o dramatičnom raskoraku između Grčke i ostatka EU po pitanju vraćanja dugova. Pregovori između Grčke i predstavnika Europske komisije, Europske centralne banke i MMF-a su završili bez kompromisa – samo s izjavom grčkog ministra financija, Yannisa Varoufakisa, da Grčka ima ‘moralnu dužnost’ da se nagodi s kreditorima, ali da kompromis zasad nije izgledan. Grčka narodna banka komentirala je da bi to moglo značiti izlazak Grčke iz eurozone, a potom i iz EU. U situaciji britanskog referenduma o ostanku ili izlasku iz Europske unije (najvjerojatnije sljedeće godine), eventualni izlazak Grčke mogao bi biti početak kraja EU: makar u obliku u kojem je ona sada. Europska unija dosad je imala dilemu: proširenje ili produbljenje. No, kao što je pokazala ukrajinska kriza, proširenje više nije moguće: što zbog otpora Rusije, što zbog nezainteresiranosti samih glavnih zemalja članica EU-a. Tamo gdje bi se možda i htjela proširiti (na Ukrajinu), EU to ne može, a tamo gdje bi se mogla konsolidirati (pojam koji treba koristiti umjesto proširenja, jer se tu ne radi o teritorijalnoj ekspanziji prema istoku nego o ‘popunjavanju rupe’ u okviru postojećih granica EU) – na Zapadnom Balkanu, otvaranjem vrata svim kandidatkinjama, makar i po cijenu spuštanja kriterija za članstvo – EU to ne želi.

Umjesto proširenja ili produbljenja, sad se po prvi put govori o izlasku ne jedne, nego dviju zemalja iz Unije. Izlazak bilo koje od zemalja članica, a naročito u okolnostima sukoba s ostatkom EU, stvorio bi sasvim novu situaciju, za koju u EU nema institucionalnih pravila. Ni u jednom dokumentu EU, naime, nema jasnih odredbi o proceduri napuštanja Unije, kao ni o obavezama koje zemlja koja odlazi ima prema Uniji i njenim članicama. Radi se o ‘pravnom vakuumu’, o situaciji o kojoj bi tek trebalo pregovarati, a to u okolnostima nesporazuma i nepovjerenja koje bi i dovelo do takve situacije, ne bi bilo jednostavno.

Mađarska je najava podizanja zida već doživjela oštar odgovor srpskog premijera Aleksandra Vučića, koji je – javljajući se iz Osla, gdje se nalazi u službenoj posjeti – već podsjetio na Drugi svjetski rat, rekavši da ‘Srbija ne želi da živi u Auschwitzu’. Taj rat nekako ‘ispliva’ na površinu svaki put kad dođe do bilateralnih sporova

S druge strane, izlazak iz Unije iz financijskih razloga, kao i njeno de facto napuštanje postavljanjem visokih ograda kako bi se spriječila sloboda kretanja građana, značilo bi i pobjedu nacionalizma nad liberalnim načelima na kojima je konstruirana Europska unija. To Europu vodi u novu neizvjesnost, nazad u prošlost – u kojoj je samo u 20. stoljeću dvaput stvorila svjetske ratove. Europa nekima možda izgleda kao kontinent koji je s Venere (orijentiran prema miru) a ne s Marsa (s kojeg je, navodno, Amerika) – ali je u 20. stoljeću opravo Europa bila kolijevka strašnih ratova i opasnih ideologija. Post-jugoslavenski sukobi, ali i noviji sukob Rusije i Ukrajine, pokazuju da je rat na njenom tlu sasvim moguć. EU nije samo ekonomska zajednica, nego i antiratni projekt, pa bi se njenim raspadom povećale šanse za eventualne sukobe unutar Europe.

Mađarska je najava podizanja zida već doživjela oštar odgovor srpskog premijera Aleksandra Vučića, koji je – javljajući se iz Osla, gdje se nalazi u službenoj posjeti – već podsjetio na Drugi svjetski rat, rekavši da ‘Srbija ne želi da živi u Auschwitzu’. Taj rat nekako ‘ispliva’ na površinu svaki put kad dođe do bilateralnih sporova. Grci su na pritiske iz Evrope (naročito iz Berlina) odgovarali podsjećanjem na ratne reparacije, kao što su i Rusi pravdali svoju akciju protiv Ukrajine podsjećanjem na fašizam… Srpski ministar unutarnjih poslova, Nebojša Stefanović, rekao je i da Srbija želi pomoć kako bi zaštitila svoje granice pred valom migranata koji preko Grčke, kroz Makedoniju i Srbiju, putuju dalje, prema šengenskom prostoru.

