Neki nesretni ljudi su se utopili olako misleći da je skakutanje u plićaku isto kao i plivanje u virovima, dubokoj vodi i bujicama vesela igra završila je loše. Trivijalne situacije i sitnice mogu se zapetljati. Ne treba biti kukavica i strahovati od svega i svačeg, izmišljati prijetnje i sasvim normalne stvari zvati ugrozama.
Tako sam i ja reagirao kad sam pročitao da je ljekarnica odbila djevojci dati na recept propisane kontracepcijske pilule. Odmah sam pomislio, ne bez podsmjeha, kako bi je ja osjećao da u ljekarni tražim viagru i prezervative, a teta s hladnom trajnom me prezrivo odmjeri i, uz opći hihot, kaže: “Ne dam to se protivi mojim uvjerenjima“. Što da joj odgovorim: nije to za tebe, nego za mene!
Da se nasmijem i odem kod konkurencije?
Što bi bilo da mi u mesnici odbiju prodati odojka ili na ribarnici školjke, da se pozovu na priziv savjesti?
To je krivo. Opasnost od podcjenjivanja slučaja je opravdana, podcjenjivanje zakona vodi samovolji moćnika.
Priziv savjesti je ozbiljna stvar s kojom se ne bi trebalo šaliti. Kršćani su radije išli lavovima u arenu nego se odricali vjere. Zadnje riječi mučenika su priziv na svoju čistu savjest. Priziv savjesti nije patetična fraza za romantičan film.
Nije bilo tako davno, na dan napada na Banske dvore i pod uzbunu dva smirena majstora popravljala su mi centralno grijanje. Nudim im da idu u podrum, oni se zezaju i međusobno izmjenjuju šale o zatvorskom životu. Pitam ih zašto su bili u zatvoru. Kažu pa mi smo Jehovini svjedoci. Jedan je bio dvanaest godina na robiji. Tri puta mu je suđeno. Drugi godinu manje zbog istog – iz vjerskih razloga odbili su primiti oružje.
Gledam ih zgrožen, jadni ljudi su skoro pola života proveli u zatvoru zbog prigovora savjesti. Bili su ponižavani i vrijeđani jer se ne žele boriti protiv neprijatelja i nisu patrioti. Utučen sam primio sve njihove slikovnice o vjeri.
Od tada mislim da se ne treba zezati s tim stvarima. To je važno pravo i s njime se, i posljedicama za druge ljude, ne treba postupati olako već oprezno i s razumijevanjem. Osim toga, vatre se ne gase kad zahvate šume, već se treba paziti na svaki dim. I nismo prvi ni jedini koji se s tim poteškoćama susreću.
Radi toga mislim da su reakcije na priziv savjesti u ljekarni bile nepromišljene. Simpatizeri su je uzeli u obranu. Stječem dojam da su profesionalna udruženja i neke udruge odobravale takvo pozivanje na priziv savjesti, ne misleći da su oni dužni štititi pravo a ne osobu.
I prije svega štititi stranku, korisnika i osobu koja je tražila propisani lijek.
Priziv savjesti je osobna sloboda ali i dužnost institucije da tu slobodu regulira tako da drugom ne šteti.
Osobna sloboda priziva u zaštiti osobnog stava uvjerenja ili religijskog zakona, ispod je razine zahtjeva obavljanja određene službe. Ako nekoga savjest priječi da obavlja neku dužnost ne treba je obavljati, ali ne na štetu korisnika službe. Naročito ako se radi o javnoj službi.
Pravo priziva pripada pojedincu, ne pripada ustanovi, instituciji ili udruzi. Ne bi bile registrirane da su deklarirale diskriminaciju prema naciji, dobi, seksualnoj orijentaciji ili rasi.
