Uvijek, ali ama baš uvijek na ovim prostorima imali smo kompozitore filmske muzike s kojima smo se mogli dičiti igdje na svijetu. Bilo da su u onima starijim filmovima sudjelovali klasični skladatelji što su se ili će se etablirati u ozbiljnoj glazbi, poput Borisa Papandopula i Ive Tijardovića, Frana Lhotke ili Silvija Bombardellija, bilo da su se tim nestorima pridružili dobro obrazovani specijalisti za glazbeno akompanjiranje pokretnih slika, čije su partiture sadržavale sasvim simfonijske zvukove i orkestraciju prispodobivu klasičnoj glazbi kasnog romantizma, poput Vladimira Kraus-Rajtarića, Bojana Adamiča ili Alfija Kabilja. I ta je generacija, valja i to reći, dobila dostojne kolege u Vojislavu Kostiću, Goranu Bregoviću i Mati Matišiću; no, jedno se ime posebno izdvaja među svima – Zoran Simjanović.
Kad bi se statistički pogledalo i računalo, lako bi se ustanovilo kako je upravo Zoran Simjanović autor najvećeg broja filmskih muzičkih brojeva, te da je upravo on kreator brojnih popularnih melodija što ih još iz djetinjstva svi nosimo u uhu. Saldo njegovih sudjelovanja u filmovima i televizijskim serijama kreće se oko znamenke 100.
Vrli maestro završio je Muzičku akademiju u rodnom Beogradu, na kojoj je kasnije i predavao, a bio je sveučilišnim profesorom i na tamošnjem Fakultetu dramskih umetnosti, Fakultetu muzičke umetnosti te na Akademiji umjetnosti u Banja Luci. Za svoj je rad dobio niz nagrada i inih priznanja, među kojima u više navrata i prestižnu Zlatnu arenu u Puli. Posljednja u nizu bila je nagrada za životno djelo što ju dodjeljuje Vijeće Međunarodnog festivala humora i satire Zlatna kaciga.
I, kako to obično biva u njegovom naraštaju, i Zoran Simjanović startao je kao roker, nastupajući u ansamblima Siluete i Elipse. Desetljećima je muzicirao u bendu, snimivši i nisku od oko 25 nosača zvuka, paralelno radeći i glazbu za filmove i televiziju, debitiravši kao 30-godišnjak skladajući melodije za TV film “Ljubičice” (1975.). Iste godine piše i glazbu za kultnu televizijsku seriju “Grlom u jagode” Srđana Karanovića i Rajka Grlića, koja će ga proslaviti i otvoriti mu vrata suradnje s našim viđenijim redateljima i scenaristima.
Uzvratit će im povjerenje na najbolji mogući način: tako što će svojom muzikom dodatno markirati i same filmove, pomažući im da se bolja pomnja na njih svrne te da zaraznim i fenomenalnim taktovima, ako ti filmovi i iskoče iz oka, ipak ostanu barem u uhu široke publike. Još tih sedamdesetih godina minuloga vijeka i milenija Zoran Simjanović je ozvučio i “Specijalno vaspitanje”, i “Miris poljskog cveća”, i “Nacionalnu klasu”, ali će ostati među poznatijima i njegova partitura iz filma “Boško Buha” (1978.), gdje se nalazi ona melodramatska pjesma koju je na stihove Duška Radovića otpjevao Oliver Dragojević.
Osamdesete godine učinit će od Simjanovića klasika jugoslavenskoga filmskoga kompozitorstva. Prvo će smisliti statičnu, a dopadljivu melodiju nalik etidi za početnike, koju će poput lajtmotiva provoditi kroz cijeli film “Majstori, majstori” (1980.) svojega vršnjaka Gorana Markovića. Domalo potom uslijedit će možda i najgenijalnija njegova skladateljska inventiva, u filmu “Maratonci trče počasni krug” (1982.), opet vršnjaka mu redatelja Slobodana Šijana. U kolikoj mjeri se talentirani stvaratelj razlikuje od vještog zanatlije, kao kipar od klesara, vidi se upravo na muzici “Maratonaca”: Simjanović je praktički od jedne melodije (kao Maurice Ravel orkestrirajući svoje remek-djelo “Bolero”) stvorio čitavu paletu temâ koje se od inicijalne marcia funebre dalje razgranjavaju do aranžmana sa sprdateljsko-komičnim dosezima. I to sve uspomoć tek puhačkog orkestra, tradicionalne limene glazbe, koju je kasnije internacionalno institucionalizirao Goran Bregović.
