Otpor koji sam u začecima svoje strasti pružala prema formatu reality makeover1 emisija vrlo brzo se pokazao nedovoljnim da me spriječi u tome da se nakon hinjenog mlakog nećkanja udobno smjestim na kauču i utonem u verziju svijeta u kojemu se svi problemi rješavaju pravilnim odabirom haljine i cipela. Ipak, moj neporecivi gledateljski užitak premrežen je točkama prijepora i nelagode. Dio nelagode očekivano proizlazi iz toga što se temeljne postavke ovog formata nužno kose s (barem nekim) stavkama mojih feminističkih uvjerenja, te ju je prema tome lakše kategorizirati, a i opravdati kao „osviješteni“, „analitički“ i „kritički“ pristup još jednom u dugom nizu fenomena popularne kulture. Znatno mi je teže uhvatiti se u koštac s činjenicom kako me makeover emisije prisiljavaju na temeljito propitivanje vlastitih stavova o ljepoti, ženskosti, vrijednostima i identitetu općenito, te da sustavno razotkrivaju pounutrene stereotipe i predrasude koje i sama neminovno posjedujem.
Kratak opći osvrt, svojevrsno „sužavanje polja“, nužno je prije samog početka analize. Gledateljsko je iskustvo prilično brzo dovelo do kategorizacije primjera neodoljivog mi televizijskog formata, odnosno eliminacije emisija koje me nisu uspjele privući, a u koje pripadaju sve inačice makeover podkategorije koji uključuje drastične plastične operacije (kao što su to, primjerice, Extreme Makeover i The Swan) te one kojima je u fokusu gubitak kilograma (Extreme Makeover: Weightloss Edition ili The Biggest Loser). Moj interes tako se vrti isključivo oko light makeover kategorije, čija je glavna zadaća promjena odjevnog stila kandidatkinja,2 uz dodatak nove frizure i profesionalne šminke. Unutar polja uspostavljena je i svojevrsna hijerarhija gledateljskog užitka, pa je tako, primjerice, Style by Jury na dnu ljestvice zbog određene, teško mi objašnjive, niskokvalitetne aure,3 dok je Your Style in His Hands teže probavljiv zbog koncepta koji groteskno ističe sve probleme navedenog formata: cjelokupnom stilskom transformacijom (doduše, uz nužnu pomoć stilistice) dirigira kandidatkinjin romantični partner, a općem dojmu pridnosi i animirana najavna špica u kojoj svemoguća ruka nevidljivog božanstva izmjenjuje odjevne predmete na papirnatoj lutkici. Sada već ugasli What Not to Wear, i to njegovo američko izdanje koje su vodili Stacy London i Clinton Kelly, nameće se i kao osobni favorit i kao klasični izdanak žanra sa svim njegovim prijepornim, a opet neshvatljivo mi privlačnim karakteristikama.
Zanimljivo je kako hrvatski pandani navedenih emisija (još) nisu zaživjeli; Shopping kraljica je sasvim druga vrsta modne reality zvjerke, a „prave“ makeover intervencije tek sam sporadično znala uhvatiti u obliku kratkih i neredovitih rubrika u emisijama poput InMagazina, Sve u šest i slično. Pa ipak, svoju fascinaciju modnim preobražajima povezujem još s godinama ranog djetinjstva, odnosno časopisom Mila čija je redovita rubrika bila i makeover frizure i šminke odabranih kandidatkinja,4 a koju sam uvijek dugo i pobožno proučavala. Rubrika je uz kratki popratni tekst u kojemu se moglo doznati ponešto o kandidatkinji, kao i o provedenim frizersko-šminkerskim intervencijama, sadržavala i dvije fotografije, manju „Prije“ i veću „Poslije“ uz pomoć kojih je čitateljica mogla utvrđivati i analizirati rezultate stručnih poboljšanja. Kandidatkinje su redom iskazivale svoje zadovoljstvo provedenim postupcima, ali nije bilo spomena „psihološkog momenta“ koji je jedan od ključnih zamašnjaka svih prethodno navedenih makeover emisija. Miline šminkersko-frizerske ekspertize bile su isključivo zgodan dodatak, maleni začin u životima svojih čitateljica, a ne povod ili simbol sveobuhvatnije unutrašnje revolucije.
