Novi predsjednik SAD-a obrće politiku svog prethodnika, misleći da je bila preblaga, i priprema novi napad na Rusiju i Kinu. Ipak, zna da obračun s Rusijom nije moguć bez razdvajanja ruskih i kineskih geostrateških opcija pa će ih prvo posvađati, pustiti ih da se međusobno potroše, a onda s njima činiti što god želi

SAD i saveznici u novom velikom euroazijskom proigravanju nakon preuzimanja predsjedništva Joea Bidena usporedno stišću i Kinu i Rusiju. Time se zapravo pokušavaju poništiti učinci ranije politike iz vremena Donalda Trumpa, koji su, prema ocjeni nove vašingtonske administracije, doveli do opasne situacije za američke interese – početka strateškog povezivanja Rusije i Kine, dviju najvećih kopnenih sila Euroazije.

S gledišta američkih geopolitičkih prioriteta, takav razvoj zbivanja mora se aktivnim djelovanjem zaustaviti kako bi se spriječilo da jedna sila ili savez sila, u ovom slučaju Rusije i Kine, vlada središnjim euroazijskim kopnom. Stoga je nova velika euroazijska igra, koju od prvih dana provodi Bidenova administracija, zapravo usmjerena na razdvajanje Kine i Rusije. Washington računa da će usporedni, sinkronizirani pritisak na obje sile istovremeno prisiliti Rusiju i Kinu da se, umjesto povezivanja u zajedničku strategiju, okrenu obrani vlastitih ugroženih geopolitičkih pozicija. Pritisak koji je potreban da se takvo nešto postigne mora biti izuzetno snažan, kontinuiran i istovremeno usmjeren prema obama američkim euroazijskim rivalima. Kako je Washington startao, potpuno je sigurno da će se upravo u tom smjeru i razvijati odnosi između SAD-a, Kine i Rusije.





No pravo je pitanje tko je stvarni cilj – Kina ili Rusija? Mnogi analitičari spremni su se okladiti da je upravo Rusija, a ne Kina pravi cilj udara američke vanjske politike.

Nova američka administracija smatra da je SAD svojim dosadašnjim djelovanjem prema Rusiji i Kini na dva odvojena fronta, poglavito za mandata Donalda Trumpa, dosad postigao samo neželjeni učinak – njihovo zbližavanje. Nova strategija Washingtona stoga smjera iscrpljivanju i jedne i druge euroazijske sile usporedno, da bi se potom udarilo punom silinom na jednu od njih.



Ruski problem

Lako je, stoga, moguće, da SAD od samog početka nove velike igre na Mackinderovu središnjem svjetskom kopnu, stavljene u pogon za Obamine administracije i nakon prekida za Trumpove ere ponovno nastavljene pod predsjedništvom Joea Bidena – zapravo, kao i za doba prvog hladnog rata igra na kinesku kartu. I to gotovo na identičan način na koji ju je svojevremeno prvi odigrao američki predsjednik Richard Nixon svojim otvaranjem prema Kini pod utjecajem geopolitičkih promišljanja Zbigniewa Brzezinskog i Henryja Kissingera.

Eliminacijom ruskog problema SAD bi se potom mogao punom silinom i sigurnih bokova usredotočiti na Kinu. Ona je, naime, a ne Rusija, za Ameriku i njezine azijske, ali i europske saveznike prava briga 21. stoljeća jer Kina ima stvarni potencijal ugrožavanja američke i zapadne svjetske dominacije. Uz to, na Americi ključnoj pozornici Indo-pacifičke regije Kina je postala ono što je prije 2. svjetskog rata i Pearl Harbora za SAD bio Japan – konkurentska pacifička sila.



Histerična upozorenja o mogućem skorom vojnom sukobu Kine i SAD-a djeluju u tom kontekstu uistinu pretjerano naglašenima i napuhanima. Stvorena je sumnjiva paradigma da rat između tih sila može izbiti doslovno svakoga trenutka, za što nema dovoljno čvrstih uporišta u stvarnim geopolitičkim postavkama. Osim toga, povijest rijetko bilježi veliki vojni sukob, a ovaj bi bio epskih razmjera nakon tako bučnih najava. Strana koja ulazi u mračnu sobu rata svojim najavama prije nego što se upali svjetlo riskira gubitak mogućnosti strateškog iznenađenja, koje je i danas u globaliziranom svijetu i vremenu uznapredovale obavještajne tehnologije i dalje moguće i važno postići.

