Foto: svetigora
Indikativna je koincidencija da je Hrvatska samo par dana nakon obnarodovanja negativnog ECRI-jevog izvješća o stanju rasizma i netolerancije u RH preuzela od Danske – na skupu 17.-18. svibnja u kraljevskom dvorcu Helsingoru – šestomjesečno predsjedanje Odborom ministara Vijeća Europe, a među četirima temama hrvatskog mandata, kazala je ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović-Burić, bit će – da čovjek ne povjeruje – upravo „učinkovita zaštita prava nacionalnih manjina i ranjivih skupina“ te „borba protiv korupcije“. Bijedna Naša – valjda zato što je zadnja u Uniji po učinkovitosti u borbi protiv tih zala – zadala si učiti pameti bolje od sebe. Sic
Marijan Vogrinec
Hrvatska je opet dobila civilizacijski vrlo neugodnu, zvučnu pljusku iz Europske unije. „Rasistički i netolerantni govor mržnje u javnom diskursku eskalira; glavne mete su Srbi, LGBTQI osobe i Romi“, navodi se u sažetku izvješća Europske komisije Vijeća Europe protiv rasizma i netolerancije (ECRI) za 2017. godinu. „Sve više jača nacionalizam, posebno među mladima, uglavnom u obliku veličanja fašističkog ustaškog režima. U regionalnim medijima i na internetu uobičajeni su rasistički i ksenofobni izrazi protiv Srba, LGBTQI osoba i izbjeglica, kao i uvrednjiv jezik o Romima. Događaju se i fizički napadi na te skupine, kao i na njihovu imovinu.“ Analiza zakonskih paragrafa, rasističke i homo/transfobne prakse u RH, nasilja i politike integracije načinjena je nakon posjeta aktivista ECRI-ja Hrvatskoj u travnju 2017., a svodi se na zaključak da nema poboljšanja ni nakon petog takvog izvešća.
„Odgovori hrvatskih vlasti na te incidente ne mogu se smatrati potpuno primjerenim“, tvrdi ECRI. „Vlasti rijetko upućuju bilo kakve poruke protiv govora mržnje. Kazneni progon lako se odbacuje i većinu slučajeva govora mržnje i nasilja motiviranog mržnjom tretira se kao prekršaje. Odredbe o rasističkoj motivaciji kao otežavajućoj okolnosti također se rijetko primjenjuju zbog manjka znanja i stručnosti u pravosuđu u prepoznavanju govora mržnje.“ ECRI je u odnosu na pravosuđe i sankcioniranje čina mržnje bio blaži, nego što je smio biti: ne radi se tu o „manjku znanja i stručnosti“ tih koji sude, nego o nečasnom toleriranju, guranju pod tepih pojava kojima vlast ne želi stati na kraj, a suce postavlja ta ista – vlast, pa… Neće vrana vrani kopati oči.
Formalan politički govor o nacionalnim strategijama, osobito onoj za Rome, pun je velikih riječi o visokoj razini skrbi za tu populaciju, no, ta je etnička manjina – nešto manje srpska – suočena s visokim stupnjem društvene isključenosti. Zadnji su na redu za zapošljavanje, gotovo ih nema na skrbi u socijalnom i zdravstvenom sustavu, školstvo im je nedostupno zbog diskriminacije, itsl. Hrvatska je javnost posredstvom televizije nedavno saznala za slučaj mladog Roma s diplomom radiološkog tehničara, koji se uredno svaki mjesec javlja Zavodu za zapošljavanje, iako su samo u Zagrebu zdravstvene ustanove bile potrebite 13 takvih stručnjaka. Mladog Roma nitko nije želio zaposliti. Nikakve mu državne strategije ne pomažu. Samo zato što je Rom?
U drugom slučaju, njegov se također mladi sunarodnjak iz unutrašnjosti prijavio na natječaj za radno mjesto konobara u ugostiteljskom objektu na Jadranu, gdje je već alarmantan nedostatak konobara, kuhara, slastičara, sobarica, pomoćnog osoblja u ugostiteljstvu… Mladić je telefonski dobio pristanak za zapošljavanje, dogovorio se o radnim uvjetima i plaći te u sporazumno utvrđenom roku osvanuo na radnom mjestu. Kad ga je poslodavac ugledao i ljutito odmjerio od glave do pete, graknuo je: „Zašto mi nisi rekao da si Rom? Što bi kazali moji gosti da ih ti poslužuješ!?“ I, naravno, nije bilo ništa od posla. Presudile su boja kože i romske crte lica. Hrvatsko ime Ivan bilo je u redu. Nezaposleni mladić iz osmeročlane bjelovarske obitelji, koja preživljava od skupljanja sekundarnog otpada, uzalud je potrošio posuđeni novac za putovanje.
U nekim mjestima u Međimurju s većim brojem Roma, roditelji organiziraju masovne prosvjede protiv toga da „obojeni“ mališani sjede ne samo u istim školskim klupama nego čak u istim razrednim odjelima s djecom hrvatske etničke pripadnosti. Rasizam na djelu, kao i onaj protiv izbjeglica i migranata, čije su zemlje unesrećili SAD/NATO i ini zapadni saveznici. Hrvatski buntovnici protiv „obojenih“ i suživota s njima uopće se ne srame nedjeljom odlaziti na mise i busati se u katolička prsa. Sramota do neba, a čak i Bog i Crkva šute. Dođu iz Zagreba prosvjetni savjetnici gasiti rasističku vatru, ali bruka ostaje. Dvadeset prvo stoljeće nezaustavljivo otkucava dalje. Zapravo, nikog nije briga što Romi žive na rubu društva, neljudski, neželjeni u vlastitoj domovini. Kao i srpska starčad po devastiranim selima na Kordunu, Banovini, u Lici, Dalmatinskoj zagori, zapadnoj Slavoniji… Bez struje, vode, liječnika, trgovine, uređenih cesta i temeljne ljudske skrbi.
