Pjesnik i povjesničar umjetnosti Zvonko Maković, kada je riječ o kiču, najveći problem vidi u 'mentalnome' kiču koji karakterizira to da mu je fikcija važnija od stvarnosti, a ne u kič predmetima, koji nakon nekoga vremena, smatra, postanu čak i prihvatljivi.
Maković je bio jedan od sudionika javne rasprave XVI. Pepelnica umjetnika pod nazivom 'umjetnost-kič-umjetnost' (horor vacui), održane u srijedu navečer u dvorani Polanec Zagrebačkoga kazališta mladih (ZKM). Tradicionalni dijalog teologije i umjetnosti nastavljen je tako i ove godine na znakovit kršćanski dan početka korizmenoga vremena Pepelnicu. O temi odnosa umjetnosti i kiča raspravljali su i povjesničarka umjetnosti Iva Körbler te filozof i teolog Ivica Raguž, a moderator je bio dominikanac i teolog Frano Prcela.Podsjetivši kako se kič javlja s početkom kapitalizma, Maković je ukazao na to da kič karakteriziraju lagodnost te lijenost, istaknuvši kako je austrijski književnik Hermann Broch rekao da je jedna od karakteristika kiča ta što nema dubinu. Spomenuo je i pojam 'camp' (kemp), koji je osmislila američka teoretičarka Susan Sontag, a koji, objasnio je, podrazumijeva estetski horor krajnje zasićenosti stilizacijom.
Pri tomu, upozorio je Maković, treba jasno razlučiti pojmove kiča i loše umjetnosti koji su potpuno različiti, budući da i loša umjetnost polazi od pitanja, a kič odbija svaku dubinu.
Iva Körbler istaknula je kako smo danas potpuno uronjeni u kič, koji je prisutan i u visokoj umjetnosti ali ga je tamo, dodala je, teže detektirati. Za nju je posebno zabrinjavajuće to što je kič dominantan u svijetu mladih. Kada je riječ o kiču u visokoj elitnoj kulturi podsjetila je na riječi engleskoga estetičara i povjesničara umjetnosti mađarskoga podrijetla Arnolda Hausera kako je elitna kultura subverzivno dopustila da raste kič da radništvo i niži slojevi građanstva ne bi mogli ući u taj zatvoreni eltni krug.
Na pitanje moderatora što to ljude tjera u kič i jesu li svi ljudi uopće sposobni za umjetnost, Ivica Raguž odgovorio je kako je kič zapravo odgovor na čovjekovu potrebu za sigurnošću i posjedovanjem dok nas umjetnost potiče na 'izlazak' iz sebe i na susret s Bogom i drugima, odnosno od umjetnosti očekujemo da nas izvede iz nas samih.
Raguž je podsjetio kako je njemački filozof Immanuel Kant govorio o lijepome kao nečemu što se protivi požudi, pa se tako, primijetio je Raguž, "može reći da je stablo dobra i zla prvi umjetnički predmet".
U osvrtu na kič danas prisutan u visokoj umjetnosti, Raguž je rekao kako moderna umjetnost želi šokirati i smatra kako bi umjetnik danas mogao biti subverzivan kada bi u svoje djelo, umjesto prevladavajuće tame, unio svjetlo. S tim u vezi, istaknuo je kako je umjetnost jedina koja može stvoriti čežnju za nečim novim. Po Ragužu, kič je danas na poseban način prisutan u velikim muzejima koji su se, rekao je "pretvorili u zagađena mjesta gdje se galami i radi koješta samo se ne gledaju umejtnički eksponati, dok se prije u muzej išlo kao na misu".
Makoviću je to pak još jedna potvrda za to da je "kič u glavi, odnosno u ponašanju publike" i uvjeren je kako takvo kičersko ponašanje podržava radikalni kapitalizam.
