Hrvatski političari iz vrha državne vlasti ustručavaju se braniti hrvatske mljekare, što bi trebali bez obzira što je njihovo mlijeko skuplje od evropskog. A ne ustručavaju se braniti dokazano usmrđeni policijsko-špijunski aparat, koji bi, da joj ga besplatno ustupiš, prihvatila valjda samo Albanija.
Ako im ukloniš kontekst, ove hrvatske obavještajne afere izgledaju upravo zabavno. Uvijek podsjete na dječji vrtić u koji je stigla nova igračka, pa se djeca bace na nju s tolikom ozbiljnošću kao da dobivaju instrukcije od roditelja koji se ponašaju isto kada se dokopaju igračaka vlasti. Ova najnovija afera slijedi u dlaku taj obrazac. Zakačili su se policija i špijunsko nadzemlje, zbog sumnji da ovo drugo šuruje s kriminalnim podzemljem, a predsjednik Josipović i premijer Milanovićzauzeli su naizgled zajednički neutralan stav, ali je jasno da premijer naginje prvoj, a predsjednik drugoj strani.
Dobro, policija je u nadležnosti premijera, a tajne službe i predsjednika, što znači da se otvara pitanje i njihove odgovornosti, i to se, hajde, još može razumjeti. Nešto drugo ne može nimalo. Obojica, i predsjednik i premijer, svjetonazorno pripadaju, bez obzira na formalno partijsko članstvo, krugu liberalnih demokrata, a među tim svatima država je nešto od čega se zazire, ako je se ne i prezire. Dovoljno je vidjeti s kakvim gađenjem o njoj govori u posljednje vrijeme šef stranke liberalnih demokrata Radimir Čačić i tome se nema što dodati.
Pa ipak, ova afera uzdiže državni aparat u rang solarnog središta hrvatskog političkog svemira, kao da se više nitko ne sjeća da su hrvatska policija i razne špijunsko-prislušne službe zaslužne za neke od najodvratnijih epizoda iz dvodesetljetne povijesti hrvatske države. Ali, tko te pita. Ovo najnovije uznošenje trulog i smrdljivog represivnog aparata na olimp najvažnijeg političkog pitanja grabi prema vrhuncu koji ja vidim, ne znam kako je s vama, u činjenici da su sada sve oči uprte u Miroslava Tuđmana. Taj čovjek vodi saborski odbor za nacionalnu sigurnost i sada se ova afera prepušta njegovom mudrom pravorijeku, iako svi znaju da je baš on jedan od rodonačelnika spomenute špijunske truleži i smrada.
Sjeća li se još itko da su hrvatska policija i razne špijunsko-prislušne službe zaslužne za neke od najodvratnijih epizoda iz dvodesetljetne povijesti hrvatske države? (foto: Davor Kovačević, Novi list)
To je otprilike kao da janje pustiš pod zub vuku, pa kada ovaj obavi svoje, od njega naručiš i studiju o pogibeljima koje prijete hrvatskom ovčarstvu, i to uz toliko uvažavanja da Ivo Josipović, kada je o tome pitan u jednom televizijskom intervjuu, nije našao ni mrvu zamjerke na Tuđmana juniora.
Ovdje je vraški zanimljivo da predsjednik nije ni trepnuo onim još poluzatvorenim okom na to što Hrvatskom istodobno bukti jedna puno ozbiljnija i egzistencijalno presudnija afera. Izazvali su se mljekari, koji već danima organizirano besplatno dijele mlijeko ili ga prolijevaju, protestirajući tako protiv njegovih niskih otkupnih cijena.
Tome nadležni ministar i cijeli državni vrh, zabavljen policijsko-obavještajnom aferom, nije poklonio ni toliko pozornosti da možeš reći kako su zauzeli barem neutralnu poziciju između proizvođača i otkupljivača i prerađivača mlijeka. A to praktički znači da su stali na stranu ovih drugih, iako nikakvim prisluškivanjem, nego običnim čitanjem novina i sajtova, mogu lako pribaviti dokaze da su baš oni krivi za ovu najnoviju mljekarsku fertutmu. Jedno od takvih dokaza je javno obećanje francuskog mljekarskog diva Lactalisa prilikom preuzimanja Rajićevog Dukata da će koristiti mlijeko domaćih mljekara, što je, velim, lako provjeriti iz svima dostupnih medija.
Mljekari u neku ruku mogu biti čak i zadovoljni što je državni vrh sada zaokupljen drugim stvarima.
To, međutim, naše političare nimalo ne zanima, iako je baš kršenje tog obećanja očito glavni uzrok sadašnje mljekarske krize, jer je omogućilo Lactalisu i ostalim otkupljivačima da nameću proizvođačima sve niže otkupne cijene. I tako ih praktički reketare. Doduše, mljekari u neku ruku mogu biti čak i zadovoljni što je državni vrh sada zaokupljen drugim stvarima. Kada je prije nekoliko mjeseci izbila posljednja mljekarska kriza taj se vrh svim snagama bacio na njih, prokazujući ih preko satelitskih medija, sjetit ćete se, da su gotovani koji na mlijeku zgrću bogatstvo i upucavaju ga u luksuzne limuzine i terence.