Foto: N1
Saborski zastupnici Veljko Kajtazi (romska i još 17 drugih etničkih manjina) te trojica srpskih zastupnika u „Visokom domu“, s Miloradom Pupovcem na čelu, sviraju nekoj stvari zbog državnog neprijateljstva prema njihovim sunarodnjacima u zemlji članici EU-a. Budući da su u koaliciji s nevjerodostojnim HDZ-om, pa im mjesečne anapaže po toj liniji zapasuju najmanje sedam minimalaca u RH ili više od tri prosječne plaće, treba im vjerovati, jelte, kad laprdaju javnosti kako ne žele rušiti bešćutnu vladu jer su politički savjesni, žele očuvati političku stabilnost u zemlji i uštedjeli građanima teške milijune kuna za izvanredne parlamentarne izbore. Da pukneš od smijeha, ali – nema pomoći! – naopako izdrilano biračko tijelo takvima je dalo ključeve vlasti. A oni su pak na postizbornoj burzi beščašća, korupcije, klijentelizma, nepotizma, laži i prijevara armirali baš to zbog čega su izabrali baviti se politikom: u se, na se i poda se.
Europske lekcije Hrvatskoj
ECRI, međutim, hvali nove zakonske paragrafe RH za LGBTQI manjinu – javno ih se takvima izjašnjava manje od 150, što je više nego jasan znak koliko su prihvaćeni u široj društvenoj zajednici – jer je SDP-ova koalicijska vlada Zorana Milanovića udarila kontru klerikalnom referendumu o ustavnoj definiciji obitelji (O = M + Ž), pa je srpnja 2014. progurala u Hrvatskom saboru Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola. No, time nisu suzbili – dapače, znatno je ojačala – klerikalno-konzervativnu agresiju na tu manjinu. Sva halabuka Katoličke crkve i njihovih ad hoc te režiranih svjetovnih skupina u sklopu pokreta tzv. konzervativne revolucije (Željka Markić, Vincent John Batarelo, sisački biskup Vlado Košić i takvi) permanentno zagorčava život „pederima“ i ženama kojekakvim inicijativama protiv temeljnih ljudskih prava i sloboda. LGBTQI manjinu dnevno bombardiraju najprizemnijim predrasudama (npr. difamiranje izmišljotinama tzv. rodne ideologije u Istanbulskoj konvenciji, roditelja 1 i 2, itsl.), čime ih se diskriminira na svakom koraku i na svaki način.
Europa, dakle, zahtijeva u preporukama Bijednoj Našoj da pod hitno uvede u škole obavezno obrazovanje o ljudskim pravima (u sklopu nastave građanskog odgoja), s osobitim naglaskom na ravnopravnost i strogu zabranu bilo kakve diskriminacije. Ti sadržaji moraju biti u udžbenicima, a nastavnici osposobljeni za učinkovito tumačenje tih civilizacijskih vrijednosti mladim naraštajima. Građanima suvremene, tolerantne i uključive Europe. Za dvije godine će ECRI provjeriti je li to učinjeno. Nacionalnu, pak, strategiju za društvenu uključivost Roma (2013.-2020.) „mora pratiti procjena svih integracijskih projekata provedenih posljednjih godina. Hrvatski političari, visoki dužnosnici i političke stranke trebali bi osuđivati govor mržnje i promicati toleranciju. Vlasti bi trebale osigurati i da akcijski plan za integraciju osoba koje su dobile međunarodnu zaštitu (2017.-2019.) ima dobro definirane ciljeve, vremenske okvire, financijska sredstva, indikatore uspješnosti te sustav nadzora i procjene provedbe. Potrebno je također donijeti akcijski plan za suzbijanje homofobije i transfobije u svim područjima svakodnevnog života, uključujući obrazovanje, zapošljavanje i zdravstvenu skrb“. Hoće li Bijedna Naša do roka za ECRI-jev monitoring, ako ne prije, udovoljiti preporukama civiliziranog svijeta. Neće, jer još dugo za to neće biti zrela. Naći će neki izgovor.
Indikativna je koincidencija da je Hrvatska samo par dana nakon obnarodovanja negativnog ECRI-jevog izvješća o stanju rasizma i netolerancije u RH preuzela od Danske – na skupu 17.-18. svibnja u kraljevskom dvorcu Helsingoru – šestomjesečno predsjedanje Odborom ministara Vijeća Europe, a među četirima temama hrvatskog mandata, kazala je ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović-Burić, bit će – da čovjek ne povjeruje – upravo „učinkovita zaštita prava nacionalnih manjina i ranjivih skupina“ te „borba protiv korupcije“. Bijedna Naša – valjda zato što je zadnja u Uniji po učinkovitosti u borbi protiv tih zala – zadala si učiti pameti bolje od sebe. Sic. Koliko je cijela stvar na rubu zdrave pameti, može se pročitati na službenim vladinim internetskim stranicama: „Ministrica je, također, predstavila plan aktivnosti tijekom predsjedanja, naglasivši da je ukupno planirano 28 događanja, od toga najviše iz područja zaštite i promocije ljudskih prava, a većina događanja, njih 18, planirana su u Hrvatskoj“.
Zemlja kojoj su manjine zadnja rupa na svirali, kojoj su „domoljubi“ oteli oko 300 milijardi eura od 1990-ih do danas, milijunske HDZ-ove afere navezuju se jedna na drugu, ideološki ekstremizam pronacifašističkog lika hara društvom, a primitivizam špiljskog i praznoumlje srednjovjekovnog tipa dnevno marširaju ulicama i medijima, dakle takva država želi Europu (i šire?) učiti zaštiti i promoviranju ljudska prava!?
Turistički promidžbeni slogan o Hrvatskoj kao maloj zemlji za veliki odmor jamačno bi više odgovarao u verziji o maloj zemlji za veliku mržnju, lopovluk i primitivizam. To su konstante dnevnog života u Bijednoj Našoj, gdje svak svakog nekažnjeno hvata za gušu, jer disfunkcionalna država jednostavno ne funkcionira na civilizacijskoj osnovi. Ima li ikakvih izgleda za tzv. najljepšu zemlju na svijetu nakon što je već 28 godina Hrvat svoj na svome, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu i hrvatska puška na hrvatskom ramenu, a hrvatska tzv. vlast na hrvatskom Markovom trgu – ne više u Beču, Pešti, Beogradu…? Nema izgleda. Ne zato što netko sa strane ne dâ naprijed „Božjem narodu“, već zato jer je povijesno Hrvat Hrvatu najveći dušmanin. Najljući vuk. Anto Đapić je svojedobno stavio vuka u stranački amblem/grb HSP-a. Legenda o hrvatskom jalu je – legendarna. Ni sa Srbima nije ništa bolje. Četiri ocila. Srpski jal je našao mjesto u samom nacionalnom grbu: „Samo sloga Srbina spašava“.
