Suprug i ja otišli smo u Švedsku zbog kombinacije razloga navedenih na kraju filma: političke klime u Hrvatskoj i na Balkanu u kojoj ne želimo odgajati našeg sina, ekonomske budućnosti i generalnog stanja društva u kojem si stalno ovisan o nekomu ili nečemu


Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu publika će moći vidjeti hrvatsko-švedsku koprodukciju ‘IKEA for YU’, film prvijenac Marije Ratković Vidaković, dugogodišnje filmske radnice koja se sa suprugom Igorom i sinom Mikulom odlučila za preseljenje u Švedsku. Njezin je film, nastao u suradnji s koredateljicom Dinkom Radonić, još u razvojnoj fazi izazvao nemalu pažnju – priča je to o odrastanju, odvajanju od gnijezda i prihvaćanju vlastita sustava vrijednosti.
Hodajuća sam reklama za naš turizam. A o ostalome ne želim jer nema smisla. Kako Šveđanima objasniti Thompsona na dočeku srebrnih nogometaša?

Kako je zapravo došlo do filma?


Prije sedam godina naišla sam na članak o belgijskom fotografu Janu Kempenaersu koji je putovao prostorima bivše Jugoslavije i fotografirao arhitektonski najzanimljivije spomenike NOB-a. Vidjevši te fotografije i to mahom veoma zapuštenih spomenika – Petrova gora, niške ‘Pesnice’, Kosmaj…, najprije sam pomislila na svog deda Miću, Milana Rakasa, jugoslavenskog političara i novinara koji je živio za Jugu u pravom smislu te riječi. Nakon raspada Juge on je jednostavno kopnio, da bi na kraju doslovno umro od tuge. Metaforički, na isti način na koji su danas i ti spomenici prepušteni (ne)milosti vremena i okoline. Prva ideja mi je bila povezati spomenike i dedu kroz vlastitu vizuru i ispričati svoju priču o Jugoslaviji, onako kako sam je ja doživjela, odnosno doživljavam danas. No film se postupno počeo od prošlosti okretati prema sadašnjosti, a na kraju i budućnosti. Na isti način su u njega ulazili i ostali članovi obitelji: prvo mama, tata i brat, a na kraju i muž i sin. Tako da je čitav taj rad na filmu i općenito posljednjih šest godina za mene, uz ratno djetinjstvo, bilo najturbulentnije razdoblje u životu. Često nisam znala što je dio filma, a što stvarnog života i koja akcija u stvarnosti izaziva reakciju na filmu i obrnuto. Kako je obitelj postajala dijelom filma, tako se i njihova količina razumijevanja smanjivala, što im nije za zamjeriti. Ali u konačnici, bez njihove podrške filma ne bi bilo. Ključ svega je povjerenje i to u višestrukim ulogama, jer sam istovremeno u odnosu na njih bila i redateljica i kći i sestra i supruga i, naravno, mama, ali što sin stvarno misli o filmu vjerojatno ću saznati tek u njegovom pubertetu. Upravo mi je u tom kontekstu puno pomogla kolegica, koredateljica Dinka Radonić. Što se financijskog dijela priče tiče, s produkcije strane je film zapravo odrađen školski: prošli smo sve tri razvojne faze pri Hrvatskom audiovizualnom centru, u međuvremenu dobili podršku za razvoj i od programa Media (Kreativna Europa), da bi se na kraju uključili i švedski koproducenti te švedski regionalni filmski fond Film i Dalarna. Mislim da su u financijskom smislu, odnosno u kontekstu vidljivosti projekta itekako pomogle radionice u okviru kojih smo razvijali projekt, poput ZagrebDox Proa, BDC Discoveriesa, When East Meets Westa itd.



Švedska poput Jugoslavije


Koliko ovim filmom, prije svega kroz sentence svojih roditelja, nudite ono što bi se zvalo jugonostalgijom?


Ovim filmom smo Dinka i ja, između ostalog, htjele prikazati borbu naše generacije koju se konstantno tjera da živi u prošlosti. Jedan od duhova prošlosti je svakako i jugonostalgija. Čak ne bih rekla da su moji roditelji jugonostalgični, pogotovo ne tata, već bih definirala to kao žal za nekim vremenima u kojima im je bilo ljepše i bolje, tugu što se raspalo na način na koji se raspalo – često su znali reći da su se Česi i Slovaci puno više svađali nego mi pa su se ipak mirnije razišli – i razočaranje što se rasturilo i ono dobro što je činilo taj nekadašnji sustav. Nakon što me posjetila u Švedskoj mama je zaključila: ‘Švedska me jako podsjeća na Jugoslaviju. Zašto mi na kraju nismo mogli napraviti nešto takvo? Takav tip socijalne države? Zašto smo uništili i one dobre elemente koji su postojali?’




Ukoliko nisi državljanin Švedske, imaš veće pravo ako si npr. Norvežanin nego ako dolaziš iz eu-a. Mislim da bi se slično trebalo osmisliti i za prostor bivše Jugoslavije



Što je bio neposredni okidač za vaš odlazak u Švedsku?


