Dakle, to je vrhunski performans i da ga se kojim slučajem sjetio Siniša Labrović, vjerojatno bi ga se smatralo ponajboljim koji je taj konceptualac dosad izveo. U Osijeku je, čuli ste, uprava vodovoda odlučila pozabaviti se zapuštenim patriotizmom uočenim na gradskim ulicama i time prvi put promovirati i sebe u ozbiljan politički faktor. Naglašavam ovo “ozbiljan” jer je u ne tako davna vremena socijalizma uprava vodovoda bila dio popularnih naprdaljki, pa kada si čuo nekoga da kaže “žali se upravi vodovoda”, to je zapravo značilo da se nemaš kome žaliti. E, u glavaševskoj upravi grada Osijeka zaključili su da je prošlo vrijeme omalovažavanja uprave vodovoda te su joj namijenili prvorazrednu domoljubnu zadaću. Svim Osječanima koji budu uredno podmirivali račune za vodu ta će uprava darovati hrvatsku zastavu što, pažljivo je izračunato, traži da se naruči 30.000 nacionalnih trobojnica, te je tako i učinjeno.
Kako u Hrvatskoj, a u Slavoniji pogotovo, raste broj ljudi koji ostaju bez posla, dok ostali sve teže vežu kraj s krajem, prvo ti, naravno, padne na pamet da te silne zastave neće imati tko preuzeti i da će skupljati prašinu u nekom gradskom skladištu. Ali, tipično za nas, potez osječkih gradskih i vodovodnih vlasti izazvao je sasvim drukčiju vrstu reagiranja. Istupajući očito u ime domoljuba finijeg nosa, na Hrvatskoj televiziji su frknuli na Osječane da tom svojom akcijom banaliziraju zastavu kao simbol patriotizma, a to je, dakako, neodgovorno, neprihvatljivo i tako to. Bijeda ovog prigovora je očigledna. Ona je u tome što je onima s HRT-a sasvim promakla labrovićevska crta osječke akcije – što nimalo ne umanjuje činjenica da te crte očito nisu svjesni ni sami Osječani – a sastoji se u sljedećem. Nakon što se projekt hrvatske državne samostalnosti beznadno slomio na tome da građani nekada bogatog slavonskog grada nemaju više čime redovno plaćati ni vodu, hrvatski barjak u hrvatskoj ruci precizno odražava na što se svela hrvatska državna bajka – na lepršanje ničega. Sve to možda ne bi toliko padalo u oči da osječka priča ne dobiva dodatnu dimenziju time što se kraj hrvatske bajke poklapa s početkom jedne druge, one evropske.
Dobro, možda ne bi trebalo unaprijed izlaziti sa zlogukim predviđanjima da će i ta bajka završiti kao prva, tj. da će u određenom trenutku u Hrvatsku biti poslano milijun-dva evropskih zastava. Ali ne treba, bogami, zatvarati oči ni pred očitom činjenicom da se već na njenom početku pojavljuje jedno očito i veliko ništa. Mislim tu na najavu iz vrha hrvatske vladajuće koalicije da do ulaska zemlje u Evropsku uniju, dakle u nepunih pet mjeseci, treba promijeniti Zakon o radu i prilagoditi ga evropskim standardima. Brzina ovdje opasno graniči s više nego izvjesnim srozavanjem. Kada bi, naime, ti standardi slijedili logiku progresije od lošeg prema boljem, sve bi, naravno, bilo u redu, čak bi bilo i odlično. Ali oni slijede obratnu logiku. U Evropi je oko dvadeset milijuna nezaposlenih, što je za ovaj nikada bogatiji kontinent poražavajuće, dok su radna zakonodavstva članica EU-a listom usmjerena na to da se taj broj – poveća. Doduše, samo kratkoročno, veli se, jer prema vladajućoj neoliberalnoj dogmi lakše otpuštanje na jednoj strani navodno dovodi do lakšeg zapošljavanja na drugoj. Riječ je o famoznoj fleksibilizaciji tržišta rada, koja je uvjerljiva otprilike kao kada bi se reklo da što si bolesniji, bit ćeš zdraviji ili što si više ručkova i večera preskočio, bit ćeš sitiji. I naravno da onda nema dokaza da ta fleksibilizacija funkcionira, a to što se navode primjeri Danske i drugih nordijskih zemalja vjerojatno govori samo o tome da je u tim prebogatim zemljama ponuda radnih mjesta veća nego u ostatku EU-a i da su regulatorne funkcije tradicionalno jake države efikasnije nego drugdje.