Unutarhrvatska/međuhrvatska vučja ćud, a zbog nje i povijesna nesreća, opetovala se u svim ratovima i imperijalnim kataklizmama, takorekuć od stoljeća sedmog do najnovijeg doba. Praznovjerni će se naći razlog u povijesnoj legendi o tisućljetnoj kletvi dobrog kralja Dmitra Zvonimira (vladao 1075.-1089.): „Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi!“ Iliti, dabogda nikad ne bili svoji gazde. I bî tako. I danas jest.
Umirući 1089. godine kod „pet crkava na Kosovu“, sada Biskupija nedaleko od Knina – navodno u smrtonosnim ranama i mukama, koje su mu nanijeli vlastiti podanici, jer nisu željeli na poziv pape Urbana II. „oslobađati Svetu zemlju od nevjernika“ – kralj Zvonimir je prokleo Hrvate. I, kaže legenda, od tada im sve ide naopako, tuđini im se smjenjuju za vratom i pod tim jarmom Hrvati istrjebljuju sami sebe. I tako, navodno, mora biti 1000 godina. Kletvi u toj priči istječe rok tek 2089., za još 71 godinu. Dotad tko živ tko mrtav. Ako se uzme nadnevak pogibije Petra Snačića (ili Svačića) na Gvozdu 1097., posljednjeg hrvatskog kralja narodne krvi, rok trajanja Zvonimirove kletve produljuje se za osam godina. Smrću kralja Dmitra Zvonimira, čiji je tron dopao Stjepanu II., sinovcu Petra Krešimira IV., buknuo je sukcesijski sukob, za kojeg su Hrvati izgubili samostalnost. Na prijestolje su zasjeli mađarski Arpadovići, a Hrvati su od tada manje-više sluge moćnim susjedima iz „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“ – uključivo Katoličkoj crkvi – i topovsko meso u svim njihovim ratovima. Međusobnim i onima kad su u Europu provaljivali osvajači s Istoka. Antemurale christianitatis (sic). Unutarhrvatski ratovi da se i ne spominju. Ili endehazijska farsa kada je kvisling Ante Pavelić, za posjeta Benitu Mussoliniju radi darovanja Italiji (Rimski ugovori) jadranske Hrvatske, molio kralja Vittoria Emanuela III. da nekog princa iz vladarske dinastije Savoja ustoliči kao hrvatskog kralja Tomislava II. Ustaški kretenizam na entu.
Kola na makadamu
I dan-danas „obitelj kojoj Hrvatska oduvijek pripada“ ima sve češće potrebu povući uzde ne bi li se kola zadržala na makadamu ili „razigrane“ udariti uzdama po leđima ne bi li se smirili uz rudo. Bijedna je Naša – ne računajući Bugarsku – najsiromašnija zemlja u Uniji, kojoj najlošije ide unatoč činjenici da su joj prije tridesetak i više godina gledale u leđa gotovo sve zemlje bivšeg tzv. Istočnog lagera. Danas, kad je Hrvatska „svoja na svome“, „sama sebi gospodarica“, itsl., ona gleda u leđa Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, čak i Rumunjskoj… koje galopiraju prema horizontu. RH ih bez dalekozora sve teže prati. Bombastične gospodarske afere teške milijarde nečega (Agrokor, kutinska Petrokemija, brodogradilišta u Puli i Rijeci, Ina-MOL…), kriminal neviđenih razmjera (lopovski slučajevi Fimi media, Remorker, Planinska, Dinamo…) i primitivizam izvan svake pameti (nasrtaji na civilizacijske vrijednosti i humanizam u ime nacije, vjere i ideologije) dnevni su cirkusi, koji truju građanski ukus i rastjeruju ljude iz vlastite domovine. Iseljava se gladan i apatičan narod, ne rađaju se djeca, zemlja prosječne dobi stanovništva od 42,3 godine tiho izumire… I nikog briga!
Foto: Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Ljudska prava i slobode nisu prioritet trenutnoj HDZ-ovoj koalicijskoj vlasti, koja se upravo rastače u aferi Agrokor, jer portal Index.hr dnevno objavljuje vruće razmjenu e-mailova bivše vladine potpredsjednice i ministrice gospodarstva Martine Dalić s alfa mužjacima interesne, samoprozvane skupine Borg. U manje od godine dana izvuklli su iz Agrokora pola milijarde kuna. Uzima i dalje, a vlada zborno farba tunele, tvrdi da je – sve u najboljem redu. Transparentno i po zakonu. Tko i što (ni)je znao i tko (ni)je krivac za besprimjeran novi atak na gospodarstvo i državu? No, otkriva se da je i premijer Andrej Plenković sve znao, dapače, bio je na čelu operacije upada države (tzv. lex Agrokor) u privatno vlasništvo (Ivice Todorića) pod izgovorom „očuvanja desetaka tisuća radnih mjesta“ u četirima državama i izbjegavanja prave „stečajne katastrofe“. Martina Dalić i Andrej Plenković sami su krivi što su se našli na brisanom prostoru kao slobodnoleteći glineni golubovi. Prvi je pao, hoće li i drugi?
HDZ-ov predsjednik saborskog Kluba zastupnika Branko Bačić ima pravo kad tvrdi da predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, zbog uskipjele afere Agrokor i bujice hotmailova iz Indexa.hr „ne kreće u rušenje vlade“. Prije će biti da je vidjela svoju šansu u tome što se premijer našao u gadnoj stisci sa svih strana, osobito iz medija i s radikalno desnog krila svoje stranke, gdje se samo čekalo da na nečem posrne. Do neki dan su, inatljivo, izbjegavali jedno drugo i danima držali gluhe telefone, jer se Grabar-Kitarović za svojih čergarenja Uredom po županijama nije ustručavala uplitati u premijerove ovlasti, tu i tamo udijeliti mu packu, na što joj je on uzvraćao. Odnosi su ponešto zahladnjeli, iako to nisu željeli javno priznati. E sad, nakon što je premijer pogodio u srž njezinih ambicija, obećavši stranačku potporu za drugi predsjedničin mandat, ona je spremno podmetnula leđa pod njegova kola na nizbrdici.