Priziv savjesti ljudsko je pravo određeno je člankom 9. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ne može se olako tumačiti prema trenutnim okolnostima i protivno praksi Europskog suda koji je nadležan za tumačenje te odredbe svojim sudskom praksom. Duga i neprekinuta praksa tog suda daje zaštitu osobama koje se pozivaju na priziv savjesti, ali i sasvim jasno postavlja pravila. Pravo štiti osobu koja se na njega priziva ali ne manje onoga tko traži uslugu, proizvod ili svoje pravo.
Priziv savjesti nije prilika za diskriminaciju ili nepoštivanje zakona, nije temelj za patetično negiranje prava drugih. Diskriminacija je zabranjena i priziv savjesti to ne opravdava. Priziv savjesti je osobna stvar, zabrana diskriminacije obaveza institucije.
Zato kada hotelijer odbije dati uslugu sobu homoseksualcima, on krši pravila svoje struke, krši uvjet pod kojima je pristao raditi, krši brojne dozvole koje podrazumijevaju obavljanje usluge.
Načelno onaj tko uživa u paradoksima može reći da je trebao tražiti takve uvjete – da otjera crnce, vlasnike pasa, Nijemce ili Židove. Naravno da takvim zahtjevom bi kršio zakone o zabrani diskriminacije i zakone turističke djelatnosti. Premda možda ima snažno uvjerenje neka jasno izvjesi natpis, “pederi nepoželjni“ i to stavi na Booking.com.
O ne, neće on tako. To bi pokvarilo posao. On si ima pravo misliti privatno i imati uvjerenja kakva hoće, ali mora poštivati zakon, struku i ne smije biti sudac i zakonodavac kad je gostioničar.
Ja sam zgrožen tom mržnjom koja se pretvori u pomodni poklič i natpise – ne služimo Srbe, Slovence, komunjare ili ženomrsce.
Razumni će reći da bi to ubilo naš turizam, no ja mislim da je to ubijanje vladavine zakona nad ljudima, popuštanje primitivizmu koje uništava pristojno društvo.
To nije sloboda, to je primitivizam, jer inače zašto na mesnici ne bi stajalo ne prodajemo svinjetinu, na školi natpis da ne uče djecu Roma, siromaha ili vrtiće koji odbijaju djecu nevjenčanih parova, samohranih majki ili osoba u kolicima.
Služba je, i mora biti iznad osobne savjesti, ili bi svi koji se natječu za posao morali deklarirati svoj potencijalni priziv savjesti.
Liječnici i drugi zdravstveni radnici na koje se odnosi priziv savjesti trebali bi obavijestiti poslodavca prije odluke o zaposlenju.
Naravno da je moguće da netko promjeni mišljenje i da ima pravo priziva savjesti, no to treba objaviti u trenutku kada nastane ta okolnost, s ne u nekom naknadnom prosvjećenju.
Izravna posljedica priziva savjesti je obaveza, ne pravo, već obaveza poslodavca da uredi službu da se ona odvija bez teškoća za korisnika. Štoviše, ako to ne učini korisnik ima utuživo pravo na naknadu štete.
Sasvim slična situacija jer kad ljekarnica ili liječnik bez posebne i objektivne medicinske indikacije, pozivajući se na savjest, odbije izdati kontracepcijsku pilulu djevojci. Njena gesta nije osobna procjena. Zar je ona u situaciji procjenjivati tko i zašto stupa u spolne odnose? Naravno da je to apsurdno i na korak do ćudoredne policije, do toga da nam rajonski komitet ili župnik odobrava s kime i kada ćemo imati djecu, zar je spolni života proizvodnja djece (skoro sam napisao manufaktura, no i to bi izgleda bio grijeh)?
Takve situacije reguliraju članak 20. Zakona o lječništvu, članak 26. Zakona o dentalnoj medicini, 38. Zakona o medicinskoj oplodnji, 38. Zakona o obrani. Radi se o zakonskoj obvezi davanja usluge, službe, prodaje proizvoda.
Mislio sam da je dovoljno da taj osjetljivi balans prava i obaveze bude samo načelno reguliran zakonom, a najveći dio se može prepustiti običaju i osjećaju pristojnosti.