Bila je to krajnje perfidna kampanja, koja je s obzirom na otvoreno pogodovanje stranim i uvozničkim krugovima objektivno imala i „izdajničke" elemente, tako da joj po štetnosti ne mogu konkurirati čak ni mufljuzi u policiji i tajnim službama. Jer, odonda do danas propalo je na stotine, sada već i tisuće mljekara, što se sigurno ne bi dogodilo da se radi o dobro plaćenim i razmaženim lezilebovićima kako ih se olajavalo. Sada, srećom, toga više nema, ali samo zato što je ionako sve gotovo, tako da je i Josipović, koji je svojedobno pružio rame za plakanje mljekarima, sada od toga odustao i odlučio se posvetiti "važnijim stvarima".
I tu dolazimo do ključne stvari. Hrvatski političari iz vrha državne vlasti ustručavaju se braniti hrvatske mljekare, što bi trebali bez obzira što je njihovo mlijeko skuplje od evropskog (ali su tamo puno veći i poljoprivredni poticaji za koje Hrvatska više nema para). A ne ustručavaju se, blago se distancirajući, zapravo braniti jedan, rekoh dokazano usmrđeni policijsko-špijunski aparat, koji bi, da joj ga besplatno ustupiš, prihvatila valjda samo Albanija (poznata po tome da se vlast i opozicija gađaju obavještajnim podacima tko je kome jebao ženu). Ne znam da li sam dovoljno jasan: o prioritetima je ovdje riječ, budalo!
Mogu Josipović i Milanović čistiti do mliječne bjeline stanje u policijskom i obavještajnom aparatu, ali on nikada neće biti u stanju dati ni decilitar-dva mlijeka. Za to su ipak potrebna kvalificirana goveda. I onda se još javi Tomislav Karamarko, koji pokušava glumiti zainteresiranog epizodistu iako je možda jedan glavnih aktera ove afere, i zajauče da ona, ta afera, može zakočiti ulazak Hrvatske u Evropsku uniju. Naravno da može, druškane, ali iz razloga o kojima on, Josipović i Milanović nisu kompetentni govoriti, zapravo je bolje da šute kao grobovi.
Evropa je, evo samo primjera Lactalisa, već debelo naplatila hrvatski ulazak u EU, i sada joj se, vidimo, ne žuri da to članstvo formalno ozvaniči, a s kakvim budalama ima posla vrlo je vjerojatno da će se to naplaćivanje samo dalje nastaviti.
Izvor: H-alter
Ako im ukloniš kontekst, ove hrvatske obavještajne afere izgledaju upravo zabavno. Uvijek podsjete na dječji vrtić u koji je stigla nova igračka, pa se djeca bace na nju s tolikom ozbiljnošću kao da dobivaju instrukcije od roditelja koji se ponašaju isto kada se dokopaju igračaka vlasti. Ova najnovija afera slijedi u dlaku taj obrazac. Zakačili su se policija i špijunsko nadzemlje, zbog sumnji da ovo drugo šuruje s kriminalnim podzemljem, a predsjednik Josipović i premijer Milanovićzauzeli su naizgled zajednički neutralan stav, ali je jasno da premijer naginje prvoj, a predsjednik drugoj strani.
Dobro, policija je u nadležnosti premijera, a tajne službe i predsjednika, što znači da se otvara pitanje i njihove odgovornosti, i to se, hajde, još može razumjeti. Nešto drugo ne može nimalo. Obojica, i predsjednik i premijer, svjetonazorno pripadaju, bez obzira na formalno partijsko članstvo, krugu liberalnih demokrata, a među tim svatima država je nešto od čega se zazire, ako je se ne i prezire. Dovoljno je vidjeti s kakvim gađenjem o njoj govori u posljednje vrijeme šef stranke liberalnih demokrata Radimir Čačić i tome se nema što dodati.
Pa ipak, ova afera uzdiže državni aparat u rang solarnog središta hrvatskog političkog svemira, kao da se više nitko ne sjeća da su hrvatska policija i razne špijunsko-prislušne službe zaslužne za neke od najodvratnijih epizoda iz dvodesetljetne povijesti hrvatske države. Ali, tko te pita. Ovo najnovije uznošenje trulog i smrdljivog represivnog aparata na olimp najvažnijeg političkog pitanja grabi prema vrhuncu koji ja vidim, ne znam kako je s vama, u činjenici da su sada sve oči uprte u Miroslava Tuđmana. Taj čovjek vodi saborski odbor za nacionalnu sigurnost i sada se ova afera prepušta njegovom mudrom pravorijeku, iako svi znaju da je baš on jedan od rodonačelnika spomenute špijunske truleži i smrada.