Sasvim suprotno tome, inzistiranje na uzročno-posljedičnim vanjsko-unutrašnjim vezama u makeover emisijama predstavlja apsolutni imperativ. Prijašnji, neadekvatni izgled redovito se opisuje kao „maska“ ili „kostim“ koji promatračima ne dopušta pristup „pravoj“ osobi koja se iza njega krije, odnosno autentični „unutarnji“ identitet kandidatkinje ne poklapa se s njezinom pojavnošću. Posljedična modno-emocionalno-psihološka (r)evolucija može, s obzirom na realne okolnosti u životima kandidatkinja i potrebama voditelj(ic)a, ići u dva smjera: iznutra prema van, ukoliko se prikladan, poboljšan styling predstavlja kao kruna mukotrpnog prevladavanja intenzivnih privatnih i/li profesionalnih izazova (liječenje od raka, akademski uspjesi, promaknuće na poslu), odnosno pobjedonosno razotkivanje „prave mene“, ili izvana prema unutra, kada uglancana vanjština funkcionira kao svojevrsni zalog za budućnost, „žena kakva želim biti“,5 odnosno prvi korak k ostvarivanju željenih profesionalnih i osobnih ciljeva (pronalazak romantičnog partnera, zaposlenje, promaknuće).
Osim emocionalne komponentne razvijanja gledateljske empatije i interesa za kandidatkinju, ovo inzistiranje na „dubinskome“ za cilj ima i pozicioniranje vanjštine, odnosno odjevnog stila kao nečega što uvelike nadilazi površ(i)n(sk)o, odnosno pokušava dati legitimitet raznovrsnim strategijama uljepšavanja neutralizirajući optužbe o efemernosti. Privlačna vanjština izjednačava se s novostečenom psihološko-emocionalnom ravnotežom, implicirajući kako je poboljšani stil barem prvi korak prema poboljšanom životu u cjelini. Riječima Jennifer Douglas, makeover emisije „naglašavaju važnost onoga što nosimo, ali istovremeno uspostavljaju tijelo kao izvedenicu esencijalnog sebstva, te time potvrđuju kartezijanski dualizam uma i tijela disciplinirajući tijelo“6. Dok je u emsiji Style by Jury ovaj obrazac slanjem kandidatkinja na seanse s raznovrsnim life coachevima ili iskušavanjem aktivnosti uz pomoć kojih bi trebale prevladati svoje strahove ili nadići vlastite okvire proveden najradikalnije, čime se brzopoteznoj vanjskoj preobrazbi tako pridružuje i instant-duhovno-psihološki razvoj u punom smislu te riječi, u ostalim emisijama stilisti/ce-voditelji/ce ujedno preuzimaju i dužnosti duhovnih gurua koji zabludjele kandidatkinje trebaju izvesti na svjetlo samoprihvaćenosti i samopouzdanja. Pojavnost se na taj način izjednačava s „osobnošću i kapacitetom za uspješnost u svim životnim područjima“7, dok činjenica kako se čitav proces može opisati strategijom „osobnog poboljšavanja putem potrošnje“8 ostaje u zapećku. Dokazivanju mukotrpnosti ove psihološke bitke svakako pomažu i emocionalne reakcije samih voditelj(ic)a, suze i ganuće koje redovito prate svaku osobito tešku i/li dirljivu izvojevanu pobjedu nad niskim samopouzdanjem, trikoima životinjskog uzorka ili ofucanim donjim dijelom trenirke.
