Vandalizmom, prostaklukom, nečovještvom ili ičim sličnim nije moguće prepraviti neprepopravljivo, revidirati istinu o Hrvatima na pravoj strani povijesti.
„Hrabri“ polit-ideološki degenerici i neizlječivi (pro)ustaški kompleksaši – kao svaki put, pod okriljem noći, u gluho doba, uvijek u čoporu – opet su devastirali svih 630 nadgrobnih mramornih simbola presječenog stabla (prekinuta mladost poginulih mladih partizana) na Partizanskom spomen groblju u Mostaru s pratećim objektima, iznimno vrijednu spomeničku cjelinu velikog umjetnika Bogdana Bogdanovića, bivšega gradonačelnika Beograda koji je bio prisiljen napustiti svoj grad i domovinu zbog prijetnji smrću ultranacionalistički fanatiziranih pripadnika režima srbijanskog vožda Slobodana Miloševića. Bogdanović je autora i Kamenog cvijeta, umjetničkog monumenta na mjestu bivšega ustaškog konc-logora tzv. NDH u Jasenovcu, najvećeg gubilišta u jugoistočnoj Europi za više od 100.000 nedužnih Srba, Roma, Židova, nepoćudnih ustaškom režimu Hrvata i inih. Lijepi bosanskohercgovački grad Mostar – unatoč ratnim ožiljcima koji još nisu izbrisani s fasada, kamoli iz etnički očišćenih duša što pamte neusporedivo humanija, demokratskija i prijateljskija vremena od današnjih punih nacionalne mržnje, nepovjerenja, vjerske isključivosti i nečasne prošlosti – nije zaslužio sramiti se sranja (pro)ustaških luzera. Vandalizmom, prostaklukom, nečovještvom ili ičim sličnim nije moguće prepraviti neprepopravljivo, revidirati istinu o Hrvatima na pravoj strani povijesti. Uništiti groblje s krunicom u ruci i raspelom na debelu zlatnom lancu oko vrata, macolom i sprejem u ruci i ne bojati se Boga?
Treba polit-ideološkim i svjetonazorskim psihopatima koji ubiru kukavičku pinku na podjarivanju nacionalne, rasne, rodne, vjerske i vrag zna kakve sve ne mržnje, podjela i razdora među ljudima koje, je li, jednako muče isti dnevni životni problemi zbog nesposobne, ne-voljne i kukavičke vlasti u zemlji što ju je navodno Bog namijenio sebi kada je dijelio svijetPred kojim su oltarom klečali, čije hostije gutali i koji vjeronauk polazili ti „katolici/kršćani“ što vandalski, devastacijom i zatiranjem spomena na pale od nacifašističkog terora i kame ustaškoga veleizdajničkog šljama, preimenovanjem ulica i drugih lokaliteta u počast ubojicama, ratnim i zločincima protiv čovječnosti te nasilnim brisanjem sjećanja naraštaja na krvlju oblivene narodnooslobodilačke dane ponosa i slave pokušavaju, je li, uništiti kulturu sjećanja Mostaraca (i ne samo njih) na svoje pobjednike i junake, prokazati ih kao partizanske zločince, a polupismene s ko’ca i konopca ustaške ubojice kao „hrvatske domoljube bez kojih Hrvatske danas ne bi bilo“. Sic transit. Da partizani pod vodstvom „kumrovečkog Jože“ na čelu Komunističke partije Jugoslavije nisu svibnja 1945. više no uvjerljivo uzeli mjeru nacifašističkom okupatoru zajedno s njegovim, je li, ustaškim podguznim muhama, što su partizanski saveznici „pakračkim dekretom“ potučenoj paravojsci uvjerljivo priznali na Bleiburškom polju, danas nikakve Hrvatske ne bi bilo. Postoji zahvaljujući Titu, partizanima i komunističkom vodstvu pripadnika svih etničkih/vjerskih i inih skupina, što je pak obranjeno u Domovinskom ratu i tim redom oktroirano u Izvorišnim osnovama tzv. Božićnog ustava RH prosinca 1990. godine.