Te izjave najavljuju nekoliko vrlo ozbiljnih problema na Balkanu. Prvo, pokazuju da su mađarsko-srpski odnosi dramatično pogoršani. Dvojica premijera, Orban i Vučić, u posljednjih nekoliko godina su izgradili pristojne odnose, a dvije su vlade započele s praksom zajedničkih sastanaka (sljedeći je najavljen za 1. srpnja). Dok se još vjerovalo da će se graditi Južni tok, Mađarska i Srbija su usko surađivale. Ideološki bliski, i obojica svjesni osjetljivosti politike balansiranja između Zapada i Rusije, Vučić i Orban su imali i neke potencijalne zajedničke ‘protivnike’ – prije svega Hrvatsku. Mađarsko-hrvatski odnosi narušeni su zbog afere INA-MOL, zbog koje Orban, iako ideološki blizak HDZ-u, nije uspio postati ‘idol’ konzervativne desnice u Hrvatskoj. Vučić i Orban su, također, dijelili zabrinutost zbog stanja na Kosovu, na kojem je očigledno propala zapadna intervencija bila jedan od uzroka novog vala migracija kosovskih Albanaca prema Zapadu. Ali, jučerašnja odluka da se između Mađarske i Srbije podigne visok zid – simbolički neprihvatljiv, jer još uvijek podsjeća na vremena ‘Željezne zavjese’ i ‘Berlinskog zida’ – vratila je mađarsko-srpske odnose nekoliko milja unatrag. Mađarska je zemlja koja može – a vjerojatno i hoće – koristiti svoju ucjenjivačku moć kao članica EU-a, kako bi usporila put Srbije prema EU sve dok ona ne zaustavi migrante kako ne bi više ulazili u Mađarsku. U Mađarsku je, inače, već u prvih šest mjeseci ove godine ušlo preko 50 tisuća migranata, što je više nego u cijeloj prošloj godini, te skoro 25 puta više nego što se u prosjeku događalo u ‘normalnom stanju’.

Iako je premijer Vučić u svojoj prvoj izjavi povodom najave o podizanju zida rekao da Srbija to neće učiniti, Srbija efikasno može odgovoriti na zahtjeve Budimpešte jedino tako da i sama sagradi zidove (vidljive ili simboličke) – na granici s Makedonijom, a potencijalno i s Kosovom. Makedonija, pak, može sagraditi zid na granici s Grčkom. Svi ti potencijalni novi zidovi, međutim, imali bi jednake – ili gore - učinke na bilateralne odnose zemlja između kojih bi bili sagrađeni, kao što će imati i ovaj na mađarsko-srpskoj granici, koji će sasvim sigurno pokvariti ne samo odnose između Mađarske i Srbije, nego i između Mađara i Srba, primjerice u Vojvodini, kojoj predstoje i izbori na kojima će Vučićevi naprednjaci zaoštravati nacionalnu retoriku kako bi došli na vlast i u toj pokrajini. Vojvodina, koja je dosad uglavnom uspješno izbjegla međuetničke probleme, mogla bi u novim okolnostima postati novo žarište napetosti, to više što je i Hrvatska (posredstvom svoje nove predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović) pokazala da ima interesa za status Hrvata te da će tražiti od Srbije drukčiju politiku prema nacionalnim manjinama, specifično u Vojvodini. Kolinda Grabar-Kitarović je u svom pobjedničkom govoru u noći predsjedničkih izbora Vojvodinu tretirala kao posebnu cjelinu, odvojenu od Srbije. Tada je to moglo izgledati kao lapsus. Ali, u novim okolnostima, oko Vojvodine se stvara trokut interesa i utjecaja koji se sasvim sigurno neće suviše svidjeti Beogradu: a čine ga Hrvatska, Mađarska i potencijalno Rumunjska (koja je već ranije postavila određene specifične zahtjeve u vezi s rumunjskom manjinom). Taj se trokut zemalja-članica EU neće moći ignorirati, osim u slučaju da Srbija odustane od puta prema Uniji.

Zid na graničnom prijelazu Preševo onemogućio bi ne samo normalne odnose između Makedonije i Srbije, nego bi prekinuo i komunikaciju Albanaca iz Preševske doline, a dijelom i iz Kosova, s Albancima u zapadnoj Makedoniji. To bi, sasvim sigurno, bio dodatni povod za novi val nezadovoljstava i protesta