Simjanović je startao kao roker, nastupajući u ansamblima Siluete i Elipse. Desetljećima je muzicirao u bendu, paralelno radeći i glazbu za filmove i televiziju, debitiravši kao 30-godišnjak skladajući melodije za TV film “Ljubičice” (1975.). Iste godine piše i glazbu za kultnu televizijsku seriju “Grlom u jagode”, koja će ga proslaviti
Iste je godine demonstrirao i svoju ingenioznost u također Markovićevom filmu “Variola vera”, gdje je sjajno pogođen horor sadržaja s bolesničkim zvukom drvene frule i alteriranih tonova u melodijskim intervalima koje tu koristi. A da su puhački instrumenti najbliži ljudskoj duši pokazao je Simjanović i u filmu “Balkan ekspres” (1983.), gdje su do virtuoziteta demonstrirane mogućnosti jedne obične usne harmonike: on ju je predstavio u rasponima od intimističke srceparajućnosti do posve moćnog jazz-sounda.
Daleko bi nas odvelo taksativno navođenje barem onih poznatijih filmskih naslova koje je Simjanović zvučno nadogradio, ali nemoguće je preskočiti neka antologijska njegova glazbena ostvarenja. U prvom redu zadržat ćemo se na uspješnicama “Sjećaš li se Dolly Bell” i “Otac na službenom putu” Emira Kusturice po Abdulahu Sidranu. Ako su nam manje atraktivni “Žikina dinastija” i “Lager Niš”, s onom rafiniranom dramatikom kakvu je provukao i kroz “Variolu veru”, a onda ćemo svakako pozdraviti glazbu iz “Virdžine” Srđana Karanovića te onu što ju je skladao za “Tango argentino” i “Bure baruta” Gorana Paskaljevića. Iznimno mu je uspjela i muzika za “Turneju” Gorana Markovića, gdje je njegova izvrsnost bila evidentna u tonskoj pogođenosti tragikomičnih momenata te onih pomalo šašavih i satiričnih s kojima se scenarist-redatelj poigrao na putešestvijama glumačke družine iz Beograda po ratnom području u Bosni…
U naravi je čovjekovoj, poglavito onda kad svodi bilancu rada nekoga genijalca što je svojim djelovanjem i stvaralaštvom označio epohu, nonšalantno ustvrditi kako je djelo njegovo nenadmašno i kako se netko sličan nikad više neće ponoviti; no valja dati prostora čistom razboru za zavladati, pa reći: da smo uvijek imali umjetnikâ s kojima smo se svi mogli podičiti, da smo vazda mogli isprofilirati neku ličnost što je forcom vlastite kreativnosti znala iznaći najbližega i najbržega puta za svoju afirmaciju, da je među nama od pamtivijeka bilo prostora u kojem su mogli odnjegovati se i odgojiti daroviti mladci i talentirane mladice u naponu svoje artističke ambicije… Jedan od njih, svakako, bio je i Zoran Simjanović, čija umjetnička travka i trska imala je priliku razviti se do u stapku, do u stabljiku, do u stablo ne tamo neke subalterne nacionalne kulture na margini europskih provincija, nego je ta artistička težnja htjela dospjeti sad već i do regionalnih protega unutar čijih se granica osjećala onako ležerno i slobodarski raspamećeno, kako su se note i akordi Simjanovićevih melodija i harmonija komotno razbaškarile duž crtovlja njegovih partitura.
Nikad nećemo saznati kakvih bismo se još krasnih glazbenih momenata naslušali da zla kob nije onako rano pokosila genijalnoga Simjanovića. Tepali su mu filmski i muzički rabotnici kako je on “srpski Morricone“, što i nije bilo sasvim krivo, premda je Simjanović muzike za film imao više od planetarno slavnoga Talijana. No, zajednička im je zaraznost njihove glazbe, koja nije počivala tek na dopadljivoj melodiji popraćenoj skladnim suzvučjima, već je tu prezentan i sasvim ingeniozan odabir instrumenata. Sjetimo se samo kako je Morricone kanonizirao zvižduk u onoj slavnoj trijadi sa Sergiom Leoneom, ili kako je Simjanović dovitljivo primijenio medij elektroničke muzike u Marković-Kovačevićevom filmu “Sabirni centar” iz 1989. godine.
Da ga nije pokosila bolest COVID-19, Zoran Simjanović ove bi godine 11. svibnja bio proslavio svoj 80. rođendan i, poput gotovo svih svojih vršnjaka što su i dalje vitalni, a neki među njima vrlo aktivni, jamačno bismo se naslušali još mnogo njegove evergrinske glazbe. No, preminuo je točno mjesec dana prije svojega 75. rođendana, 11. travnja 2021., od čega je, evo, prošlo već pola desetljeća.
Iako možda i ne znamo tko je autor pojedinih dobro nam poznatih melodija što ih svakodnevno zviždukamo prisjećajući se nekog filma iz djetinjstva, lako je moguće da mnoga od njih potječe upravo iz kajdanke ovoga kompozitora. Baš kao i u slučaju nekih šansona Arsena Dedića ili Zdenka Runjića, i za dio muzike iz kompozitorskog laboratorija Zorana Simjanovića, ni ne znajući da je njegova, slušat ćemo je kao narodne melodije što ih je spontano negdje u davnini bio stvorio anonimni um iz puka.
