Michael Walzer poznati je američki politički filozof i intelektualac. Radi kao profesor na sveučilištu Princeton, New Jersey i jedan je od urednika magazina "Disident". U svojoj karijeri napisao je velik broj knjiga i eseja o raznim temama koje uključuju neopravdane ratove, nacionalizam, ekonomsku pravednost, socijalnu kritiku, radikalizam, toleranciju i druge teme.

Do danas napisao je 27 knjiga i preko 300 članaka koji su objavljivani u poznatim listovima kao što su The New Republic, The New York Review of Books, The New Yorker, The New York Times, "Harpers" i drugi.

Tijekom svog boravka u Rimu dao je intervju Luki Bogdaniću, stručnom suradniku zagrebačkog Sveučilišta, koji nakon što je doktorirao 2007 na na Sveučilištu "La Sapenza" živi i radi u Rimu. Bogdanić je autor dvije stručne knjige na talijanskom jeziku: "Nacionalno pitanje od pojave suvremenih država do Lenjina i Wilsona" te "Historijat časopisa Praxis"

Intervju s Michaelom Walzerom

Pitanje:
Vi ste napisali da je plutokracija tipičan oblik demokracije. Poslije implozije mjehura kredita za nekretnine i opće krize financijskog sektora da li se moć plutokracije u SAD-u povećala?

Walzer:
Da, naravno, povećala se i to veoma. Kako se moglo i očekivati, iako je financijska kriza trebala plutokratima zadati poneki problem, ustvari nije im donijela ozbiljnije muke. U suštini, jedna odluka Vrhovnog suda – nazvana "Citizen United" – otvorila je put u američkoj politici slobodnog raspolaganja novcem na svim nivoima. Novci se ubacuju u političke kampanje ne samo u utrci za predsjedničko mjesto, već i za mjesta u Kongresu, na sasvim drugačiji način no što je to bio slučaj u prošlosti... U svakom slučaju, bez obzira na izbor predsjednika, Kongres će biti mnogo desniji no što je to bio u prošlim vremenima. Mislim prvenstveno na to kad govorim o plutokraciji.
Radi se o jako, jako bogatim ljudima, koji troše ogromne novce za izbornu utrku – što je dosta netipično – i oni to naravno čine iz vlastitih pobuda, ideoloških, ali i sasvim materijalnih. Mislim da će to imati zaista žestoke posljedice.

Pitanje:
Potopivši Istočnu Evropu vaše je mišljenje bilo da se liberizam hranio i da je prosperirao zbog propasti komunizma. Što možemo očekivati u ovom periodu?

Walzer:
Ono što doživljavamo u Sjedinjenim Državama od šezdesetih godina nadalje jest stalni pomak politike prema desnici i ogromno slabljenje američke ljevice – koja nikad i nije bila baš jaka – iako je liberalna ljevica bila dosta moćna. Ta njezina moć dobrim je dijelom oslabljena. Praktičan razlog tog slabljenja je opadanje radničkog pokreta zbog neprestanog smanjenja broja organiziranih radnika. Sindikati i njihova mogućnost edukacije vlastitih članova bili su ti koji bi, ulaskom u političku arenu, osiguravali bazu za slobodarske politike u Sjedinjenim Državama. Mnoge energije, koje je davao radnički pokret, danas više nisu prisutne, a vidimo da se mnoge od njih javljaju u nekim drugim dijelovima političkog izražavanja, naročito među kršćanima evangelistima. No naša je ljevica jako slaba i politički u defanzivi i to skoro sveopćoj. Ipak, Obamin plan o nacionalnom zdravstvenom sistemu predstavlja korak naprijed. Radi se o izvjesnom vidu kompromisa, ali ga već moramo braniti od napadaja, umjesto da nastojimo da ga još više poboljšamo. Napad na njega je veoma jak. Još jedna posljedica tog neprestanog slabljenja ljevice jest i velik porast nejednakosti u Sjedinjenim Državama. Ta je posljedica vjerojatno najvažnija. Raskorak između neizmjerno bogatih i ostatka Amerikanaca neprekidno se povećavai mi u ovom času nemamo fizičke snage da gurnemo naprijed stari egalistički projekt ljevice.

Pitanje:
Vi dakle smatrate da će jedini rezultat krize liberalne politike na ljevici biti politika ili točnije politike desnice?

Walzer:
Obama nastoji progurati lijeve inicijative kao i one liberalne u malim dozama. Iak, teško da će u tome biti uspješan, obzirom na karakter Kongresa.

Pitanje:
Da li je u posljednje vrijeme porasla ili se smanjla jednakost povoljnih prilika, što se otvaraju u Sjedinjenim Državama? O tome ste već govorili, da li biste nešto dodali?

