Ovogodišnji festival Plan D, naslovljen Za korisnike/za ljude – etički pogled na dizajn, tematizirao je “dizajn koji doprinosi autentičnim potrebama ljudi te aktivno promišlja i oblikuje održivi ekosustav nastanka i životni vijek proizvoda.” Jedna od gostujućih predavačica bila je digitalna antropologinja Lydia Nicholas, s kojom smo tim povodom razgovarali.
Nicholas najviše zanima kako ljudi koriste tehnologije i kako možemo koristiti nove tehnologije da bismo razumjeli i razotkrili već postojeće odnose moći ili kulturna značenja i njihovo mijenjanje u odnosu na tehnologiju. Radila je kao viša istraživačica u timu Futures u inovacijskoj zakladi Nesta, piše za New Scientist, surađivala je s Uredom vlade Ujedinjenog Kraljevstva, Muzejem znanosti, BBC-jem, Amnesty Internationalom i drugima.
Plan D doveo te je u Zagreb kako bi govoria o budućnosti inteligencije. U tekstu Futurology: shining a bright, broad beam of light into the darkness kritiziraš tendenciju pojedinaca, industrija, pa i čitavih društava da se drže jedne, poznate, vizije budućnosti. Umjesto toga, zauzimaš se za prihvaćanje onog “čudnog, neugodnog i malo vjerojatnog” kako bi se stvorila veća šansa za rješavanje nepredvidivih problema. S obzirom na tu ideju, kako vidiš predviđanje budućnosti inteligencije?
Smatram da je problematično ako izazovima pristupimo iz jedne perspektive. U svom predavanju govorila sam o tome kako alati kojima raspolažemo uvjetuju naše pristupanje problemima. Postoji engleska izreka, “Za čovjeka s čekićem, svaki problem je čavao”. Tako su alati poput umjetne inteligencije (UI) vrlo učinkoviti pri rješavanju pojedinih problema, ali ne svih. Na kraju ispada da mi prilagođavamo svijet mogućnostima UI-a. Na primjer, koristimo je češće kada je riječ o zdravstvenim pitanjima u Ujedinjenom Kraljevstvu, što znači da moraju postojati dobri podaci za sistem iz kojeg uči. Ali još uvijek ne znamo sve o dijagnostici, često su podaci zapravo loši ili je u pitanju ljudska pristranost.
Mnoge studije su pokazale da doktori previde dijagnosticirati bol žena i ne-bijelaca, dok pretjeruju u liječenju boli bijelih muškaraca pa sistemu izgleda kao da se jedni samo žale, a drugi su bolesni, a zapravo je riječ o liječnikovim predrasudama. K tome, u Ujedinjenom Kraljevstvu je veliki problem privatiziranje usluga jer ustav žele učiniti što učinkovitijim, ali to znači da ih zanima samo ono što je mjerljivo, a to ne funkcionira kad je u pitanju briga za stariju osobu ili osobu s posebnim potrebama. Također, osobi za koju se potrebno brinuti nije svejedno je li sama, brine li za nju svaki dan druga osoba, je li osoba koja pruža skrb pod stresom i slično. Dakle, umjetna inteligencija nam omogućava pristup problemu na jedan način, rješava problem i kaže da je problem riješen, ali stvar je u tome da ne sagledavamo čitav problem.
Kako doživljavaš ulogu spekulativnog dizajna kada je potrebno riješiti problem kao dio šire slike? Može li tada spekulativni dizajn preuzeti kritičku ulogu?
Apsolutno. Jedan od mojih najdražih primjera je video Uninvited Guests grupe Superflux. Danas se mnogo govori o praćenju i nadziranju starijih ili bolesnih osoba kako bi im se pomoglo ostati zdravima, ali te debate ne promišljaju samo iskustvo konstantnog nadzora. Iako je osoba starija, još uvijek je odrasla osoba, želi brinuti o sebi, iako gubi pamćenje, želi to učiniti dostojanstveno. Superflux u svom videu pokazuju starijeg čovjeka čija djeca konstantno provjeravaju njegovo zdravlje uz pomoć raznih uređaja koji mjere svaki komadić njegova života. No, on želi jesti nezdravo ili gledati TV do kasno u noć, što nas podsjeća na ljudsku stranu priče. Sviđa mi se spekulativni dizajn koji tjera na razmišljanje na humaniji način.
Također, velika sam obožavateljica znanstveno-fantastičnih djela koja se bave aktualnom politikom, ali ne tako da kažu Umrijet ćemo u strašnoj cyberpunk distopiji. Jer ionako već živimo u strašnoj cyberpunk distopiji. Osnivač Amazona Jeff Bezos zarađuje više od većine Europe, dok su njegovi radnici izloženi užasnim uvjetima, nemaju ni za zdravstveno osiguranje ni za najamninu. Ali mene zanimaju ljudi koji namjerno pokušavaju zamisliti drugačiji svijet kako bi predstavili alternative, poput žanra solarpunka. Mislim da je važno razmotriti kako posao koji radiš i priče koje upijaš utječu na tvoju imaginaciju. Zato čitam vrlo različite stvari, uključujući one s kojima se ne slažem, uključujući autore koji žive jako drugačije od mene kako ne bi zapela u jednoj perspektivi gledanja. Ne zaboravimo, većina oglašavanja je spekulativni dizajn jer pokušava stvoriti budućnost koju omogućava reklamirani proizvod. Pokušavaju nam prodati budućnost kako je mi ne bismo morali sami stvoriti.