Ne treba, stoga, odbaciti mogućnost da su najave mogućeg skorog sukoba Kine i SAD-a samo veliki strateški blef ili modernim političkim rječnikom spin na strateškoj razini, a da je pravi i skori cilj zapravo druga euroazijska sila – Rusija. Dakako, sukob između SAD-a i Kine postoji i on je temeljni američki geopolitički problem u strategiji izgradnje i održanja svjetske dominacije. No za njegovo rješavanje na temelju svih poznatih geopolitičkih i ekonomskih odrednica još nisu sazreli uvjeti. Tim će sukobom američka politika nesumnjivo biti zaokupljena tijekom velikog dijela 21. stoljeća. On se ne može riješiti jednim potezom niti jednim odlučnim vojnim sukobom.

Skori sukob

Nadmetanje s Kinom američki je dugoročni problem.



No Rusija je, prema procjenama američkih stratega, puno bliži i dohvatljiv cilj. Pitanje je samo jesu li procjene ruske snage i pozicija točne i na temelju kakvih su obavještajnih podataka stvarane? Riječ je, prije svega, o procjeni unutarnjih ruskih političkih prilika jer je jedini način izbacivanja Rusije iz geostrateške igre – bilo to u ratnim uvjetima ili u doba mira – poticanje unutarnjih podjela i razvaljivanje Rusije iznutra. Tako je učinjeno za trajanja 1. svjetskog rata, kada je rušenjem cara i dovođenjem na vlast komunističkih pobunjenika Rusija uvedena u kaos unutarnjih sukoba i izbačena iz rata, i time, i iz svih dogovorenih geopolitičkih probitaka koje bi kao jedna od pobjedničkih strana dobila da je izdržala još manje od godinu dana preostalog ratovanja.

Između ostalog, izgubila je i sve što je trebala dobiti tajnim sporazumom Sykes-Picot. Unutarnja destrukcija Ruskog Carstva odgovarala je svim stranama, jednako Njemačkoj kao strani koja je obavještajno i financijski podupirala komunističku revoluciju kako bi s vrata skinula ratovanje na istočnoj bojišnici, kao i europskim silama Francuskoj i Velikoj Britaniji koje su se riješile sudionika u podjeli plijena. London i Pariz išli su tako daleko da su uskratili bilo kakvu pomoć carskom režimu, a u konačnici su čak odbili dati azil svrgnutom ruskom caru i njegovoj obitelji. Na isti način, unutarnjim kolapsom Rusija je ponovno izbačena iz geostrateške igre za hladnoga rata. Eliminacija sovjetskog carstva i ruskog utjecaja sa svjetske pozornice postignuta je, ne vojnim porazom, nego unutarnjim raskolom i dovođenjem države i sovjetske geopolitičke konstrukcije u stanje potpune ekonomske, političke i vojne disfunkcije. Riječ je o dvjema savršeno provedenim i potpuno uspješnim operacijama izbacivanja Rusije iz igre unutarnjim političkim i gospodarskim slomom.

Veliko razdvajanje

Pitanje je hoće li to uspjeti i treći put u sto godina. Ako su aktualne procjene unutarnjih ruskih odnosa dobivene iz obavještajnih izvora koji se oslanjanju na likove poput Navaljnog, koji tvrdi da je u “konclogoru” i da se iz njega javlja online, onda za američku i savezničku stranu vrijedi ono što je za Europu bez američkog i vojnog nuklearnog kišobrana izjavio bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton – u tom slučaju neka im sam Bog pomogne. Uostalom, kako uopće mogu biti sigurni da sve te političke osobnosti velikih ruskih i bjeloruskih oporbenjaka nisu zapravo akteri ruske dvostruke igre. Zar se uistinu u Washingtonu i Berlinu nisu nikada zapitali kako to da svi na koje se oni oslanjaju na ruskoj i istočnoeuropskoj političkoj sceni nisu nikada dosad ništa postigli osim što su američku, a posebice europsku politiku uvukli još dublje u istočnoeuropsko živo blato. Američka i europska procjena stvarne uloge svojih pulena i ocjena za koga zapravo igraju ubrzo će postati neizbježna. No to je zadaća koju će morati odraditi na nižoj, operativnoj razini.

