Svijet nije zaslužio razvojnu jalovost, polit-ekonomski nered i moralno rasulo – koje sada trpi zajedno s klimatskim promjenama što slute na sudnji dan – jer uz malo globalne pameti tako ne mora biti.
„Moramo očuvati ulogu Ujedinjenih naroda (UN) kao središta globalne suradnje“, otkrio je toplu vodu hrvatski predsjednik Zoran Milanović u glavnoj raspravi 20. rujna 2023. na 78. zasjedanju Opće skupštine UN-a o temi „Ponovna izgradnja povjerenja i ponovno pokretanje globalne solidarnosti: ubrzavanje djelovanja na Agendi 2030 i njezinim ciljevima održivog razvoja prema miru, blagostanju, napretku i održivosti za sve“. „Također se nadamo da će se istinski napori uložiti u reformu Vijeća sigurnosti, našega glavnog instrumenta za osiguranje globalnog mira i sigurnosti.“ I dalje: „Mir se ne održava sâm od sebe. Ulaganje u sprečavanje sukoba znatno je isplativije od ulaganja u rješavanje sukoba i naknadnog oporavka. Zbog toga bi sprečavanje sukoba i održavanje mira trebali biti u središtu okvira Nove agende za mir, usko povezani s obnovljenom predanošću multilateralizmu, globalnoj solidarnosti i povjerenju“. Načelno, ali samo načelno, dijagnoza stanja i preporučena terapija politički su odrađeni više no korektno, primjereno duhu UN-a kao globalnoga debatnog kluba koji sa svoga komotnog Manhattana ne utječe bitno ili uopće ne utječe na ključna zbivanja u svijetu.
Svijet može živjeti samodostatno, uključivo, lijepo i mirno, na opće i dugoročno zadovoljstvo svojih žitelja i novih naraštaja, ne suicidno prkoseći prirodi koju nikad neće pobijediti, ali za to je valjda uvjet nekakvo veliko, otrežnjavajuće zlo koje će dobrom u čovjeku dati vlastDa utječe jer raspolaže učinkovitim alatima, kritičnom količinom političke volje i pravednom arbitražnom odlučnošću/sviješću, ukrajinskog rata ne bi bilo, jer bi se ratnim huškačima pravodobno srezala imperijalna krila… Afganistan, Irak, Libija, Sirija… – suverene, nikom dužne države, vrijedne članice UN-a i inih međunarodnih institucija, zemlje s legitimno izabranim vlastima u kojima je proamerički Zapad prešutnim dopuštenjem UN-a mučki ubio dvojicu predsjednika – danas ne bi bile agresijom zapadnih ratnih koalicija razbijene, destabilizirane, razvlašćene i opljačkane zemlje u kojima tzv. demokracija još dugo neće imati nikakve šanse. UN je tu gadno zatajio kao što je Liga naroda teško kiksala glede&unatoč napora za sprečavanje Drugoga svjetskog rata , najstrašnijeg u ljudskoj povijesti, s oko 60 milijuna mrtvih i razorenim velikim dijelovima Kugle. Nakon ubojstva u mirotvornoj misiji 18. rujna 1961. nad džunglom nedaleko od Ndole u današnjoj Zambiji svoga glavnog tajnika Daga Hjalmara Agne Carla Hammarskjölda, nobelovca, UN-ov je globalni autoritet kopnio, primjetno se topio poput ledenjaka na obama polovima i permafrosta u Sibiru. UN, osim na papiru i općenitim filipikama lidera na protokolarnim summitima, odavno više nije uvjerljivo „središte globalne suradnje“ kakvo treba očuvati, mjesto globalnog autoriteta i produktivne inicijative, a neće ni postati tako skoro, ako će uopće.