Eventualni zid na granici Srbije i Makedonije, kao i onaj kojeg bi Makedonija eventualno podigla prema Grčkoj, bio bi još veći problem za stabilnost Balkana. Ne samo da bi tim zidovima Makedonija postala dodatno izolirana, nego bi i os ‘sjever-jug’, na kojoj su svojedobno kao vanjskopolitičkoj strategiji inzistirali makedonski socijaldemokrati – tvrdeći da je u makedonskom interesu da se povezuje s Grčkom i Srbijom, a ne (kako su uvijek htjeli u nacionalnim partijama, VMRO i albanskim partijama) sa Bugarskom i Albanijom – sada bila u potpunosti prekinuta. Zid na graničnom prijelazu Preševo onemogućio bi ne samo normalne odnose između Makedonije i Srbije, nego bi prekinuo i komunikaciju Albanaca iz Preševske doline, a dijelom i iz Kosova, s Albancima u zapadnoj Makedoniji. To bi, sasvim sigurno, bio dodatni povod za novi val nezadovoljstava i protesta. U zemlji koja je prošlog mjeseca bila u potpunosti paralizirana unutarnjim napetostima i u kojoj se događaju stvari sasvim nalik na praksu autoritarnih režima (primjerice, prisluškivanje i praćenje političkih protivnika i sl.), takav razvoj događaja bio bi vrlo opasan.

Još bi gore posljedice imala eventualna makedonska odluka da val migracija u Makedoniju spriječi podizanjem zida prema Grčkoj. Grčka će i bez takvog zida vjerojatno u sljedećim mjesecima ‘skrenuti’ prema intenzivnom nacionalizmu, koji će po svom karakteru biti antieuropski, te će Europu kriviti za sve. Ako bi se na njenoj sjevernoj granici pojavio zid koji bi bio podignut kako bi se spriječio prijelaz migranata koji žele putovati prema Mađarskoj, Grčka bi to shvatila kao provokaciju. Činjenica da bi upravo Makedonija podigla takav zid – bila bi samo otežavajuća okolnost. Grčko-makedonski odnosi nisu se popravili ni nakon dolaska Sirize na vlast, a mogu se uvijek iskoristiti kako bi se pažnja javnosti s vladina neuspjeha prebacila na ‘nacionalno pitanje’. Grčka je vlada u trajnom iskušenju da zaigra na ‘makedonsku kartu’, te da na taj način preusmjeri proteste nastale iz ekonomskih razloga na nacionalizam. Ako to neće učiniti vlada, ima tko će: Zlatna zora i druge ekstremističke organizacije nisu nestale i čekaju svoju priliku. Neuspjeh Sirize dat će im dodatan poticaj.

Eventualni srpski zid prema Kosovu – koji bi možda mogao smanjiti, ako ne i spriječiti – migraciju kosovskih Albanaca, također bi mogao biti potencijalni izvor sukoba Albanaca i Srba. Takav zid bi doveo u pitanje i dominantni srpski diskurs prema Kosovu, kojeg Srbija ne priznaje kao nezavisnu državu. Kako podići zid prema teritoriji za koju se tvrdi da je unutar zemlje?

Politika podizanja zidova po uzoru na Mađarsku, dakle, otvorila bi praktički sva krizna žarišta na Zapadnom Balkanu. No, čak i ako se Srbija i Makedonija ne odluče ponoviti mađarski primjer, situacija neće biti manje riskantna. Naime, mađarski potez podizanja zida ili žice, ima potencijal da jedan broj migranata preusmjeri prema Hrvatskoj, u pokušaju da se preko nje prebace u Sloveniju, dakle, u šengenski prostor. Hrvatska nije dio tog prostora, što je u ovom trenutku ipak donekle ‘štiti’ – ali očekuje da će u njega ući sljedeće godine i u tom smislu se ozbiljno priprema. Mađarska i Slovenija, kao i Italija i Francuska su atraktivna odredišta upravo stoga što onaj tko u njih uđe, ima mogućnost daljnjeg putovanja unutar jedinstvenog šengenskog prostora bez dodatnih komplikacija.

Zamislimo, međutim, situaciju u kojoj bi većina ilegalnih migranata – umjesto prema Mađarskoj – krenula preko Srbije ili Bosne i Hercegovine i Crne Gore prema Hrvatskoj. Hrvatska ima oko 1300 kilometara kopnene granice s tim zemljama (ima i nešto manje od tisuću kilometara morske granice, uglavnom s međunarodnim morem). Ako Mađarska ima problem efektivnog kontroliranja svoje granice sa Srbijom, u dužini od 175 kilometara (i to kao zemlja od skoro 10 milijuna stanovnika), kako bi tek Hrvatska mogla štititi toliko dugu granicu? Zidom prema Srbiji, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori? Kakve bi to posljedice imalo za bilateralne odnose između Hrvatske i tih zemalja? U mađarskoj odluci da podigne visoki zid prema Srbiji, možda se može pronaći i neka vrsta direktnog ‘udara’ na Hrvatsku, koju takva odluka izravno pogađa.

