Čovjeka od životinje razlikuje tek riječ. No mada možemo reći kako je čovjeka riječ na neki način ”porodila”, stvorila – ponekad izgovorene riječi od njega čine ”životinju”.
Jedan od najdrastičnijih primjera toga kad riječi i djela od nas čine životinje jest ulazak četnika u Vukovar! Strašni prizor urezao se u memoriju svih nas koji smo tada strepili nad sudbinom baroknoga bisera na Vuki i njegovih stanovnika.
Studeni u meni uvijek probudi tugu, sjećanje na jedan anonimni telefaks koji je pred tri desetljeća pristigao u moju tadašnju redakciju.
Govorio je o tome kako je Vukovar, grad nad čijom smo strašnom sudbinom mjesecima brinuli, ne zbog zgrada, ne zbog jedinstvene barokne jezgre, već zbog ljudi ostalih u njemu – svjesno žrtvovan!
Dio Vukovaraca tadašnja je vlast samo nekoliko mjeseci prije pada vratila iz sigurnih utočišta u grad, u kojemu su neki od njih zauvijek ostali.
Vlast k’o vlast, negirala je naravno istinitost telefaksa i svjesno vraćanje, slanje Vukovaraca u smrt. Riječi su zloupotrebljavali, lagali, obmanjivali nas kako je to sve gnjusna propaganda tajnih službi suprotne strane.
Bestijalni prizori kojima smo svjedočili ulaskom kamera u grad ubrzo su demantirali službene izvore koji su tvrdili kako se Vukovaru i ljudima u njemu nije moglo pomoći oružjem, ljudstvom i lijekovima, jer su bile presječene sve linije prema gradu.
Neki strašni ljudi, monstruoznog rječnika i djela, ljudi sa šubarama i kokardama, zavladali su razrušenim ulicama kojima su se kretale kolone izmučenih Vukovaraca koje su razdvajali, odvodili, zarobljavali, zlostavljali pa i likvidirali.
Ljude, svjedoče to memorabilije koje čuva Spomen područje Ovčara, različitih nacionalnosti, vjere, spola, dobi…
Ljude koji svoj grad nisu mogli, ni željeli napustiti kad mu je bilo najteže.
Vukovarci koji, vjerujem, ni sanjati nisu mogli da će njihova nedvojbena žrtva, ti strašni prizori koji su parali duše svih koji duše imaju, ma iz kakve distance to promatrali, biti jednog dana moneta za političko potkusurivanje i dijeljenje građana Hrvatske na one koji imaju pravo komemorirati i one koji to navodno čine tek kurtoazno.
A jest i to 24 godina od početka mirne reintegracije u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.
Ta davna 1996. godina i reintegracija, u meni je probudila nadu u obnovu ne samo grada i zgrada, već i veza među ljudima narušenima ne samo počinjenim zločinima već i rigidnim, devetnaestostoljetnim politikama predstavnika naroda tog područja.
Naivna nada nas iz sasvim drugačijega grada, za mnoge treba li to uopće više napominjati nedovoljno ”hrvatskoga” – a za mene upravo onakvoga kakav grad i treba biti.
Sjećam se svog prvoga odlaska, nakon popriličnog broja godina od mirne reintegracije, na poziv kolega iz Glasa Slavonije. Vožnja kroz Vukovar do groblja, razrušeni centar i kosturi kuća iz kojih rastu stabla.
Razočaranje. Tuga…
Nedugo iza mene u Vukovar službeno odlazi i moja kći kao inženjerka građevine. Rijeka, naime, Vukovaru daruje sportsku dvoranu i njezina tadašnja tvrtka nadzire gradnju. Obilazi s kolegicom inženjerkom iz Vukovara gradilište.
Moja Morana vraća se u Rijeku šokirana. Ne razrušenim gradom, na to je bila spremna, nego duboko podijeljenim ljudima.
Žedna, krenula je, rasterećena kakva jest, prema prvom kafiću u blizini gradilišta i dobila kolegičino kategorično upozorenje: ”Ne, ne tu. Tu piju Srbi!”
Prije nekoliko godina i ja sam ponovo bila u Vukovaru na predstavljanju monografije o dvoje riječkih Vukovaraca. Dvoje umjetnika i velikih zaljubljenika i u Rijeku i u njihov rodni Vukovar: Zrinke Kolak Fabijan i mog kolege novinara i fotoreportera Ivana Janija Fabijana (inače autora meni jednog od najljepših tekstova o Vukovaru na dan pada).