Ono u što mogu biti sigurni i ne moraju ponovno provjeravati nalazi se na strateškoj razini. To je potpuno ispravna prosudba da obračun s Rusijom nije moguć bez razdvajanja ruskih i kineskih geostrateških opcija. Jednostavno rečeno, ako je Rusija uistinu pravi cilj nedvojbeno iskazane američke volje za slamanjem euroazijskih protivnika, tada je preduvjet razdvajanje ruskih i kineskih pozicija na euroazijskoj šahovskoj ploči, kako je to davno definirao i sam geopolitički začetnik doktrine korištenja Kine protiv Rusije – Zbigniew Brzezinski.

Kina, zapravo, mnogo duguje takvoj zapadnoj politici i objektivno nema razloga ponovno ne prihvatiti i zaigrati istu igru, posebice što se i od nje ne očekuje ništa više od gole pasivnosti za trajanja obračuna s Rusijom. Koristi za Kinu, jednako kao i prije pola stoljeća, bile bi višestruke, a ulozi u mogućoj trgovini sa Zapadom bili bi mnogo viši. Oni bi danas uključivali i nešto što u doba prvoga američko-kineskog zbližavanja nije ni postojalo. To je geopolitički ulog Arktika i korištenje Sjevernog morskog puta koji Rusija drži svojim geopolitičkim uporištem. Klimatske promjene, naime, dovode do otapanja ledenog pokrova i otvaranja mnogo veće prohodnosti pomorskog puta kroz Arktički ocean duž sjeverne obale Europe i Azije, što je najkraća veza između Atlantskog i Tihog oceana.

Veliki blef

U politici, poglavito tako visoke razine kao što su američko-kineski odnosi, ne postoje slučajnosti. Odabir Aljaske, nekadašnjeg ruskog teritorija i vrata prema Arktiku i Sjevernom morskom putu, za mjesto sastanka američke i kineske delegacije održanog sredinom ožujka ne može biti slučajno. Stječe se dojam da se Kini signalizira kako bi joj u slučaju dogovora s američkom stranom bilo mnogo lakše djelovati u regiji Arktika. Sastanak u Anchorageu završio je bučnom svađom i razilaženjem u stavovima o o američko-kineskim odnosima. Gotovo skandalozne izjave za tisak američkih i kineskih sudionika sastanka zapravo se uklapaju u stvaranje psihoze velikog američko-kineskog sukoba i paradigme vezane uz mogućnost izbijanja velikog međusobnog obračuna. No simbolika mjesta sastanka i način okončanja opravdano pobuđuju sumnje da uistinu postoji mogućnost namjernog pretjeranog naglašavanja američko-kineskog sukoba na kojem se gradi veliki blef koji treba prikriti prave namjere i pravi neposredni cilj američke politike, a to je obračun s Rusijom.

Takva američka igra, lako je moguće, prava je pozadina bučnog američkog i zapadnog udaranja po Kini proteklih godina i širenja histerije o kineskoj opasnosti kojoj se Amerika i Zapad moraju bezuvjetno suprotstaviti. Svađajući se s Kinom, američka i saveznička politika gledaju prema Rusiji.

Kina, uistinu, nije tako nedodirljiva kako se čini. Američkoj strani za ostvarivanje svojih ciljeva potiskivanja Kine i zatvaranja putova njezina djelovanja u Indo-pacifičkoj regiji i dalje prema Bliskom istoku, Europi i Africi, dovoljna je blokada izlaza na svjetske pomorske komunikacije kojima teče 80 posto svjetske trgovine od koje Kina u velikoj mjeri i živi. Nikakav dublji prodor na kinesko kopno nesumnjivo povezan s neprihvatljivim materijalnim i ljudskim gubicima američkoj i savezničkoj strani nije potreban. Dovoljno je stvoriti blokadne linije uzduž prvog i drugog otočnog lanca ispred kineske obale na Pacifiku i zatvoriti joj tako izlaz na svjetska mora. Glavnina kineske trgovine odvija se pomorskim putem, a kopnena komponenta tzv. novog puta svile nikako ne uspijeva postići zadovoljavajući učinak.