I to je to, sve ostalo su (pro)ustaške puste tlapnje tipa što se babi snilo, to se babi zbilo. Pa izvjesna anonimka, navodno umirovljena službenica Lili Benčik, „suradnica brojnih ultradesničarskih i proustaških medija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini“ (Armando Černjul) – svađajući se s poznatim pulskim umirovljenim novinarom Večernjeg lista Armandom Černjulom i vrijeđajući Savez antifašističkih boraca i antifašista (SABA RH) baš u stilu što se babi snilo, to se babi zbilo, je li, izmišljotinama i povijesnim krivotvorinama, samo trbuhozbori neoustašku budalaštinu: „Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, vašeg antifašizma nema ni u Ustavu RH, ni u Povelji EU o temeljnim pravima, ni u Ugovoru iz Lisabona“ (hrvatskepraviceblog.com te proustaški portal hrvatskonebo.org, 11. kolovoza 2022.). Na toj istoj krijesti neoustaškog pokvarenjaštva i mrzilačkog kretenizma ili samo blesavoga podguznog uvlakaštva je izjava izvjesnog Matka Raosa, izaslanika braniteljskog ministra Tome Medveda na ovogodišnjoj HOS-ovoj obljetnici u Splitu. Svaki put dozlaboga „Za dom spremni“ kontroverznoj, a prošlog travnja i zbog Raosove gluposti: „Da nije bilo 10. travnja 1941. (datum osnivanja tzv. NDH, op. a.), današnje Hrvatske ne bi bilo“. Ta se larpurlartologija vrti po opskurnim proustaškim skupovima i medijima, ponekad odjekne i tamo gdje se ne bi očekivalo, pa škripi poput pokvarene vinilne ploče s prastaroga gramofona.
I bit će tako dok je zdrtnjaka što zaziru od istine poput vampira od prve sunčeve zrake. I neka bude, u demokraciji je i to dopušteno, ako ne dira ni u čiji osobni integritet i ne narušava zakonsku normu. Ako se akteri u raspravama drže temeljnog pravila da su činjenice svetinja, a komentar slobodan. Međutim, kad je spor o činjenicama koje su neupitne – Hrvati su se u tzv. NDH većinski opredijelili za maršala Tita i partizane pod komunističkim vodstvom, ne za Pavelića i ustaše kao podguzne muhe nacifašističkog okupatora, nacionalne veleizdajnike s programiranim genocidom nad Srbima, Romima, Židovima, komunistima i simpatizerima antihitlerovske koalicije. Naravno da su i partizani počinili ratne i zločine protiv čovječnosti, da je bilo osvete tipa milo za drago i 1941.-1945., par godina u poraću, to ne kriju ni bivši partizani niti povijesni dokumenti, ali ni brojem niti motivacijom/smislom ti zločini nisu ni približno argument za izjednačiti ih s programiranim, čak ozakonjenim ustaškim zločinima. Kao što su i branitelji u Domovinskom ratu 1991.-1995. i netom poslije VRA Bljeska i Oluje počinili stravične ratne i zločine protiv čovječnosti za koje nikada nitko nije i neće odgovarati. Ne samo zbog one nakaradne izjave bivšeg predsjednika Vrhovnog suda RH Milana Vukovića kako „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratne zločine“, nego zbog notornog, je li, instinkta da – ne možeš jesti svoje meso. Što baš i nije u redu, ali…
No, ti zločini nisu i nikad neće biti argument poraženoj strani ili ikomu da se Domovinskom ratu odriče karakter pobjedničkoga, obrambenog i pravednoga. Jednako tako i Titu, partizanima i komunističkom vodstvu u Narodnooslobodilačkoj borbi koja je odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), najvišeg organa vlasti Hrvatske pod predsjedanjem legendarnog pjesnika Vladimira Nazora bio donio 1943. i 1944. godine ključne odluke o hrvatskoj državnosti, koje su bile presudne kao ustavno-pravni temelj za tzv. međunarodno priznanje Republike Hrvatske 1992. godine. Nikakav 10. travnja 1941. kada je bivši austrougarski oficir Slavko Kvaternik poslijepodne toga dana, nakon što je vođa HSS-a Vladko Maček slučajnom mudrošću dao Hitleru košaricu, Führerovim dopuštenjem proglasio na zagrebačkom „krugovalu“ osnutak tzv. NDH. Tek par dana kasnije, kriomice i pod okriljem mraka kamionom je iz „čekaonice“ u Karlovcu dovezen u Zagreb budući ustaški poglavnik Ante Pavelić što ga je netom fašistički Duce pustio iz kućnog pritvora u Italiji. Zajedno sa suprugom Marom. Benitu Mussoliniju i Adolfu Hitleru je trebala marioneta u okupiranoj Hrvatskoj. Ako nitko neće, ustaše hoće.
