Prepotentan je naš Ante, kao i svi zlodusi vladajuće stranke, narcisoidni moćnik koji u ženama izaziva jezu, ali zato ushit u desničarskoj Vladi koja mu je i omogućila da sustavno zatire ženama zakonsko pravo na prekid trudnoće, pretvarajući odjele ginekologije u crkvene sakristije, učinila ga nedodirljivim patrijarhom koji u najvažnijoj bolnici već šest godina provodi politiku Katoličke crkve.
On je pravo lice Hrvatske: uznemirujuće, zlokobno, čovjek kojega biste prije očekivali na mjestu čuvara logora, šefa kaznionice za teške kriminalce s kojima se jedino on zna nositi onako kako spada, oštro i neumoljivo. On je, kažem, pravo lice Hrvatske, bešćutne, primitivne, klerikalne zajednice čiji se najvažniji muževi rado i s orgazmičkim zadovoljstvom iživljavaju nad najnemoćnijim skupinama društva, ženama pogotovo. On međutim nije čuvar zatvora, ne, on je doktor, šef najveće hrvatske bolnice sa 6.000 radnika, član HDZ-a, šef partijskog odbora za zdravstvo, sektora specijaliziranog za „poseban“ tretman žena, a dotični je mužjak još i ginekolog, što mu omogućava stalni užitak moći nad pacijenticama dok im, zagledan u intimne dijelove tijela, zadovoljno kaže kako nose još jednog malog Hrvata ili Hrvaticu, te da ni u kojem slučaju ne smiju abortirati.
Tako će u slučaju trudnice – koja je nosila teško malformirano dijete s nikakvom mogućnošću preživljavanja, a koja se stoga odlučila za pobačaj – s TV ekrana, kao u nekom filmu o pokusima u nacističkim logorima, pričati jezivu priču o zločinu feticida, odbijati svaku pomisao na pobačaj teško oštećenog ploda, unatoč zakonskom pravu žene da odlučuje o svom tijelu, čak i ako nije u pitanju tako radikalan slučaj bolesnog fetusa. On je naime zakleti pobornik priziva savjesti, nikada ne bi radio pobačaje, pa je tim stavom uspješno zatrovao i ostale ginekologe u svojoj bolnici, a i inače se u Hrvatskoj njih više od 60 posto poziva na priziv savjesti i odbijaju ženama to zakonom garantirano pravo. On je, priznaje, masovno radio pobačaje do prije 30 godina, jer su ga na to silile komunističke vlasti, ali se uspostavom Hrvatske preobratio, da bi, nakon prokletog komunizma kada nije imao izbora, sada kada ga ima, psihički slomio jednu hrabru ženu koja je – nakon što su joj pobačaj teško bolesnog ploda odbili napraviti u hrvatskim bolnicama – sa svojom mučnom pričom izašla u javnost, izazvala masovne proteste žena i konačno bolni zahvat obavila u Sloveniji. On je pak tek morbidno kazao da gospođa „nije htjela čuti glas svoga djeteta“.
Strašno lice Hrvatske u kojoj se žene na ulicama bore za svoje zakonsko pravo, od jednog do drugog tragičnog slučaja, pokazuje upravo taj visoko pozicionirani liječnik koji, eto, u Jugoslaviji nije imao izbora nego specijalizirati ginekologiju, jer su mu sve druge grane medicine odbili. Tako je prokleta Jugoslavija izrodila još jednog nesretnika koji ginekolog nije htio biti, pa je valjda zbog te nevoljkosti prema vlastitoj struci svojevremeno jednoj pacijentici izvadio zdravi jajnik. I ne, ne osjeća se krivim, jer „ništa joj se nije dogodilo“, a onda joj je ovih dana još drsko javno iznio ime. U Feral Tribunu pak 2003. objavili smo ispovijest žene kojoj je prilikom zahvata u tijelu ostavio komad gaze, da bi tek nakon 80 dana muke i boli gospođa bila operirana u jednoj lokalnoj bolnici, ali joj je zdravlje trajno narušeno. I njoj je isplaćena mizerna odšteta, a njegova odgovornost zataškana.
Prepotentan je naš Ante, kao i svi zlodusi vladajuće stranke, narcisoidni moćnik koji u ženama izaziva jezu, ali zato ushit u desničarskoj Vladi koja mu je i omogućila da sustavno zatire ženama zakonsko pravo na prekid trudnoće, pretvarajući odjele ginekologije u crkvene sakristije, učinila ga nedodirljivim patrijarhom koji u najvažnijoj bolnici već šest godina provodi politiku Katoličke crkve.
Sve unatoč biografiji u kojoj ima svega, kao u priči o mafijaškim bosovima koji žene tretiraju kao podvrstu, puku maternicu, ujutro skidaju zdrave organe, a predvečer se mole bogu, pa je tako taj Ćorušić čest gost psihijatrijske bolnice u Zagrebu; prvi put nakon što je u raskošnoj obiteljskoj kući – stekao ju je naravno u samostalnoj Hrvatskoj – u alkoholiziranom stanju mahao pištoljem pred očima četvoro sinova i supruge koji su i pozvali policiju.
Svoje je nasilje pravdao ljutnjom na sinove koji neće da uče, a „ni travu u vrtu nisu pokosili“. Jesu li ga uputili na liječenje? Nisu! Je li incident zataškan? Naravno da jest. Drugi put kada je u istom pijanom stanju iz pištolja pucao po ulici, a osoblje susjedne ambasade pozvalo policiju. Je li kažnjen? Naravno da nije. Je li i taj incident zataškan? Naravno da jest. A omerta šutnje nastavila se i nakon medijske objave autentičnih dokumenata o incidentima i njegova nepodnošljiva bahaćenja u TV emisijama.
I nije taj ministar zdravstva u sjeni nikakva greška sistema, iznimka HDZ-a koja se osilila dobitkom moći, ne, on je autentični, rigidni proizvod vladajuće partije i Crkve, njenog zlokobnog odnosa prema ženama, protivnik kontracepcije, potpomognute oplodnje, pobačaja… član Katoličkog liječničkog društva, koji u Glasu Koncila piše kako je „pobačaj najljigaviji postupak u medicini“.
Je li se onda od njega moglo očekivati da provodi zakone koji ženama garantiraju reproduktivna prava? Ne. Nego da provodi institucionalnu klerikalizaciju čiji je najizdašniji kanal upravo ginekologija. A žrtve dakako žene. Zato slučaj Ćorušić zapravo jest portret nakaradnog, sistemskog tretmana žena u Hrvatskoj.
