Tomislav Ramljak predsjednik je Centra za nestalu i zlostavljanu djecu, neprofitne udruge koja je osnovana u Osijeku 2006. Motiv osnutka bila je nedovoljna zaštićenost djece od raznih oblika zlostavljanja vezanih uz uporabu interneta. Centar je od 2013. godine dio međunarodne organizacije INHOPE koja broji oko 45 zemalja svijeta, surađuje s INTERPOM-om i EUROPOL-om te ima mogućnost brzog uklanjanja prepoznatog ilegalnog sadržaja s interneta u roku od 1-3 dana. Novina koja se očekuje je suradnja INHOPE-a i Facebooka koji bi trebao uvesti alate kojima bi se korisnik upozorio u slučaju da previše podataka dijeli javno. U CNZD-u postoje stručnjaci raznih profila, osim informatičkih stručnjaka tu su i psiholozi, pravnici, socijalni pedagozi i forenzičari a centar osim Osijeka ima svoja sjedišta u Varaždinu i u Srbiji. Neki od projekta koje je CNZD pokrenuo su "SINI-sigurni na internetu" i "WEB detektivi", interaktivni projekt u kojem osnovnoškolci uče detektirati i prijaviti nezakonite i neprimjerene internetske sadržaje. Centar za nestalu i zlostavljanu djecu nositelj je međunarodnog broja za nestalu djecu.
U čemu se sastoji vaš posao?
Osobno obavljam posao analitičara a to je, u neku ruku, posao iz najgore noćne more. Građani anonimnom dojavom mogu prijaviti web adrese bez straha od progona nadležnih institucija. Prvi zadatak je da provjerim radi li se o djeci ili o punoljetnim osobama koje glume djecu (npr. osobe obučene kao djeca i snimljene u dječjim sobama), potom pokušavam utvrditi etničku pripadnost djeteta te analiziram najsitnije detalje koji mi mogu ukazati u kojem dijelu svijeta je slika ili video materijal snimljen. Detaljnom digitalnom analizom materijala možete izvući krucijalne dokaze koji mogu otkriti tko je osoba koja je to snimila, kada i gdje, a to je neophodno za daljnje procesiranje. Zamislite kako je gledati nekoliko tisuća slika ili sati video zapisa sa seksualnim zlostavljanjem djece a i sam sam roditelj. Nažalost takvog je materijala sve više, i koliko god da je taj posao težak, kada znate da je zbog vašeg truda uklonjen takav sadržaj isplati se, netko i to mora raditi.
Na zagrebačkoj tribini o prevenciji elektroničkog nasilja nad djecom rekli ste da suradnja s policijom ide sporije. Zašto je tomu tako i kako bi ta suradnja, tj. relacija CZND-MUP, trebala izgledati u idealnom obliku?
Bitno je napomenuti da u svim zemljama gdje INHOPE djeluje, organizacije poput naše služe policiji kao ispomoć, tj. svojevrsna "besplatna radna snaga" . U zadnje četiri godine sudjelujemo s Odjelom prevencije MUP-a na svim projektima iz područja zaštite djece na internetu. S druge strane suradnja koja bi trebala biti ključna, sporazum o suradnji po pitanju nestale djece i dječje pornografije na internetu stoji već više od godinu dana u nečijoj ladici. INHOPE organizacija ima potpisan protokol o suradnji s EUROPOL-om i INTERPOL-om ali CZND ga nema s MUP-om. Ne bih se začudio kada bi nas policija u jednom trenutku privela jer analiziramo takav sadržaj na internetu.
Razvoj novih oblika nasilja i zlostavljanja u uskoj je vezi i s razvojem tehnologije, stoji na stranicama CZND-a. Možete li pobrojati nove pojavne oblike toga tipa koji prate razvoj tehnologije? Što je drukčije danas?