Pa ipak, sasvim su rijetki oni, kao naš sociolog Teo Matković, koji konstatiraju očigledno i kažu da nema nikakvih pokazatelja da tzv. fleksigurnost jamči veće zapošljavanje. Kao da je nekim tajnim ukazom to zabranjeno reći. Ipak, sve donedavno Milanovićeva vlada se oglušivala o tu zabranu, dajući zdravorazumske ocjene da nema smisla mijenjati Zakon o radu u pravcu lakšeg otpuštanja jer i bez toga otpuštanja teku glatko da glatkije ne mogu. I zbilja, od početka krize 2008. godine u Hrvatskoj je ostalo bez posla blizu 200.000 ljudi, a dosadašnje zapošljavanje na neodređeno vrijeme praktički je odumrlo (prema posljednjim podacima, od 130.000 novozaposlenih čak je 120.000 primljeno na određeno vrijeme, a samo 10.000 na neodređeno). No hereza je kratko trajala. U Banskim dvorima su na kraju ipak podvili rep i odlučili mijenjati ZOR, bez obzira na to što su dolazak na vlast gradili na čvrstom obećanju da to neće učiniti. Pa i bez obzira na činjenicu da ovo ne proizlazi iz nikakvih pristupnih obaveza koje, barem službeno, postoje prema Bruxellesu. To otvara novu temu. U EU-u očito postoji “dvostruka linija zapovijedanja”, s tim da ovu drugu drži onaj koji se nikada glasno ne javlja, ali ga se ipak sasvim dobro čuje. Kapital, naravno. On je kreirao ovu pogubnu nezaposlenost na dva načina, o kojima se također radije šuti nego jasno govori.
Prvi je da je u posljednjih desetljeće-dva-tri kapital počeo ubrzano napuštati industriju i druge proizvodne djelatnosti, gdje su profitne stope niske a zaposlenost velika, i seliti se u uslužne i posebno financijske djelatnosti, gdje je profit velik a zaposlenost mala. Jasno, to je dovelo do masovne nezaposlenosti, čime je kapitalistička klasa dodatno došla na svoje jer joj nezaposleni odlično dođu kao rezervna armija rada kojom ucjenjuju zaposlene i prisiljavaju ih na niže plaće. Drugim riječima, kapital je rodno mjesto razorne krize koja je pogodila EU i premda nedorasla politička klasa nije sposobna na to odgovoriti, barem se čuva otvorene servilnosti prema njemu.
A onda se oglasio naš ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak koji je baš sada osjetio potrebu zahvaliti poslodavcima što “hrane radnike”, ne dopuštajući da postanu “socijalni slučajevi”. Malo je reći da je to blesavo, jer čak i među blesavima sigurno ima onih koji shvaćaju da je obratno, tj. da radnici hrane poslodavce. Ali Vrdoljakova izjava ima i dobru stranu. Ona je savršeno svjedočanstvo, i hvala mu na tome, zašto se urušava današnji kapitalistički svijet, što je već došlo dotle da, vidjesmo, ruševine treba prekrivati nacionalnim trobojnicama.
Izvor: Novosti
Kako u Hrvatskoj, a u Slavoniji pogotovo, raste broj ljudi koji ostaju bez posla, dok ostali sve teže vežu kraj s krajem, prvo ti, naravno, padne na pamet da te silne zastave neće imati tko preuzeti i da će skupljati prašinu u nekom gradskom skladištu. Ali, tipično za nas, potez osječkih gradskih i vodovodnih vlasti izazvao je sasvim drukčiju vrstu reagiranja. Istupajući očito u ime domoljuba finijeg nosa, na Hrvatskoj televiziji su frknuli na Osječane da tom svojom akcijom banaliziraju zastavu kao simbol patriotizma, a to je, dakako, neodgovorno, neprihvatljivo i tako to. Bijeda ovog prigovora je očigledna. Ona je u tome što je onima s HRT-a sasvim promakla labrovićevska crta osječke akcije – što nimalo ne umanjuje činjenica da te crte očito nisu svjesni ni sami Osječani – a sastoji se u sljedećem. Nakon što se projekt hrvatske državne samostalnosti beznadno slomio na tome da građani nekada bogatog slavonskog grada nemaju više čime redovno plaćati ni vodu, hrvatski barjak u hrvatskoj ruci precizno odražava na što se svela hrvatska državna bajka – na lepršanje ničega. Sve to možda ne bi toliko padalo u oči da osječka priča ne dobiva dodatnu dimenziju time što se kraj hrvatske bajke poklapa s početkom jedne druge, one evropske.