Walzer:
Mislim da se smanjila jednakost u povoljnim prilikama, jer su neki od krucijalnih instrumenta socijalne mobilnosti u američkom društvu oslabljeni, a to su u prvom redu javne škole i sindikati. Škole su pomagale sinovima nižih klasa – radničke klase prvenstveno – da mogu doprijeti do poslova i profesija koje je zauzimala srednja klasa, a sindikati su poboljšavali radne uvjete onih, koji nisu dostigli poziciju slobodnih profesija iz srednje klase. Ova dva instrumenta danas nisu tako efikasna kao nekad.

Pitanje:
U nekim svojim napisima podvukli ste neophodnost povećanja sudjelovanja na političkoj razini, naglašavajući činjenicu da političke odluke moraju biti donošene otvoreno i da uz njih građani moraju pristajati. Koja je razina političke participacije masa i otvorenosti u procesu odlučivanja u Sjedinjenim Državama?

Walzer:
Kod nas je uvijek postojalo uvjerenje, ukoliko se uspije povećati broj osoba politički angažiranih kao i broj onih koji glasaju na izborima - odnosno procenat građana koji doista sudjeluju u glasanju – da bi, ukoliko se uspiju povećati ti brojevi, ljevica ojačala. Još uvijek sam toga mišljenja, jer je poznata činjenica da u mnogim državama SAD-a republikanci čine sve, kako bi se smanjio broj onih koji izlaze na izbore, odnosno oni uvode cijeli niz mehanizama, koji otežavaju ljudima da uopće sudjeluju na izborima.

Pitanje:
Konkretno, kakve to mehanizme uvode?

Walzer:
Na primjer, zahtijevaju od ljudi koji dolaze glasati da sa sobom imaju neku legitimaciju sa fotografijom. U Americi ne postoje osobne iskaznice pa zato ljudi, koji ne posjeduju automobil uopće nemaju takav dokument. Ako si vlasnik automobila, tada imaš takav dokument, to je vozačka dozvola, a čak i za osiguranje automobila moraš imati dokument sa fotografijom. Ovakvi mehanizmi se uvode, da bi smanjili broj glasača i to navodi na pomisao da i Republikanci shvaćaju, da, što više ljudi glasa, postoji veća mogućnost da pobijede demokrati odnosno liberali. S druge strane treba priznati da velike energije u američkoj politici u posljednje vrijeme potiču s desnice.
I oni su naveli mnoge ljude da sudjeluju u politici, kao što su to članovi evangelističke i pentakostalne crkve. Mnogi od tih vjernika bili su udaljeni od politike, pasivni, i nisu bili angažirani. Danas su oni vrlo aktivni na političkom polju, a mnogi od nas bi više voljeli da to nisu. Dakle, političko sudjelovanje djeluje na različite načine, mnogo zavisi od toga, gdje leži snaga političkog sistema, njegova ideološka energija, intelektualna i politička. U ovom času ljevica je daleko manje sposobna da mobilizira ljude, ona ima manje «energije» od desnice.

Pitanje:
Prije više od deset godina pisali ste, ukoliko se novi imigranti sa Juga ne počnu razilaziti i ne budu jednako raspoređeni po svim državama, kako su to činili ostali useljenici prije njih, da bi država New Mexico mogla postati prvi slučaj lingvisitičkog konflikta u Sjedinjenim Državama. Što se otada promijenilo?

Walzer:
Mislim da se mnogo promijenilo – hispano Amerikanci se razilaze po cijeloj zemlji i javljaju se u velikom broju i u sjevernim državama, na primjer u Minnesoti. Postigla se velika rasprostranjenost hispano-Amerikanaca bilo iz Meksika ili sa Kube i iz ostalih mjesta u Karibima i iz Juižne Amerike. Dakle i ova se velika imigracija danas kreće kao i nekadašnje grupe useljenika. Ipak, moglo bi doći do nekih drugačijih pojava na relaciji Jug-Zapad. Mislim ipak da su Amerikanci hispanskog poorijekla postali politički faktor u mnogim dijelovima zemlje.

Pitanje:
Mislite li da bi se Evropska Unija mogla povećavati i razvijati primjenjujući američki pluralistički program: to jest asimilaciju u ekonomskim i političkim pitanjima i diverzifikaciju u kulturnim pitanjima?

Walzer:
U to ne vjerujem, jer su Sjedinjene Države nastale kao društvo useljenika i u Sjedinjenim Državama se dogodilo ono što se nije desilo nigdje drugdje u Evropi. Anglo-amerikanski koloni – naseljenici – koji su ovamo stigli u sedamnaestom odnosno u osamnaestom stoljeću i u prvim godinama devetnaestog stoljeća i koji su mislili ovdje stvoriti nacionalnu anglo-američki državu, dopustili su samima sebi, iako uz veliki otpor, da postanu manjina u onome što su smatrali vlastitom zemljom. Jednostavno su bili nadvladani prvo od irskih i od njemačkih useljenika, a zatim od onih iz Istočne i Južne Evrope, dakle od Poljaka, Talijana, i Rusa, i sad, na kraju, od ljudi hispanskog i azijskog porijekla. Danas su oni manjina, zaista vrlo malena manjinau Sjedinjenim Državama: WASP odnosno bijeli anglo-saksonci i protestanti.
Francuzi nikad neće dopustiti da postanu manjina u Francuskoj, niti Poljaci u Poljskoj ili Danci u Danskoj. To se nikad neće dogoditi. Sjedinjene Države su u tom pogledu drugačiji tip društva. Tu etničke grupe ne posjeduje staru domovinu, oni su svoje stare domovine ostvili iza sebe i u tome je suštinska razlika. To je velika razlika! Zato evropski federalizam, kako bi bio efikasan, mora pronaći evropske oblike federalizma; on neće moći preuzeti američke oblike.