Hannah Arendt je na konferenciji o revoluciji cyberkulture 1964. kritizirala ideju dokolice koja bi postala dostupna svima zahvaljujući dostignućima kibernetike. U tom slučaju strojevi preuzimaju ulogu žena, robova, podređenog subjekta. Roboti bi obavljali sav nužan posao kao da im je to u prirodi, a savršeni su za tu ulogu jer nisu mrtvi, ali predstavljaju ne-život; nisu siromašni u svijetu, već odsutni iz svijeta. Kakav je vaš stav o izjavi Hanne Arendt i kako vidite ulogu strojeva u suvremenom kontekstu?
To je nešto o čemu sam nedavno mnogo razmišljala dok sam prolazila novu adaptaciju knjige Rat ljudi i daždevnjaka Karela Čapeka i mislim da se dobro prisjetiti koliko je sofisticiran njegov argument bio tada i koliko je relevantan danas. Mislim da konzumeristička kultura, kao i bilo koji sistem moći, stvara viziju utopije koju samo neki ljudi žive, a na nužan rad prisiljava one dehumanizirane. Na Zapadu, odnosno u Ujedinjenom Kraljevstvu, to se najčešće odnosi na ne-bijelce, ne-Britance, bez obzira na to jesu li migranti ili su njihovi potomci. Nalazimo načine dehumaniziranja ljudi i tjeramo ih na rad, tvrdeći da su jedini ljudi koji se broje oni koji žive unutar utopije, čime je ostalima oduzeta mogućnost političkog otpora jer im je prodana ideja da i oni žive u toj utopiji. Unatoč borbi za preživljavanje, ideja da nisi dio prekrasnog sna je teško prihvatljiva jer bi time postao ne-čovjek, zar ne? Dakle, ljudi žele biti dio vizije iako realnost to ne dopušta. Mislim da to omalovažava mnoge pokušaje stvaranja političke solidarnosti i učinkovitog otpora. Zato je djelo Hanne Arendt i Karela Čapeka slično u kreiranju populacije (robota, daždevnjaka) koju se prisiljava na nužan rad. Ali ta eksploatacija, dehumaniziranje drugoga, se uvijek odražava na nama. Uvijek treba platiti neki dug.
Također, treba biti oprezan pri povlačenju linije između toga što je osoba i što nije jer sve kulture dehumaniziraju jedne druge. Za mnoge ljude su objekti, zemlja i odnosi nužni da budu onakvi ljudi kakvi žele biti. Na primjer, ako mi oduzmete naočale ili ako mojem prijatelju uzmete protetičku nogu ili ako nekome oduzmete lijek, više neće moći biti osoba koja želi biti. Ponekad čak neće moći preživjeti. Dakle, stvoriti nešto i reći ovo je osoba, a ovo objekt vrlo je opasna podjela. Ustvari, ako sve damo robotima, odbacit ćemo dio sebe.
Osim što se baviš tehnologijom, pročitala sam da si radila i lutkarske predstave pa me ulovila znatiželja. O čemu se radi?
Kad ne govorim o tehnologiji, jako me zanimaju igre uloga (RPG). Imam podcast u okviru kojeg igramo Dungeons and Dragons i, začuđujuće, čitava radnja se svela na sprječavanje robota da preuzmu svijet. Zapravo, volim razmišljati o sistemima kad razmišljam o ljudima. Nekad sam pričala priče koristeći lutke. Čitav scenarij smo stvarali na licu mjesta i bilo je izazov stvoriti sistem i biti kreativan. Još uvijek radim stand up nastupe o znanosti. Mislim da je takvo nastupanje osobito važno jer živimo u kulturi koja ima pogrešnu percepciju da se znanost i tehnologija događaju na pametan i jasan način, a ljudi koji se time bave su poput heroja, izumitelja i kao da imaju magične moći. Ustvari, provodiš vrijeme u laboratoriju, neuredno je, zbunjujuće, ljudi se svađaju, a otkriće se događa kad se sudariš s kolegom.
Mislim da je važno ljudima približiti te priče jer kreativnost i brilijantnost dolaze iz svih dijelova društva. To nije neka magična stvar koju može imati jedino elita, visoko obrazovani, ili bogati s određenim titulama ili novcem jer bi time jedino oni mijenjali svijet. Zapravo, svi ti ljudi su čudni i blesavi i jednako ljudski jer neke od najsjajnijih adaptacija ili inovacija dolaze od strane ljudi koji su se morali boriti ili se bore za preživljavanje. Iako volim raditi stand up nastupe jer volim nasmijati ljude, mislim da je politički bitno ispričati što se događa iza zatvorenih vrata laboratorija.
voxfeminae