Foto: Dalibor Urukalovic/pixell
Odgodila je već dogovorene službene posjete Slovačkoj i Crnoj Gori, najavila hitnu sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost o temi Agrokora i tematsku sjednicu vlade ne bi li se, sinergijski, spašavalo što se spasiti još dade. Računa, ako Plenković padne s vladinog, a onda neminovno i sa stranačkog trona, vrag će znati tko će ga zamijeniti i kakve će biti njezine šanse u finišu predsjedničke kampanje za drugi mandat, ili pak izgledi pokuša li nastaviti diplomatsku karijeru u međunarodnoj politici. „Ostavka potpredsjednice vlade RH Martine Dalić razborit je i odgovoran politički čin“, poruka je iz Ureda predsjednice gotovo istim Plenkovićevim riječima. „Ni jedan državni posao, pa tako ni postizanje nagodbe o restrukturiranju Agrokora, ne može ovisiti o jednom čovjeku niti smije biti njegov talac. Jedini cilj tog procesa jest stabilnost kompanije, očuvanje radnih mjesta i zadržavanje ukupne gospodarske aktivnosti. To je strateški državni interes. Dosadašnji tijek tog procesa može se ocijeniti uspješnim. Zadaća je nadležnih državnih tijela utvrditi sve relevantne činjenice glede sumnji na netransparantnost, mogući sukob interesa osnosno moguće povrede zakona, bez pritisaka javnosti i politike.“
Vjerojatno će samo nepopravljivi skeptik povezati smisao njezine nevojbene potpore Plenkoviću u gabuli s činjenicom da se istodobno oglasilo i saborsko Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa i oslobodilo predsjednicu RH svake krivnje po prijavi za privatno sedmodnevno putovanje u SAD oko Nove godine 2016. Neka institucije rade svoj posao, pametuje Grabar-Kitarović u priopćenju, a zna tko i kako iz sjene uvjetuje ishode tog rada. Samo će notorni hlebinac prečuti njezinu znakovitu pripomenu: „bez pritisaka javnosti i politike“. Za politiku manje-više, ali zašto joj smeta pritisak javnosti kad bez tog pritiska ne bi isplivalo pet posto Agrokorovog mulja? I muljatora. Je li na djelu interesno slizavanje tipa ruka ruku mije među dvoje HDZ-ovih prvaka? Itekako.
Dok se u Bijednoj Našoj događaju kojekakve političko-kriminalne prljavštine i sukobi oko materijalnoh dobara, ciljano se skreće javna pozornost na ideološke obračune ustaša i partizana (Jasenovac i Bleiburg), koji nikad neće prestati dok osvetoljubivih budala ima živih, a falanga tzv. konzervativne revolucije lovi u mutnom, zapasuje sav javni prostor pokušajem refrendumskog izbacivanja etničkih manjina iz odlučivanja o vladi i državnom proračunu promjenom Izbornog zakona te otkazivanja Vijeću Europe nedavno ratificirane Konvencije o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istanbulske konvencije. I jedna i druga inicijativa „obiteljske“ aktivistice Željke Markić i družine, za čije ostvarenje skupljaju potpise širom RH, uperene su protiv temeljnih ljudskih prava i sloboda u pluralnoj zbilji RH, multikonfesionalnom i multikulturnom društvu. To je protivno ne samo Ustavu nego i osnovnim uvjetima što ih je Bijedna Naša morala ispuniti da bi bila primljena u EU.
Ne damo svoje manjine
Ta vrst tzv. konzervativne agresije na pluralnost, demokraciju i slobode modernog sekularnog društva, kojim vrijednostima deklarativno i u međunarodnim tijelima priseže i RH, izazvale su oštra reagiranja one druge Hrvatske koja ni po koju cijenu ne dâ na civilizacijske stečevine. Ne dâ na svoje manjine – jer su bogatstvo društva – i ne dâ dogmatskom srednjovjekovlju da opet spaljuje žene na lomačama, smatrajući ih vješticama i griješnim Evama kojima je mjesto u kuhinji, rodilištu i pod muževom čvrsto stisnutom šakom. U subotu je u Zagrebu, Splitu i prvi put Rijeci održan svibanjski „Hod za život“ militanata tzv. konzervativne revolucije, sa svim živopisnim prvacima te scene. U Rijeci im se još masovnije suprotstavio svojevrstan pokret otpora pod indikativnim nazivom „Hod za slobodu“, koji će se proširiti po cijeloj zemlji, jer je vrag odnio šalu. Bunt nije slučajno bio u Rijeci. To je jedini grad u Bijednoj Našoj u čijoj bolnici ne prave nikakve smetnje ženama koje se odluče na pobačaj, odnosno u kojem gradska i županijska vlast znaju civilizacijski odnositi prema manjinama, gdje ljudska prava i slobode nisu licemjerna floskula za mazanje očiju međunarodnoj javnosti. Tako je i u Istri i Međimurju, gdje HDZ i Katolička crkva godinama – nemaju prođu. No pasaran! Taj poklič Isidore Dolores Ibárruri Gómez, legendarne La Pasionarie, bila je i znakovita poruka s jednog od transparenata „Hoda za slobodu“.
I neće proći konzervativno zlo, jer ne smije – proći. Bio bi to poraz Hrvatske sloboda i ljudskih prava za koje se umiralo prošlih stoljeća. Marinella Matejčić iz udruge PaRiter, jedne od suorganizatorica riječkog „Hoda za slobodu“, ovako je portalu N1 objasnila zašto ideja i smisao „Hoda za život“ ne smije biti budućnost RH: „Sloboda je dostojanstven i siguran život u koji se ne upliće kler. Sloboda je život koj se kroje manipulacije i laži interesnih skupina. Sloboda je biti to što jesi i živjeti u obitelji koju osjećaš, ne ‘skrojenoj’ prema nečijim idealima. Sloboda je moći raspolagati vlastitim tijelom na način na koji želiš, značilo to roditi jedno dijete, više djece ili nikad ne postati roditeljem. Davno izborena prava i jesu nešto što bismo trebali uživati, ne se boriti za njih opet: to nije način na koji možemo ostvariti napredak i društveni razvoj“.