Banet-Weiser i Portwood-Stacer ovakav obrazac samoostvarenja putem rada na vanjštini i pojavnosti povezuju s političkom i ideološkom problematikom postfeminizma koji inzistira na retorici osobnog izbora o priklanjanju društveno proskribiranim normama privlačne ženskosti i osnaženja koje iz takvog izbora proizlazi9: makeover emisije pridonose ovoj ideologiji implicirajući kako je „ljubav prema vlastitom (kirurški usavršenom) ženskom tijelu podjednako snažna promocija (post)feminističkih vrijednosti kao što su to bili politički protesti“ feministkinja drugog vala. Postfeminizam tako političku moć ženskog subjekta i navedenu mogućnost osobnog izbora primarno legimitira kroz „osobne potrošačke navike, kao i u okviru opće potrošačke kulture“ dok „slavljenje tijela, užitak preobrazbe i osobno osnaženje funkcioniraju kao opravdanje obnovljene objektifikacije ženskih tijela.“ „Osnaženje“ po receptu makeover emisija tako zapravo predstavlja „beskrajni proces koji zahtijeva neprestanu regulaciju (ženskog) tijela“.10
Iako se makeover emisije čija su premisa isključivo površinske intervencije na odjeći, frizuri i šminki kandidatkinje čine sasvim bezazlenima u usporedbi s golim užasom The Swana, obje potkategorije dijele isti temeljni princip: nužni pristanak na podvrgavanje široko prihvaćenim normama ženskosti kao jedini put do žuđenog identiteta „žene kakva bih trebala/željela biti“, što podrazumijeva inzistiranje na „ekonomiji istosti“,11 odnosno bijelog, srednjoklasnog, heteroseksualnog, cis modela prihvatljive ženskosti, prilikom čega se „etnički i ekonomsko raznovrsnome nizu žena izruguje zbog toga što ne odgovaraju više-srednjoklasnom, mainstream-konzervativnom, tradicionalnom ženskom standardu mode i ljepote“.12
Ključne točke napetosti u emisijama upravo su trenuci u kojima se kandidatkinje pobune protiv nametnutog im modela ljepote, inzistirajući kako su sretne i zadovoljnje u vlastitoj koži i s vlastitim odjevnim stilom. Pobune su beziznimo kratkog daha: izrečeno se zadovoljstvo proglašava artificijelnim štitom čija je isključiva funkcija zaštita ranjive žene koja se iza njega nalazi, nipošto autentičnim iskazom osobnih afiniteta i izvorom užitka. Ukoliko ovakva emocionalna manipulacija zakaže, tu je uvijek provjerena strategija posramljivanja apelima prijatelja i obitelji, ili „objektivnih“ vanjskih promatrača koji na temelju kandidatkinjine pojavnosti donose mahom negativne sudove13 o njezinoj dobi, seksualnoj (ne)dostupnosti i (ne)poželjnosti i profesionalnim dostignućima. U završnim minutama, kada je kandidatkinja prihvatila pravila igre te nametnute normative pounutrila usput otkrivši kako su joj znatno poboljšali svaki aspekt života, ponovno izlaganje pogledu „porotnika“ polučuje sasvim suprotnu reakciju, utvrđujući tako gradivo o prihvatljivom modelu ženstvenosti usvajano tijekom trajanja emisije.
Očekivano je kako će i gledatelj/ica emisije reagirati na jednak način – početno zgražanje nad isuviše seksualiziranim, zapuštenim, dobno neprikladnim, previše ili premalo ženstvenim stilom zamjenjuje odobravanje uglancanog završnog proizvoda. Čak i ukoliko se gledatelj/ica ogluši na parole o „novom ja“, lako je moguće da će prostodušno „priznati“ kako kandidatkinja uistinu „izgleda bolje“. I tu je istinski početak zapleta narativa o gledateljskom užitku i nelagodi – trenutak u kojemu se ono što se uvriježeno smatra čvrstim, i isključivo individualnim, kategorijama sviđanja razotkriva kao često neugodan skup stereotipa, konformizma, manje ili više suptilnih društveno-kulturnih nukanja, osobnih nesigurnosti i neraščišćenih računa. Ono što preostaje iza užitka nedefinirana je krivnja i propitivanje, Sviđa li mi se to uistinu? I ako da, Smije li mi se sviđati?
muf
Kratak opći osvrt, svojevrsno „sužavanje polja“, nužno je prije samog početka analize. Gledateljsko je iskustvo prilično brzo dovelo do kategorizacije primjera neodoljivog mi televizijskog formata, odnosno eliminacije emisija koje me nisu uspjele privući, a u koje pripadaju sve inačice makeover podkategorije koji uključuje drastične plastične operacije (kao što su to, primjerice, Extreme Makeover i The Swan) te one kojima je u fokusu gubitak kilograma (Extreme Makeover: Weightloss Edition ili The Biggest Loser). Moj interes tako se vrti isključivo oko light makeover kategorije, čija je glavna zadaća promjena odjevnog stila kandidatkinja,2 uz dodatak nove frizure i profesionalne šminke. Unutar polja uspostavljena je i svojevrsna hijerarhija gledateljskog užitka, pa je tako, primjerice, Style by Jury na dnu ljestvice zbog određene, teško mi objašnjive, niskokvalitetne aure,3 dok je Your Style in His Hands teže probavljiv zbog koncepta koji groteskno ističe sve probleme navedenog formata: cjelokupnom stilskom transformacijom (doduše, uz nužnu pomoć stilistice) dirigira kandidatkinjin romantični partner, a općem dojmu pridnosi i animirana najavna špica u kojoj svemoguća ruka nevidljivog božanstva izmjenjuje odjevne predmete na papirnatoj lutkici. Sada već ugasli What Not to Wear, i to njegovo američko izdanje koje su vodili Stacy London i Clinton Kelly, nameće se i kao osobni favorit i kao klasični izdanak žanra sa svim njegovim prijepornim, a opet neshvatljivo mi privlačnim karakteristikama.