Sudeći, je li, po činovničkim raspravama à la one sa 78. zasjedanja Opće skupštine. Njihova je specifična težina neusporedivo manja od činjenice o tomu tko su najizdašniji sufinancijeri preplaćene ogromne UN-ove administracije: SAD i nekolicina tzv. saveznika/partnera u svim ratovima u „obrani demokracije, zapadnih demokratskih vrijednosti i našeg načina života“ (sic transit), globalnim destabilizacijama država i njihovih lidera radi instaliranja korumpiranih vlasti, namjernim provociranjima svjetskog mira/sigurnosti te izazivanjima nereda i straha među tzv. običnima/malim ljudima, osobito na krajnje siromašnomu globalnom Jugu. Odnos UN-a prema SAD/UN/NATO-ovom ratu protiv Rusije u Ukrajini proamerički je pristran od prvoga ratnog dana 24. veljače 2022., a ponižavajuće je za Svjetsku organizaciju dovesti politički neodgovornog Volodimira Zelenskog – lika koji je po SAD-ovom nalogu dopustio ratno krvoproliće u svojoj trećinski već iseljenoj, pobijenoj i spaljenoj zemlji – čitati lekcije UN-u o tomu kako je „Rusija teroristička zemlja“, kako ju „treba izbaciti iz Vijeća sigurnosti“ i kako joj „treba zabraniti posjedovanje nuklearnog oružja“. Lik ne živi na Zemlji, nego u nekom paralelnom Svemiru, nesvjestan (?) toga da dvije trećine svijeta drukčije gleda na ukrajinski rat, njegove uzroke i posljedice, od njega i neupitnog mu gazde s daljinskim upravljačem u Ovalnom uredu Bijele kuće, pa…
Došlo je vrijeme za globalni kompromis: politika je kompromis, diplomacija je kompromis, lideri moraju napraviti kompromis kako bi postigli mir i prosperitet“. Optimizam bez pokrića? ItekakavUN odavno već nije uvjerljivo „središte globalne suradnje“ kakvo treba očuvati već i zbog potvrđene/dokazane nemoći u zaustavljanju nuklearne utrke u naoružanju blokovskih ovnova Istoka i Zapada, pa krvavih ratova u Indokini, tzv. dekolonizacije u crnoj Africi druge polovice 20. stoljeća, napetosti na Bliskom istoku još i danas, ali i političko-ekonomsko-vojnih tenzija terorističkog predznaka na raznim dijelovima svijeta. Novodobna Liga naroda – pardon UN s vetom uškopljenim Vijećem sigurnosti, za čiju reformu ni hrvatski predsjednik Republike nema prijedlog – nije učinkovito „središta globalne suradnje“ kakvo „treba očuvati“. Tu globalnu zajednicu naroda treba resetirati iz temelja – ako je međunarodna zajednica na to uopće spremna? – ali tako da temeljne postavke o globalnoj suradnji vrijede za sve zemlje jednako i da ih one operacionaliziraju. Dragovoljno, dogovorno, ne silom i hinjenim tzv. multilateralizmom. Ne figom u džepu, uplitanjem u unutarnje stvari inih država, oktroiranjem tzv. demokracije po tzv. zapadnomu mjerilu i podjelama na demokracije i autokracije, jer to vodi u nerazumijevanja i sukobe. CRO predsjednik Milanović ispravno primjećuje da je „ulaganje u sprečavanje sukoba znatno isplativije od ulaganja u rješavanje sukoba i naknadnog oporavka“ te da „sprečavanje sukoba i održavanje mira trebaju biti u središtu okvira Nove agende za mir, usko povezani s obnovljenom predanošću multilateralizmu, globalnoj solidarnosti i povjerenju“.