Ustaška i partizanska žrtva nisu iste žrtve i nisu jednako zaslužile svijeću i sjećanje, što (pro)ustaški luzeri ne prestaju dilati: od vjerskih propovjedaonica do političkih govornica i svojih medijaBudući da Maček, nasljednik Stjepana Radića, nije želio provući svoje ime i politički ugled HSS-a kroz nacifašističko blato, sjetili su se ustaških podguznih muha i Pavelića, a ovi to dočekali kao ozebao sunce. I bacili se na posao za koji je i pojam genocid preblagog značenja. Logorske su klaonice počele nicati kao gljive poslije kiše već prvih tjedana tzv. NDH, transporti za Auschwitz punili su se i danju i noću, ljudi su nestajali iz svojih domova, otpuštani s posla na fakultetima, u školama i bolnicama, „Srbima, Židovima, Ciganima i psima“ je zabranjeno ulaziti u restorane, kina, kazališta, na sportske priredbe, „nearijevci“ su morali nositi trake na rukavima, Židovi pak Davidovu zvijezdu, život je postao bezvrijedan… Partizanski sud po savezničkoj deportaciji krvnika s Bleiburškog polja ili uhićenih koljača iz Crne legije, „čuvara“ stratišta u Jasenovcu, pripadnika Pavelićeva tjelesnog zdruga, palikuća s Banije, Korduna, Like, zapadne Slavonije, Potkozarja… koji su etnički čistili „svetu hrvatsku zemlju“, pa „humanitarki“ iz dječjih kazamata u Jastrebarskom ili Jasenovcu (ubijeno više od 20.000 srpske i romske djece), ali i Božjih slugu u okrvavljenim ustaškim odorama („mesara“, majstora kame tipa hercegovačkog fratra sa stratišta u Jasenovcu i Potkozarju fra Tomislava Filipovića nadimkom Majstorović, špija i cinkaroša zbog kojih su se gubile glave i imovina, etc., dakle partizanski sud takvima Božja je milost.
Jer „žrtva“ nije niti će ikada biti žrtva. Ustaška i partizanska žrtva nisu iste žrtve i nisu jednako zaslužile svijeću i sjećanje, što (pro)ustaški luzeri ne prestaju dilati: od vjerskih propovjedaonica do političkih govornica i svojih medija. Uzalud vam trud, luzeri! Povijesna istina, pravda i činjenice nisu na vašoj strani, pobijedile su ’45-e s crvenom petokrakom na titovkama! Baš kako pjeva hladnopivski Mile Kekin, pa komu krivo, komu pravo. Pa je, je li, više no glupavo i više no zaludno gubljenje vremena razglabati 77 years later o nekakvom pomirenju ustaša i partizana, jer to nije ni pametno, ni moguće niti potrebno. Rat je završio kako je i zašto završio, a povijest je stavila točku na to crno i krvavo – ne ponovilo se! – razdoblje ljudske gluposti i krvožednosti za koju se platilo gadan ceh. Komu sada, 77 years later treba dokazivati ili lagati o tomu čiji je ćaća bio na pravoj, a čiji na pogrešnoj strani, pa maltretirati i praunuke, tko su bili bad, a tko good gays, tko je koga i zašto naganjao po šumama i gorama i zavrnuo mu vratom, ako ga je dostigao…?