Zanimljivo je kako hrvatski pandani navedenih emisija (još) nisu zaživjeli; Shopping kraljica je sasvim druga vrsta modne reality zvjerke, a „prave“ makeover intervencije tek sam sporadično znala uhvatiti u obliku kratkih i neredovitih rubrika u emisijama poput InMagazina, Sve u šest i slično. Pa ipak, svoju fascinaciju modnim preobražajima povezujem još s godinama ranog djetinjstva, odnosno časopisom Mila čija je redovita rubrika bila i makeover frizure i šminke odabranih kandidatkinja,4 a koju sam uvijek dugo i pobožno proučavala. Rubrika je uz kratki popratni tekst u kojemu se moglo doznati ponešto o kandidatkinji, kao i o provedenim frizersko-šminkerskim intervencijama, sadržavala i dvije fotografije, manju „Prije“ i veću „Poslije“ uz pomoć kojih je čitateljica mogla utvrđivati i analizirati rezultate stručnih poboljšanja. Kandidatkinje su redom iskazivale svoje zadovoljstvo provedenim postupcima, ali nije bilo spomena „psihološkog momenta“ koji je jedan od ključnih zamašnjaka svih prethodno navedenih makeover emisija. Miline šminkersko-frizerske ekspertize bile su isključivo zgodan dodatak, maleni začin u životima svojih čitateljica, a ne povod ili simbol sveobuhvatnije unutrašnje revolucije.
Sasvim suprotno tome, inzistiranje na uzročno-posljedičnim vanjsko-unutrašnjim vezama u makeover emisijama predstavlja apsolutni imperativ. Prijašnji, neadekvatni izgled redovito se opisuje kao „maska“ ili „kostim“ koji promatračima ne dopušta pristup „pravoj“ osobi koja se iza njega krije, odnosno autentični „unutarnji“ identitet kandidatkinje ne poklapa se s njezinom pojavnošću. Posljedična modno-emocionalno-psihološka (r)evolucija može, s obzirom na realne okolnosti u životima kandidatkinja i potrebama voditelj(ic)a, ići u dva smjera: iznutra prema van, ukoliko se prikladan, poboljšan styling predstavlja kao kruna mukotrpnog prevladavanja intenzivnih privatnih i/li profesionalnih izazova (liječenje od raka, akademski uspjesi, promaknuće na poslu), odnosno pobjedonosno razotkivanje „prave mene“, ili izvana prema unutra, kada uglancana vanjština funkcionira kao svojevrsni zalog za budućnost, „žena kakva želim biti“,5 odnosno prvi korak k ostvarivanju željenih profesionalnih i osobnih ciljeva (pronalazak romantičnog partnera, zaposlenje, promaknuće).