No tu se radi i o povredi, vrlo delikatnoj povredi ljudskog prava i zakona.
Nisam bio u pravu jer su staleška povjerenstva dala prednost svom osjećaju digniteta profesije, zanemarila prava potrošača i korisnika. To je suprotno onome kako se djeluje u pravnoj državi i vladavini prava. Isprika da možda ne znaju ustav, konvencije i zakone. Znaju ali ne mare.
Ignoriranje zakona, a liječnici to znaju za bolesti, treba prevenirati, djelovati dok se zaraza ne razbukta, a ne slegnuti ramenima uz napomenu da se ništa loše nije htjelo. Culpa lata dolo proxima.
Parafrazirati ću razumne savjete drugih (CESI, Priziv savjeti u reproduktivnoj medicini): “potrebno je usvojiti i implementirati standarde koji bi jasno artikulirali obavezu države koja jamči da priziv savjesti u praksi ne sprječava dostupnost i praćenje prakse, te tražiti odgovornost onih koji ne poštuju standarde. Zdravstvene ustanove u okviru javnog zdravstva ne mogu odbiti pružanje zakonom propisane medicinske usluge svoju su djelatnost urediti na način da zbog prigovora savjesti ne dođe u pitanje mogućnost pružanja usluga. Mora se poštovati dostojanstvo žena i samostalnost u donošenju odluka“.
Priziv savjesti temelji se na ozbiljnom uvjerenju, mora biti objektivno utemeljen na trajnoj odluci, njega treba obrazložiti.
Baš ovo je izostalu u javnom izlaganju problema, a naročito u stavovima komora i profesionalnih udruga. Profesionalne materijalne interese trebali bi braniti a oni bi trebali braniti ljudska prava, ustavnost i zakonitost, izdignuti se iznad izazova braniti svoje posebne interese jer ovdje se radi o javnoj službi – gdje je nevažno vlasništvo, već društvena svrha.
Štoće tek biti kod zakona o pobačaju? Hoće li se propisati dvomjesečne procedure i razgovor s dušobrižnikom ili prigovor komori?
Namnožili su se oni koji svoju osobu stavljaju iznad zakona. Pernar dobije poklon koji je trebao odbiti (zar ne zna što piše u zakonu) kojeg ne može zadržati. On ipak govori da će sat vratiti pa kaže: zar stvarno mislite da bi jedan emir podmitio mene satom? Što ja njemu mogu pomoći. Kao što je nekad, sad već bivši sudac komentirao darove i ručkove koje mu je dala firma kojima je sudio. Govorio je: zar vi mislite da se mene može kupiti jednim ručkom? No ne radi se o njemu njegovoj taštini i karakteru. Nije važna njegova snaga odolijevanja iskušenju, već što jer zakonska obaveza.
Obaveza je ne primiti takav dar. Obaveza je države dati plaću dužnosnike (ne mora je primiti!), ali je obaveza svakoga tko obavlja javnu dužnost da poštuje zakon, da pazi na svoje obaveza koliko i na svoja prava.
Ministar Marić do nedavno je tražio da institucije rade svoj posao a sad kada je Povjerenstvo odlučilo, ne prihvaća ocjenu da je lagao. Martina Dalić je kapitalizirala nesnalaženje članova Povjerenstva stvorio se dojam da je odluka napisana prije iskaza)ali kontradikcije su bile očite.
Malo po malo voluntarizam dominira, prezire se zakon, misli samo na svoj slučaj, a u međuvremenu sve ide kvragu a vladavina prava postaje pojava kojom se bave povjesničari.
autograf
Tako sam i ja reagirao kad sam pročitao da je ljekarnica odbila djevojci dati na recept propisane kontracepcijske pilule. Odmah sam pomislio, ne bez podsmjeha, kako bi je ja osjećao da u ljekarni tražim viagru i prezervative, a teta s hladnom trajnom me prezrivo odmjeri i, uz opći hihot, kaže: “Ne dam to se protivi mojim uvjerenjima“. Što da joj odgovorim: nije to za tebe, nego za mene!