Među ljudima koji su se okupili na izložbi i predstavljanju monografije, upozorenja kakve je doživjela moja kći nije bilo. Jeli smo i pili gdje smo htjeli.
No nisam više naivna kao sredinom devedesetih. Na svakom koraku mogla sam kroz šutnju sugovornika, kroz doziranje do kud razgovor smije i može ići, jako dobro shvatiti što je politika podjela, inzistiranje na razlikama, odvojene škole i negiranje ičeg dobrog suprotnoj strani učinilo. Koliko je naštetilo Vukovaru i Vukovarcima neprestanim podsjećanjima na strašnu prošlost.
Da, ”stoji grad”. Meni prekrasan, obnovljen grad na dvjema rijekama, jednom ljepšom od druge. Sjaji novim muzejima, zgradama, fasadama – a iznutra tužan.
Mrtav, ubijen lošom politikom koja od njega zbog vlastite neinventivnosti, bezidejnosti uporno radi nadgrobni spomenik u koji će jednom na godinu, čak i pod cijenu zaraze nositi lumine i za sve loše iznova okriviti one u devedesetima neosporno krive.
Svake godine iznova, kad ih vidim s vijencima i svijećama pomislim kako ponovo pale lumin za vukovarsku budućnost – a u ove 24 godine mogla su biti načinjena čuda, samo da su željeli i znali iznaći ideje i riječi koje bi od njih, umjesto pragmatičnih političara, načinile ”porodile” čovjeka s velikim ”Č” u znak sjećanja na žrtvu Vukovara.
Odabrali su, nažalost izjednačiti se s onima protiv kojih su ratovali – a bila je potrebna tek riječ – iskrena riječ pomirenja.
autograf
Jedan od najdrastičnijih primjera toga kad riječi i djela od nas čine životinje jest ulazak četnika u Vukovar! Strašni prizor urezao se u memoriju svih nas koji smo tada strepili nad sudbinom baroknoga bisera na Vuki i njegovih stanovnika.
Studeni u meni uvijek probudi tugu, sjećanje na jedan anonimni telefaks koji je pred tri desetljeća pristigao u moju tadašnju redakciju.
Govorio je o tome kako je Vukovar, grad nad čijom smo strašnom sudbinom mjesecima brinuli, ne zbog zgrada, ne zbog jedinstvene barokne jezgre, već zbog ljudi ostalih u njemu – svjesno žrtvovan!
Dio Vukovaraca tadašnja je vlast samo nekoliko mjeseci prije pada vratila iz sigurnih utočišta u grad, u kojemu su neki od njih zauvijek ostali.
Vlast k’o vlast, negirala je naravno istinitost telefaksa i svjesno vraćanje, slanje Vukovaraca u smrt. Riječi su zloupotrebljavali, lagali, obmanjivali nas kako je to sve gnjusna propaganda tajnih službi suprotne strane.
Jedan od najdrastičnijih primjera toga kad riječi i djela od nas čine životinje jest ulazak četnika u Vukovar! Strašni prizor urezao se u memoriju svih nas koji smo tada strepili nad sudbinom baroknoga bisera na Vuki i njegovih stanovnika
Bestijalni prizori kojima smo svjedočili ulaskom kamera u grad ubrzo su demantirali službene izvore koji su tvrdili kako se Vukovaru i ljudima u njemu nije moglo pomoći oružjem, ljudstvom i lijekovima, jer su bile presječene sve linije prema gradu.
Neki strašni ljudi, monstruoznog rječnika i djela, ljudi sa šubarama i kokardama, zavladali su razrušenim ulicama kojima su se kretale kolone izmučenih Vukovaraca koje su razdvajali, odvodili, zarobljavali, zlostavljali pa i likvidirali.
Ljude, svjedoče to memorabilije koje čuva Spomen područje Ovčara, različitih nacionalnosti, vjere, spola, dobi…
Ljude koji svoj grad nisu mogli, ni željeli napustiti kad mu je bilo najteže.
Vukovarci koji, vjerujem, ni sanjati nisu mogli da će njihova nedvojbena žrtva, ti strašni prizori koji su parali duše svih koji duše imaju, ma iz kakve distance to promatrali, biti jednog dana moneta za političko potkusurivanje i dijeljenje građana Hrvatske na one koji imaju pravo komemorirati i one koji to navodno čine tek kurtoazno.