Razvoj tehnologije ide toliko brzo da se čak i oblici zlostavljanja ne mogu prilagoditi tim tempom. Ako pogledamo samo primjer cyberbullinga, on više nije samo na računalu kod kuće i u školi. Zahvaljujući internetu koji je dostupan na mobilnim uređajima, djeca zlostavljače "nose u džepovima". Mislim da je svima postalo jasno da u samom procesu zlostavljanja djece na internetu imamo ogromnu industriju koja to omogućava. Ono što mogu reći kao roditelj je da nije ni moguće ni potrebno znati sve o tehnologiji kako bi vaše dijete bilo sigurno, samo je bitno da dijete kada dođe do problema ima povjerenja u vas, sve ostalo je lako.
Kako "objektivno" procijeniti promjene koje donosi internet, a da se ne završi na nekritičkom napadu na tehnologiju kao takvu?
Tehnologija nas mijenja na načine kojih nismo ni svjesni. Bilo bi zanimljivo kada bismo se malo odmaknuli od djece i pogledali odrasle osobe, jer ipak djeca kopiraju roditelje. Danas roditelji provode jednako vremena na socijalnim mrežama kao i djeca, izbrisali smo granicu privatnosti kada smo počeli dijeliti sa svima naš intimni prostor. Mediji su nametnuli viziju savršenstva svačijeg života osim našeg, to itekako djeluje na odrasle osobe kao i na djecu kada je riječ o samopouzdanju. Žalosno je vidjeti kako se djevojčice izgladnjuju jer žele izgledati kao njihovi uzori sa interneta; ili kada stavljaju neprimjerene slike koje dijele na društvenim mrežama jer je to trend. Ipak, tehnologija nas mijenja samo onoliko koliko smo mi ovisni o njoj. Ona je korisna isto kao i vatra, pitanje je koliko se možemo održati na udaljenosti, a da se ne opečemo.
Spomenuli ste problem kasnog uvođenja informatike u školama u trenutku u kojem se djeca počinju služiti internetom puno prije nego što se susretnu sa informatikom. Jeste li se već aktivirali po pitanju nadopunjavanja standardnog gradiva iz informatike nekim "gradivom" o prevenciji i tipovima elektroničkog nasilja? Kakva je vaša suradnja sa školama?
Suradnja je odlična, a u zadnjih nekoliko godina napominjemo da se informatika mora uvesti od prvog razreda, počevši od bontona na internetu, pa do zaštite osobnih podataka. Ako se ne možemo osloniti na roditelje onda je naša dužnost da djecu naučimo u školi, jer ne bismo ih smjeli pustiti da koriste internet bez nekih pravila ponašanja. U školama se zaista može naići na kvalitetne učitelje koji rade s djecom na satovima informatike, dok u nekim drugim slučajevima djeca provode sate na društvenim mrežama, što se također mora promijeniti. S obzirom na to da se tehnologija toliko brza mijenja i gradivo se mora mijenjati, ne smijemo kaskati u edukaciji djece te ih učiti stvarima koje su zastarjele.
Na tribini ste izjavili da treba "osnažiti djecu da znaju da nije poanta u lajkovima, da ne vrijede onoliko koliko imaju lajkova". Koji je način na koji je to moguće učiniti, s obzirom na to da je tehnologija samo jedan od načina manifestacije nekih dubljih stvari?
Krajnje je vrijeme da spoznamo da život nije marketing koji se odvija na internetu nego stvarnost koja može biti i bolna, ali neprocjenjivo je samopouzdanje koje se razvije kada se prebrode teškoće. U ljudskoj je prirodi sklonost zavirivanju u tuđe živote i nekako je uvijek "trava zelenija" kod susjeda ali problem je što se sami rijetko potrudimo učiniti vlastiti travnjak boljim, zanimljivijim i ljepšim. Kao odgovor na izazove koje nam donosi tehnologija predložio bih da radimo na sebi, pomognemo bližnjima, ponekad se resetiramo, zatvorimo virtualne prozore, omogućimo sebi da nas rijeka nepotrebnih informacija ponekad i zaobiđe i uživamo malo u dosadi. Komentare osoba koje ne znamo ili su samo prolaznici u našim životima trebamo zanemariti, a potvrdu svoje osobnosti ne trebamo tražiti kod drugih nego raditi na tome da sami. "Budemo promjena koju želimo vidjeti u svijetu" (Mahatma Gandhi).
h-alter