tacno
Indikativna je koincidencija da je Hrvatska samo par dana nakon obnarodovanja negativnog ECRI-jevog izvješća o stanju rasizma i netolerancije u RH preuzela od Danske – na skupu 17.-18. svibnja u kraljevskom dvorcu Helsingoru – šestomjesečno predsjedanje Odborom ministara Vijeća Europe, a među četirima temama hrvatskog mandata, kazala je ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović-Burić, bit će – da čovjek ne povjeruje – upravo „učinkovita zaštita prava nacionalnih manjina i ranjivih skupina“ te „borba protiv korupcije“. Bijedna Naša – valjda zato što je zadnja u Uniji po učinkovitosti u borbi protiv tih zala – zadala si učiti pameti bolje od sebe. Sic
Marijan Vogrinec
Hrvatska je opet dobila civilizacijski vrlo neugodnu, zvučnu pljusku iz Europske unije. „Rasistički i netolerantni govor mržnje u javnom diskursku eskalira; glavne mete su Srbi, LGBTQI osobe i Romi“, navodi se u sažetku izvješća Europske komisije Vijeća Europe protiv rasizma i netolerancije (ECRI) za 2017. godinu. „Sve više jača nacionalizam, posebno među mladima, uglavnom u obliku veličanja fašističkog ustaškog režima. U regionalnim medijima i na internetu uobičajeni su rasistički i ksenofobni izrazi protiv Srba, LGBTQI osoba i izbjeglica, kao i uvrednjiv jezik o Romima. Događaju se i fizički napadi na te skupine, kao i na njihovu imovinu.“ Analiza zakonskih paragrafa, rasističke i homo/transfobne prakse u RH, nasilja i politike integracije načinjena je nakon posjeta aktivista ECRI-ja Hrvatskoj u travnju 2017., a svodi se na zaključak da nema poboljšanja ni nakon petog takvog izvešća.
„Odgovori hrvatskih vlasti na te incidente ne mogu se smatrati potpuno primjerenim“, tvrdi ECRI. „Vlasti rijetko upućuju bilo kakve poruke protiv govora mržnje. Kazneni progon lako se odbacuje i većinu slučajeva govora mržnje i nasilja motiviranog mržnjom tretira se kao prekršaje. Odredbe o rasističkoj motivaciji kao otežavajućoj okolnosti također se rijetko primjenjuju zbog manjka znanja i stručnosti u pravosuđu u prepoznavanju govora mržnje.“ ECRI je u odnosu na pravosuđe i sankcioniranje čina mržnje bio blaži, nego što je smio biti: ne radi se tu o „manjku znanja i stručnosti“ tih koji sude, nego o nečasnom toleriranju, guranju pod tepih pojava kojima vlast ne želi stati na kraj, a suce postavlja ta ista – vlast, pa… Neće vrana vrani kopati oči.
Formalan politički govor o nacionalnim strategijama, osobito onoj za Rome, pun je velikih riječi o visokoj razini skrbi za tu populaciju, no, ta je etnička manjina – nešto manje srpska – suočena s visokim stupnjem društvene isključenosti. Zadnji su na redu za zapošljavanje, gotovo ih nema na skrbi u socijalnom i zdravstvenom sustavu, školstvo im je nedostupno zbog diskriminacije, itsl. Hrvatska je javnost posredstvom televizije nedavno saznala za slučaj mladog Roma s diplomom radiološkog tehničara, koji se uredno svaki mjesec javlja Zavodu za zapošljavanje, iako su samo u Zagrebu zdravstvene ustanove bile potrebite 13 takvih stručnjaka. Mladog Roma nitko nije želio zaposliti. Nikakve mu državne strategije ne pomažu. Samo zato što je Rom?
U drugom slučaju, njegov se također mladi sunarodnjak iz unutrašnjosti prijavio na natječaj za radno mjesto konobara u ugostiteljskom objektu na Jadranu, gdje je već alarmantan nedostatak konobara, kuhara, slastičara, sobarica, pomoćnog osoblja u ugostiteljstvu… Mladić je telefonski dobio pristanak za zapošljavanje, dogovorio se o radnim uvjetima i plaći te u sporazumno utvrđenom roku osvanuo na radnom mjestu. Kad ga je poslodavac ugledao i ljutito odmjerio od glave do pete, graknuo je: „Zašto mi nisi rekao da si Rom? Što bi kazali moji gosti da ih ti poslužuješ!?“ I, naravno, nije bilo ništa od posla. Presudile su boja kože i romske crte lica. Hrvatsko ime Ivan bilo je u redu. Nezaposleni mladić iz osmeročlane bjelovarske obitelji, koja preživljava od skupljanja sekundarnog otpada, uzalud je potrošio posuđeni novac za putovanje.
U nekim mjestima u Međimurju s većim brojem Roma, roditelji organiziraju masovne prosvjede protiv toga da „obojeni“ mališani sjede ne samo u istim školskim klupama nego čak u istim razrednim odjelima s djecom hrvatske etničke pripadnosti. Rasizam na djelu, kao i onaj protiv izbjeglica i migranata, čije su zemlje unesrećili SAD/NATO i ini zapadni saveznici. Hrvatski buntovnici protiv „obojenih“ i suživota s njima uopće se ne srame nedjeljom odlaziti na mise i busati se u katolička prsa. Sramota do neba, a čak i Bog i Crkva šute. Dođu iz Zagreba prosvjetni savjetnici gasiti rasističku vatru, ali bruka ostaje. Dvadeset prvo stoljeće nezaustavljivo otkucava dalje. Zapravo, nikog nije briga što Romi žive na rubu društva, neljudski, neželjeni u vlastitoj domovini. Kao i srpska starčad po devastiranim selima na Kordunu, Banovini, u Lici, Dalmatinskoj zagori, zapadnoj Slavoniji… Bez struje, vode, liječnika, trgovine, uređenih cesta i temeljne ljudske skrbi.