Uz to, Kina ovisi o uvozu nafte i ostalih energenata koji se također dopremaju pomorskim putovima. Kritična točka na pomorskim komunikacijama za Kinu je Malajski tjesnac koji se može lako blokirati. Pokušaji zaobilaska tog tjesnaca kopnenim izbijanjem preko Burme, odnosno današnjeg Mjanmara, praktički istim smjerom kojim je u Kinu za 2. svjetskog rata dopremana američka i britanska vojna pomoć Čang Kai-šekovim snagama zasad nije uspio. Još je nejasno tko u tom kontekstu zapravo stoji iza nedavnog vojnog udara u Mijanmaru i kakav će on utjecaj imati na kineske pokušaje zaobilaska Malajskog tjesnaca kopnenim putem preko Mijanmara. U svakom slučaju, mala je vjerojatnost da zbivanja u Mijanmaru nemaju baš nikakve veze s kineskim geopolitičkim opcijama.

Slaba Kina

Kina ni unutar sebe nije monolitna kakvom se prikazuje i kakvom je prikazuju. Različite etničke i vjerske skupine imaju svoje vizije života na kineskim prostorima. Uz to, Kina, htjela to ili ne, u budućnosti mora riješiti pitanje svoje teritorijalne cjelovitosti, a to znači problematično apsorbiranje Hong Konga u kineski državno-pravni ustroj i rješenje pitanja Tajvana. Kina uistinu ima mnogo razloga da se pokuša dogovoriti sa SAD-om i Zapadom.

S druge strane, Washington i London, koji sa svojim azijskim saveznicima predvode divovsku geostratešku operaciju pritiska na Kinu u cilju stvaranja preduvjeta za obračun s Rusijom, pasivizacijom Kine moraju računati s činjenicom da suvremena Kina više nije ona Kina iz doba Nixona i Kissingera i američkog otvaranja prema Pekingu motiviranog presijecanjem veza između najmoćnijih komunističkih država tadašnjeg svijeta. Ona je, u vrijeme prvog američko-kineskog dogovaranja bila siromašna i industrijski nerazvijena država, a danas je, svidjelo se to nekomu ili ne, uza sve svoje slabosti, ipak svjetska velesila u usponu.

Novi pokušaji iskorištavanja Kine za planirani obračun s Rusijom, stoga, ne jamče uspjeh. Samo nekoliko dana nakon američko-kineskog sastanka u Anchorageu, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov sastao se u kineskom Guilinu s kineskim ministrom vanjskih poslova. Većina analitičara na taj sastanak gleda kao na odgovor Kine i Rusije američkom pokušaju razdvajanja njihovih geostrateških opcija i na najavu stvaranja dubljeg saveza između Kine i Rusije. Kineski Global Times, u povodu rusko-kineskog sastanka u Guilinu, već naslovom svoga članka “Istodobno sučeljavanje s Kinom i Rusijom bit će strateški prevelik zalogaj za SAD” šalje jasnu poruku američkoj i zapadnoj politici. Istovremeno, ruski analitičar Dmitrij Babič poručuje da će na “vjenčanju Rusije i Kine kumovi biti Joe Biden i američki državni tajnik Antony Blinken”.

Divovski pothvat

Amerika nastavkom istovremenog pritiska na Rusiju i Kinu, zapravo, umjesto razdvajanja, riskira daljnje zbližavanje najvećih euroazijskih sila. Dakako, postoji i otvorena opcija da američka politika smjera na istovremenu eliminaciju oba euroazijska protivnika, što bi bio divovski pothvat, ali s obzirom na američke gospodarske, vojne i industrijske kapacitete i povezanost s moćnim saveznicima u Europi i Aziji, ne i nemoguć cilj. Američka politika nema se razloga brinuti zbog materijalne i ljudske cijene takvoga sukoba. Povijest je pokazala da u takvim, titanskim sukobima, glavninu ljudskih gubitaka trpe kopnene euroazijske sile na čijem se terenu ratovi i vode, kao i geopolitički sekundarno važne europske i azijske male države koje se u takvim ratovima koriste kao vazali. Pouzdavanje u razum političara, povijest također kazuje, sasvim je budalasto i vodi novim velikim ratovima.

geopolitika