Treba polit-ideološkim i svjetonazorskim psihopatima koji ubiru kukavičku pinku na podjarivanju nacionalne, rasne, rodne, vjerske i vrag zna kakve sve ne mržnje, podjela i razdora među ljudima koje, je li, jednako muče isti dnevni životni problemi zbog nesposobne, ne-voljne i kukavičke vlasti u zemlji što ju je navodno Bog namijenio sebi kada je dijelio svijet, ali… Pošto je Hrvat bio na kraju reda, nema smisla da u Svemogućega ostane kratkih rukava, mislio si je On, na osobnu štetu?
A što su si mislili – kad nisu znali kulturološki/civilizirano/kršćanski zrelo mislili, ljudski se obazrijeti na mrtve koji naprasno prekinute mladosti počivaju u miru – svi ti u lijepom gradu Mostaru, nekada višenacionalnoj, višekonfesionalnoj i multikulturnoj pitomoj mediteranskoj sredini uljuđena života, koji su u bijesnom čoporu primitivaca s macolama i sprejevima u rukama divljački nahrupili obeščastiti groblje. Zato što je partizansko. I zato što je iznimno umjetnički vrijedan spomenički kompleks kakvih je malo u Europi i šire u svijetu. I zato što je Partizansko spomen groblje u Mostaru – nakon srpsko-hrvatsko-bošnjačkog rata 1992.-1995. godine etnički očišćenog od Bošnjaka i Srba, s ulicama i trgovima imenovanima po ustaškim ratnim i zločincima protiv čovječnosti ili pak velikanima iz nacionalne tzv. mitologije koja ni sa zapadnom Hercegovino niti s BiH nema nikakve veze ili novovjekim ekstremistima tzv. hrvatskih gena kamenih – djelo velikoga srpskog umjetnika Bogdana Bogdanovića. Srbina. Srbin u Mostaru, partizani, pali mladi Mostarci svih etničkih i vjerskih pripadnosti s crvenim petokrakama na titovkama!? Ma, nema šanse, sprej i macolu u šake „junačke“, pa udri pod zaštitom mrkla mraka. Policija šuti i „traga za počiniteljem/ljima“. Tu i tamo neki političar se „zgraža“. Reda radi. Eho već nekolikog i svaki put zorno anonimnog vandalizma na Partizanskom spomen groblju širi se i izvan granica BiH.