Foto: N1
Saborski zastupnici Veljko Kajtazi (romska i još 17 drugih etničkih manjina) te trojica srpskih zastupnika u „Visokom domu“, s Miloradom Pupovcem na čelu, sviraju nekoj stvari zbog državnog neprijateljstva prema njihovim sunarodnjacima u zemlji članici EU-a. Budući da su u koaliciji s nevjerodostojnim HDZ-om, pa im mjesečne anapaže po toj liniji zapasuju najmanje sedam minimalaca u RH ili više od tri prosječne plaće, treba im vjerovati, jelte, kad laprdaju javnosti kako ne žele rušiti bešćutnu vladu jer su politički savjesni, žele očuvati političku stabilnost u zemlji i uštedjeli građanima teške milijune kuna za izvanredne parlamentarne izbore. Da pukneš od smijeha, ali – nema pomoći! – naopako izdrilano biračko tijelo takvima je dalo ključeve vlasti. A oni su pak na postizbornoj burzi beščašća, korupcije, klijentelizma, nepotizma, laži i prijevara armirali baš to zbog čega su izabrali baviti se politikom: u se, na se i poda se.
Europske lekcije Hrvatskoj
ECRI, međutim, hvali nove zakonske paragrafe RH za LGBTQI manjinu – javno ih se takvima izjašnjava manje od 150, što je više nego jasan znak koliko su prihvaćeni u široj društvenoj zajednici – jer je SDP-ova koalicijska vlada Zorana Milanovića udarila kontru klerikalnom referendumu o ustavnoj definiciji obitelji (O = M + Ž), pa je srpnja 2014. progurala u Hrvatskom saboru Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola. No, time nisu suzbili – dapače, znatno je ojačala – klerikalno-konzervativnu agresiju na tu manjinu. Sva halabuka Katoličke crkve i njihovih ad hoc te režiranih svjetovnih skupina u sklopu pokreta tzv. konzervativne revolucije (Željka Markić, Vincent John Batarelo, sisački biskup Vlado Košić i takvi) permanentno zagorčava život „pederima“ i ženama kojekakvim inicijativama protiv temeljnih ljudskih prava i sloboda. LGBTQI manjinu dnevno bombardiraju najprizemnijim predrasudama (npr. difamiranje izmišljotinama tzv. rodne ideologije u Istanbulskoj konvenciji, roditelja 1 i 2, itsl.), čime ih se diskriminira na svakom koraku i na svaki način.
Europa, dakle, zahtijeva u preporukama Bijednoj Našoj da pod hitno uvede u škole obavezno obrazovanje o ljudskim pravima (u sklopu nastave građanskog odgoja), s osobitim naglaskom na ravnopravnost i strogu zabranu bilo kakve diskriminacije. Ti sadržaji moraju biti u udžbenicima, a nastavnici osposobljeni za učinkovito tumačenje tih civilizacijskih vrijednosti mladim naraštajima. Građanima suvremene, tolerantne i uključive Europe. Za dvije godine će ECRI provjeriti je li to učinjeno. Nacionalnu, pak, strategiju za društvenu uključivost Roma (2013.-2020.) „mora pratiti procjena svih integracijskih projekata provedenih posljednjih godina. Hrvatski političari, visoki dužnosnici i političke stranke trebali bi osuđivati govor mržnje i promicati toleranciju. Vlasti bi trebale osigurati i da akcijski plan za integraciju osoba koje su dobile međunarodnu zaštitu (2017.-2019.) ima dobro definirane ciljeve, vremenske okvire, financijska sredstva, indikatore uspješnosti te sustav nadzora i procjene provedbe. Potrebno je također donijeti akcijski plan za suzbijanje homofobije i transfobije u svim područjima svakodnevnog života, uključujući obrazovanje, zapošljavanje i zdravstvenu skrb“. Hoće li Bijedna Naša do roka za ECRI-jev monitoring, ako ne prije, udovoljiti preporukama civiliziranog svijeta. Neće, jer još dugo za to neće biti zrela. Naći će neki izgovor.
Indikativna je koincidencija da je Hrvatska samo par dana nakon obnarodovanja negativnog ECRI-jevog izvješća o stanju rasizma i netolerancije u RH preuzela od Danske – na skupu 17.-18. svibnja u kraljevskom dvorcu Helsingoru – šestomjesečno predsjedanje Odborom ministara Vijeća Europe, a među četirima temama hrvatskog mandata, kazala je ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović-Burić, bit će – da čovjek ne povjeruje – upravo „učinkovita zaštita prava nacionalnih manjina i ranjivih skupina“ te „borba protiv korupcije“. Bijedna Naša – valjda zato što je zadnja u Uniji po učinkovitosti u borbi protiv tih zala – zadala si učiti pameti bolje od sebe. Sic. Koliko je cijela stvar na rubu zdrave pameti, može se pročitati na službenim vladinim internetskim stranicama: „Ministrica je, također, predstavila plan aktivnosti tijekom predsjedanja, naglasivši da je ukupno planirano 28 događanja, od toga najviše iz područja zaštite i promocije ljudskih prava, a većina događanja, njih 18, planirana su u Hrvatskoj“.
Zemlja kojoj su manjine zadnja rupa na svirali, kojoj su „domoljubi“ oteli oko 300 milijardi eura od 1990-ih do danas, milijunske HDZ-ove afere navezuju se jedna na drugu, ideološki ekstremizam pronacifašističkog lika hara društvom, a primitivizam špiljskog i praznoumlje srednjovjekovnog tipa dnevno marširaju ulicama i medijima, dakle takva država želi Europu (i šire?) učiti zaštiti i promoviranju ljudska prava!?
Turistički promidžbeni slogan o Hrvatskoj kao maloj zemlji za veliki odmor jamačno bi više odgovarao u verziji o maloj zemlji za veliku mržnju, lopovluk i primitivizam. To su konstante dnevnog života u Bijednoj Našoj, gdje svak svakog nekažnjeno hvata za gušu, jer disfunkcionalna država jednostavno ne funkcionira na civilizacijskoj osnovi. Ima li ikakvih izgleda za tzv. najljepšu zemlju na svijetu nakon što je već 28 godina Hrvat svoj na svome, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu i hrvatska puška na hrvatskom ramenu, a hrvatska tzv. vlast na hrvatskom Markovom trgu – ne više u Beču, Pešti, Beogradu…? Nema izgleda. Ne zato što netko sa strane ne dâ naprijed „Božjem narodu“, već zato jer je povijesno Hrvat Hrvatu najveći dušmanin. Najljući vuk. Anto Đapić je svojedobno stavio vuka u stranački amblem/grb HSP-a. Legenda o hrvatskom jalu je – legendarna. Ni sa Srbima nije ništa bolje. Četiri ocila. Srpski jal je našao mjesto u samom nacionalnom grbu: „Samo sloga Srbina spašava“.