Da se nasmijem i odem kod konkurencije?
Što bi bilo da mi u mesnici odbiju prodati odojka ili na ribarnici školjke, da se pozovu na priziv savjesti?
Malo po malo voluntarizam dominira, prezire se zakon, misli samo na svoj slučaj, a u međuvremenu sve ide kvragu a vladavina prava postaje pojava kojom se bave povjesničari
To je krivo. Opasnost od podcjenjivanja slučaja je opravdana, podcjenjivanje zakona vodi samovolji moćnika.
Priziv savjesti je ozbiljna stvar s kojom se ne bi trebalo šaliti. Kršćani su radije išli lavovima u arenu nego se odricali vjere. Zadnje riječi mučenika su priziv na svoju čistu savjest. Priziv savjesti nije patetična fraza za romantičan film.
Nije bilo tako davno, na dan napada na Banske dvore i pod uzbunu dva smirena majstora popravljala su mi centralno grijanje. Nudim im da idu u podrum, oni se zezaju i međusobno izmjenjuju šale o zatvorskom životu. Pitam ih zašto su bili u zatvoru. Kažu pa mi smo Jehovini svjedoci. Jedan je bio dvanaest godina na robiji. Tri puta mu je suđeno. Drugi godinu manje zbog istog – iz vjerskih razloga odbili su primiti oružje.
Gledam ih zgrožen, jadni ljudi su skoro pola života proveli u zatvoru zbog prigovora savjesti. Bili su ponižavani i vrijeđani jer se ne žele boriti protiv neprijatelja i nisu patrioti. Utučen sam primio sve njihove slikovnice o vjeri.
Od tada mislim da se ne treba zezati s tim stvarima. To je važno pravo i s njime se, i posljedicama za druge ljude, ne treba postupati olako već oprezno i s razumijevanjem. Osim toga, vatre se ne gase kad zahvate šume, već se treba paziti na svaki dim. I nismo prvi ni jedini koji se s tim poteškoćama susreću.
Radi toga mislim da su reakcije na priziv savjesti u ljekarni bile nepromišljene. Simpatizeri su je uzeli u obranu. Stječem dojam da su profesionalna udruženja i neke udruge odobravale takvo pozivanje na priziv savjesti, ne misleći da su oni dužni štititi pravo a ne osobu.
I prije svega štititi stranku, korisnika i osobu koja je tražila propisani lijek.
Priziv savjesti je osobna sloboda ali i dužnost institucije da tu slobodu regulira tako da drugom ne šteti.
Osobna sloboda priziva u zaštiti osobnog stava uvjerenja ili religijskog zakona, ispod je razine zahtjeva obavljanja određene službe. Ako nekoga savjest priječi da obavlja neku dužnost ne treba je obavljati, ali ne na štetu korisnika službe. Naročito ako se radi o javnoj službi.
Pravo priziva pripada pojedincu, ne pripada ustanovi, instituciji ili udruzi. Ne bi bile registrirane da su deklarirale diskriminaciju prema naciji, dobi, seksualnoj orijentaciji ili rasi.
Priziv savjesti ljudsko je pravo određeno je člankom 9. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ne može se olako tumačiti prema trenutnim okolnostima i protivno praksi Europskog suda koji je nadležan za tumačenje te odredbe svojim sudskom praksom. Duga i neprekinuta praksa tog suda daje zaštitu osobama koje se pozivaju na priziv savjesti, ali i sasvim jasno postavlja pravila. Pravo štiti osobu koja se na njega priziva ali ne manje onoga tko traži uslugu, proizvod ili svoje pravo.