Naravno da su i partizani počinili ratne i zločine protiv čovječnosti, da je bilo osvete tipa milo za drago i 1941.-1945., par godina u poraću, to ne kriju ni bivši partizani niti povijesni dokumenti, ali ni brojem niti motivacijom/smislom ti zločini nisu ni približno argument za izjednačiti ih s programiranim, čak ozakonjenim ustaškim zločinima„Nije Mostar nikakav izuzetak, niti su Mostarci gori od drugih, jer je u svim bivšim jugoslavenskim republikama, negdje više, negdje manje, uništavana antifašistička baština“, zapisao je dr. sc. fra Drago Bojić („Beščašće nad Bogdanovićevim cvećem“, portal tačno.net, 20. lipnja 2022.), teolog, poznati kolumnist niza uglednih medija u regiji, publicist zavidna opusa i – iako svećenik – bespoštedan kritičar uplitanja Crkve u politiku i poistovjećivanja katoličanstva s hrvatstvom/nacijom (u povodu Bleiburga: „Ne može se istodobno klanjati Bogu i Poglavniku“). „U većini slučajeva nije se radilo o incidentima, nego o sustavnom uništavanju sjećanja (damnatio memoriae). (…) Uništavanje Bogdanovićvog spomenika u Mostaru (to je učinjeno i u Vukovaru, op. a.) pokušaj je da se zatre dio povijesti i izbriše antifašistička baština, ali je još više pokazatelj da ovo društvo ne poštuje tuđu patnju i zajedničku prošlost, i ne podnosi lijepo, uzvišeno i metafizičko. (…) Bogdanovićevi spomenici posve su suprotni ondašnjoj komunističkoj ideologiji. Nemaju ništa zajedničko s njom, ni ideje, ni simbole, ni poruke. Zbog toga se Bogdanovićeve spomenike ne može ni tumačiti kroz tu ideološku prizmu, kako to čini dio današnjih antifašista, jer su to dva potpuno različita svijeta. Bogdanović je na svojim spomenicima harmonično povezivao simbole različitih kulturnih i religijskih tradicija, ali uvijek tako da ni jedan od njih ne bude dominantan, da ne našteti ideji i univerzalnoj poruci svojih spomenika. Metafizika mu je bila važnija od fizike, duh od materije, ideja od ideologije.“
A što zatucani (pro)ustaša znâ ne samo o metafizici, ideji, kulturi, tradiciji ili umjetničkoj harmoniji spomeničke poruke, univerzalnim vrijednostima i ljudskom dostojanstvu kad je tako naopako mentalno nasađen da nema pojma ni o vlastitoj naciji (klasika u svim javnim istupima, baš kao pasta za zube: „hrvatski narod“, sic transit) niti poštuje temelje vlastite vjere što ju je On na Sinaju posredovao Dekalogom proroku Mojsiju. Barvari koji obnoć uzimaju u šake „junačke“ macole i sprejeve za razbiti i zagaditi groblje, a drže ispravnim jednako se klanjati Bogu i ustaškom krvniku Paveliću i bez grizodušja lažu da je „žrtva“ žrtva, ne priznaju drugih pet Božjih zapovijedi, a za prvih pet zapravo ne znaju što znače, pa može i tako-tako. Posljednja pomast ionako briše svaki i sve grijehe, pa je, je li, i jednom fra Tomislavu Filipoviću – kapo ustaškoga gubilišta u Jasenovcu Vjekoslav Maks Luburić mu je dao nadimak Majstorović zbog majstorska rukovanja kamom na vratovima konclogorskih uznika – zajamčen prvi red do Božjih skuta u Kraljevstvu nebeskom.
Zločin i kazna relativni su pojmovi. U dnevnom životu i ponašanju ljudi relativniji no što se misli i piše, a kada život jednom stavi točku na ljudski vijek toga što bi morao debelo položiti račun za svoje grijehe, raj, pakao i čistilište ostaju jednako nedokučivi kao što su uvijek i bili. Zločin bez kazne za kaznu bez zločina najveća je Božja podvala potomstvu rajskih grješnika Eve i Adama. Pa umjesto da Lucifer vječno kuha fra Filipovića i slične mu na jakoj paklenskoj vatri, ovaj anđeoski plah, pognute glave, čak i s maslinovom grančicom u rukama još krvavim od srpske nejači iz Potkozarja i s jasenovačke skele smjerno korača za Svemogućim. Je li, ukorak sa svoji najmanje stotinu žrtava. Toliko ih je, odokativno, priznao na suđenju 1946. godine. Pa, nazdravlje i takvoj pravdi i takvoj vjeri. Ali još i više takvom strahu od Boga što ga javno ispovijedaju baš oni koji bi i dnevno gutali hostije i na krvavim koljenima pohodili Gospina svetišta, a svjesno se najviše sporiču upravo o drugih pet normi Dekaloga.
Pa, uzalud vam trud, luzeri! Za vas jednostavno nema niti je moglo biti pobjedničkog trona, ma porušili i silom zatrli sve što su humanizam i pravednost sazidali u počast povijesnoj istini.