Unutarhrvatska/međuhrvatska vučja ćud, a zbog nje i povijesna nesreća, opetovala se u svim ratovima i imperijalnim kataklizmama, takorekuć od stoljeća sedmog do najnovijeg doba. Praznovjerni će se naći razlog u povijesnoj legendi o tisućljetnoj kletvi dobrog kralja Dmitra Zvonimira (vladao 1075.-1089.): „Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi!“ Iliti, dabogda nikad ne bili svoji gazde. I bî tako. I danas jest.
Umirući 1089. godine kod „pet crkava na Kosovu“, sada Biskupija nedaleko od Knina – navodno u smrtonosnim ranama i mukama, koje su mu nanijeli vlastiti podanici, jer nisu željeli na poziv pape Urbana II. „oslobađati Svetu zemlju od nevjernika“ – kralj Zvonimir je prokleo Hrvate. I, kaže legenda, od tada im sve ide naopako, tuđini im se smjenjuju za vratom i pod tim jarmom Hrvati istrjebljuju sami sebe. I tako, navodno, mora biti 1000 godina. Kletvi u toj priči istječe rok tek 2089., za još 71 godinu. Dotad tko živ tko mrtav. Ako se uzme nadnevak pogibije Petra Snačića (ili Svačića) na Gvozdu 1097., posljednjeg hrvatskog kralja narodne krvi, rok trajanja Zvonimirove kletve produljuje se za osam godina. Smrću kralja Dmitra Zvonimira, čiji je tron dopao Stjepanu II., sinovcu Petra Krešimira IV., buknuo je sukcesijski sukob, za kojeg su Hrvati izgubili samostalnost. Na prijestolje su zasjeli mađarski Arpadovići, a Hrvati su od tada manje-više sluge moćnim susjedima iz „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“ – uključivo Katoličkoj crkvi – i topovsko meso u svim njihovim ratovima. Međusobnim i onima kad su u Europu provaljivali osvajači s Istoka. Antemurale christianitatis (sic). Unutarhrvatski ratovi da se i ne spominju. Ili endehazijska farsa kada je kvisling Ante Pavelić, za posjeta Benitu Mussoliniju radi darovanja Italiji (Rimski ugovori) jadranske Hrvatske, molio kralja Vittoria Emanuela III. da nekog princa iz vladarske dinastije Savoja ustoliči kao hrvatskog kralja Tomislava II. Ustaški kretenizam na entu.
Kola na makadamu
I dan-danas „obitelj kojoj Hrvatska oduvijek pripada“ ima sve češće potrebu povući uzde ne bi li se kola zadržala na makadamu ili „razigrane“ udariti uzdama po leđima ne bi li se smirili uz rudo. Bijedna je Naša – ne računajući Bugarsku – najsiromašnija zemlja u Uniji, kojoj najlošije ide unatoč činjenici da su joj prije tridesetak i više godina gledale u leđa gotovo sve zemlje bivšeg tzv. Istočnog lagera. Danas, kad je Hrvatska „svoja na svome“, „sama sebi gospodarica“, itsl., ona gleda u leđa Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, čak i Rumunjskoj… koje galopiraju prema horizontu. RH ih bez dalekozora sve teže prati. Bombastične gospodarske afere teške milijarde nečega (Agrokor, kutinska Petrokemija, brodogradilišta u Puli i Rijeci, Ina-MOL…), kriminal neviđenih razmjera (lopovski slučajevi Fimi media, Remorker, Planinska, Dinamo…) i primitivizam izvan svake pameti (nasrtaji na civilizacijske vrijednosti i humanizam u ime nacije, vjere i ideologije) dnevni su cirkusi, koji truju građanski ukus i rastjeruju ljude iz vlastite domovine. Iseljava se gladan i apatičan narod, ne rađaju se djeca, zemlja prosječne dobi stanovništva od 42,3 godine tiho izumire… I nikog briga!
Foto: Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Ljudska prava i slobode nisu prioritet trenutnoj HDZ-ovoj koalicijskoj vlasti, koja se upravo rastače u aferi Agrokor, jer portal Index.hr dnevno objavljuje vruće razmjenu e-mailova bivše vladine potpredsjednice i ministrice gospodarstva Martine Dalić s alfa mužjacima interesne, samoprozvane skupine Borg. U manje od godine dana izvuklli su iz Agrokora pola milijarde kuna. Uzima i dalje, a vlada zborno farba tunele, tvrdi da je – sve u najboljem redu. Transparentno i po zakonu. Tko i što (ni)je znao i tko (ni)je krivac za besprimjeran novi atak na gospodarstvo i državu? No, otkriva se da je i premijer Andrej Plenković sve znao, dapače, bio je na čelu operacije upada države (tzv. lex Agrokor) u privatno vlasništvo (Ivice Todorića) pod izgovorom „očuvanja desetaka tisuća radnih mjesta“ u četirima državama i izbjegavanja prave „stečajne katastrofe“. Martina Dalić i Andrej Plenković sami su krivi što su se našli na brisanom prostoru kao slobodnoleteći glineni golubovi. Prvi je pao, hoće li i drugi?
HDZ-ov predsjednik saborskog Kluba zastupnika Branko Bačić ima pravo kad tvrdi da predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, zbog uskipjele afere Agrokor i bujice hotmailova iz Indexa.hr „ne kreće u rušenje vlade“. Prije će biti da je vidjela svoju šansu u tome što se premijer našao u gadnoj stisci sa svih strana, osobito iz medija i s radikalno desnog krila svoje stranke, gdje se samo čekalo da na nečem posrne. Do neki dan su, inatljivo, izbjegavali jedno drugo i danima držali gluhe telefone, jer se Grabar-Kitarović za svojih čergarenja Uredom po županijama nije ustručavala uplitati u premijerove ovlasti, tu i tamo udijeliti mu packu, na što joj je on uzvraćao. Odnosi su ponešto zahladnjeli, iako to nisu željeli javno priznati. E sad, nakon što je premijer pogodio u srž njezinih ambicija, obećavši stranačku potporu za drugi predsjedničin mandat, ona je spremno podmetnula leđa pod njegova kola na nizbrdici.