Moj muž Igor i ja o odlasku smo pričali skoro od početka naše veze, dakle još od 2009., kada je klima u Hrvatskoj ipak bila drugačija nego što je danas. Ali nikada nam nije bilo ‘dovoljno loše’ da bismo to realizirali. Da se razumijemo, nije nam ni netom prije odlaska bilo loše: oboje smo imali dobre poslove, ugovore na neodređeno, financijsku stabilnost, dakle sve što se po hrvatskim kriterijima smatra potrebnim za dobar život. Ali jednostavno nismo bili zadovoljni i stalno smo bili u nekoj nervozi i iščekivanju boljeg. Sve do početka 2016., kada smo se jednostavno prestali nadati da će biti bolje. Jer do tada si uvijek nečem stremio: aha, bit će bolje kada završi rat, bit će bolje kada se osamostalim, bit će bolje kada završim faks, bit će bolje kada dobijem posao, bit će bolje kada dobijem ugovor na neodređeno, bit će bolje kada Hrvatska uđe u EU, bit će bolje kada profesionalno napredujem – sve se to desilo, a bolje nije bilo. Tako da, koliko god to patetično zvučalo, izgubili smo nadu. I naš odlazak je kombinacija razloga navedenih na kraju filma: političke klime, ali ne samo u Hrvatskoj nego na Balkanu općenito, u kojoj ne želimo odgajati našeg sina, ekonomske budućnosti – sada nam je dobro, ali što će biti kada odemo u mirovinu, što će biti kada nam se sin jednog dana bude htio osamostaliti – i generalnog stanja društva u kojem si za vrijeme cijelog života ovisan o nekomu ili nečemu i to mahom uslugama, jer te sustav tjera na to. Nisi slobodan.


Koliko ste vi i vaši roditelji propatili u Karlovcu za vrijeme i nakon rata zbog djeda i srpskog porijekla?


Ja osobno nisam. Iako je Karlovac bio na prvoj crti i iako sam i među kolegama u razredu imala dosta prognanika i iako se sve znalo, nikada nisam osjetila niti jedan ružan pogled, niti jednu ružnu riječ, dapače. Ni u djetinjstvu ni kasnije; generacija sam kojoj je narodnost pisala i u studentskom indeksu. Što se tiče moje obitelji, ne mogu reći da je tako. Mama godinama nije mogla dobiti posao u struci kao socijalna radnica, ne samo u Karlovcu nego i u ostatku Hrvatske, gdje su joj otvoreno rekli da je problem u prezimenu i djedu. Baka s mamine strane je znala imati neugodnosti na poslu, tati koji je kao inženjer strojarstva bio dosta na terenu nije uvijek bilo lako i tako… S druge strane, tu je bio nevjerojatan krug prijatelja, koji su se nebrojeno puta dokazali i na koje su mogli računati u svakom trenutku. Zato odlazak iz Hrvatske njima nije bio opcija. Hrvatsku su smatrali i dalje smatraju svojim domom. Za mnoge od ovih priča saznala sam, naravno, tek kasnije, tako da se kao dijete stvarno nisam osjećala nepoželjnom niti me bilo strah. Više je to bila nelagoda, u smislu da ‘nigdje nisi do kraja iskren’: kada bih odlazila kod dede u Beograd, odmah bi mi se iz prve rečenice čulo da nisam od tamo, a kada bih bila u Karlovcu, nisam smjela izvan kuće govoriti da smo bili u Beogradu, tako da sam stalno morala biti na oprezu da ne zaboravim što sam kome rekla. Ne znam, možda baš zato cijelo vrijeme nosim u sebi taj osjećaj da sam u krivo vrijeme na krivom mjestu.


Jeste li posložili svoj jugoslavenski, hrvatski, nejasan srpski i švedski identitet u nastajanju?


Ne, nisam još i pitanje je hoću li ikada. Samo sam se prestala opterećivati time. Bolje rečeno, prestala sam smatrati to problemom. Ono što znam je da ne bih htjela tu svoju nesigurnost prenijeti na sina. Odnosno, ne bih htjela da se on osjeća zbunjeno kao ja, a opet htjela bih da bude svjestan svojih korijena. Stoga se nadam da ću barem kod njega uspjeti preduhitriti taj identitetski upitnik nad glavom.


Koliko ste se vi, muž i sin uklopili u švedsko društvo i što vam nedostaje iz starog kraja?


Mislim da smo se jako dobro uklopili i da smo si u ovih godinu dana u Ludviki, gradiću u kojem živimo, stvarno stvorili dom. Našli smo mir i slobodu, odnosno neovisnost koju u Hrvatskoj nikada nismo imali. Ne kažem da je sve idealno, nije, ima i Švedska svojih problema. No red, sustav i sigurnost koji smo ovdje pronašli za nas nemaju cijenu. Jedino što mi fali su ljudi. Ali da budem iskrena, mislim da su mi odnosi s prijateljima sada puno dublji i iskreniji nego kada sam bila u Hrvatskoj. Cijenimo vrijeme provedeno zajedno puno više nego prije. Tako da ono što mi je Švedska oduzela, to mi je na neki način i donijela. Povijesna previranja mi ni najmanje ne fale, a jedino me može izbaciti iz takta kada vidim da ljudi s područja ex-yu nastavljaju voditi ratove u svojim glavama i onda kada odu kilometrima daleko. Kada i dalje nastavljaju bitke svojih roditelja, baka i djedova. I zato izbjegavamo takva druženja ovdje. Pobjegli smo od toga i ne želimo imati veze s tim.