Osim emocionalne komponentne razvijanja gledateljske empatije i interesa za kandidatkinju, ovo inzistiranje na „dubinskome“ za cilj ima i pozicioniranje vanjštine, odnosno odjevnog stila kao nečega što uvelike nadilazi površ(i)n(sk)o, odnosno pokušava dati legitimitet raznovrsnim strategijama uljepšavanja neutralizirajući optužbe o efemernosti. Privlačna vanjština izjednačava se s novostečenom psihološko-emocionalnom ravnotežom, implicirajući kako je poboljšani stil barem prvi korak prema poboljšanom životu u cjelini. Riječima Jennifer Douglas, makeover emisije „naglašavaju važnost onoga što nosimo, ali istovremeno uspostavljaju tijelo kao izvedenicu esencijalnog sebstva, te time potvrđuju kartezijanski dualizam uma i tijela disciplinirajući tijelo“6. Dok je u emsiji Style by Jury ovaj obrazac slanjem kandidatkinja na seanse s raznovrsnim life coachevima ili iskušavanjem aktivnosti uz pomoć kojih bi trebale prevladati svoje strahove ili nadići vlastite okvire proveden najradikalnije, čime se brzopoteznoj vanjskoj preobrazbi tako pridružuje i instant-duhovno-psihološki razvoj u punom smislu te riječi, u ostalim emisijama stilisti/ce-voditelji/ce ujedno preuzimaju i dužnosti duhovnih gurua koji zabludjele kandidatkinje trebaju izvesti na svjetlo samoprihvaćenosti i samopouzdanja. Pojavnost se na taj način izjednačava s „osobnošću i kapacitetom za uspješnost u svim životnim područjima“7, dok činjenica kako se čitav proces može opisati strategijom „osobnog poboljšavanja putem potrošnje“8 ostaje u zapećku. Dokazivanju mukotrpnosti ove psihološke bitke svakako pomažu i emocionalne reakcije samih voditelj(ic)a, suze i ganuće koje redovito prate svaku osobito tešku i/li dirljivu izvojevanu pobjedu nad niskim samopouzdanjem, trikoima životinjskog uzorka ili ofucanim donjim dijelom trenirke.
Banet-Weiser i Portwood-Stacer ovakav obrazac samoostvarenja putem rada na vanjštini i pojavnosti povezuju s političkom i ideološkom problematikom postfeminizma koji inzistira na retorici osobnog izbora o priklanjanju društveno proskribiranim normama privlačne ženskosti i osnaženja koje iz takvog izbora proizlazi9: makeover emisije pridonose ovoj ideologiji implicirajući kako je „ljubav prema vlastitom (kirurški usavršenom) ženskom tijelu podjednako snažna promocija (post)feminističkih vrijednosti kao što su to bili politički protesti“ feministkinja drugog vala. Postfeminizam tako političku moć ženskog subjekta i navedenu mogućnost osobnog izbora primarno legimitira kroz „osobne potrošačke navike, kao i u okviru opće potrošačke kulture“ dok „slavljenje tijela, užitak preobrazbe i osobno osnaženje funkcioniraju kao opravdanje obnovljene objektifikacije ženskih tijela.“ „Osnaženje“ po receptu makeover emisija tako zapravo predstavlja „beskrajni proces koji zahtijeva neprestanu regulaciju (ženskog) tijela“.10
Iako se makeover emisije čija su premisa isključivo površinske intervencije na odjeći, frizuri i šminki kandidatkinje čine sasvim bezazlenima u usporedbi s golim užasom The Swana, obje potkategorije dijele isti temeljni princip: nužni pristanak na podvrgavanje široko prihvaćenim normama ženskosti kao jedini put do žuđenog identiteta „žene kakva bih trebala/željela biti“, što podrazumijeva inzistiranje na „ekonomiji istosti“,11 odnosno bijelog, srednjoklasnog, heteroseksualnog, cis modela prihvatljive ženskosti, prilikom čega se „etnički i ekonomsko raznovrsnome nizu žena izruguje zbog toga što ne odgovaraju više-srednjoklasnom, mainstream-konzervativnom, tradicionalnom ženskom standardu mode i ljepote“.12
Ključne točke napetosti u emisijama upravo su trenuci u kojima se kandidatkinje pobune protiv nametnutog im modela ljepote, inzistirajući kako su sretne i zadovoljnje u vlastitoj koži i s vlastitim odjevnim stilom. Pobune su beziznimo kratkog daha: izrečeno se zadovoljstvo proglašava artificijelnim štitom čija je isključiva funkcija zaštita ranjive žene koja se iza njega nalazi, nipošto autentičnim iskazom osobnih afiniteta i izvorom užitka. Ukoliko ovakva emocionalna manipulacija zakaže, tu je uvijek provjerena strategija posramljivanja apelima prijatelja i obitelji, ili „objektivnih“ vanjskih promatrača koji na temelju kandidatkinjine pojavnosti donose mahom negativne sudove13 o njezinoj dobi, seksualnoj (ne)dostupnosti i (ne)poželjnosti i profesionalnim dostignućima. U završnim minutama, kada je kandidatkinja prihvatila pravila igre te nametnute normative pounutrila usput otkrivši kako su joj znatno poboljšali svaki aspekt života, ponovno izlaganje pogledu „porotnika“ polučuje sasvim suprotnu reakciju, utvrđujući tako gradivo o prihvatljivom modelu ženstvenosti usvajano tijekom trajanja emisije.