Pitanje:
Zatvori naših demokracija neprekidno se pune. Prema zadnjim statisitikama u Sjedinjenim Državama na 100.000 stanovnika njih se 800 nalazi u zatvoru. To od Sjedinjenih Država čini zemlju sa najvećom zatvorskom populacijom na svijetu. Kako objasniti ovu potrebu demokracija da trpaju ljude u zatvor?

Walzer:
Ne smatram da se radi o potrebi. Mogli bismo biti snažno i veoma sigurno društvo sa mnogo manje zatvorenika. Ovo je tema koja se nadovezuje na ono što sam već kazao. Općenito, ako imate društvo sa ogromnim klasnim razlikama, zločin će predstavljati veći problem nego što bi to bio u ravnopravnijem društvu. I sami načini na koje konzervativne snage vode politiku prema pitanju porasta kriminaliteta doprinosi povećanju zatvorske populacije. U Sjedinjenim Državama na primjer, to je očito u odnosu na afro-američko stanovništvo, među kojim je broj zatvorenika izvanredno visok.To stanje je usko povezano sa stanjem na periferijama naših gradova, sa radikalnim kolapsom usluga od strane države i naročito sa slabljenjem školskog sistema. Mislim da postoji velika povezanost između pitanja o kojima smo već govorili sa brojem uhapšenika: to je vezano uz slabljenje liberalne ljevice i radničkog pokreta kao i povećanje socijalnih razlika. Sve su to dijelovi jednog te istog problema. Kad bi postajala veća angažiranost oko preraspodjele dohotka, veće nastojanje da svi budu zaposleni i imaju siguran posao kao i Walfare State, koji bi zaista funkcionirao, mislim da bi se moglo imati daleko sigurnije društvo, sa mnogo manje ljudi u zatvorima.

Pitanje:
Napisali ste da je samokritika najneuobičajeniji i možda najvažniji moralni poduhvat. Ne smatrate li da je ta praksa danas zavšila u dubokoj krizi te da je do njene krize došlo zbog modela, koji su propagirani Tv -om ili kinimo programom? Propagira ih ono što možemo nazvati suvremenim "way od life" (načinom života)? Ne smatrate li da se autokritika možda nadomješta autoirnijom?

Walzer:
To je vrlo složeno pitanje. Mislim da ironija ide ruku pod ruku sa odstojanjem i odustajanjem od angažiranja. Ako ste Vi u pravu, da je suvremena kultura sve više ironična odnosno da ljudi pišu i ostvaruju filmove u ironičnim stilu, tada bismo možda mogli kazati, kako je to način da se izbjegnu razni neironični pristupi, kakav je na primjer kritički pristup. Mislim, ali nisam siguran.

Pitanje:
Pokušat ću preformulirati pitanje. Čini se da se danas političari i javne ličnosti nikad ne bave samokrtikom. Možda se našale na račun vlastitog načina vođenja politike ili se podsmjevaju vlastitim manama, ali nikad javno ne priznaju vlastite greške. Da li u to smislu postoji izvjestan paralelizam između društva i političara?

Walzer:
U tom bih slučaju mogao odgovoriti drugačije. Postoji argument isprike i to je novi politički argument. Na primjer kad japanski političari diskutiraju da li trebaju tražiti ispriku za masakr u Nankingu (Nanjing) iz 1937 godine ili pak pozicija Billa Clintona koji je, posjetivši Ruandu (poslije no što je bio predsjednik) priznao da je pogriješio što nije podržao vojno interveniranje. To je nešto relativno novo, a postoje i mnogi političari, koji kritiziraju takvu praksu i vide u njoj neku vrstu nacionalnog poniženja ili pak znak moralne slabosti. U ovim sluačajevima rekao bih da se još može govoriti o samokritici. Trebalo bi naglasiti da postoji, iako vrlo skroman, pojačani interes za priznavanje zločina vlastite nacije. Radi se o vrlo skromnom porastu, jer postoje i neprijateljski stavovi prema ovakvim postupcima. To je vidno u nekim zemljama, gdje se odmah nakon pada tiranskih režima počelo razmišljati, o onom lošem, što se dogodilo i koga za to treba kriviti. To se na primjer dogodilo u Argentini i u Čileu. Ove mi se činjenice čine pozitivnim.

 

Izvor: Advance