Dobro, možda ne bi trebalo unaprijed izlaziti sa zlogukim predviđanjima da će i ta bajka završiti kao prva, tj. da će u određenom trenutku u Hrvatsku biti poslano milijun-dva evropskih zastava. Ali ne treba, bogami, zatvarati oči ni pred očitom činjenicom da se već na njenom početku pojavljuje jedno očito i veliko ništa. Mislim tu na najavu iz vrha hrvatske vladajuće koalicije da do ulaska zemlje u Evropsku uniju, dakle u nepunih pet mjeseci, treba promijeniti Zakon o radu i prilagoditi ga evropskim standardima. Brzina ovdje opasno graniči s više nego izvjesnim srozavanjem. Kada bi, naime, ti standardi slijedili logiku progresije od lošeg prema boljem, sve bi, naravno, bilo u redu, čak bi bilo i odlično. Ali oni slijede obratnu logiku. U Evropi je oko dvadeset milijuna nezaposlenih, što je za ovaj nikada bogatiji kontinent poražavajuće, dok su radna zakonodavstva članica EU-a listom usmjerena na to da se taj broj – poveća. Doduše, samo kratkoročno, veli se, jer prema vladajućoj neoliberalnoj dogmi lakše otpuštanje na jednoj strani navodno dovodi do lakšeg zapošljavanja na drugoj. Riječ je o famoznoj fleksibilizaciji tržišta rada, koja je uvjerljiva otprilike kao kada bi se reklo da što si bolesniji, bit ćeš zdraviji ili što si više ručkova i večera preskočio, bit ćeš sitiji. I naravno da onda nema dokaza da ta fleksibilizacija funkcionira, a to što se navode primjeri Danske i drugih nordijskih zemalja vjerojatno govori samo o tome da je u tim prebogatim zemljama ponuda radnih mjesta veća nego u ostatku EU-a i da su regulatorne funkcije tradicionalno jake države efikasnije nego drugdje.
Pa ipak, sasvim su rijetki oni, kao naš sociolog Teo Matković, koji konstatiraju očigledno i kažu da nema nikakvih pokazatelja da tzv. fleksigurnost jamči veće zapošljavanje. Kao da je nekim tajnim ukazom to zabranjeno reći. Ipak, sve donedavno Milanovićeva vlada se oglušivala o tu zabranu, dajući zdravorazumske ocjene da nema smisla mijenjati Zakon o radu u pravcu lakšeg otpuštanja jer i bez toga otpuštanja teku glatko da glatkije ne mogu. I zbilja, od početka krize 2008. godine u Hrvatskoj je ostalo bez posla blizu 200.000 ljudi, a dosadašnje zapošljavanje na neodređeno vrijeme praktički je odumrlo (prema posljednjim podacima, od 130.000 novozaposlenih čak je 120.000 primljeno na određeno vrijeme, a samo 10.000 na neodređeno). No hereza je kratko trajala. U Banskim dvorima su na kraju ipak podvili rep i odlučili mijenjati ZOR, bez obzira na to što su dolazak na vlast gradili na čvrstom obećanju da to neće učiniti. Pa i bez obzira na činjenicu da ovo ne proizlazi iz nikakvih pristupnih obaveza koje, barem službeno, postoje prema Bruxellesu. To otvara novu temu. U EU-u očito postoji “dvostruka linija zapovijedanja”, s tim da ovu drugu drži onaj koji se nikada glasno ne javlja, ali ga se ipak sasvim dobro čuje. Kapital, naravno. On je kreirao ovu pogubnu nezaposlenost na dva načina, o kojima se također radije šuti nego jasno govori.
Prvi je da je u posljednjih desetljeće-dva-tri kapital počeo ubrzano napuštati industriju i druge proizvodne djelatnosti, gdje su profitne stope niske a zaposlenost velika, i seliti se u uslužne i posebno financijske djelatnosti, gdje je profit velik a zaposlenost mala. Jasno, to je dovelo do masovne nezaposlenosti, čime je kapitalistička klasa dodatno došla na svoje jer joj nezaposleni odlično dođu kao rezervna armija rada kojom ucjenjuju zaposlene i prisiljavaju ih na niže plaće. Drugim riječima, kapital je rodno mjesto razorne krize koja je pogodila EU i premda nedorasla politička klasa nije sposobna na to odgovoriti, barem se čuva otvorene servilnosti prema njemu.
A onda se oglasio naš ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak koji je baš sada osjetio potrebu zahvaliti poslodavcima što “hrane radnike”, ne dopuštajući da postanu “socijalni slučajevi”. Malo je reći da je to blesavo, jer čak i među blesavima sigurno ima onih koji shvaćaju da je obratno, tj. da radnici hrane poslodavce. Ali Vrdoljakova izjava ima i dobru stranu. Ona je savršeno svjedočanstvo, i hvala mu na tome, zašto se urušava današnji kapitalistički svijet, što je već došlo dotle da, vidjesmo, ruševine treba prekrivati nacionalnim trobojnicama.
Izvor: Novosti