E sad, greška u materijalu te točne opservacije svodi na vrlo jednostavnu činjenicu o nemoći Svjetske organizacije: načelno su sve članice UN-a za takvu, priuštivu budućnost već osam milijardâ, a uskoro i 10 milijardâ Zemljana, međutim, svaka pak drukčije u svojoj dnevnoj zbílji razumijeva ne samo multilateralizam nego i solidarnost i povjerenje. Gorka povijesna iskustva – uključivo sad Ukrajinu, prekjučer Indokinu i jučer katastrofalno uneređene ratovima za tzv. demokraciju Afganistan, Irak i Libiju; tko je sutra na redu? – ne idu naruku „ulaganju u sprečavanje sukoba“, gradnji „globalnog mira i povjerenja“. Ako tu UN nije kadar, a očito nije, jamčiti Zemljanima tzv. opredmećenje barem najvažnijih od 17 principa Agende 2030, učinkovito zaštititi osnovne ljudske/razvojne vrijednosti od agresije imperijalne (megakorporativne) pohlepe/grabeži, onda je priča za malu djecu, npr. (1) „iskorijeniti siromaštvo svugdje i u svim oblicima“ (cca 100 milijuna sirotinje trenutno migrira s globalnog Juga na globalni Sjever; na tzv. zelenoj granici RH-BiH čuju se pucnji iz vatrenog oružja, pendreci i policijska grubost rade 24 sata dnevno).
UN, osim na papiru i općenitim filipikama lidera na protokolarnim summitima, odavno više nije uvjerljivo „središte globalne suradnje“ kakvo treba očuvati, mjesto globalnog autoriteta i produktivne inicijative, a neće ni postati tako skoro, ako će uopćeDapače, nakon donošenja UN-ove Agende 2030 (New York, 25. rujna 2015.), siromaštvo se eksponencijalno povećalo, čime se još jedan cilj pokazao kao fatamorgana: (2) „iskorijeniti glad, postići sigurnost hrane i poboljšanu ishranu te promovirati održivu poljoprivredu“. Kriza hrane – i ne samo zbog rata u Ukrajini, koji je proamerički Zapad uzeo za alibi ne bi li izbacio rusku konkurenciju (sada je na redu i kineska, sic transit) s europskoga i svjetskog tržišta – sada trese cijeli svijet. Svake sekunde, je li, na globalnom Jugu umire od gladi 15 djece! Humanitarne krize nikad nisu bile strašnije na područjima što ih je pokarao bijes ranjene prirode: suše, poplave, odroni, tornada, pandemije, ratovi, etnička neprijateljstva, itsl. Ako je tomu tako, a jest, baš kao što jest prošlo pola životnog vijeka Agende 2030, nema osnove zaključiti da je ostvaren/iv cilj (3) „osigurati zdrav život i promovirati blagostanje za ljude svih naraštaja“. Kakvo, je li, zdrav život i blagostanje „ljudi svih naraštaja“ u uvjetima – UN ih također tolerira; statistički konstatira i apstraktno upisuje u kojekakva prigodna izvješća, sic transit – kad jedan posto najbogatijih ljudi na Kugli raspolaže s 85 posto svjetskog bogatstva? Gospodari su rata i mira, sitosti i gladi, života i smrti milijuna Zemljana svih dobi i obaju rodova.
Ti multimilijarderi, zapravo, instaliraju lidere globalne tzv. mainstream politike, pa i UN-a, koji će po megakorporativnoj volji/interesu ozakoniti imperijalnu grabež i ekološku katastrofu. Kvadraturu kruga kojoj UN nije dorastao. „Središte globalne suradnje“ s vremena na vrijeme, je li, od summita do summita, (p)ostaje ekskluzivan debatni klub bez ozbiljnijeg utjecaja na nepovoljne svjetske trendove. Ljudi se sastanu, pokupe svoje devizne dnevnice, pročitaju filipike što su im napisali suradnici i mirno se raziđu kao rakova djeca. U svjetlu reflektora svojih nacionalnih televizija i mudre izjave što dan-dva poslije strše iz medijskih šlagera. Do sljedećeg posjeta newyorškomu Manhattanu opet sve po starom: ista meta, isto rastojanje, isti pogodak „uništa“. Negativan trend u politici, u ekonomiji, u društvenim odnosima koji škripe nepovjerenjem… A Kugla se, je li, i dalje okreće oko Sunca i, zapravo, nitko ni od autora UN-ove Agende 2030 ne znâ što je i kako tzv. međunarodnoj zajednici konkretno (u)činiti eda bi se barem 2030. godine svijet napokon usrećio učinkom promocije cilja (16) „miroljubivih i uključivih društava za održivi razvoj, osiguranim pristupom pravdi svima i izgrađenim učinkovitim, odgovornim i uključivim institucijama na svim razinama“. Predsjednik Milanović vrlo precizno detektira problem – „svijet u kojemu živimo zahtijeva zajedničke, globalne i usklađene napore kao ključ uspjeha u rješavanju ozbiljnih globalnih kriza“, od klimatskih, pandemijskih, energetskih i prehrambenih do oružanih i destabilizacijskih svake vrsti – ali, kao i ini govornici na 78. zasjedanju Opće skupštine UN-a, nema rješenje. Kako?