Mir u glavama


Jeste li pesimist u vezi daljnjih društvenih kretanja u Hrvatskoj?


Rekla sam da smo izgubili nadu, samim time smo pesimisti, no s odmakom se trudimo ne razmišljati o tome. Ponavljam, makli smo se i ne želimo se opterećivati. Kada me netko pita o Hrvatskoj, pričam mu o Plitvicama, otocima i moru. Hodajuća sam reklama za naš turizam. A o ostalome ne želim jer nema smisla. Kako Šveđanima objasniti Thompsona na dočeku srebrnih nogometaša ili činjenicu da je gradonačelnik jednog od najvažnijih hrvatskih gradova i dalje gradonačelnik iako je optužen za gospodarski kriminal? To je njima paralelni svemir.


U kontekstu vašeg rada u Hrvatskom filmskom savezu, kako gledate na hrvatsku filmsku scenu?


Na početku razgovora sam spomenula kako je produkcija filma u kontekstu prikupljanja sredstava odrađena skoro školski. Ne bi tako bilo da nije postojao jasan sustav razvoja projekta od faze scenarija pa sve do produkcije u okviru HAVC-a. Tako da mi je jako tužno gledati kako se sustav koji, naravno, nije bio idealan, bezrazložno u nekim segmentima ruši umjesto da se unapređuje i dorađuje. S druge strane, mislim da je HFS u okviru hrvatske filmske scene jedinstven primjer organizacije koja je uspjela preživjeti sve sustave, pri čemu ne mislim na političke, već ekonomske. Iako, naravno, ni ona nije idealna, mislim da ima jako dobre temelje koji se trebaju dalje razvijati. Nadalje, u nekim aktivnostima, kao što su npr. rad kinoklubova ili kontinuirano praćenje rada najmlađih filmaša, osnovnoškolaca i srednjoškolaca, HFS je pionir u Europi i to ne treba zaboraviti, već unaprijediti.


Koliko treba inzistirati na daljnjem decentraliziranju filmske umjetnosti, bilo kroz kinoklubove u manjim gradovima i mjestima, bilo kroz kvalitetne, ali ne pompozne i glamurozne festivale koji se u tim mjestima održavaju, kao što su npr. Festival četiri rijeke ili Filmska revija mladeži u Karlovcu?


Apsolutno treba inzistirati na decentralizaciji i to upravo kroz kinoklubove kao jezgre zbivanja ili slične organizacije, npr. Kino mrežu i projekte tipa Kino Mediteran na otocima. Zbog suprugovog posla živimo u pokrajini Dalarni, za koju kažu da je najšvedskiji dio Švedske. Ovdje je decentralizacija stil života. Jednostavno ne možeš otići u jedan grad i sve obaviti tamo, već su različite djelatnosti raspoređene u četiri-pet gradova: u jednom je bolnica, u dva grada su sveučilišta i porezna uprava, u trećem je IKEA, možda zvuči smiješno, ali u životu Šveđana gotovo jednako važna kao i bolnica itd. Isto vrijedi i za film: regionalni filmski centar je u jednom gradu, a jedan od četiri najveća filmska muzeja u sjevernom dijelu Europe je u drugom – ne, nije u Stockholmu! Vidim u svakodnevnom životu kako decentralizacija funkcionira i apsolutno se zauzimam za nju.


Može li se kroz susrete i suradnju stvaralaca ex-yu zemalja stvoriti koliko-toliko jedinstven kulturni prostor kao balans antagonističkim politikama novostvorenih država?


Što se tiče jedinstvenog kulturnog prostora, ne da se može nego se i mora napraviti. Ne znam kako će ijedna ex-yu filmska/kulturna industrija biti samoodrživa na duge staze ako se zatvori unutar svojih granica. Opet ću dati skandinavski model kao primjer, i to ne samo u kontekstu filma i filmske industrije nego generalno. Kada se želiš useliti u Švedsku, najprije te pitaju imaš li švedsko državljanstvo. U slučaju negativnog odgovora, sljedeće je pitanje jesi li državljanin Norveške, Danske, Finske ili Islanda. Ukoliko je i tu odgovor negativan, tek je onda na redu EU. Tim redom ti rastu i prava. Ukoliko nisi državljanin Švedske, imaš veće pravo ako si npr. Norvežanin nego ako dolaziš iz EU-a. Mislim da bi se slično trebalo osmisliti i za prostor bivše Jugoslavije. Jer ne iskoristiti to jedinstveno jezično područje kao tržište je krajnje glupo. I tu mogu razumjeti maminu tugu za sustavom i onaj njezin komentar kako je Švedska podsjeća na Jugoslaviju. Tako malo je potrebno da sustav funkcionira – dobra volja i mir u glavama, kojeg na jugu, nažalost, nema.




 

portalnovosti