A jest i to 24 godina od početka mirne reintegracije u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.
Ta davna 1996. godina i reintegracija, u meni je probudila nadu u obnovu ne samo grada i zgrada, već i veza među ljudima narušenima ne samo počinjenim zločinima već i rigidnim, devetnaestostoljetnim politikama predstavnika naroda tog područja.
Naivna nada nas iz sasvim drugačijega grada, za mnoge treba li to uopće više napominjati nedovoljno ”hrvatskoga” – a za mene upravo onakvoga kakav grad i treba biti.
Sjećam se svog prvoga odlaska, nakon popriličnog broja godina od mirne reintegracije, na poziv kolega iz Glasa Slavonije. Vožnja kroz Vukovar do groblja, razrušeni centar i kosturi kuća iz kojih rastu stabla.
Razočaranje. Tuga…
Nedugo iza mene u Vukovar službeno odlazi i moja kći kao inženjerka građevine. Rijeka, naime, Vukovaru daruje sportsku dvoranu i njezina tadašnja tvrtka nadzire gradnju. Obilazi s kolegicom inženjerkom iz Vukovara gradilište.
Moja Morana vraća se u Rijeku šokirana. Ne razrušenim gradom, na to je bila spremna, nego duboko podijeljenim ljudima.
Žedna, krenula je, rasterećena kakva jest, prema prvom kafiću u blizini gradilišta i dobila kolegičino kategorično upozorenje: ”Ne, ne tu. Tu piju Srbi!”
Prije nekoliko godina i ja sam ponovo bila u Vukovaru na predstavljanju monografije o dvoje riječkih Vukovaraca. Dvoje umjetnika i velikih zaljubljenika i u Rijeku i u njihov rodni Vukovar: Zrinke Kolak Fabijan i mog kolege novinara i fotoreportera Ivana Janija Fabijana (inače autora meni jednog od najljepših tekstova o Vukovaru na dan pada).
Svake godine iznova, kad ih vidim s vijencima i svijećama, pomislim kako ponovo pale lumin za vukovarsku budućnost – a u ove 24 godine mogla su biti načinjena čuda, samo da su željeli i znali iznaći ideje i riječi koje bi od njih, umjesto pragmatičnih političara, načinile, ”porodile” čovjeka s velikim ”Č” u znak sjećanja na žrtvu Vukovara… Odabrali su, nažalost, izjednačiti se s onima protiv kojih su ratovali, a bila je potrebna tek riječ – iskrena riječ pomirenja
Među ljudima koji su se okupili na izložbi i predstavljanju monografije, upozorenja kakve je doživjela moja kći nije bilo. Jeli smo i pili gdje smo htjeli.
No nisam više naivna kao sredinom devedesetih. Na svakom koraku mogla sam kroz šutnju sugovornika, kroz doziranje do kud razgovor smije i može ići, jako dobro shvatiti što je politika podjela, inzistiranje na razlikama, odvojene škole i negiranje ičeg dobrog suprotnoj strani učinilo. Koliko je naštetilo Vukovaru i Vukovarcima neprestanim podsjećanjima na strašnu prošlost.
Da, ”stoji grad”. Meni prekrasan, obnovljen grad na dvjema rijekama, jednom ljepšom od druge. Sjaji novim muzejima, zgradama, fasadama – a iznutra tužan.
Mrtav, ubijen lošom politikom koja od njega zbog vlastite neinventivnosti, bezidejnosti uporno radi nadgrobni spomenik u koji će jednom na godinu, čak i pod cijenu zaraze nositi lumine i za sve loše iznova okriviti one u devedesetima neosporno krive.
Svake godine iznova, kad ih vidim s vijencima i svijećama pomislim kako ponovo pale lumin za vukovarsku budućnost – a u ove 24 godine mogla su biti načinjena čuda, samo da su željeli i znali iznaći ideje i riječi koje bi od njih, umjesto pragmatičnih političara, načinile ”porodile” čovjeka s velikim ”Č” u znak sjećanja na žrtvu Vukovara.
Odabrali su, nažalost izjednačiti se s onima protiv kojih su ratovali – a bila je potrebna tek riječ – iskrena riječ pomirenja.
autograf