Koji su mogući odgovori na tu situaciju? Prvo, treba reći da nije sasvim nužno da sve zemlje u regiji krenu putem Mađarske. Ako mađarsko-srpska granica postane neprohodna, možda će se smanjiti i interes ilegalnih migranata da prođu upravo ovom rutom. Možda se odluče ipak za Italiju, koja je i dosad bila na najvećem udaru. No, Italija će, također, reagirati prema Mađarskoj i Grčkoj, te drugim zemljama Balkana čija politika bi vodila prema dodatnim pritiscima na nju samu. Italija ima posebnih razloga biti nezadovoljna. Ona je svojedobno s libijskim vođom Gadafijem postigla ‘džentlmenski’ sporazum koji je uključivao Gadafijevu obavezu da sprječava ilegalne migrante koji bi pokušali otploviti prema Italiji – i on je to uspješno (iako ne baš nježno) i radio. Ali, ‘arapsko proljeće’ (od kojeg gotovo ni u jednoj zemlji na kraju nije ništa ostalo, osim novih problema) je srušilo Gadafija, a nije uspjelo formirati nikakvu solidnu alternativu. Ista je stvar i sa Sirijom, s Afganistanom, a djelomično i s Kosovom – područjima i zemljama koje su bile mete zapadnih intervencija u prošlih 20-ak godina. Zapad je stvorio – ili makar poticao i tolerirao – pobune protiv realističkih autoritarnih vođa na jugu Mediterana, kako bi postigao ‘promjene režima’. No, umjesto demokracija koje međusobno ne ratuju (makar u liberalnim teorijama, ako ne već i u stvarnosti), ili makar solidnih režima koji bi bili u stanju uvesti i održati red na svom području, dobili smo raspadnute države u kojima malotko želi živjeti. Val migracija prema Europi je – najvećim dijelom, iako ne u cijelosti – inspiriran bijedom i opasnostima, građanskim ratovima i zločinima protiv civila – koji su nastali zbog i nakon zapadnih intervencija. Čak ni najuspješnija od tih intervencija, ona na Kosovu, očigledno nije uspjela stvoriti prosperitetan ekonomski i politički sustav, koji bi stanovnike Kosova potakao da se fokusiraju na vlastitu zemlju a ne na emigriranje.

U mađarskoj odluci da podigne visoki zid prema Srbiji, možda se može pronaći i neka vrsta direktnog ‘udara’ na Hrvatsku, koju takva odluka izravno pogađa

Italija u toj politici nije imala glavnu riječ, ali je – dijelom kao i Grčka i kao i Mađarska – postala žrtva. Oni koji su imali glavnu riječ – Francuzi (politički ‘gospodari’ Mediterana, ili barem glavni pretendenti na taj status), i Amerikanci (sa svojom strategijom ‘vodstva iz pozadine’) – uspjeli su se svojim restriktivnijim i vojno-policijski moćnijim institucijama zaštititi u većoj mjeri od Italije, Mađarske i Grčke.

Paradoks liberalnog intervencionizma i njegove politike rušenja ili mijenjanja režima u europskom susjedstvu je u tome što se ona vraća kao bumerang. Umjesto da demokratiziraju (ako ne i liberaliziraju) režime u zemljama južnog Mediterana i da ih time učini stabilnijima i dugoročno korisnijima sa stanovišta mira, događa se jedna vrsta ‘spillover efekta’ (efekta prelijevanja), pa se nemiri i kaos iz tih zemalja ‘prelijeva’ na rubne zemlje Europe. Umjesto da Europa demokratizira zemlje u okruženju (kao što je zamislila), one čine rubne zemlje Europe sve više autoritarnima i sve manje sklonima liberalnoj praksi na kojoj je Europska unija gradila svoj identitet (naročito nakon 1989.). Umjesto da Europa uklanja granice i širi svoju ideju slobode u drugim zemljama, ona zbog tih drugih zemalja i stanja u njima ponovno uvodi čvrste granice, podiže zidove i napušta liberalnu praksu hospitaliteta.

Imigrantsko pitanje stoga postaje pitanje opstanka same Europske unije. Ona je, kao što je sinoć  na portalu BBC-a napisao Mark Mardell, dugogodišnji pažljivi analitičar europskih prilika, možda sad po prvi put doista dotakla mogućnost postupnog raspadanja. Ne radi se više samo o Grexitu (grčkom izlasku) ili Brexitu (britanskom), nego o EUexitu. S ukrajinskom krizom koju ne može riješiti, s povećanjem euroskepticizma i okretanjem nacionalizmu u gotovo svim zemljama Unije, s francuskim izborima na kojima bi sljedeće godine mogla pobijediti Marine Le Pen (koja bi Francusku povela putem Frexita), s britanskim referendumom najavljenim za sljedeću godinu… po prvi se put postavlja pitanje – ima li EU budućnosti.