Očekivano je kako će i gledatelj/ica emisije reagirati na jednak način – početno zgražanje nad isuviše seksualiziranim, zapuštenim, dobno neprikladnim, previše ili premalo ženstvenim stilom zamjenjuje odobravanje uglancanog završnog proizvoda. Čak i ukoliko se gledatelj/ica ogluši na parole o „novom ja“, lako je moguće da će prostodušno „priznati“ kako kandidatkinja uistinu „izgleda bolje“. I tu je istinski početak zapleta narativa o gledateljskom užitku i nelagodi – trenutak u kojemu se ono što se uvriježeno smatra čvrstim, i isključivo individualnim, kategorijama sviđanja razotkriva kao često neugodan skup stereotipa, konformizma, manje ili više suptilnih društveno-kulturnih nukanja, osobnih nesigurnosti i neraščišćenih računa. Ono što preostaje iza užitka nedefinirana je krivnja i propitivanje, Sviđa li mi se to uistinu? I ako da, Smije li mi se sviđati?
- Važno je napomenuti kako su predmet analize u ovom tekstu isključivo makeover emisije kojima je u fokusu osobni izgled, što isključuje široko i plodno polje emisija koje se bave preuređenjem životnog prostora, automobila, međuljudskih i ljudsko-životinjskih odnosa; moja novootkrivena strast prema Lovcima na nekretnine morat će pričekati neku drugu prigodu.
- Kandidati koji se pojavljuju u navedenim emisijama mogu se nabrojati na prste; stilske makeover emisije tako se definiraju kao većinski „ženski žanr“, očekivano s obzirom na sustavno društveno povezivanje ženskosti s „efemernim“ svjetovima odjeće, šminke i frizure. (Queer Eye for the Straight Guy iznimka je koja potvrđuje pravilo.) Omjer muških i ženskih kandidata znatno je ujednačeniji u emisijama u čijem je fokusu gubitak kilograma. Znakovito je što je u ovim emisijama, barem nominalno, naglasak na zdravlju, a ne estetici; privlačna pojavnost tretira se kao ugodan nusproizvod rada na tijelu čiji je primarni cilj poboljšanje zdravstvenog stanja kandidata/kinja. Za rodno uvjetovane razlike u pristupu kandidatima u makeover emisijama s naglaskom na estetskoj kirurgiji vidi Judith Franco (2008): “Extreme Makeover: The Politics of Gender, Class and Cultural Identity.”
- Iako, za razliku od drugih navedenih primjera, uključuje i manje estetske zahvate, poput dentalne kirurgije, laserskog smanjivanja dioptrije i dermoabrazije, koji nadilaze granice „površinskih“ intervencija u odjeću i frizuru.
- Nažalost, ne mogu se sjetiti točnog imena rubrike kao ni činjenice je li danas općeprihvaćena odrednica makeover tih rani(ji)h devedesetih imala svoj hrvatski pandan, s obzirom da tih godina eventi, celebovi i lookovi još nisu bili duboko ukotvljeni u naše jezično tkivo.
- Amanda Gallagher (2007): “‘You Need a Makeover!’: The Social Construction of Female Body Image”, u knjizi A Makeover Story, What Not to Wear, and Extreme Makeover.
- “Why I Watch What Not To Wear, or, How Women Get in Gender Trouble.”; 2008.
- Sarah Banet-Weiser i Laura Portwood-Stacer (2008): “‘I just want to be me again!’: Beauty Pageants, Reality Television and Post-Feminism.”
- Isto.
- Za iscrpniju analizu navedene problematike vidi i Living Dolls: The Return of Sexism Natashe Walter i Female Chauvinist Pigs Ariel Levy.
- Susan Bordo (2004): Unbearable Weight: Feminism, Western Culture, and the Body.
- Brenda R. Weber (2005): “Beauty, Desire, and Anxiety: The Economy of Sameness in ABC’s Extreme Makeover“.
- Jennifer L. Pozner (2010): Reality Bites Back: The Troubling Truth about Gulity Pleasure TV.
- U emisiji Style by Jury nezavisni su promatrači koncipirani doslovno poput porote.
muf