Nema ga ni sâm glavni tajnik Svjetske organizacije António Manuel de Oliveira Guterres, nego se drži sigurne zavjetrine birokratske općenitosti: „Geopolitičke napetosti rastu, globalni izazovi također: klimatska kriza zahtijeva tranziciju. Nakon razdoblja unipolarnosti idemo idemo prema multipolarizmu (kojemu se SAD – America First! – suprotstavlja i nogama i rukama, najviše oružanom silom i destabilizacijama nepoćudnih režima bilo gdje na Kugli, op. a.). To može donijeti mnoge pozitivne stvari, nove prilike za pravdu i bolju ravnotežu u međunarodnim odnosima, ali multipolarizam ne jamči mir. Podjele su sve veće između Sjevera i Juga, između Istoka i Zapada, događaju se veliki lomovi u gospodarskim i financijskim sustavima te u trgovačkim odnosima. Moramo redizajnirati međunarodnu financijsku arhitekturu, učiniti je uistinu univerzalnom i korisnom za zemlje u razvoju budući da alternativa reformama nije status quo, već fragmentacija: alternativa je između reformi i poremećaja. Došlo je vrijeme za globalni kompromis: politika je kompromis, diplomacija je kompromis, lideri moraju napraviti kompromis kako bi postigli mir i prosperitet“. Optimizam bez pokrića? Itekakav.
Što je kompromis, je li, američkoga Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr. i ruskog Vladimira Vladimiroviča Putina u Ukrajini? Je li moguć eda bi se zaustavilo strašne patnje nedužnoga i ukrajinskog i ruskog naroda, a svijet oslobodio svekolike krize i armagedonskog straha? Što su glavni tajnik UN-a osobno i Svjetska organizacija sa svojim Vijećem sigurnosti kao globalnom institucijom učinili da se spriječi rat u Ukrajini? Da se tih 100 milijuna izbjeglica/migranata vrati kući jer su im zajamčeni i dovoljno hrane za obitelji, mir i sigurnost? Da se pravedno podijeli svjetsko blago i zaštiti priroda od megakorporativne gramzljivosti? Da se poštuju odnosi među državama i narodima kako su ih, npr. proklamirali Nesvrstani još 1960-ih godina projektom tzv. pet principa miroljubive koegzistencije i svojim mirotvorstvom kao temeljem globalnog razvoja i pravde osvojili kompletan Treći svijet? Svijet može živjeti samodostatno, uključivo, lijepo i mirno, na opće i dugoročno zadovoljstvo svojih žitelja i novih naraštaja, ne suicidno prkoseći prirodi koju nikad neće pobijediti, ali za to je valjda uvjet nekakvo veliko, otrežnjavajuće zlo koje će dobrom u čovjeku dati vlast, a globalne debatne klubove à la UN zamijeniti projektnim uredom savjesnih/sposobnih operativaca čiji će razvojni projekti biti operabilni, općeprihvatljivi i dugoročno korisni svima. Ekonomski, politički i moralno.
Svijet nije zaslužio razvojnu jalovost, polit-ekonomski nered i moralno rasulo – koje sada trpi zajedno s klimatskim promjenama što slute na sudnji dan – jer uz malo globalne pameti tako ne mora biti.