Priziv savjesti je ozbiljna stvar s kojom se ne bi trebalo šaliti. Kršćani su radije išli lavovima u arenu nego se odricali vjere. Zadnje riječi mučenika su priziv na svoju čistu savjest. Priziv savjesti nije patetična fraza za romantičan film
Priziv savjesti nije prilika za diskriminaciju ili nepoštivanje zakona, nije temelj za patetično negiranje prava drugih. Diskriminacija je zabranjena i priziv savjesti to ne opravdava. Priziv savjesti je osobna stvar, zabrana diskriminacije obaveza institucije.
Zato kada hotelijer odbije dati uslugu sobu homoseksualcima, on krši pravila svoje struke, krši uvjet pod kojima je pristao raditi, krši brojne dozvole koje podrazumijevaju obavljanje usluge.
Načelno onaj tko uživa u paradoksima može reći da je trebao tražiti takve uvjete – da otjera crnce, vlasnike pasa, Nijemce ili Židove. Naravno da takvim zahtjevom bi kršio zakone o zabrani diskriminacije i zakone turističke djelatnosti. Premda možda ima snažno uvjerenje neka jasno izvjesi natpis, “pederi nepoželjni“ i to stavi na Booking.com.
O ne, neće on tako. To bi pokvarilo posao. On si ima pravo misliti privatno i imati uvjerenja kakva hoće, ali mora poštivati zakon, struku i ne smije biti sudac i zakonodavac kad je gostioničar.
Ja sam zgrožen tom mržnjom koja se pretvori u pomodni poklič i natpise – ne služimo Srbe, Slovence, komunjare ili ženomrsce.
Razumni će reći da bi to ubilo naš turizam, no ja mislim da je to ubijanje vladavine zakona nad ljudima, popuštanje primitivizmu koje uništava pristojno društvo.
To nije sloboda, to je primitivizam, jer inače zašto na mesnici ne bi stajalo ne prodajemo svinjetinu, na školi natpis da ne uče djecu Roma, siromaha ili vrtiće koji odbijaju djecu nevjenčanih parova, samohranih majki ili osoba u kolicima.
Služba je, i mora biti iznad osobne savjesti, ili bi svi koji se natječu za posao morali deklarirati svoj potencijalni priziv savjesti.
Liječnici i drugi zdravstveni radnici na koje se odnosi priziv savjesti trebali bi obavijestiti poslodavca prije odluke o zaposlenju.
Naravno da je moguće da netko promjeni mišljenje i da ima pravo priziva savjesti, no to treba objaviti u trenutku kada nastane ta okolnost, s ne u nekom naknadnom prosvjećenju.
Izravna posljedica priziva savjesti je obaveza, ne pravo, već obaveza poslodavca da uredi službu da se ona odvija bez teškoća za korisnika. Štoviše, ako to ne učini korisnik ima utuživo pravo na naknadu štete.
Sasvim slična situacija jer kad ljekarnica ili liječnik bez posebne i objektivne medicinske indikacije, pozivajući se na savjest, odbije izdati kontracepcijsku pilulu djevojci. Njena gesta nije osobna procjena. Zar je ona u situaciji procjenjivati tko i zašto stupa u spolne odnose? Naravno da je to apsurdno i na korak do ćudoredne policije, do toga da nam rajonski komitet ili župnik odobrava s kime i kada ćemo imati djecu, zar je spolni života proizvodnja djece (skoro sam napisao manufaktura, no i to bi izgleda bio grijeh)?
Osobna sloboda priziva u zaštiti osobnog stava uvjerenja ili religijskog zakona, ispod je razine zahtjeva obavljanja određene službe. Ako nekoga savjest priječi da obavlja neku dužnost ne treba je obavljati, ali ne na štetu korisnika službe. Naročito ako se radi o javnoj službi
Takve situacije reguliraju članak 20. Zakona o lječništvu, članak 26. Zakona o dentalnoj medicini, 38. Zakona o medicinskoj oplodnji, 38. Zakona o obrani. Radi se o zakonskoj obvezi davanja usluge, službe, prodaje proizvoda.