Foto: Dalibor Urukalovic/pixell
Odgodila je već dogovorene službene posjete Slovačkoj i Crnoj Gori, najavila hitnu sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost o temi Agrokora i tematsku sjednicu vlade ne bi li se, sinergijski, spašavalo što se spasiti još dade. Računa, ako Plenković padne s vladinog, a onda neminovno i sa stranačkog trona, vrag će znati tko će ga zamijeniti i kakve će biti njezine šanse u finišu predsjedničke kampanje za drugi mandat, ili pak izgledi pokuša li nastaviti diplomatsku karijeru u međunarodnoj politici. „Ostavka potpredsjednice vlade RH Martine Dalić razborit je i odgovoran politički čin“, poruka je iz Ureda predsjednice gotovo istim Plenkovićevim riječima. „Ni jedan državni posao, pa tako ni postizanje nagodbe o restrukturiranju Agrokora, ne može ovisiti o jednom čovjeku niti smije biti njegov talac. Jedini cilj tog procesa jest stabilnost kompanije, očuvanje radnih mjesta i zadržavanje ukupne gospodarske aktivnosti. To je strateški državni interes. Dosadašnji tijek tog procesa može se ocijeniti uspješnim. Zadaća je nadležnih državnih tijela utvrditi sve relevantne činjenice glede sumnji na netransparantnost, mogući sukob interesa osnosno moguće povrede zakona, bez pritisaka javnosti i politike.“
Vjerojatno će samo nepopravljivi skeptik povezati smisao njezine nevojbene potpore Plenkoviću u gabuli s činjenicom da se istodobno oglasilo i saborsko Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa i oslobodilo predsjednicu RH svake krivnje po prijavi za privatno sedmodnevno putovanje u SAD oko Nove godine 2016. Neka institucije rade svoj posao, pametuje Grabar-Kitarović u priopćenju, a zna tko i kako iz sjene uvjetuje ishode tog rada. Samo će notorni hlebinac prečuti njezinu znakovitu pripomenu: „bez pritisaka javnosti i politike“. Za politiku manje-više, ali zašto joj smeta pritisak javnosti kad bez tog pritiska ne bi isplivalo pet posto Agrokorovog mulja? I muljatora. Je li na djelu interesno slizavanje tipa ruka ruku mije među dvoje HDZ-ovih prvaka? Itekako.
Dok se u Bijednoj Našoj događaju kojekakve političko-kriminalne prljavštine i sukobi oko materijalnoh dobara, ciljano se skreće javna pozornost na ideološke obračune ustaša i partizana (Jasenovac i Bleiburg), koji nikad neće prestati dok osvetoljubivih budala ima živih, a falanga tzv. konzervativne revolucije lovi u mutnom, zapasuje sav javni prostor pokušajem refrendumskog izbacivanja etničkih manjina iz odlučivanja o vladi i državnom proračunu promjenom Izbornog zakona te otkazivanja Vijeću Europe nedavno ratificirane Konvencije o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istanbulske konvencije. I jedna i druga inicijativa „obiteljske“ aktivistice Željke Markić i družine, za čije ostvarenje skupljaju potpise širom RH, uperene su protiv temeljnih ljudskih prava i sloboda u pluralnoj zbilji RH, multikonfesionalnom i multikulturnom društvu. To je protivno ne samo Ustavu nego i osnovnim uvjetima što ih je Bijedna Naša morala ispuniti da bi bila primljena u EU.
Ne damo svoje manjine
Ta vrst tzv. konzervativne agresije na pluralnost, demokraciju i slobode modernog sekularnog društva, kojim vrijednostima deklarativno i u međunarodnim tijelima priseže i RH, izazvale su oštra reagiranja one druge Hrvatske koja ni po koju cijenu ne dâ na civilizacijske stečevine. Ne dâ na svoje manjine – jer su bogatstvo društva – i ne dâ dogmatskom srednjovjekovlju da opet spaljuje žene na lomačama, smatrajući ih vješticama i griješnim Evama kojima je mjesto u kuhinji, rodilištu i pod muževom čvrsto stisnutom šakom. U subotu je u Zagrebu, Splitu i prvi put Rijeci održan svibanjski „Hod za život“ militanata tzv. konzervativne revolucije, sa svim živopisnim prvacima te scene. U Rijeci im se još masovnije suprotstavio svojevrstan pokret otpora pod indikativnim nazivom „Hod za slobodu“, koji će se proširiti po cijeloj zemlji, jer je vrag odnio šalu. Bunt nije slučajno bio u Rijeci. To je jedini grad u Bijednoj Našoj u čijoj bolnici ne prave nikakve smetnje ženama koje se odluče na pobačaj, odnosno u kojem gradska i županijska vlast znaju civilizacijski odnositi prema manjinama, gdje ljudska prava i slobode nisu licemjerna floskula za mazanje očiju međunarodnoj javnosti. Tako je i u Istri i Međimurju, gdje HDZ i Katolička crkva godinama – nemaju prođu. No pasaran! Taj poklič Isidore Dolores Ibárruri Gómez, legendarne La Pasionarie, bila je i znakovita poruka s jednog od transparenata „Hoda za slobodu“.
I neće proći konzervativno zlo, jer ne smije – proći. Bio bi to poraz Hrvatske sloboda i ljudskih prava za koje se umiralo prošlih stoljeća. Marinella Matejčić iz udruge PaRiter, jedne od suorganizatorica riječkog „Hoda za slobodu“, ovako je portalu N1 objasnila zašto ideja i smisao „Hoda za život“ ne smije biti budućnost RH: „Sloboda je dostojanstven i siguran život u koji se ne upliće kler. Sloboda je život koj se kroje manipulacije i laži interesnih skupina. Sloboda je biti to što jesi i živjeti u obitelji koju osjećaš, ne ‘skrojenoj’ prema nečijim idealima. Sloboda je moći raspolagati vlastitim tijelom na način na koji želiš, značilo to roditi jedno dijete, više djece ili nikad ne postati roditeljem. Davno izborena prava i jesu nešto što bismo trebali uživati, ne se boriti za njih opet: to nije način na koji možemo ostvariti napredak i društveni razvoj“.
tacno