Sjeća li se još itko da su hrvatska policija i razne špijunsko-prislušne službe zaslužne za neke od najodvratnijih epizoda iz dvodesetljetne povijesti hrvatske države? (foto: Davor Kovačević, Novi list)
To je otprilike kao da janje pustiš pod zub vuku, pa kada ovaj obavi svoje, od njega naručiš i studiju o pogibeljima koje prijete hrvatskom ovčarstvu, i to uz toliko uvažavanja da Ivo Josipović, kada je o tome pitan u jednom televizijskom intervjuu, nije našao ni mrvu zamjerke na Tuđmana juniora.
Ovdje je vraški zanimljivo da predsjednik nije ni trepnuo onim još poluzatvorenim okom na to što Hrvatskom istodobno bukti jedna puno ozbiljnija i egzistencijalno presudnija afera. Izazvali su se mljekari, koji već danima organizirano besplatno dijele mlijeko ili ga prolijevaju, protestirajući tako protiv njegovih niskih otkupnih cijena.
Tome nadležni ministar i cijeli državni vrh, zabavljen policijsko-obavještajnom aferom, nije poklonio ni toliko pozornosti da možeš reći kako su zauzeli barem neutralnu poziciju između proizvođača i otkupljivača i prerađivača mlijeka. A to praktički znači da su stali na stranu ovih drugih, iako nikakvim prisluškivanjem, nego običnim čitanjem novina i sajtova, mogu lako pribaviti dokaze da su baš oni krivi za ovu najnoviju mljekarsku fertutmu. Jedno od takvih dokaza je javno obećanje francuskog mljekarskog diva Lactalisa prilikom preuzimanja Rajićevog Dukata da će koristiti mlijeko domaćih mljekara, što je, velim, lako provjeriti iz svima dostupnih medija.
Mljekari u neku ruku mogu biti čak i zadovoljni što je državni vrh sada zaokupljen drugim stvarima.
To, međutim, naše političare nimalo ne zanima, iako je baš kršenje tog obećanja očito glavni uzrok sadašnje mljekarske krize, jer je omogućilo Lactalisu i ostalim otkupljivačima da nameću proizvođačima sve niže otkupne cijene. I tako ih praktički reketare. Doduše, mljekari u neku ruku mogu biti čak i zadovoljni što je državni vrh sada zaokupljen drugim stvarima. Kada je prije nekoliko mjeseci izbila posljednja mljekarska kriza taj se vrh svim snagama bacio na njih, prokazujući ih preko satelitskih medija, sjetit ćete se, da su gotovani koji na mlijeku zgrću bogatstvo i upucavaju ga u luksuzne limuzine i terence.
Bila je to krajnje perfidna kampanja, koja je s obzirom na otvoreno pogodovanje stranim i uvozničkim krugovima objektivno imala i „izdajničke" elemente, tako da joj po štetnosti ne mogu konkurirati čak ni mufljuzi u policiji i tajnim službama. Jer, odonda do danas propalo je na stotine, sada već i tisuće mljekara, što se sigurno ne bi dogodilo da se radi o dobro plaćenim i razmaženim lezilebovićima kako ih se olajavalo. Sada, srećom, toga više nema, ali samo zato što je ionako sve gotovo, tako da je i Josipović, koji je svojedobno pružio rame za plakanje mljekarima, sada od toga odustao i odlučio se posvetiti "važnijim stvarima".
I tu dolazimo do ključne stvari. Hrvatski političari iz vrha državne vlasti ustručavaju se braniti hrvatske mljekare, što bi trebali bez obzira što je njihovo mlijeko skuplje od evropskog (ali su tamo puno veći i poljoprivredni poticaji za koje Hrvatska više nema para). A ne ustručavaju se, blago se distancirajući, zapravo braniti jedan, rekoh dokazano usmrđeni policijsko-špijunski aparat, koji bi, da joj ga besplatno ustupiš, prihvatila valjda samo Albanija (poznata po tome da se vlast i opozicija gađaju obavještajnim podacima tko je kome jebao ženu). Ne znam da li sam dovoljno jasan: o prioritetima je ovdje riječ, budalo!
Mogu Josipović i Milanović čistiti do mliječne bjeline stanje u policijskom i obavještajnom aparatu, ali on nikada neće biti u stanju dati ni decilitar-dva mlijeka. Za to su ipak potrebna kvalificirana goveda. I onda se još javi Tomislav Karamarko, koji pokušava glumiti zainteresiranog epizodistu iako je možda jedan glavnih aktera ove afere, i zajauče da ona, ta afera, može zakočiti ulazak Hrvatske u Evropsku uniju. Naravno da može, druškane, ali iz razloga o kojima on, Josipović i Milanović nisu kompetentni govoriti, zapravo je bolje da šute kao grobovi.
Evropa je, evo samo primjera Lactalisa, već debelo naplatila hrvatski ulazak u EU, i sada joj se, vidimo, ne žuri da to članstvo formalno ozvaniči, a s kakvim budalama ima posla vrlo je vjerojatno da će se to naplaćivanje samo dalje nastaviti.
Izvor: H-alter
