog Srba, to baš nikoga ne mori. Nego se tako štiti jedan gremij i njegov poslovni interes, s jednim čovjekom na vrhu. Na primjeru Hajduka može se vidjeti i kako se nastoji disciplinirati jedini veći klub koji ne pristaje na nametnutu hijerarhiju, pa će štetu za prekinutu utakmicu u Zagrebu platiti splitski gost, što je apsurdno. Netko je presudio da su krivi navijači Hajduka, jer nesretni navijači Dinama zbog Mamića i ne idu na utakmice. Ali jedan klub ne može kontrolirati što navijači uzvikuju, nego se organizator može postaviti ovako ili onako prema tome. Tako da i taj primjer pokazuje koliko se neracionalno vodi hrvatski nogomet i odnosi prema navijačima ili državi. A državi posebno zamjeram i već sad možemo reći da ni ova Vlada neće učiniti ništa za rješavanje pogubnog stanja u hrvatskom nogometu, za koji sam još prije četiri godine napisao da je umro. Nisu umrli oni koji uspiju otići vani, ali taj sport u samoj ovoj zemlji je upokojen. Imaju zakone o sportu i udrugama, a jedan klub ipak može biti udruga, drugi trgovačko društvo. Jedni su privilegirani u natjecanju i poslu, javno financirani, rade što hoće, a drugi trpe. Nogomet u Hrvatskoj postoji još jedino zbog njihova privatnog biznisa, ovo je postala Mamićeva država.”
Izvor: novosti
