Lustig ili o besmislu umjetnika u politici

Nije politika za umjetnike. U hrvatskoj su se politici okušali brojni umjetnici i tek su rijetki, poput Antuna Vrdoljaka i na tom polju bili uspješni. Omanja kazališna trupa prošla je kroz Sabor, posebno devedesetih godina, a jedva da je i zamijećena u nedavnoj političkoj povijesti.

Kolikogod obično bili nevažni, ne znači da je takva i njihova uloga. Umjetnici imaju važnu ulogu u političkoj karijeri Milana Bandića. Prije 17 godina, u proljeće 2000. godine, Milan Bandić bio je u silovitom naletu. Tadašnji predsjednik zagrebačke organizacije SDP-a (koji je netom pobijedio na parlamentarnim izborima i formirao koalicijsku vladu na čelu s Ivicom Račanom) silno je htio stranačku popularnost, a stranka je u Zagrebu bila iznimno snažna, pretočiti u vlast na gradskoj razini.

Na njegovom udaru bila je Gradska skupština gdje je HDZ od 1997. godine imao kupovinom zastupnika jedva sklepanu većinu. Bandićev plan bio je jednostavan: isprovocirati izvanredne izbore u Zagrebu (na redovne bi morao čekati do svibnja 2001. godine), a način da to postigne bila je odluka o samoraspuštanju Gradske skupštine. Da bi to postigao, morao je skupiti potpise većine svih zastupnika u skupštini, a da bi imao većinu potpisa, trebao je pronaći dva zastupnika HDZ-a kojii će stati na njegovu stranu i potpisima potvrditi davanje ostavke na zastupničku dužnost.

Na koncu ih je i pronašao i to među umjetnicima u HDZ-ovim redovima – Ranku Marinkoviću i Miroslavu Šuteju. Njih su dvojica potpisala svoje ostavke, do tada svemoćni predsjednik Gradske skupštine Zlatko Canjuga tvrdio je da su to ta dva umjetnika (dapače, akademika) učinila pod velikim pritiskom. Taj pritisak i Canjugini prigovori, pa ni pokušaj povlačenja potpisa, nisu zaustavili Bandića. Svoj je cilj postigao, provedeni su prijevremeni izbori u Zagrebu, a on je postao gradonačelnik.

Ovoga tjedna o umjetniku, ili osobi blisko povezanoj s umjetnošću što filmski producent svakako jest, nije izravno ovisio Bandićev ostanak na vlasti, ali jest konstituiranje Gradske skupštine s većinom u kojoj bi glavnu ulogu imala njegova stranka.

Uvjet za formiranje skupštinske većine, kako su ga postavili Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, a prihvatio Milan Bandić, je preimenovanje Trga maršala Tita. Projektirana većina bila je minimalna – 26 zastupnika u vladajućoj koaliciji u Gradu Zagrebu, njih 25 u opoziciji. Problematičan je postao glasoviti filmski producent Branko Lustig.

Koncem prošloga tjedna izjavio je da će podržati preimenovanje Trga maršala Tita. U ponedjeljak je odustao od te podrške, ali i od toga da bude gradski zastupnik. Za vrijeme vikenda mogao je pročitati otvoreno pismo glumca Vilija Matule koji je glumio u nekoliko koprodukcija na kojima je radio i Lustig. Matula ga je pozvao da odustane od svoje podrške prijedloga Esih i Hasanbegović.

U svemu tome nije nevažna Lustigova biografija. Rođen 1932. godine u Osijeku, a kao dječaka, Židova, nacisti su ga zatočili u Auschwitzu i Bergen-Belsenu. Nakon rata strpljivo je gradio veliku karijeru u svijetu filma. Nagrađen je s dva Oscara; prvoga je dobio za »Schindlerovu listu«, drugoga za »Gladijatora«. Lustig je na koncu odustao od toga da potpisom podrži preimenovanje trga nazvanog po čovjeku za kojega na ploči na (još uvijek) njegovu trgu u Zagrebu piše da je bio i »vođa antifašističke borbe«, dakle vođa onih koji su se borili protiv nacista, onih koji su zatočili Lustiga u Auschwitz i Bergen-Belsen.

Da ne bi srušio dogovorenu skupštinsku većinu, odustao je i od zastupničkog mandata. Čak je i poručio da je pristao biti na listi stranke Milana Bandića jer je na dan kada su ga pitali bi li se kandidirao bio dobre volje. Još jedna politička karijera čovjeka iz svijeta umjetnosti pokazala se besmislenom i po njega štetnom. A rezultat Lustigovog političkog manevra je fascinantan: na koncu se protivio preimenovanju Trga maršala Tita, a ostavkom na zastupničku dužnost omogućio je da se stvori većina koja će taj trg preimenovati.

novilist