Mislio sam da je dovoljno da taj osjetljivi balans prava i obaveze bude samo načelno reguliran zakonom, a najveći dio se može prepustiti običaju i osjećaju pristojnosti.
No tu se radi i o povredi, vrlo delikatnoj povredi ljudskog prava i zakona.
Nisam bio u pravu jer su staleška povjerenstva dala prednost svom osjećaju digniteta profesije, zanemarila prava potrošača i korisnika. To je suprotno onome kako se djeluje u pravnoj državi i vladavini prava. Isprika da možda ne znaju ustav, konvencije i zakone. Znaju ali ne mare.
Ignoriranje zakona, a liječnici to znaju za bolesti, treba prevenirati, djelovati dok se zaraza ne razbukta, a ne slegnuti ramenima uz napomenu da se ništa loše nije htjelo. Culpa lata dolo proxima.
Parafrazirati ću razumne savjete drugih (CESI, Priziv savjeti u reproduktivnoj medicini): “potrebno je usvojiti i implementirati standarde koji bi jasno artikulirali obavezu države koja jamči da priziv savjesti u praksi ne sprječava dostupnost i praćenje prakse, te tražiti odgovornost onih koji ne poštuju standarde. Zdravstvene ustanove u okviru javnog zdravstva ne mogu odbiti pružanje zakonom propisane medicinske usluge svoju su djelatnost urediti na način da zbog prigovora savjesti ne dođe u pitanje mogućnost pružanja usluga. Mora se poštovati dostojanstvo žena i samostalnost u donošenju odluka“.
Priziv savjesti temelji se na ozbiljnom uvjerenju, mora biti objektivno utemeljen na trajnoj odluci, njega treba obrazložiti.
Baš ovo je izostalu u javnom izlaganju problema, a naročito u stavovima komora i profesionalnih udruga. Profesionalne materijalne interese trebali bi braniti a oni bi trebali braniti ljudska prava, ustavnost i zakonitost, izdignuti se iznad izazova braniti svoje posebne interese jer ovdje se radi o javnoj službi – gdje je nevažno vlasništvo, već društvena svrha.
Štoće tek biti kod zakona o pobačaju? Hoće li se propisati dvomjesečne procedure i razgovor s dušobrižnikom ili prigovor komori?
Namnožili su se oni koji svoju osobu stavljaju iznad zakona. Pernar dobije poklon koji je trebao odbiti (zar ne zna što piše u zakonu) kojeg ne može zadržati. On ipak govori da će sat vratiti pa kaže: zar stvarno mislite da bi jedan emir podmitio mene satom? Što ja njemu mogu pomoći. Kao što je nekad, sad već bivši sudac komentirao darove i ručkove koje mu je dala firma kojima je sudio. Govorio je: zar vi mislite da se mene može kupiti jednim ručkom? No ne radi se o njemu njegovoj taštini i karakteru. Nije važna njegova snaga odolijevanja iskušenju, već što jer zakonska obaveza.
Ja sam zgrožen tom mržnjom koja se pretvori u pomodni poklič i natpise – ne služimo Srbe, Slovence, komunjare ili ženomrsce
Obaveza je ne primiti takav dar. Obaveza je države dati plaću dužnosnike (ne mora je primiti!), ali je obaveza svakoga tko obavlja javnu dužnost da poštuje zakon, da pazi na svoje obaveza koliko i na svoja prava.
Ministar Marić do nedavno je tražio da institucije rade svoj posao a sad kada je Povjerenstvo odlučilo, ne prihvaća ocjenu da je lagao. Martina Dalić je kapitalizirala nesnalaženje članova Povjerenstva stvorio se dojam da je odluka napisana prije iskaza)ali kontradikcije su bile očite.
Malo po malo voluntarizam dominira, prezire se zakon, misli samo na svoj slučaj, a u međuvremenu sve ide kvragu a vladavina prava postaje pojava kojom se bave povjesničari.
autograf
